Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1070/25 (I. F. i drugi)

Odluka donesena 14. 05. 2026.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Radni spor
  • Pravo na pravnu sigurnost
  • Prava iz radnog odnosa
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić, Angelika Nußberger

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1070/25

Apelacija

Odluka o dopustivosti

14. 05. 2026.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednice Valerija Galić i Angelika Nussberger i sudije Helen Keller, Ledi Bianku, Marin Vukoja i Larisa Velić, na sjednici održanoj 14. maja 2026. godine, u predmetu broj AP-1070/25, rješavajući apelacije Ivice Franjić i drugih, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

– Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14, 47/23 i 41/24), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:

Ivica Franjić, Ragib Klisura i Todor Kušić protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 Rs 630444 19 Rsž od 3. aprila 2024. godine i

Bojan Marjanović, Admir Šuša i Željko Okić protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 Rs 629539 19 Rsž od 17. januara 2024. godine,zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.

OBRAZLOŽENJE

1. Ivica Franjić, Ragib Klisura i Todor Kušić (u daljnjem tekstu: apelanti), koje zastupa Enes Džafić advokat iz Sarajeva, podnijeli su 13. marta 2025. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 65 0 Rs 630444 25 Rev od 16. januara 2025. godine i Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 Rs 630444 19 Rsž od 3. aprila 2024. godine. Apelacija je zavedena pod brojem AP-1070/25.

2. Bojan Marjanović, Admir Šuša i Željko Okić (u daljnjem tekstu: apelanti), koje zastupa Enes Džafić advokat iz Sarajeva, podnijeli su 13. marta 2025. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv Rješenja Vrhovnog suda broj 65 0 Rs 629539 24 Rev od 16. januara 2025. godine i Presude Kantonalnog suda broj 65 0 Rs 629539 19 Rsž od 17. januara 2024. godine. Apelacija je zavedena pod brojem AP-1071/25.

3. Ustavni sud je prethodno, Odlukama o dopustivosti br. AP-2151/24 i AP-1740/24 odbacio kao preuranjene apelacije koje su apelanti podnijeli protiv navedenih presuda Kantonalnog suda. Imajući u vidu da je osporenim rješenjem Vrhovnog suda revizije apelanata odbačene kao nedopuštene, te kao takve ne predstavljaju efektivan pravni lijek, Ustavni sud ukazuje da su navedene presude Kantonalnog suda konačne odluke u konkretnim pravnim stvarima.

Spajanje predmeta

4. S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav (1) Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-1070/25.

Činjenice

5. U postupcima, koji su u dijelu koji apelanti osporavaju okončani presudama Kantonalnog suda, odbijeni su tužbeni zahtjevi apelanata kojim su tražili da im tužena (Federacija BiH, Federalno ministarstvo unutrašnjih poslova, Federalna uprava policije), isplati razliku plaće/naknade po osnovu minulog rada za određeni period određene novčane iznose navedene u izrekama presuda.

6. U obrazloženju osporenih odluka Kantonalni sud je ukazao da se osnovna plaća apelanata kao policijskih službenika računa tako što se utvrđena osnovica za obračun plaće množi s koeficijentom platnog razreda. Pri tome, istaknuo je da se na takvu utvrđenu plaću obračunava naknada za minuli rad u smislu člana 6. stav (1) i člana 7. stav (3) Zakona o plaćama i naknadama policijskih službenika. Kantonalni sud je naveo da su neutemeljeni navodi apelanata da se minuli rad ima obračunavati i na dodatke na plaću. U vezi s tim, naveo je da bi u tom slučaju njihova plaća bila varijabilna i zavisila bi od visine dodataka. Pri tome, ukazao je da bi se plaće apelanata po osnovi minulog rada povećavale dva puta, prvi put nakon množenja osnovice i koeficijenta, a drugi put nakon uvećanja za dodatke na plaću. Imajući u vidu navedeno, Kantonalni sud je zaključio da apelantima ne pripada razlika na ime takvog uvećanja plaće po osnovu minulog rada.

7. Vrhovni sud je donio rješenja kojima je revizije apelanata odbacio kao nedopuštene. U obrazloženju rješenja Vrhovni sud je ukazao da pravno pitanje koje su postavili apelanti nije od značaja za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnost svih u njihovoj primjeni. Naime, Vrhovni sud je uputio apelante na Odluku o dopustivosti Ustavnog suda broj AP-271/22 od 6. aprila 2022. godine kojom je odbačena kao očigledno (prima facie) neutemeljena apelacija u kojoj se razmatralo isto činjenično i pravno pitanje. U vezi s tim, istaknuo je da je Ustavni sud utvrdio da nema proizvoljnosti u pravnom stavu Kantonalnog suda da policijskim službenicima ne pripada razlika na ime traženog uvećanja plaće po osnovi minulog rada. Slijedom toga, zaključio je da je tumačenje zakonskih odredbi apelanata suprotno pravnom shvaćanju izraženom u sudskoj praksi i da odlučenje u navedenim sporovima ne zavisi od rješavanja pitanja postavljenog u revizijama. Apelacioni navodi

8. Apelanti se pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, povredu prava na djelotvorni pravni lijek iz člana

13. Evropske konvencije i zabranu diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana

14. Evropske konvencije. Apelanti, u suštini, ponavljaju navode koje su iznosili i tokom postupka pred redovnim sudovima, te smatraju da su redovni sudovi pri donošenju osporenih odluka, pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili relevantne propise. Također, ističu da su redovni sudovi propustili izjednačiti sudsku praksu u kojoj postoje različite odluke nižestepenih sudova o istom činjeničnom i pravnom pitanju ukazujući da je na taj način došlo i do povrede načela pravne sigurnosti. U vezi s tim navodima, apelanti u apelaciji kao dokaz priložili Presudu Općinskog suda broj 65 0 Rs 345211 13 Rs od 29. maja 2014. godine, Presudu Općinskog suda broj 65 0 Rs 344388 13 Rs od 12. maja 2014. godine i Presudu Općinskog suda broj 65 0 Rs 344394 13 Rs od 9. maja 2014. godine.

9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacija Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

10. Ustavni sud podsjeća da u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i jesu li ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj praksi i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i te povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji s dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. januara 2018. godine, predstavka broj 48657/16, tačka 43, Khudunts protiv Azerbajdžana, odluka od 26. februara 2019. godine, predstavka broj 74628/16, tačka 32, te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine, tačka 9, dostupna na www.ustavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, predstavka broj 5503/02, tačka 21. i Dumlu protiv Turske, odluka od 20. aprila 2021. godine, predstavka broj 65159/17, tačka 27.), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine (vidi Evropski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. novembra 2008. godine, predstavka broj 34379/03).

11. Ustavni sud ukazuje da se navodi o povredi prava odnose isključivo na način na koji je sud utvrdio činjenično stanje i primijenio relevantne propise. U vezi s tim Ustavni sud podsjeća da je, prema praksi Evropskog suda prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ističe da ne treba postupati kao sud „četvrte instance“ te da stoga neće, prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije (kojem korespondira član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine) dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili „očigledno nerazumnim“ (vidi, Evropski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, predstavka broj 52871/13, tačka 23. sa daljnjim referencama). Ovakvu praksu dosljedno slijedi i Ustavni sud u odnosu na odluke redovnih sudova (vidi, između ostalih, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-4033/20 od 22. juna 2022. godine, tač. 42. do 45. sa daljnjim referencama, objavljena na www.ustavnisud.ba).

12. Na osnovu činjenica konkretnih predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz navoda apelanata, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u obrazloženju svojih odluka dao relevantne razloge za svoje odlučenje, kako u pogledu utvrđenih činjenica, tako i u pogledu primjene prava, zbog čega se ne može reći da su takva utvrđenja proizvoljna ili očigledno nerazumna. Pri tome, Ustavni sud podsjeća da je u svojoj praksi već rješavao isto činjenično i pravno pitanje, te da je u vezi s tim zaključio da nema proizvoljnosti u odlučenju redovitih sudova da se minuli rad ne može računati na osnovnu plaću uvećanu za dodatke na tu plaću (vidi Ustavni sud, Odluke o dopustivosti br. AP-271/22 od 6. aprila 2022. godine i AP-1191/23 od 11. jula 2024. godine, dostupne na www.ustavnisud.ba). U odnosu na navode apelanata o kršenju načela pravne sigurnosti, Ustavni sud, ukazuje da su u konkretnom slučaju konačne odluke presude Kantonalnog suda. Međutim, apelanti se pozivaju na različitu praksu ukazujući na presude Općinskog suda. S obzirom na to da se ne radi o konačnim odlukama Kantonalnog suda, već o odlukama prvostepenog suda koji je niže instance, Ustavni sud ukazuje da ovi navodi apelanata ne pokreću pitanje pravne sigurnosti (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-1679/21 od 10. jula 2025. godine, tačka 27., dostupna na www.ustavnisud.ba). Osim toga, apelanti nisu ponudili relevantne argumente i dokaze da je u provedenim postupcima, koji su meritorno okončani osporenim presudama Kantonalnog suda, prekršena neka druga procesna garancija iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije na njihovu štetu. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ne postoji bilo šta što bi ukazalo na kršenje prava apelanata na pravično suđenje, slijedom čega su njihovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani. Osim toga, apelanti se pozivaju i na kršenje prava na imovinu. Međutim, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ništa ne ukazuje da je njihovo pravo na imovinu došlo u pitanje na način koji bi vodio potrebi da Ustavni sud to pravo posebno ispita prema standardima iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, niti su u apelacijama pruženi dokazi iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno.

13. Ustavni sud ukazuje da član 14. Evropske konvencije nije nezavisan nego ima važnu ulogu u nadopunjavanju ostalih odredaba Evropske konvencije i njenih protokola (vidi, Evropski sud, Oreščanin protiv Hrvatske, odluka od 7. februara 2023. godine, predstavke br. 19544/15 i 44792/16, tačka 21.). Imajući u vidu prethodna razmatranja Ustavnog suda, kao i činjenicu da apelanti nisu dostavili nikakav dokaz koji bi mogao učiniti vjerovatnim da su u postupku diskriminisani po nekom od zabranjenih osnova u vezi sa uživanjem prava iz Evropske konvencije, niti da to proizlazi iz predočenih dokumenata, Ustavni sud ove navode neće razmatrati.

14. U pogledu navoda apelanata da im je povrijeđeno pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, Ustavni sud zapaža da apelanti navode o kršenju ovog prava dovode u vezu s pravom na pravično suđenje. S obzirom na zaključak da su navodi o povredi prava na pravično suđenje očigledno (prima facie) neosnovani, Ustavni sud ukazuje da su samim tim i navodi apelanata o povredi prava na djelotvoran pravni lijek u vezi s navedenim pravom očigledno (prima facie) neosnovani (vidi Evropski sud, Rodić i tri ostala protiv Bosne i Hercegovine, presuda od 27. maja 2008. godine, tač. 81. i 82., predstavka broj 22893/05 i Bevza protiv Ukrajine, odluka od 23. marta 2023. godine, predstavka broj 45323/20, te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-2511/09 od 6. decembra 2012. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba).

15. Imajući u vidu sve navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

16. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

17. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1070/25 (I. F. i drugi) | Sudska praksa | Aktio