Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3914/22 (Mikrokreditna fondacija „Prizma“ Sarajevo)

Odluka donesena 02. 07. 2026.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Apelacija preuranjena
  • Obezbjeđivanje plaćanja poreza,doprinosa i kazni
  • Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
  • Porez
  • Obaveze koje proizilaze iz javnog zakonodavstva
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić, Angelika Nußberger

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3914/22

Apelacija

Odluka o dopustivosti

02. 07. 2026.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednice Valerija Galić i Angelika Nußberger i sudije Helen Keller, Ledi Bianku, Marin Vukoja i Larisa Velić, na sjednici održanoj 2. jula 2026. godine, u predmetu broj AP-3914/22, rješavajući apelaciju Mikrokreditne fondacije „Prizma“ Sarajevo – u stečaju, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (3) tačka h) i stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“, br. 94/14, 47/23 i 41/24), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Mikrokreditne fondacije „Prizma“ Sarajevo – u stečaju podnesena protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 09 0 U 030768 20 Uvp od 19. septembra 2022. godine u odnosu na navode o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Mikrokreditne fondacije „Prizma“ Sarajevo – u stečaju podnesena protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 09 0 U 030768 20 Uvp od 19. septembra 2022. godine u odnosu na navode o povredi prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana .

OBRAZLOŽENJE

1. Mikrokreditna fondacija „Prizma“ Sarajevo – u stečaju (u daljnjem tekstu: apelantica), koju zastupa Feđad Začiragić, advokat iz Sarajeva, podnijela je 18. oktobra 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 09 0 U 030768 20 Uvp od 19. septembra 2022. godine.

2. Porezna uprava Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Porezna uprava) je izvršila kod apelantice inspekcijski nadzor obračuna i uplate poreza na dohodak i doprinose za period od 1. septembra 2010. godine do 31. maja 2014. godine, te o tome sačinila zapisnik od 31. oktobra 2014. godine.

3. Porezna uprava je na osnovu zapisnika donijela rješenje broj 13/12-15-11-1979-1/14 od 15. decembra 2014. godine kojim su apelantici kao poreznom obvezniku utvrđene dodatne porezne obaveze. U tabelarnom dijelu izreke rješenja su precizirane vrste i ukupni iznosi obaveza, te iznosi koji su uplaćeni i iznosi koje apelantica treba uplatiti. Dalje, u izreci rješenja je navedeno da je apelantica uložila prigovor na zapisnik. Također, rješenjem je određeno da je apelantica dužna obračunati i uplatiti kamatu na iznos porezne obaveze koja nije plaćena u zakonom ostavljenom roku. Dopunskim rješenjem od 12. septembra 2017. godine je određeno da je apelantica dužna uplatiti kamatu po stopi 0,4% dnevno za svaki dan zakašnjenja od 9. jula 2014. godine sa kojim danom je izvršen obračun zateznih kamata u inspekcijskom nadzoru i uplatu dodatno utvrđenih obaveza izvršiti u roku od osam dana od prijema rješenja.

4. Rješenjem Federalnog ministarstva finansija (u daljnjem tekstu: Ministarstvo) broj 03-15-

46/15 A.Z.H od 26. februara 2018. godine odbijena je apelanticina žalba podnesena protiv rješenja od 15. decembra 2014. godine.

5. Presudom Kantonalnog suda broj 09 0 U 030768 19 U 2 od 7. novembra 2019. godine odbijena je apelanticina tužba podnesena radi poništenja rješenja od 26. februara 2018. godine. U obrazloženju, Kantonalni sud je naveo da je članom 64. stav 7. Zakona o poreznoj upravi (u daljnjem tekstu: ZPU) propisano da ako su zapisnikom utvrđene nezakonitosti i/ili nepravilnosti u pogledu obračuna, evidentiranja i plaćanja javnih prihoda, Porezna uprava će rješenjem naložiti uplatu dodatno utvrđene porezne obaveze. Dalje, sud je naveo da je zapisnik uručen apelantici, te je ona u skladu sa članom 64. stav 5. ZPU uložila prigovor na zapisnik, ali Porezna uprava prigovor nije prihvatila [cijenila ga je neosnovanim]. Kako je sud ukazao, apelanticine obaveze su utvrđene isključivo na osnovu ovjerenih i od odgovornog lica potpisanih analitičkih kartica koje predstavljaju osnov za podnošenje poreznih prijava. Također, sud je istakao da je u zapisniku napravljena posebna rekapitulacija poreznih obaveza za svako obrađeno poglavlje, kao i zbirna rekapitulacija za sve utvrđene obaveze. Prema ocjeni suda, propust da se u zapisniku navede da su apelanticin direktor, zamjenik direktora i revizor prisustvovali inspekcijskom nadzoru, ne može uticati na postupak, odnosno visinu obaveze. Naime, sud je istakao da su ova lica bila upoznata sa postupkom i u njemu aktivno učestvovala, a kompletna korespondencija se odvijala službenim e-mailovima Porezne uprave i apelantice. Prema zaključku suda, zapisnik je sačinjen u skladu sa članom 64. stav 4. ZPU kao posebnim materijalnim propisom i članom 73. stav 1. Zakona o upravnom postupku.

6. Zatim, sud je ukazao da je apelantica u više navrata isplaćivala dnevnice članovima Upravnog odbora za putovanja u inostranstvo. Kantonalni sud je naveo da su prilikom obračuna tih troškova pravilno primijenjeni član 12. stav 4. tačka 2. Zakona o porezu na dohodak i član 14. stav 1. tačka e) Pravilnika o primjeni Zakona o porezu na dohodak (u daljnjem tekstu: Pravilnik). Kako je sud naveo, članom 14. stav 1. tačka e) Pravilnika je propisano da ako se troškovi službenog putovanja isplate fizičkom licu koje nije uposlenik oni će se oporezovati. Kako je sud pojasnio, u Službenim novinama Federacije BiH broj 04/10 je objavljen Pravilnik o izmjenama o dopunama Pravilnika u kojem su navedene izmjene i dopune člana 14. Pravilnika i dodat tekst koji definiše troškove službenog puta isplaćene fizičkom licu koje kod isplatioca naknade nema stastus zaposlenika. Apelanticina konstatacija da su isplate vršene hotelima, a ne članovima Upravnog odbora, prema obrazloženju suda, ne predstavlja osnov da se ne izvrši oporezivanje. Naime, sa aspekta novčanih tokova je identična situacija kada se fizičkom licu isplaćuje akontacija za službeno putovanje i pravda se računima hotela ili se direktno hotelu plaćaju troškovi smještaja. Dalje, Kantonalni sud je naveo da je u zapisniku konstatovano da se isplate komisijama i timovima tretiraju kao isplate po osnovu nesamostalnog rada. U vezi s tim, sud je ukazao da se ti poslovi ne mogu izjednačiti sa poslovima propisanim članom 12. stav 4. tač. 1. i 2. Zakona o porezu na dohodak kako ih je apelantica tretirala i za koje je nadležnoj ispostavi predala obrazac ASD-1032 koji se za te isplate ne primjenjuje. U odnosu na prigovor o troškovima obrazovanja, Kantonalni sud je naveo da iz Pravilnika o sistematizaciji proizlazi da su za obavljanje poslova radnog mjesta zamjenika generalnog direktora uslovi VSS-VŠS ili minimalno IV stepen stručne spreme sa relevantnim iskustvom. Dakle, sticanje višeg stepena stručne spreme magistra ili doktora nauka nije neophodno za obavljanje poslova za navedenu funkciju. Prema ocjeni suda, bez uticaja je apelanticin navod o uvjerenju Porezne uprave od 6. septembra 2017. godine da ona nema neizmirenih poreznih obaveza, jer se u tužbi ne mogu iznositi nove činjenice i predlagati novi dokazi koji nisu postojali u vrijeme vođenja upravnog postupka.

7. Presudom Vrhovnog suda broj 09 0 U 030768 20 Uvp od 19. septembra 2022. godine odbijen je apelanticin zahtjev za vanredno preispitivanje sudske odluke – presude Kantonalnog suda od 7. novembra 2019. godine. Vrhovni sud je podržao obrazloženje iz osporene presude te je ocijenio neosnovanim navod o nezakonitom obračunu zatezne kamate i na period nakon otvaranja stečajnog postupka nad apelanticinom imovinom. Kako je Vrhovni sud obrazložio, stečajni postupak je otvoren rješenjem od 3. juna 2015. godine, a inspekcijski nadzor je izvršen u vrijeme kada stečajni postupak nije bio otvoren, tj. 31. oktobra 2014. godine. Pri tome, sud je naveo da je žalba protiv rješenja o dodatno utvrđenim obavezama podnesena prije otvaranja stečajnog postupka, pa se u navedenom rješenju o tome nije ni moglo odlučivati. Također, Vrhovni sud je ukazao da apelanticin navod u vezi s uvjerenjem Porezne uprave od 6. septembra 2017. godine nema uticaja na odlučenje. Vrhovni sud je istakao da u okviru ovog postupka ne može cijeniti navedeno uvjerenje i da li je u međuvremenu došlo do izmirenja nekih poreznih obaveza utvrđenih rješenjima organa uprave.

8. Apelantica se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije. Ukazala je na proizvoljno utvrđeno činjenično stanje i proizvoljnu primjenu prava. U vezi s tim je navela da zapisnik nije sačinjen u skladu sa relevantnim zakonskim odredbama, te je ponovila navode koje je isticala tokom postupka. Apelantica problematizira primjenu odredaba Zakona o porezu na dohodak i Pravilnika, te daje svoje tumačenje u vezi s njihovom primjenom. Naime, apelantica, smatra da ne postoji zakonito uporište za plaćanje utvrđenih obaveza jer je sve porezne obaveze u cijelosti i blagovremeno izmirivala. Apelantica je navela da prema uvjerenju Porezne uprave od 6. septembra 2017. godine nema neizmirenih obaveza. Također, apelantica je navela da je obračunata i zatezna kamata na dodatno utvrđene obaveze koja se odnosi na period nakon otvaranja stečajnog postupka nad njenom imovinom, što je nezakonito.

Relevantni propisi

9. Zakon o porezu na dohodak („Službene novine Federacije BiH“, br. 10/08, 9/10, 44/11, 7/13 i 65/13) u relevantnom dijelu glasi:

Član 12. stav (4) tač. 1) i 2) (4) Drugim samostalnim djelatnostima, u smislu stava (2) tačka 4) ovog člana, smatraju se: 1) djelatnost članova predstavničkih organa vlasti, 2) djelatnost članova skupština i nadzornih odbora privrednih društava, upravnih odbora, stečajnih upravitelja i sudija porotnika koji nemaju svojstvo zaposlenika u sudu,

10. Pravilnik o izmjenama i dopunama Pravilnika o primjeni Zakona o porezu na dohodak („Službene novine Federacije BiH“ broj 4/10) u relevantnom dijelu glasi:

Iza dosadašnje podtačke d) koja postaje nova podtačka "e)" dodaje se tekst koji glasi:

Ako se navedeni troškovi službenog puta isplate fizičkom licu koje kod isplatioca naknade nema status zaposlenika, smatrat će se prihodima primaoca naknade po osnovu drugih samostalnih djelatnosti odnosno naknadom isplaćenom po osnovu ugovora o djelu ili autorskim honorarom koji podliježu obavezi obračunavanja i plaćanja doprinosa za zdravstveno osiguranje (4% od bruto iznosa isplaćene naknade) i obavezi plaćanja akontacije poreza na dohodak (10% od osnovice).

11. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (3) tačka h) i stav (4) Pravila Ustavnog suda.

12. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

13. Član 18. stav (3) tačka h) i stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

3) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:

h) apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom; (4) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

U odnosu na navode o povredi prava na pravično suđenje i prava na djelotvoran pravni lijek

14. U pogledu apelanticinih navoda o povredi prava na pravično suđenje, Ustavni sud podsjeća da, u skladu sa svojim ranijim stavovima, kao i ustaljenom praksom Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), određene novčane obaveze prema državi spadaju isključivo u oblast javnog prava i stoga ne potpadaju pod pojam „građanskih prava i obaveza“ iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno člana 6. Evropske konvencije (vidi Evropski sud, Lazauskai protiv Litvanije, odluka od 6. septembra 2016. godine, predstavka broj 4964/11, tačka 29, i Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-382/04 od 23. marta 2005. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba). Ustavni sud zaključuje da u takve obaveze nesumnjivo spadaju i obaveze koje proizlaze iz poreznog i carinskog, odnosno javnog zakonodavstva. S druge strane, Ustavni sud podsjeća da se, u pogledu krivično-pravnog aspekta prava na pravično suđenje, član 6. Evropske konvencije izuzetno primjenjuje na postupke razreza dodatnog poreza ukoliko je svrha i suština tog postupka krivično-pravna u smislu Evropske konvencije (vidi Evropski sud, Jussila protiv Finske [VV], 2006, stav 38, Steininger protiv Austrije, 2012, st. 34–37, Chap Ltd protiv Armenije, 2017, stav 36; Melgarejo Martinez de Abellanosa protiv Španije, 2021, stav 25). Odlučujući o primjenjivosti krivično-pravnog aspekta člana 6. na dodatni porez, Evropski sud je posebno uzimao u obzir sljedeće elemente: zakon koji propisuje kazne odnosio se na sve građane u njihovom svojstvu poreznih obveznika; svrha dodatnog poreza nije bila novčana naknada štete, već u osnovi kazna u svrhu odvraćanja od ponavljanja djela; dodatni porez nametnut je na osnovu općeg pravila čija je svrha bila i odvraćanje i kažnjavanje. Međutim, Ustavni sud zapaža da se u konkretnom slučaju radi o razrezu poreza, a ne o utvrđivanju sankcije za porezni prekršaj tako da ni krivično-pravni aspekt prava na pravično suđenje nije primjenjiv u konkretnom slučaju. Stoga, u skladu sa iznesenim stavovima, slijedi da su apelanticini navodi o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije ratione materiae inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

15. Imajući u vidu ovakav zaključak, Ustavni sud ukazuje da su i apelanticini navodi o povredi prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije (kao akcesornog prava) u vezi sa pravom na pravično suđenje, također ratione materiae inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine. U odnosu na navode o povredi prava na imovinu

16. Ustavni sud podsjeća da u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i jesu li ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj praksi i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i te povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji s dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. januara 2018. godine, predstavka broj 48657/16, tačka 43, Khudunts protiv Azerbajdžana, odluka od 26. februara 2019. godine, predstavka broj 74628/16, tačka 32, te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine, tačka 9, dostupna na www.ustavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, predstavka broj 5503/02, tačka 21. i Dumlu protiv Turske, odluka od 20. aprila 2021. godine, predstavka broj 65159/17, tačka 27.), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine (vidi Evropski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. novembra 2008. godine, predstavka broj 34379/03).

17. U vezi sa navodima o kršenju prava na imovinu iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, Ustavni sud smatra da se u konkretnom slučaju nesporno radi o miješanju u apelanticino pravo na imovinu jer je obavezana na isplatu dodatno utvrđenih poreznih obaveza. To miješanje treba ispitati u vezi sa pravilom iz stava 2. navedenog člana prema kojem države imaju pravo primjenjivati zakone koje smatraju potrebnima za osiguranje plaćanja poreza (vidi Evropski sud, Maroslavac protiv Hrvatske, presuda od 13. februara 2024. godine, predstavka br. 64806/16, tačka 35).

18. U odnosu na pitanje da li je miješanje predviđeno zakonom, Ustavni sud zapaža da su odluke organa uprave i sudova zasnovane na odredbama ZPU, Zakona o porezu na dohodak i Pravilnika, koje su jasne i dostupne. Naime, Porezna uprava je izvršila kontrolu obračuna i plaćanja poreznih obaveza u skladu sa odredbama člana 64. st. 4, 5. i 7. ZPU kojima je regulisan postupak inspekcijskog nadzora poreznih obveznika. Zatim, Ustavni sud zapaža da su osnov za utvrđenje dodatnih poreznih obaveza u konkretnom slučaju bile odredbe člana 12. stav 4. tač. 1. i 2. Zakona o porezu na dohodak, te člana 14. stav 1. tačka e. Pravilnika (vidi tač. 9. i 10. odluke). Pri tome, Ustavni sud zapaža da su Ministarstvo i sudovi zauzeli stav da je Porezna uprava prilikom utvrđivanja i obračunavanja dodatnih poreznih obaveza postupila u skladu sa relevantnim zakonskim propisima. Također, Ustavni sud zapaža da su razmotreni prigovori koje je apelantica isticala tokom postupka i koje ponavlja u apelaciji, te su u vezi s tim dati razlozi zašto ti prigovori nisu mogli biti od uticaja na drugačije rješenje. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je kontrola obračuna i plaćanja poreznih obaveza izvršena za period od 1. septembra 2010. godine do 31. maja 2014. godine i da je Porezna uprava rješenjem od 15. decembra 2014. godine apelantici utvrdila dodatne porezne obaveze (vidi tač. 2. i 3. ove odluke). Prema tome, dodatne porezne obaveze su utvrđene zaključno sa 2014. godinom i konkretni vremenski period je u ovom slučaju bio predmet razmatranja redovnih sudova. Dakle, dodatno utvrđene porezne obaveze se ne odnose na period iz 2015. godine kada je nad apelanticinom imovinom otvoren stečajni postupak, niti period iz 2017. godine, kada je apelantici izdato uvjerenje da nema neizmirenih poreznih obaveza. Imajući to u vidu, Ustavni sud smatra da za poštovanje principa zakonitosti miješanja u imovinu nisu od značaja apelanticini navodi da nema neizmirenih poreznih obaveza, kao i da su zatezne kamate obračunate i za period nakon otvaranja stečajnog postupka nad njenom imovinom. Iz navedenog proizlazi da miješanje u apelanticino pravo na imovinu ispunjava uslov zakonitosti, u smislu standarda Evropske konvencije. Dalje, Ustavni sud smatra da je miješanje u apelanticinu imovinu imalo legitiman cilj u javnom interesu koji se ogleda u dosljednom poštovanju poreske discipline i procedura propisanih relevantnim zakonskim odredbama u području u kojem država ima široku slobodu procjene (ibid Maroslavac protiv Hrvatske, tačka 44). Ustavni sud podsjeća da su porezi, odnosno njihovo plaćanje, osnovni izvori finansiranja svake države, te je pravilno i zakonito plaćanje poreza od izuzetnog značaja za ekonomsku politiku države. S obzirom na sve navedeno Ustavni sud smatra da je, nalaganjem apelantici da plati dodatne porezne obaveze, uspostavljena pravična ravnoteža između javnog interesa osiguranja plaćanja poreza i apelanticinog prava na zaštitu imovine.

19. S obzirom na navedeno, Ustavni sud zaključuje da su apelanticini navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.

20. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (3) tačka h) i stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je ratione materiae inkompatibilna s Ustavom Bosne i Hercegovine, odnosno ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

21. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman