Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4116/22 (J.P.)
Odluka donesena 24. 09. 2026.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Kolektivni ugovor
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Radni spor
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-4116/22
Apelacija
Odluka o dopustivosti
24. 09. 2026.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednica Valerija Galić i sudije Helen Keller, Ledi Bianku, Marin Vukoja i Larisa Velić, na sjednici održanoj 25. septembra 2026. godine, u predmetu broj AP-4116/22, rješavajući apelaciju J. P., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“, br. 94/14, 47/23 i 41/24), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija J. P. podnesena protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 58 0 Rs 167580 22 Rev od 19. jula 2022. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. J. P. iz Ljubuškog (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Sadudin Zaklan, advokat iz Mostara, podnio je 3. novembra 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 58 0 Rs 167580 22 Rev od 19. jula 2022. godine.
2. Presudom Općinskog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 58 0 Rs 167580 15 Rs od 27. aprila 2017. godine, koja je ispravljena rješenjem istog suda od 2. juna 2017. godine, poništeno je kao nezakonito rješenje Odbora državne službe za žalbe Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: drugotuženi) od 28. septembra 2015. godine. Utvrđeno je da se apelant nalazi u radnom odnosu u Uredu Predsjednika Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: trećetuženi) na preciziranom radnom mjestu, pa ga je trećetuženi dužan vratiti na ovo ili slično radno mjesto, regulisati mu radno-pravni status i omogućiti mu obavljanje radnih zadataka (st. 1. i 2. izreke). Presudom je dalje obavezan trećetuženi isplatiti apelantu precizirane iznose na ime naknade plaće (stav 3. izreke). Odbijeni su apelantovi tužbeni zahtjevi kojim je tražio poništenje rješenja Agencije za državnu službu Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: prvotuženi) od 9. aprila 2015. godine, rješenje drugotuženog od 15. juna 2016. godine i rješenja Predsjednika Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Predsjednika FBiH) od 23. jula 2015. godine (st. 4. i 5. izreke). Također su odbijeni apelantovi tužbeni zahtjevi radi utvrđenja da je trećetuženi povrijedio pravo na jednako postupanje prema apelantu i da mu trećetuženi isplati naknadu nematerijalne štete prouzrokovane diskriminacijom (st. 6. i 7. izreke). Drugotuženi i trećetuženi su obavezani da apelantu nadoknade troškove postupka (stav 8. izreke).
3. U obrazloženju presude, Općinski sud je naveo da je apelant bio postavljen za stručnog saradnika kod trećetuženog. Dalje je naveo da je, nakon stupanja na snagu novog Pravilnika o unutarnjem ustroju i organizaciji radnih mjesta kod trećetuženog od 5. marta 2015. godine (u daljnjem tekstu: Pravilnik), rješenjem Predsjednik FBiH od 24. marta 2015. godine apelant premješten u ured u drugom gradu. Istaknuto je da apelant nije podnio žalbu protiv navedenog rješenja. Općinski sud je ukazao da je zatim rješenjem prvotuženog od 9. aprila 2015. godine apelant proglašen prekobrojnim kod trećetuženog i da je rješenjem drugotuženog od 15. juna 2015. godine odbijena apelantova žalba protiv rješenja o prekobrojnosti. Istaknuto je da je apelant rješenjem Predsjednika FBiH od 23. jula 2015. godine razriješen dužnosti stručnog saradnika i da je rješenjem drugotuženog od 28. septembra 2015. godine odbijena apelantova žalba protiv rješenja o razrješenju. Općinski sud je naveo da je članom 38. Kolektivnog ugovora za službenike organa uprave i sudske vlasti (u daljnjem tekstu: GKU) propisano da prilikom razmatranja prigovora izjavljenog na rješenje koje se odnosi na ostvarivanje prava i obaveza i odgovornosti službenika, rukovoditelj tijela uprave je dužan razmotriti mišljenje sindikata. Budući da iz utvrđenog činjeničnog stanja proizlazi da nije zatraženo mišljenje sindikata nakon što je apelant podnio žalbu protiv rješenja od 23. jula 2015. godine, Općinski sud je zaključio da nisu ispunjeni formalni uslovi u postupku donošenja rješenja drugotuženog od 29. septembra 2015. godine. Stoga je navedeno rješenje poništeno kao nezakonito. Slijedom navedenog zaključka, Općinski sud je utvrdio da su osnovani i apelantovi tužbeni zahtjevi za utvrđenje da se apelant nalazi u radnom odnosu kod trećetuženog i naknade plate.
4. Dalje, Općinski sud je ukazao da je prvotuženi postupak proglašenja prekobrojnosti apelanta proveo u skladu sa Zakonom o državnoj službi, pa je odbijen apelantov zahtjev za poništenje rješenja prvotuženog od 9. aprila 2015. godine i rješenja drugotuženog od 15. juna 2016. godine. Istaknuto je da je odbijen tuženi zahtjev za poništenje rješenja Predsjednika FBiH od 23. jula 2015. godine, jer je doneseno u skladu sa članom 52. stav 1. Zakona o državnoj službi u FBiH i u zakonitom postupku. Općinski sud je zaključio da apelant nije učinio vjerovatnim da ga je trećetuženi onemogućio da obavlja rad i time prouzrokovao diskriminaciju, zbog čega nisu ispunjeni uslovi iz člana 3. i člana 4. stav 3. Zakona o zabrani diskriminacije u BiH. U vezi s tim, ukazano je da nakon organizacijskih promjena, apelant nije ispunjavao uslove za obavljanje poslova stručnog saradnika, nije se mogao rasporediti na druge poslove zbog smanjenosti obima poslova, niti je dokazao da su ostali službenici raspoređeni na njegove poslove i radne zadatke nakon što je proglašen prekobrojnim.
5. Presudom Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 58 0 Rs 167580 17 Rsž od 27. decembra 2021. godine, odbijena je apelantova žalba i potvrđena prvostepena presuda u st. 4, 5, 6. i 7. izreke presude. Usvojene su žalbe drugotuženog i trećetuženog i preinačena presuda u st. 1, 2, 3. i 8. izreke, tako da su odbijeni ovi apelantovi zahtjevi. Apelant je obavezan da trećetuženom nadoknadi troškove postupka.
6. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da se ponašanje i radnje trećetuženog ne mogu smatrati degradacijom apelantovih radnih uslova i degradacijom njegovog profesionalnog statusa, niti mobingom. Također je zaključeno da su neosnovani apelantovi navodi da je Pravilnik nezakonit. U vezi s tim, ukazano je da eventualni propust u donošenju Pravilnika, sami po sebi, ne oduzimaju njegovu pravnu snagu, jer apelant nije dokazivao da je vijeće zaposlenika ili sindikat ishodovalo sudsku odluku da je Pravilnik nezakonit ili nevažeći. Kantonalni sud je naveo da su osnovani žalbeni navodi drugotuženog i trećetuženog u dijelu u kojem je usvojen tužbeni zahtjev. U vezi s tim, obrazloženo da se kod odlučivanja o apelantovoj žalbi na odluku o prekobrojnosti ne primjenjuje član 38. GKU. Obrazloženo je da se navedena odredba odnosi na prigovor po Zakonu o radnim odnosima i plaćama službenika u organima uprave u FBiH, koji se prestao primjenjivati donošenjem Zakona o državnoj službi u FBiH. Dalje je obrazloženo da odredbe Zakona o državnoj službi u FBiH ne propisuju prethodno pribavljanje mišljenja sindikata i njegovu dostavu sa žalbom drugotuženom. Stoga je zaključeno da je postupak utvrđivanja apelanta prekobrojnim proveden zakonito i pravilno, na osnovu odredbi Zakona o državnoj službi u FBiH, te da su zakonita osporavana rješenja. Budući da je apelant razriješen dužnosti, zaključeno je da nema mjesta utvrđenju da je u radnom odnosu i isplati naknade plata. Kantonalni sud je istaknuo da apelant nije dokazao da je sindikalni povjerenik ili predstavnik sindikata. U vezi s tim, obrazloženo je da je članom 59. GKU pripisano da je dužnost sindikata da obavijesti rukovoditelja organa uprave o izboru ili imenovanju službenika iz tog organa na mjesto sindikalnog povjerenika ili drugu funkciju u organima sindikata. Dalje je obrazloženo da, iako je bio obaviješten o postupku reorganizacije kod trećetuženog, u spisu nema dokaza da je sindikat obavijestio tužene o apelantovom statusu u sindikatu, niti je to učinjeno podneskom od 23. marta 2015. godine. Osim toga, navedeno je da ni apelant nije uz žalbu na odluke trećetuženog dostavio takav dokaz. Kantonalni sud je ukazao da je odluku o troškovima cijelog postupka donio u skladu sa članom 397. stav 2. u vezi sa članom 386. stav 2. i član 387. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), u vezi sa čl. 12. i 13. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad advokata.
7. Presudom Vrhovnog suda broj 58 0 Rs 167580 22 Rev od 19. jula 2022. godine odbijena je apelantova revizija i zahtjev za naknadu troškova revizijskog postupka. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da je zaključak Kantonalnog suda zasnovan na pravilnoj primjeni materijalnog prava. Dalje je naveo da su neosnovani apelantovi navodi o povredi čl. 37. i 38. GKU i da u vezi s tim prihvata kao pravilne razloge Kantonalnog suda. Istaknuto je da je pravilno Kantonalni sud odbio i apelantove zahtjeve za vraćanje na posao i naknadu plata, budući da se je pravilno i zakonito proveden postupak utvrđivanja apelanta prekobrojnim i razrješenje sa dužnosti stručnog saradnika. Vrhovni sud je naveo da je odbio zahtjev za naknadu revizijskog postupka u skladu sa članom 397. stav 1. u vezi sa članom 386. stav 1. ZPP.
8. Apelant navodi da mu je osporenom presudom prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), zabrana diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi sa pravom na pravično suđenje i imovinu, i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu navedenih prava vidi u proizvoljno primijenjenom materijalnom i procesnom pravu, proizvoljnoj ocjeni dokaza i nedostatku obrazloženja. Apelant navodi da je Pravilnik nezakonit zato što prilikom njegovog donošenja nije zatraženo mišljenje sindikata u smislu člana 43. GKU, pa su nezakonite i odluke koje su proizašle iz njega. Ističe da je pravilnik donesen samo da se otkaže ugovor o radu apelantu i drugim zaposlenicima koji su smatrani „kadrom“ ranijeg Predsjednika FBiH. Također navodi da je Općinski sud u predmetu 58 0 Rs 120405 12 Rs na drugačiji način riješio pitanje primjene pravilnika o radu koji je izmijenjen bez prethodno pribavljenog mišljenja od strane poslodavca. Apelant ističe da je prvotuženi prije donošenja odluke o otkazu ugovora o radu bio obavezan konsultovati sindikat u smislu člana 103. Zakona o radu, jer je apelant bio sindikalni povjerenik. Posebno ističe da su neosnovane tvrdnje Kantonalnog suda da nije dostavio dokaz o svom statusu. U vezi s tim, ističe da je kao dokaz proveden dopis od 9. marta 2015. godine kojeg je u svojstvu predsjednika sindikata dostavio Predsjedniku FBiH, kao i dopis Samostalnog sindikata državnih službenika i namještenika u organima državne službe, sudskoj vlasti i javnim ustanovama od 23. marta 2015. godine. Ističe da je to naveo i u svom iskazu, kao i da je svjedokinja izjavila da joj je poznato da apelant bio sindikalni povjerenik i da je preko njega išlo pismeno obraćanje sindikatu. Osim toga, apelant navodi da je sud povrijedio odredbe parničnog postupka kada je odbio apelantov prijedlog za saslušanje Predsjednika FBiH. Apelant također smatra da odluka o troškovima postupka nije na zakonu zasnovana.
9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: b)Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi: (4)Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
10. Ustavni sud podsjeća da u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i jesu li ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj praksi i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i te povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji s dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. januara 2018. godine, predstavka broj 48657/16, tačka 43, Khudunts protiv Azerbajdžana, odluka od 26. februara 2019. godine, predstavka broj 74628/16, tačka 32, te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine, tačka 9, dostupna na www.ustavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, predstavka broj 5503/02, tačka 21. i Dumlu protiv Turske, odluka od 20. aprila 2021. godine, predstavka broj 65159/17, tačka 27.), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine (vidi Evropski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. novembra 2008. godine, predstavka broj 34379/03).
11. Osim toga, Ustavni sud podsjeća da je, prema praksi Evropskog suda, prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ističe da ne treba postupati kao sud „četvrte instance“ te da stoga neće, prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije (kojem korespondira član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine), dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili „očigledno nerazumnim“ (vidi Evropski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, predstavka broj 52871/13, tačka 23. sa daljnjim referencama). Ovakvu praksu dosljedno slijedi i Ustavni sud u odnosu na odluke redovnih sudova (vidi, između ostalih, Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP-4033/20 od 22. juna 2022. godine, tač. od 42. do 45. sa daljnjim referencama, objavljena na www.ustavnisud.ba).
12. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženju osporene odluke dao relevantne razloge za svoje odlučenje, kako u pogledu utvrđenih činjenica tako i u pogledu primjene prava, zbog čega se ne može reći da su takva utvrđenja proizvoljna ili očigledno nerazumna. Naime, Ustavni sud primjećuje da su redovni sudovi pažljivo razmotrili činjenično i pravno stanje predmeta i detaljno obrazložili razloge zbog kojih su zaključili da je pravilno proveden postupak utvrđivanja apelanta prekobrojnim i njegovo razrješenje sa dužnosti stručnog saradnika. Pri tome, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi pažljivo cijenili izvedene dokaze i utvrđeno činjenično stanje, te detaljno obrazložili razloge zbog kojih su odbili apelantove zahtjeve. Naročito, Ustavni sud primjećuje da je Kantonalni sud ocijenio da apelant nije dokazao da je bio sindikalni povjerenik ili predstavnik, dajući jasne i obrazložene razloge, te ističući da u spisu nema dokaza da je sindikat obavijestio tužene o apelantovom statusu u sindikatu. Također, redovni sudovi su o svim svojim zaključcima dali dovoljna i relevantna obrazloženja, pa se ne može zaključiti da je apelantu prekršeno pravo na obrazloženu sudsku odluku kao dio prava na pravično suđenje. Pri tome, Ustavni sud podsjeća i da je u dosadašnjoj praksi razmatrao skoro isto činjenično i pravno pitanje, te je u vezi s tim zaključio da su navodi o kršenju prava očigledno (prima facie) neosnovani (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-3370/20 od 28. oktobra 2020. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba). Konačno, Ustavni sud primjećuje i da su sudovi na jasan i razumljiv način obrazložili svoje odluke u pogledu troškova postupka, uz navođenje relevantnih odredbi. U pogledu apelantovog pozivanja na presudu Općinski sud u predmetu 58 0 Rs 120405 12 Rs, Ustavni sud zapaža da apelant u prilogu apelaciji nije dostavio navedenu presudu, pa se Ustavni sud ne može izjašnjavati o navedenom predmetu. Osim toga, apelant ne navodi, niti Ustavni sud zapaža da je u provedenom postupku prekršena neka procesna garancija iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije na njegovu štetu. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ne postoji bilo šta što bi ukazalo na kršenje prava na pravično suđenje. Apelant se pozvao i na kršenje prava na imovinu. Međutim, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ništa ne ukazuje da je njegovo pravo na imovinu došlo u pitanje na način koji bi vodio potrebi da Ustavni sud to pravo posebno ispita prema standardima iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, niti su u apelaciji pruženi dokazi iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno.
13. Apelant se pozvao i na kršenje zabrane diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi sa pravom na pravično suđenje i imovinu. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da član 14. Evropske konvencije nije nezavisan nego ima važnu ulogu u nadopunjavanju ostalih odredbi Evropske konvencije i njenih protokola (vidi Evropski sud, Oreščanin protiv Hrvatske, odluka od 7. februara 2023. godine, predstavke br. 19544/15 i 44792/16,tačka 21). Imajući u vidu prethodna razmatranja Ustavnog suda, kao i činjenicu da apelant nije dostavio nikakav dokaz koji bi mogao učiniti vjerovatnim da je u postupku diskriminisan po nekom od zabranjenih osnova u vezi sa uživanjem prava iz Evropske konvencije, niti da to proizlazi iz predočenih dokumenata, Ustavni sud ove navode neće razmatrati.
14. Imajući u vidu sve navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda, kao i stavove navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantovi navodi pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ti navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
15. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
16. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman