Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3066/22 (M. R.)
Odluka donesena 14. 05. 2026.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Dokazni postupak
- Krivični postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić, Angelika Nußberger
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3066/22
Apelacija
Odluka o dopustivosti
14. 05. 2026.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednice Valerija Galić i Angelika Nussberger i sudije Helen Keller, Ledi Bianku, Marin Vukoja i Larisa Velić, na sjednici održanoj 14. maja 2026. godine, u predmetu broj AP-3066/22, rješavajući apelaciju koju je podnio Marko Rodin, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“, br. 94/14, 47/23 i 41/24), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Marka Rodina podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 53 0 K 057648 22 Kž 2 od 20. maja 2022. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Marko Rodin (u daljnjem tekstu: apelant) iz Čapljine, kojeg zastupa Branko Karadeglić advokat iz Čapljine, podnio je 1. avgusta 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 53 0 K 057648 22 Kž 2 od 20. maja 2022. godine i Presude Općinskog suda u Čapljini (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 53 0 K 057648 17 K 2 od 8. decembra 2021. godine.
2. Općinski sud je presudom broj 53 0 K 057648 17 K 2 od 8. decembra 2021. godine oglasio apelanta krivim da je na način opisan u izreci presude počinio krivično djelo bludne radnje iz člana 208. stav (1) Krivičnog zakona FBiH (u daljnjem tekstu: KZ FBiH) u vezi sa krivičnim djelom silovanje iz člana 203. stav (1) KZ FBiH. Slijedom toga, sud je apelantu izrekao uslovnu osudu kojom mu je utvrđena kazna zatvora u trajanju od pet mjeseci, a koja kazna se neće izvršiti ukoliko apelant u roku od jedne godine od dana pravosnažnosti presude ne počini novo krivično djelo.
3. U obrazloženju presude, Općinski sud je detaljno interpretirao iskaz D. S. (u daljnjem tekstu: oštećena), kao i njene odgovore na pitanja koja su joj postavili optužba i apelantov branilac. U vezi s tim, Općinski sud je ukazao da je oštećena sporni događaj koji se dogodio u kupeu voza, a u kome se stiču obilježja djela za koje je apelant optužen, opisala na jasan i uvjerljiv način. Općinski sud je poklonio vjeru iskazu oštećene i prihvatio ga kao vjerodostojan, te je ukazao da apelantova odbrana njen iskaz nije dovela u sumnju unakrsnim ispitivanjem. U vezi s tim je obrazložio da je iskaz oštećene doveo u vezu sa ostalim provedenim dokazima, te je ocjenom svih provedenih dokaza stekao uvjerenje da su se u apelantovim radnjama stekla obilježja krivičnog djela bludne radnje iz člana 208. stav (1) KZ FBiH. Naime, Općinski sud je naveo iskaz svjedoka S. I., konduktera, koji je, između ostalog, potvrdio da su apelant i oštećena sjedili sami u istom kupeu voza. Takođe, sud je interpretirao iskaze svjedoka M. V., Z. U. i A. M. (policijskih službenika), na okolnosti sačinjavanja i sadržaja službenih zabilješki u vezi sa djelom koje je predmet konkretnog postupka. Dalje, sud je interpretirao nalaz i mišljenje vještaka medicinske struke-neuropsihijatra i njegov iskaz sa glavnog pretresa, kao i nalaz i mišljenje vještaka psihologa, te njen iskaz sa glavnog pretresa. Sud je na osnovu tog nalaza i mišljenja utvrdio uticaj i posljedice spornog događaja na zdravstveno stanje oštećene. Osim toga, sud je interpretirao iskaz svjedokinje M. R., majke oštećene, koja je detaljno opisala ponašanje i stanje oštećene nakon spornog događaja, a ujedno je i potvrdila iskaz oštećene u odnosu na radnje koje je apelant preduzeo u kupeu voza. Također je interpretirao i iskaz svjedoka Z. S., oca oštećene, koji je opisao sporni događaj prema onom što je saznao od supruge i kćerke. Dalje je Općinski sud obrazložio da se radnja izvršenja navedenog krivičnog djela može izvršiti samo na tijelu ili dodirom tijela druge osobe, te da se najčešće manifestuje, između ostalog, dodirivanjem raznih dijelova tijela, a naročito genitalne sfere i slično. U vezi s tim, Općinski sud je naveo da je ocjenom iskaza oštećene, iskaze navedenih svjedoka, nalaza i mišljenja svjedoka psihologa, nalaza i mišljenja vještaka neuropsihijatra, novinskog članka objavljenog povodom spornog događaja zaključio da su se u apelantovim radnjama stekla sva obilježja djela za koje je optužen.
4. Kantonalni sud je presudom broj 0 K 363969 20 Kž 5 od 4. februara 2021. godine odbio apelantovu žalbu i potvrdio prvostepenu presudu. U obrazloženju presude, Kantonalni sud je obrazložio da je prvostepeni sud poslao poziv za saslušanje svjedoku A. M. na adresu njenog prebivališta. Međutim, kako je sud ukazao, prvostepeni sud nije mogao uručiti poziv svjedoku budući da se odselila na nepoznatu adresu, što potvrđuje i službeni akt PU Mostar od 25. maja 2021. godine. Imajući u vidu da dolazak navedenog svjedoka nije bio moguć na sud, Kantonalni sud je naveo da su ispunjeni uslovi da se njen iskaz koji je ranije dala na glavnom pretresu pročita u smislu odredbe člana 288. stav (2) Zakona o krivičnom postupku FBiH (u daljnjem tekstu: ZKP FBiH). Takođe, Kantonalni sud je naveo da apelantova odbrana nije predložila provođenje materijalnih dokaza (pisane izjave oštećene od 12. maja 2014., zapisnika o saslušanju oštećene od 14. maja 2014. godine). Imajući to u vidu sud je ocijenio neosnovanim apelantove navode da prvostepeni sud nije cijenio navedene dokaze, te da je time učinio bitnu povredu odredaba člana 312. stav (1) tačka d) ZKP FBiH. U odnosu na apelantove navode o netačno utvrđenom činjeničnom stanju, Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud, na osnovu iskaza oštećene, pravilno utvrdio da je apelant dirao oštećenu po njenim intimnim dijelovima tijela, te da je tom prilikom i sebe dirao po polnom organu. Osim toga, sud je naveo da su oni bili sami u kupeu pa da navedeno nisu ni mogli potvrditi svjedoci, pa da su, stoga, apelantovi navodi izneseni u tom pogledu neosnovani. Kantonalni sud je ocijenio kao neosnovane apelantove prigovore da koljeno oštećene ne predstavlja intimnu zonu budući da je utvrđeno da je apelant dirao oštećenu po koljenu ali i u predjelu tijela iznad koljena, što nedvosmisleno proizlazi iz iskaza oštećene. Takođe, sud je naveo da je na osnovu nalaza i mišljenja vještaka psihologa potvrđeno da je oštećena bila u velikom strahu koji je, kako je sud obrazložio, apelant izazvao i iskoristio za počinjenje djela, u kojoj situaciji oštećena nije ni mogla pružiti otpor. Kantonalni sud je naveo da je za navedene zaključke prvostepeni sud dao logične i uvjerljive zaključke, primjenjujući princip slobodne ocjene dokaza kako pojedinačno tako i u njihovoj međusoboj vezi tj. dovodeći ih u jasnu i logičnu cjelinu. Pri tome je obrazložio da apelant osporava utvrđeno činjenično stanje samo zbog toga što prvostepeni sud pri ocjeni izvedenih dokaza nije prihvatio tezu tumačenja apelantove odbrane. Osim toga, Kantonalni sud je ocijenio irelevantnim apelantove navode da svjedok S. I. nije izjavio da je apelant prilikom ulaska u kupe rekao određene riječi bliže opisane u obrazloženju presude, o položaju sjedenja oštećene i apelanta, te da je demantovao razgovor sa apelantom oko gašenja svjetla u kupeu. Naime, kako je sud obrazložio, riječ je o pomoćnim činjenicama koje ni na koji način nisu od uticaja na utvrđeno činjenično stanje i vjerodostojnost iskaza oštećene.
5. Apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). U suštini, apelant ponavlja navode koje je iznosio i tokom postupka pred redovnim sudovima, te smatra da su redovni sudovi pri donošenju osporenih odluka pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili relevantne propise. Naročito ističe da je njegova odbrana predložila ponovno saslušanje svjedokinje A. M. što sud nije prihvatio, te da je pročitao njen ranije dat iskaz. Takođe, naveo je da sud nije cijenio dokaze odbrane i to pisane izjave oštećene od 12. maja 2014. godine i zapisnik o saslušanju oštećene od 14. maja 2014. godine. Apelant ističe da koljeno ne predstavlja intimnu zonu niti je oštećena izjavila da ju je apelant dirao po intimnoj zoni, da je sebe dirao po polnom organu niti su to potvrdili saslušani svjedoci. Smatra da prvostepeni sud nije cijenio sve provedene dokaze pojedinačno i u njihovoj međusobnoj vezi, što je za posljedicu imalo pogrešno utvrđeno činjenično stanje. Apelant navodi da svjedok I. S. nije izjavio da je apelant prilikom ulaska u kupe rekao određene riječi, da oštećena pri polasku i dolasku na odredište nisu mijenjali mjesta sjedenja, te da je demantovao razgovor sa apelantom oko gašenja svjetla u kupeu, iako prvostepeni sud navedene činjenice smatra dokazanima. Osim toga ističe da radnje koje su mu optužnicom stavljene na teret ne predstavljaju krivično djelo, te da odlučne činjenice nisu utvrđene, pa slijedom toga ističe da je povrijeđeno načelo in dubio pro reo.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: b)Ustavni sud takođe ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi: (4)Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
7. Ustavni sud podsjeća da u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i jesu li ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj praksi i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i te povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji s dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. januara 2018. godine, predstavka broj 48657/16, tačka 43, Khudunts protiv Azerbejdžana, odluka od 26. februara 2019. godine, predstavka broj 74628/16, tačka 32, te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine, tačka 9, dostupna na www.ustavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Europski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, predstavka broj 5503/02, tačka 21. i Dumlu protiv Turske, odluka od 20. aprila 2021. godine, predstavka broj 65159/17, tačka 27.), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine (vidi Evropski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. novembra 2008. godine, predstavka broj 34379/03).
8. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje odnose na način na koji su redovni sudovi utvrdili činjenično stanje, ocijenili dokaze i primijenili relevantne propise. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je, prema praksi Evropskog suda, prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ističe da ne treba postupati kao sud „četvrte instance“ te da stoga neće, prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije (kojem korespondira član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine), dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili „očigledno nerazumnim“ (vidi Evropski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, predstavka broj 52871/13, tačka 23. sa daljnjim referencama). Ovakvu praksu dosljedno slijedi i Ustavni sud u odnosu na odluke redovnih sudova (vidi, između ostalih, Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP-4033/20 od 22. juna 2022. godine, tač. od 42. do 45. sa daljnjim referencama, objavljena na www.ustavnisud.ba). U odnosu na apelantove navode kojima problematizira ocjenu dokaza, Ustavni sud podsjeća da se neće miješati u način na koji su redovni sudovi usvojili dokaze kao dokaznu građu. Ustavni sud se neće miješati u situaciju kada redovni sudovi povjeruju dokazima jedne strane u postupku na osnovu slobodnog sudijskog uvjerenja. To je isključivo uloga redovnih sudova, čak i kada su izjave jednog te istog svjedoka date na javnoj raspravi i u istrazi suprotne jedna drugoj (vidi mutatis mutandis, Evropski sud, Sorokins i Sorokina protiv Latvije, presuda od 28. maja 2013. godine, predstavka broj 45476/04, tačka 110).
9. Dovodeći u vezu navedeno sa činjenicama konkretnog premeta, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi dali dovoljne i jasne razloge za zaključak da su se u apelantovim radnjama stekla sva obilježja krivičnog djela za koje je osuđen. Dalje, Ustavni sud zapaža da je osuđujuća presuda u odnosu na apelanta zasnovana u suštini na iskazu odnosno svjedočenju same oštećene, te da su ostali dokazi optužbe bili posrednog i potkrjepljujućeg karaktera. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja osporenih odluka proizlazi da su redovni sudovi s posebnom pažnjom cijenili iskaz oštećene, kako bi na pravilan i potpun način utvrdili činjenično stanje. Dalje, Ustavni sud zapaža da Općinski sud, osim što je individualno cijenio iskaz oštećene kao jasan i uvjerljiv, taj iskaz potom doveo u vezu sa iskazima ostalih svjedoka i materijalnim dokazima, a naročito sa nalazom i mišljenjem vještaka psihološke struke kako bi se utvrdile posljedice inkriminiranih radnji na zdravlje oštećene. Takođe, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud jasno ukazao da je, suprotno apelantovim žalbenim prigovorima, prvostepeni sud pravilno ocijenio izvedene dokaze, te da je dao detaljne razloge zašto dokazima koja je apelant proveo nije doveden u pitanje kredibilitet iskaza oštećene. Osim toga, Ustavni sud zapaža da je apelant imao mogućnost da ispita oštećenu, te da svojim dokazima dovede u sumnju kredibilitet njenog iskaza, što apelant i ne osporava, te da su stoga u konvencijskom smislu poštovana prava odbrane. Ustavni sud smatra da su redovni sudovi dali jasne i precizne razloge za svoje stavove u obrazloženju osporenih odluka, tako da ocjena izvedenih dokaza ni u jednom dijelu ne izgleda proizvoljna ili neprihvatljiva samo po sebi, niti ima elemenata koji bi ukazali na to da je dokazni postupak zloupotrijebljen na apelantovu štetu. Dalje, Ustavni sud primjećuje da je Kantonalni sud detaljno obrazložio zašto su neosnovani apelantovi navodi vezani izvođenje dokaza - čitanje iskaza svjedoka. Imajući u vidu date okolnosti te sadržaj člana 288. stav (2) ZKP F BiH, Ustavni sud, suprotno apelantovim navodima, u datom obrazloženju ne nalazi proizvoljnost. Osim toga, Ustavni sud ukazuje da iz osporenih presuda ne proizlazi ništa što bi ukazivalo da su redovni sudovi imali sumnju u pogledu postojanja bilo koje činjenice koja čini obilježje konkretnog krivičnog djela, pa da bi tu sumnju rješavali presudom na način koji je povoljniji za apelanta u smislu principa in dubio pro reo.
10. Osim toga, apelant ne navodi, niti Ustavni sud zapaža da je u provedenom postupku prekršena neka procesna garancija iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije na njegovu štetu. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ne postoji bilo šta što bi ukazalo na kršenje prava na pravično suđenje.
11. Imajući u vidu sve navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda, kao i stavove navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantovi navodi pokreću ustavno pitanje na koje se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ti navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
12. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
13. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman