Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3299/22 (E.H.)
Odluka donesena 11. 06. 2026.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Dokazni postupak
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Prekršaj
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Prekršajni postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić, Angelika Nußberger
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3299/22
Apelacija
Odluka o dopustivosti
11. 06. 2026.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednice Valerija Galić i Angelika Nussberger i sudije Helen Keller, Ledi Bianku, Marin Vukoja i Larisa Velić, na sjednici održanoj 11. juna 2026. godine, u predmetu broj AP-3299/22, rješavajući apelaciju E. H., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“, br. 94/14, 47/23 i 41/24), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija E. H. podnesena protiv Rješenja Kantonalnog suda u Zenici broj 42 1 Pr 018304 22 Pžp od 27. juna 2022. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana .
OBRAZLOŽENJE
1. E. H. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Maglaja, kojeg zastupa Dževad Hrnjić advokat iz Žepča, podnio je 19. avgusta 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 42 1 Pr 018304 22 Pžp od 27. juna 2022. godine i Rješenja Općinskog suda u Zavidovićima, Odjeljenje u Maglaju (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj: 42 1 Pr 018304 21 Pr od 4. aprila 2022. godine.
2. Općinski sud je Rješenjem broj: 42 1 Pr 018304 21 Pr od 4. aprila 2022. godine oglasio apelanta odgovornim što je na način opisan u izreci rješenja počinio prekršaj iz člana 3. stav (1) tačka 1) Zakona o javnom redu i miru Zeničko-dobojskog kantona (u daljnjem tekstu: Zakon o javnom redu i miru), kažnjiv po članu 6. tačka (4) tog zakona, pa mu je primjenom navedenih zakonskih odredbi izrečena novčana kazna u iznosu od 50,00 KM. Apelant je obavezan da plati troškove prekršajnog postupka u iznosu od 30,00 KM.
3. U obrazloženju rješenja, Općinski sud je naveo da je na osnovu iskaza svjedoka A. B. (u daljnjem tekstu: oštećeni), iskaza svjedoka M. B., supruge oštećenog, te iskaza svjedoka O. M., policijskog službenika, utvrdio da su se u apelantovim radnjama stekla obilježja prekršaja za koji je oglašen odgovornim. Naime, sud je interpretirao iskaze oštećenog i njegove supruge, koji su saglasno izjavili da se apelant, na parkingu nakon što je izašao iz svog vozila, na drzak način bliže opisan u izreci rješenja obratio oštećenom. Takođe, na osnovu iskaza O. M., policijskog službenika, utvrđeno je da je on po prijavi oštećenog, izašao na lice mjesta, te obavio razgovor sa oštećenim i njegovom suprugom, a naknadno i sa apelantom, te da je naveo sadržaj njihovih iskaza odnosno onog što je od njih saznao. U vezi s tim, Općinski sud je naveo da je iskazima navedenih svjedoka poklonio vjeru budući da su saglasni, te da nisu osporeni apelantovom odbranom. S druge strane, Općinski sud je naveo da nije prihvatio apelantov iskaz kojim je negirao izvršenje prekršaja budući da predloženim dokazima nije dokazao svoje tvrdnje. U vezi s tim, Općinski sud je ukazao da nije prihvatio iskaz apelantove supruge S. H., koja je tvrdila da je oštećeni prijetio apelantu, budući da ona nije bila očevidac događaja, te je ocijenio da je njen iskaz kontradiktoran i suprotan stvarnoj situaciji na licu mjesta. Takođe, sud je ukazao da je navedeni iskaz suprotan iskazima svjedoka optužbe koji su saglasni i ničim nisu dovedeni u sumnju. Stoga Općinski sud nije poklonio vjeru iskazu apelantove supruge te je cijenio da je njen iskaz usmjeren isključivo na izbjegavanje apelantove prekršajne odgovornosti. Pri tome, sud je obrazložio da materijalni dokaz koji je apelant predložio - pritužba protiv policijskog službenika O. M., nije diskreditovala njegov iskaz. Naime, sud je naveo da se navedena pritužba odnosi na njegovo postupanje prema apelantu u PS Maglaj, nekoliko mjeseci od dana izvršenja konkretnog prekršaja. Imajući u vidu sve navedeno, Općinski sud je zaključio da su se u apelantovim radnjama stekla sva bitna obilježja prekršaja za koji je oglašen odgovornim.
4. Rješenjem Kantonalnog suda broj 42 1 Pr 018304 22 Pžp od 27. juna 2022. godine odbijena je apelantova žalba i potvrđeno je prvostepeno rješenje. U obrazloženju rješenja, Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud dao jasno, potpuno i razumljivo obrazloženje razloga za svoju ocjenu provedenih dokaza ovlaštenog organa i to iskaza saslušanih svjedoka: policijskog službenika M. O., kao i iskaza svjedoka - oštećenog i njegove supruge, koja je bila očevidac događaja. S obzirom na to, ocijenjen je neosnovanim apelantov navod da je oglašen odgovornim isključivo na osnovu iskaza policijskog službenika M. O., koji nije očevidac događaja nego je samo prenio izjave oštećenog, njegove supruge i apelanta. Takođe, kako je sud ukazao, prvostepeni sud je naveo jasne i potpune razloge na osnovu čega je utvrdio činjenično stanje, kao i određene razloge kako je cijenio i zašto nije prihvatio i ocijenio vjerodostojnim navode iz iskaza apelantove supruge i njegovog iskaza, te predloženi materijalni dokaz. Takođe, Kantonalni sud je ukazao da je prvostepeni sud na činjenično stanje pravilno primijenio odredbe člana 3. stav (1) tačka 1) Zakona o javnom redu i miru, kojom je propisano da prekršaj protiv javnog reda i mira čini onaj ko na javnom mjestu narušava javni red i mir svađom, vikom, nepristojnim ili drskim ponašanjem. U vezi s tim, Kantonalni sud je ukazao da je prvostepeni sud pravilno zaključio da su se u apelantovim radnjama stekla sva obilježja navedenog prekršaja budući da je drskim ponašanjem bliže opisanim u izreci prvostepenog rješenja narušio javni red i mir. U vezi sa odlukom o prekršajnoj sankciji, Kantonalni sud je ukazao da je izrečena novčana određena zakonito u skladu sa članom 6. tačka 4) Zakona o javnom redu i miru, koja propisuje kažnjavanje za navedeni prekršaj novčanom kaznom u fiksnom iznosu od 50,00 KM.
5. Apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U suštini, apelant ponavlja navode koje je iznosio i tokom postupka pred redovnim sudovima, te smatra da su redovni sudovi pri donošenju osporenih odluka pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili relevantne propise. U vezi s tim, apelant posebno ističe da je odluka o njegovoj prekršajnoj odgovornosti zasnovana na iskazu policijskog službenika. Naime, apelant navodi da taj policijski službenik nije bio prisutan događaju niti ima bilo kakva lična saznanja. Kako apelant tvrdi, policijski službenik je samo potvrdio da je razgovarao sa određenim licima, te da se na tom iskazu ne može zasnovati sudska odluka. U prilog tih tvrdnji ukazuje i na odluku Ustavnog suda broj AP-271/21. U konačnici, apelant smatra da se u njegovim radnjama nisu stekla obilježja prekršaja za koji je oglašen odgovornim te da mu je sankcija prestrogo odmjerena.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: b)Ustavni sud takođe ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi: (4)Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
7. Ustavni sud podsjeća da u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i jesu li ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj praksi i praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i te povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji s dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. januara 2018. godine, predstavka broj 48657/16, tačka 43, Khudunts protiv Azerbejdžana, odluka od 26. februara 2019. godine, predstavka broj 74628/16, tačka 32, te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine, tačka 9, dostupna na www.ustavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, predstavka broj 5503/02, tačka 21. i Dumlu protiv Turske, odluka od 20. aprila 2021. godine, predstavka broj 65159/17, tačka 27.), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine (vidi Evropski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. novembra 2008. godine, predstavka broj 34379/03).
8. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili relevantne propise. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je, prema praksi Evropskog suda, prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ističe da ne treba postupati kao sud „četvrte instance“ te da stoga neće, prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije (kojem korespondira član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine), dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili „očigledno nerazumnim“ (vidi Evropski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, predstavka broj 52871/13, tačka 23. sa daljnjim referencama). Takvu praksu dosljedno slijedi i Ustavni sud u odnosu na odluke redovnih sudova (vidi, između ostalih, Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP-
4033/20 od 22. juna 2022. godine, tač. od 42. do 45. sa daljnjim referencama, objavljena na www.ustavnisud.ba).
9. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženju osporenih odluka dali relevantne razloge za svoje odlučenje, kako u pogledu utvrđenih činjenica tako i u pogledu primjene prava, zbog čega se ne može reći da su takva utvrđenja proizvoljna ili očigledno nerazumna. Naročito, Ustavni sud ukazuje da je Kantonalni sud, odlučujući o identičnim apelantovim navodima, jasno ukazao da su se u apelantovim radnjama stekla sva obilježja prekršaja za koji je oglašen odgovornim, te da je jasno obrazložio odluku o prekršajnoj sankciji. Takođe, taj sud je jasno ukazao da odluka o apelantovoj prekršajnoj odgovornosti nije zasnovana isključivo na osnovu iskaza policijskog službenika, nego na osnovu tog iskaza, iskaza oštećenog i njegove supruge koja je bila očevidac događaja. Osim toga, Ustavni sud zapaža da u konkretnom postupku nije izostala sveobuhvatna analiza provedenih dokaza, te da su redovni sudovi dali logične i uvjerljive razloge zašto su prihvatili odnosno zašto nisu prihvatili određene dokaze. U odnosu na apelantovo pozivanje na Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP-271/21 od 20. aprila 2022. godine, Ustavni sud ukazuje da je u citiranom predmetu utvrdio kršenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije. Naime, apelant je u tom predmetu oglašen odgovornim za počinjenje prekršaja isključivo na osnovu izjave policijskog službenika, koji nije bio na licu mjesta i koji je prepričavao šta su učesnici događaja i eventualni svjedoci o njemu navodili. U tom postupku nisu provedeni drugi dokazi koji bi potkrijepili taj zaključak odnosno iz kojih je sud na pouzdan način utvrdio da je prekršaj učinjen na način opisan u rješenju. Međutim, Ustavni sud smatra da razlozi, koji su opredijelili Ustavni sud u citiranom predmetu da utvrdi kršenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, nisu primjenjivi u konkretnom slučaju jer se radi o bitno drugačijem činjeničnom supstratu. Naime, za razliku od navedenog predmeta u konkretnom slučaju, kako je prethodno navedeno, odluka o apelantovoj prekršajnoj odgovornosti nije zasnovana isključivo na iskazu policijskog službenika nego i na osnovu drugih dokaza koji su provedeni tokom postupka.
10. Osim toga, apelant ne navodi, niti Ustavni sud zapaža da je u provedenom postupku prekršena neka procesna garancija iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije na njegovu štetu. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ne postoji bilo šta što bi ukazalo na kršenje prava na pravično suđenje. Apelant se pozvao i na kršenje prava na imovinu. Međutim, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ništa ne ukazuje da je njegovo pravo na imovinu došlo u pitanje na način koji bi vodio potrebi da Ustavni sud to pravo posebno ispita prema standardima iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, niti su u apelaciji pruženi dokazi iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno.
11. Imajući u vidu sve navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda, kao i stavove navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantovi navodi pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ti navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
12. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
13. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman