Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-4309/22 (E. A. i drugi)
Odluka donesena 25. 09. 2025.
- Povreda
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Pravo na pravnu sigurnost
- Član I/2. Ustava BiH
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić, Angelika Nußberger
Citirani propisi
- Zakon o parničnom postupku
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku
- Zakon o plaćama i naknadama policijskih službenika Federacije Bosne i Hercegovine
- Zakon o izmjeni Zakona o parničnom postupku
- Zakon o dopunama Zakona o parničnom postupku
- Ukaz o proglašenju Zakona o parničnom postupku
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 62
- Odluka o izmjeni pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 62
- Odluka o dopuni pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 62
Predmeti (1)
AP-4309/22
Apelacija
Odluka o meritumu
25. 09. 2025.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u predmetu broj AP-4309/22, rješavajući apelaciju Elmedine Ahmethodžić i dr., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b), člana 59. st. (1) i (2) i člana 62. stav (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14, 47/23 i 41/24), u sastavu:
Mirsad Ćeman, predsjednik
Valerija Galić, potpredsjednica Angelika Nußberger, potpredsjednica
Helen Keller, sutkinja Ledi Bianku, sudija
Marin Vukoja, sudija
Larisa Velić, sutkinjana sjednici održanoj 25. septembra 2025. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Usvaja se apelacija Elmedine Ahmethodžić, Aide Čolić Mašić, Ajlane Krupić, Nedžada Čatića, Nebojše Savića, Mirsada Jašarevića, Zorana Vrhovčića, Fuada Karića, Roberta Cvrtka, Nurudina Hafizovića i Sabine Fazlić.
Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Ukida se Rješenje Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 65 0 Rs 537493 22 Rev od 26. jula 2022. godine.
Predmet se vraća Vrhovnom sudu Federacije Bosne i Hercegovine koji je dužan da po hitnom postupku donese novu odluku, u skladu sa članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav
1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Nalaže se Vrhovnom sudu Federacije Bosne i Hercegovine da, u skladu sa članom 72. stav (5) Pravila Ustavnog suda, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Elmedina Ahmethodžić, Aida Čolić Mašić, Ajlana Krupić, Nedžad Čatić, Nebojša Savić, Mirsad Jašarević, Zoran Vrhovčić, Fuad Karić, Robert Cvrtak, Nurudin Hafizović i Sabina Fazlić (u daljnjem tekstu: apelanti), koje zastupa Advokatsko društvo „Eterović“ d.o.o. Sarajevo, podnijeli su 15. novembra 2022. apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 65 0 Rs 537493 22 Rev od 26. jula 2022. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) i tužene Federacije BiH – Federalna uprava policije (u daljnjem tekstu: tužena) zatraženo je 29. aprila 2025. godine da dostave odgovore na apelaciju. Svi pozvani su 13. maja 2025. godine dostavili odgovor na apelaciju.
3. Odgovori učesnika u postupku su 15. maja 2025. godine dostavljeni punomoćnicima apelanata radi izjašnjenja. Izjašnjenje nije dostavljeno u ostavljenom roku.
III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelacionih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
Postupak u kojem je donesena osporena odluka
5. Presudom Općinskog suda broj 65 0 Rs 537493 15 Rs od 29. septembra 2017. godine naloženo je tuženoj da apelantima za relevantni period na ime razlike mjesečne naknade za topli obrok i razlike za regres i dnevnice isplati novčane iznose koji su navedeni u izreci presude. Istom presudom odbijen je tužbeni zahtjev u dijelu kojim su apelanti tražili da se tužena obaveže da im isplati razliku plaće na ime minulog rada, u novčanim iznosima koji su navedeni u izreci presude.
6. U odnosu na odbijajući dio tužbenog zahtjeva obrazloženo je da apelantima ne pripada pravo na razliku plaće po tom osnovu zato što im uvećanje za minuli rad nije obračunato na osnovnu plaću uvećanu za dodatke na plaću, već je obračun izvršen na osnovnu plaću. Navedeno je da sastavni dio plaće policijskog službenika čini osnovna plaća i povećanje plaće na ime naknada za prekovremeni rad, rad u neradne dane, u dane državnih praznika te noćni rad. Sud je zaključio da ukoliko bi se prihvatilo tumačenje apelanata plaće policijskih službenika po osnovu minulog staža povećale bi se dva puta, i to prvi put nakon množenja osnovice i koeficijenta, a drugi put nakon uvećanja za dodatke na plaću. Shodno tome, taj dio tužbenog zahtjeva je odbijen.
7. Kantonalni sud je Presudom broj 65 0 Rs 537493 17 Rsž od 23. februara 2022. godine žalbu apelanata odbio potvrđujući prvostepenu presudu u odbijajućem dijelu. Obrazloženo je da je Zakonom o plaćama i naknadama policijskih službenika FBiH (u daljnjem tekstu: Zakon o plaćama) propisano kako se utvrđuje osnovica za obračun plaće koja se množi s koeficijentom platnog razreda iz člana 9. navedenog zakona i iznosom povećanja ostvarenog po osnovu radnog staža iz člana 7. stav 3. navedenog zakona. Navedeno je da osnovne elemente plaće policijskog službenika čini osnovna plaća iz člana 6. i povećanja plaće koje čine različite naknade. Kantonalni sud je naveo da čl. 6, 7. i 8. Zakona o plaćama treba tumačiti ciljano, a ne jezički jer je i članom 86. stav 1. navedenog zakona propisano šta čini osnovnu plaću, te u kojem se trenutku dodaju uvećanje za minuli rad i ostali dodaci. Obrazloženo je da bi tumačenje čl. 6, 7. i 8. Zakona o plaćama na način kako to apelanti čine značilo da se visina osnovne plaće odnosno izdaci po tom osnovu za jednu finansijsku godinu ne bi mogli planirati jer bi osnovna plaća bila varijabilna zbog toga što bi zavisila od visine dodataka. Shodno tome, sud je zaključio da je pravilan stav prvostepenog suda da bi se plaće po osnovu minulog rada povećavale dva puta.
8. Rješenjem Vrhovnog suda broj 65 0 Rs 537493 22 Rev od 26. jula 2022. godine odbačena je revizija apelanata izjavljena protiv drugostepene presude. Vrhovni sud je u obrazloženju osporenog rješenja naveo da je vrijednost pobijanog dijela pravosnažne presude, u odnosu na odbijeni dio tužbenog zahtjeva za svakog od apelanata, ispod propisanog cenzusa. S obzirom na to, navedeno je da je revizija nedopuštena, u smislu člana 237. stav (2) Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP). Također je sud naveo da su apelanti predložili dopuštanje revizije, u smislu člana 237. stav (4) tačka 1) ZPP-a, koja propisuje mogućnost izjavljivanja revizije kada ona nije dozvoljena po stavu (2) iste odredbe, u slučaju ako odluka o sporu zavisi od rješenja nekog materijalnopravnog ili procesnopravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni. Navedeno posebno ako o tom pitanju revizioni sud nije zauzeo shvatanje odlučujući u pojedinačnim predmetima na sjednici odjeljenja, a tiče se pitanja o kojem postoji različita praksa drugostepenih sudova. Pri tome je sud ukazao da se apelanti pozivaju na različitu praksu u odnosu na stav Kantonalnog suda u pobijanoj odluci o pitanju obračuna minulog staža, ali kod istog drugostepenog suda (stav Kantonalnog suda iz Presude broj 65 0 Rs 585545 18 Rsž od 14. januara 2022. godine). Imajući u vidu sadržaj odredbe na koju se apelanti pozivaju, Vrhovni sud je naveo da, iako o tom pitanju nije zauzeo pravno shvatanje, prijedlog apelanata ne ispunjava drugi uvjet propisan za primjenu te odredbe, a to je različita praksa drugostepenih sudova. U vezi s tim, navedeno je da različita praksa raznih vijeća istog drugostepenog suda o istom pravnom pitanju nije propisani uvjet za dopuštenost revizije prema članu 237. stav (4) tačka 1. ZPP-a.
Drugačija praksa Kantonalnog suda o spornom pitanju na koju su apelanti ukazali
9. Kantonalni sud je odlučujući o žalbi policijskih službenika (koji su iz istog činjeničnog i pravnog osnova vodili postupak protiv tužene) donio Presudu broj 65 0 Rs 585545 18 Rsž od 14. januara 2022. godine, uvažena je žalba tužilaca – policijskih službenika tako što je preinačena prvostepena presuda na ime razlike plaće uvećane za minuli rad za relevantni period. Navedeno je da tužioci osnovano ukazuju da je osporena presuda donesena kao rezultat proizvoljne primjene člana 7. stav 2. Zakona o plaćama. Kantonalni sud se pozvao na odredbu člana 7. stav 2. Zakona o plaćama kojom je propisano da sastavni dio plaće policijskog službenika čini osnovna plaća iz člana 6. stav 1. navedenog zakona, dodatak na plaću iz člana 10. i naknada za prekovremeni rad, rad u neradne dane, noćni rad i rad u dane državnih praznika. Još je navedeno da je stavom 3. člana 7. Zakona o plaćama propisano da se plaća iz stava 2. tog zakona povećava za 0,5% za svaku punu godinu radnog staža, s tim da ukupno povećanje ne može biti veće od 20%. Navedeno je da se dosljednim tumačenjem navedenih odredaba može zaključiti da osnovica za obračun minulog rada predstavlja plaću propisanu članom 7. stav 2. Zakona o plaćama, pri čemu sastavni dio plaće policijskog službenika čini osnovna plaća, dodatak na plaću, naknada za prekovremeni rad, rad u neradne dane, noćni rad i rad u dane državnih praznika, koja se uvećava za minuli rad, zbog čega su žalbeni navodi u cijelosti osnovani.
10. Odlučujući o reviziji tužene (FMUP) protiv drugostepene presude iz prethodne tačke, Vrhovni sud je donio Rješenje broj 65 0 Rs 585545 22 Rev od 2. juna 2022. godine kojim je reviziju odbacio zbog nepostojanja uvjeta iz člana 237. ZPP-a. Vrhovni sud je iz obrazloženja revizije zaključio da tužena predlaže dopuštenost revizije u odnosu na pitanje uvećanja plaće po osnovu minulog rada jer je osporena presuda suprotna stavu Kantonalnog suda koji je izražen u Presudi broj 65 0 Rs 552731 18 Rsž od 13. januara 2022. godine o istom pravnom pitanju. Vrhovni sud je nakon ispitivanja mogućnosti dopuštenosti revizije prema članu 237. st. (3) i (4) ZPP-a zaključio da ne postoje uvjeti jer tužena nije određeno naznačila pravno pitanje zbog kojeg podnosi reviziju.
IV.Apelacija
a) Navodi iz apelacije
11. Apelanti osporavaju odluku Vrhovnog suda jer procesna odluka tog suda krši njihovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) u segmentu pravne sigurnosti i prava na obrazloženu odluku. Navode da povodom istog pravnog i činjeničnog pitanja postoje različite odluke Kantonalnog suda. Umjesto da dopusti reviziju u konkretnom slučaju i uskladi sudsku praksu o pitanju pravilnog obračuna uvećanja plaće po osnovu minulog rada kod policijskih službenika FBiH, Vrhovni sud donosi rješenje s obrazloženjem da ne postoji zakonski osnov za izuzetnu reviziju. Apelanti su se pozvali na Odluku Ustavnog suda broj AP-3775/20 citirajući iz te odluke relevantne dijelove za koje smatraju da su primjenjivi u konkretnom slučaju. Dodatnu kontradiktornost apelanti vide u činjenici što je Vrhovni sud povodom različitih odluka Kantonalnog suda o istom pravnom i činjeničnom pitanju revizije odbacio kao nedopuštene, što upućuje na zaključak da je Vrhovni sud u dva predmeta u kojima je Kantonalni sud različito odlučio o istom pravnom i činjeničnom pitanju odlučio na isti način. Navode da je uloga Vrhovnog suda da usklađuje sudsku praksu i osigurava jednoobraznu primjenu prava na teritoriji FBiH. Shodno tome, apelanti smatraju da je Vrhovni sud morao da odluči meritorno o reviziji apelanata bez obzira na odlučenje o spornom pitanju.
b) Odgovori na apelaciju
12. Vrhovni sud je naveo da su svi apelacioni prigovori neosnovani i da je rješenje tog suda pravilno i zakonito jer ne krši ustavna prava apelanata.
13. Kantonalni i Općinski sud su sve prigovore odbili jer apelantima nije prekršeno pravo na pravično suđenje. Predloženo je da se apelacija odbije kao neosnovana.
14. Tužena je navela da su stavovi sudova pravilni i zasnovani na materijalnom pravu, koje je pravilno primijenjeno i protumačeno. Odluka Vrhovnog suda je u svemu zakonita te su svi apelacioni prigovori neosnovani.
V.Relevantni propisi
15. U Ustavu Bosne i Hercegovine relevantne odredbe glase:
Član I
2. Demokratska načela
Bosna i Hercegovina je demokratska država koja funkcioniše u skladu sa zakonom i na osnovu slobodnih i demokratskih izbora.
Član II
Ljudska prava i osnovne slobode
2. Međunarodni standardi
Prava i slobode predviđeni u Evropskoj konvenciji za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i u njenim protokolima se direktno primjenjuju u Bosni i Hercegovini. Ovi akti imaju prioritet nad svim ostalim zakonima.
6. Implementacija Bosna i Hercegovina, i svi sudovi, ustanove, organi vlasti, te organi kojima posredno rukovode entiteti ili koji djeluju unutar entiteta podvrgnuti su, odnosno primjenjuju ljudska prava i osnovne slobode na koje je ukazano u stavu 2.
16. Zakon o parničnom postupku („Službene novine Federacije BiH“ br. 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15)
Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji u relevantnom dijelu glasi:
IX – VANREDNI PRAVNI LIJEKOVI
1. Revizija Član 237. stav (4) tačka 1) i stav (5) (4) U slučajevima u kojima revizija nije dozvoljena prema odredbi stava 2. ovog člana, stranke mogu podnijeti reviziju protiv drugostepene presude ako odluka o sporu zavisi od rješenja nekog materijalno-pravnog ili procesno-pravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, a naročito u slučaju:
1) ako o tom pitanju revizijski sud još uvijek nije zauzeo shvatanje odlučujući u pojedinim predmetima na sjednici odjeljenja, a riječ je o pitanju u kojem postoji različita praksa drugostepenih sudova; (5) U reviziji iz stava 3. ovog člana stranka treba određeno naznačiti pravno pitanje zbog kojeg ju je podnijela uz određeno navođenje propisa i drugih važećih izvora prava koji se na njega odnose, te izložiti razloge zbog kojih smatra da je ono važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.
17. Zakon o plaćama i naknadama policijskih službenika Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine Federacije BiH“ broj 45/10 od 29. jula 2010. godine) u relevantnom dijelu glasi:
Član 7. Plaća policijskog službenika veže se uz njegov čin. Sastavni dio plaće policijskog službenika čini osnovna plaća iz člana 6. stav 1. ovog zakona, dodatak na plaću iz člana 10. ovog zakona i naknada za prekovremeni rad, rad u neradne dane, noćni rad i rad u dane državnih praznika iz člana 16. ovog zakona. Plaća iz stava 2. ovog člana se povećava za 0,5 % za svaku punu godinu radnog staža, s tim da ukupno povećanje ne može biti veće od 20 %.
VI.Dopustivost i meritum
18. Apelacija pokreće pitanje kršenja prava na pravnu sigurnost kao segment prava na pravično suđenje. Ustavni sud zapaža da apelanti osporavaju procesnu odluku Vrhovnog suda protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Kako je osporenim rješenjem odbačena revizija apelanata kao nedopuštena, Ustavni sud zapaža da se u takvim okolnostima postavlja pitanje dopustivosti apelacije u smislu člana 18. stav (3) Pravila Ustavnog suda. S obzirom na pitanja koja se postavljaju, Ustavni sud smatra da okolnosti konkretnog slučaja upućuju na zaključak da se radi o izuzetku kao i u predmetu broj AP-3775/20 (vidi Ustavni sud, odluka o dopustivosti i meritumu od 9. marta 2022. godine, tačka 23, dostupna na www.ustavnisud.ba). Slijedeći praksu iz navedenog predmeta, Ustavni sud utvrđuje da apelacija ispunjava uvjete propisane članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, kao i da je podnesena u roku, da ispunjava i ostale uvjete dopustivosti iz člana 18. stav (3) Pravila Ustavnog suda te da nije očigledno (prima facie) neosnovana, u smislu odredbe člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
19. Apelanti smatraju da im je povrijeđeno pravo iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
Pravo na pravično suđenje
20. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
21. Član 6. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom.
22. U vezi s navodima o kršenju prava na pravnu sigurnost, Ustavni sud zapaža da postojanje protivrječnih odluka može stvoriti stanje pravne nesigurnosti koje će vrlo vjerovatno smanjiti povjerenje javnosti u sudski sistem s obzirom na to da je takvo povjerenje očito jedna od osnovnih komponenti države koja se zasniva na vladavini prava (vidi Evropski sud za ljudska prava; u daljnjem tekstu: Evropski sud, Stanković i Trajković protiv Srbije, presuda od 22. decembra 2015. godine, predstavke br. 37194/08 i 37260/08, tačka 40). Također, zahtjevi pravne sigurnosti i zaštita legitimnog očekivanja javnosti ne daju stečeno pravo na dosljednost sudske prakse (ibid., tačka 40). Prema stavu Evropskog suda, jedan od osnovnih vidova vladavine prava je načelo pravne sigurnosti (vidi Evropski sud, Xero Flor w Polsce sp. Z.o.o. protiv Poljske, presuda od 7. maja 2021. godine, predstavka broj 4907/18, tačka 282), koje, između ostalog, jamči dosljednost prilikom odlučivanja o pravnim zahtjevima i pridonosi povjerenju javnosti u sudove (vidi Evropski sud, Mirković i drugi protiv Srbije, presuda od 26. juna 2018. godine, predstavka broj 27471/15 i 12 drugih, tačka 141).
23. Iz priloženih dokumenata proizlazi da je Kantonalni sud o istom pravnom i činjeničnom pitanju donio različite odluke, odnosno da su različita vijeća tog suda različito tumačila odredbe Zakona o plaćama (uporedi tač. 7. i 9. ove odluke). Na tu okolnost apelanti su ukazali u reviziji tražeći od Vrhovnog suda da primjenom člana 237. stav (4) ZPP-a izuzetno dopusti reviziju i zauzme stav o spornom pitanju kako bi se praksa o spornom pitanju ujednačila. Unatoč tome, revizioni sud je naveo da nije ispunjen drugi uvjet iz tačke a) stava (4) člana 237. ZPP-a jer se ne radi o „različitoj praksi drugostepenih sudova“. Iz takvog obrazloženja proizlazi da Vrhovni sud prihvata da različita praksa postoji, ali da to ne može biti osnov za zauzimanje pravnog stava o spornom pitanju jer različita praksa ne dolazi iz različitih kantonalnih sudova, već različita praksa dolazi od „raznih vijeća istog drugostepenog suda o istom pravnom pitanju“. S druge strane, apelanti su dostavili rješenje Vrhovnog suda (vidi tačku 10. ove odluke) iz drugog predmeta u kojem je tužena u reviziji ukazala na različitu sudsku praksu Kantonalnog suda iz istog pravnog i činjeničnog osnova, uz dostavljanje dokaza za tu tvrdnju. Vrhovni sud je i u tom predmetu odbacio reviziju navodeći da tužena nije određeno naznačila pravno pitanje zbog kojeg podnosi reviziju. Iz navedenog proizlazi da je Vrhovni sud u oba slučaja odbacio revizije iako su se osporavale različite odluke Kantonalnog suda iz istog činjeničnog i pravnog osnova u kontekstu pravne sigurnosti. U vezi s tim, Ustavni sud naglašava da je, prema praksi Evropskog suda, uloga višeg suda u državi članici upravo da rješava sukob sudske prakse, izbjegne razilaženje i osigura jednoobraznu primjenu prava (vidi Evropski sud, Vusić protiv Hrvatske, presuda od 1. jula 2010. godine, tačka 45). Ta obaveza Vrhovnog suda proizlazi i iz pravila procesnog prava (vidi „Relevantni propisi“). Ustavni sud posebno naglašava da se ovdje ne radi samo o mogućnosti ili diskreciji Vrhovnog suda, već o njegovoj pozitivnoj obavezi da osigura jedinstvenu primjenu prava i jednakost građana pred zakonom, što je suštinska funkcija tog suda u pravosudnom sistemu zasnovanom na vladavini prava, naročito kada takva praksa kao posljedicu ima nejednakost stranaka pred zakonom.
24. Polazeći od ustaljene prakse Evropskog i Ustavnog suda da zadatak tih sudova nije preispitivati zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, tačka 23. s daljnjim referencama), te podržavajući navedene standarde o ulozi višeg suda u sistemu redovnih sudova, Ustavni sud konstatira da nije njegov zadatak rješavati sukob sudske prakse, izbjeći razilaženje i osigurati jednoobraznu primjenu prava u redovnim sudovima. Ali, zadatak Ustavnog suda u okviru apelacione nadležnosti jeste da preispita može li osporena odluka imati za posljedicu povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije (op. cit., Vusić protiv Hrvatske, tačka 45). U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema članu II/2. Ustava Bosne i Hercegovine, odredbe Evropske konvencije imaju supremaciju nad ostalim zakonima, dok prema članu II/6. Ustava Bosne i Hercegovine svi sudovi i drugi organi vlasti imaju obavezu „da primjenjuju ljudska prava i osnovne slobode na koje je ukazano u stavu 2“ (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-
1522/15 od 17. januara 2018. godine, tačka 30, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).
25. Ustavni sud zapaža da odredba člana 237. stav (4) ZPP-a, između ostalog, propisuje da stranke mogu podnijeti reviziju protiv drugostepene presude ako „odluka o sporu zavisi od rješenja nekog materijalnopravnog ili procesnopravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, a naročito u slučajevima propisanim pod tač. od 1. do 3.“ (vidi „Relevantni propisi“). Naročita situacija iz tačke 1) je da revizioni sud o tom pitanju nije zauzeo shvatanje odlučujući o pojedinim predmetima na sjednici odjeljenja, a riječ je o pitanju u kojem postoji različita sudska praksa drugostepenih sudova. U vezi s tim, Ustavni sud smatra da je član 237. stav (4) ZPP-a propisao tri slučaja u kojima je Vrhovni sud dužan postupiti. Međutim, prema mišljenju Ustavnog suda, djelovanje Vrhovnog suda nije ograničeno isključivo na navedena tri slučaja. Upravo je Vrhovni sud dužan djelovati uvijek kada je dovedeno u pitanje načelo pravne sigurnosti i jedinstvenog postupanja usljed različite prakse. Ustavni sud u pravilu ne ulazi u diskreciono pravo revizionog suda da ispituje da li su ispunjeni uvjeti za izuzetnu dopuštenost revizije u smislu procesnih pravila. Međutim, kako je ranije naglašeno, Ustavni sud ima ovlaštenje da ispita da li je obrazloženje Vrhovnog suda o tom pitanju u skladu s Ustavom Bosne i Hercegovine s aspekta prava na pravnu sigurnost, u smislu člana I/2. Ustava Bosne i Hercegovine, kao jednog od osnovnih vidova vladavine prava u okviru prava na pravično suđenje. Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud naveo da o spornom pitanju još uvijek nije zauzeo pravno shvatanje odlučujući o pojedinim predmetima na sjednicama odjeljenja, pri čemu nije osporio da postoji različita praksa Kantonalnog suda o istom pravnom i činjeničnom pitanju. Za Vrhovni sud je sporno što različita praksa ne dolazi od različitih kantonalnih sudova, pri čemu nije obrazložio zašto bi takvo ograničenje bilo nužno kada ono nije eksplicitno propisano relevantnim procesnim pravilima. U vezi s tim, Ustavni sud navodi da su posljedice različite sudske prakse za građane iste, bez obzira na to da li takva praksa dolazi iz istog ili različitih drugostepenih sudova. U konkretnom slučaju apelanti su ukazali na različitu praksu u primjeni Zakona o plaćama u vezi s pitanjem naknade plaće po osnovu minulog rada. Posljedice različite sudske prakse dovode do toga da će neki policijski službenici tužene u sudskom postupku ostvariti pravo iz istog pravnog osnova, a drugi to pravo neće ostvariti (kao apelanti u konkretnom slučaju), u zavisnosti od vijeća Kantonalnog suda koje će odlučivati o žalbi i od njegovog tumačenja Zakona o plaćama. Ustavni sud zapaža da se Vrhovni sud uopće nije bavio suštinom i posljedicama različite sudske prakse Kantonalnog suda, u smislu stava (4) člana 237. ZPP-a, da odluka o sporu zavisi od rješenja nekog materijalnopravnog ili procesnopravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.
26. Shodno tome, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud prilikom odlučenja zanemario posljedice koje različita sudska praksa ostavlja na prava učesnika u postupcima, bez obzira na to odakle ona dolazi, jer su njene posljedice iste i dovode do neravnopravnosti u primjeni materijalnog prava, što je suština koja proizlazi iz stava (4) člana 237. ZPP-a. Ustavni sud smatra da su činjenične okolnosti konkretnog slučaja obavezivale Vrhovni sud da zahtjev apelanata razmotri u svjetlu ustavnih prava apelanata i prava iz Evropske konvencije i njenih protokola jer ta obaveza, kako je ranije naglašeno, proizlazi direktno iz Ustava Bosne i Hercegovine. Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u okolnostima konkretnog slučaja zanemario svoju ulogu koja mu je dodijeljena procesnim pravilima radi rješavanja sukoba sudske prakse. U takvim okolnostima, Ustavni sud smatra da obrazloženje Vrhovnog suda nije u skladu sa standardima prava na pravnu sigurnost koje proizlazi iz Ustava Bosne i Hercegovine i sastavni je dio prava na pravično suđenje.
27. Ustavni sud zaključuje da je osporenim rješenjem Vrhovnog suda povrijeđeno pravo apelanata na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u segmentu prava na pravnu sigurnost. Shodno tome, Ustavni sud smatra da je, u skladu sa članom 62. stav (1) Pravila Ustavnog suda, potrebno, s ciljem zaštite ustavnih prava apelanata, ukinuti osporeno rješenje Vrhovnog suda te predmet vratiti tom sudu kako bi donio novu odluku u skladu s garancijama prava na pravično suđenje.
VII.Zaključak
28. Ustavni sud zaključuje da postoji povreda načela pravne sigurnosti kao jednog od osnovnih vidova vladavine prava u okviru prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u situaciji kada je Vrhovni sud odbacio reviziju apelanata a da prethodno nije ispitao posljedice različite prakse Kantonalnog suda u odnosu na prava apelanata, a koje su iste, bez obzira na to da li dolaze iz istog ili različitih sudova iste instance, pri čemu je Vrhovni sud zanemario svoju ulogu koja mu je data radi ujednačavanja sudske prakse.
29. Na osnovu člana 59. st. (1) i (2) i člana 62. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
30. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman