Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-4157/24 (N.T.)
Odluka donesena 10. 07. 2025.
- Povreda
- Član 3. EK i član II/3.b) Ustava BiH (Zabrana mučenja)
- Nema povrede
- Član 5. EK i član II/3.d) Ustava BiH (Pravo na slobodu i sigurnost)
- Član 3. EK – zabrana mučenja, nehumanog i ponižavajućeg postupanja ili kažnjavanja - općenito
- Istraga
- Krivični postupak
- Obavještenje o na jeziku koji razumije
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić, Angelika Nußberger
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-4157/24
Apelacija
Odluka o meritumu
10. 07. 2025.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u predmetu broj AP-4157/24, rješavajući apelacije N. T., na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b), člana 59 st. (1), (2) i (3) i člana 62 stav (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14, 47/23 i 41/24), u sastavu:
Mirsad Ćeman, predsjednik
Valerija Galić, potpredsjednica Angelika Nußberger, potpredsjednica
Helen Keller, sudija
Ledi Bianku, sudija
Marin Vukoja, sudija
Larisa Velić, sudijana sjednici održanoj 10. jula 2025. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Djelimično se usvajaju apelacije N. T.
Utvrđuje se povreda prava iz člana II/3b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 3 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda zbog izostanka efektivne istrage apelantovih navoda o policijskom zlostavljanju prilikom lišenja slobode i nakon lišenja slobode 15. maja 2024. godine.
Nalaže se Republičkom javnom tužilaštvu Republike Srpske – Posebno odjeljenje za suzbijanje korupcije, organizovanog i najtežih oblika privrednog kriminala da, u skladu sa članom II/3b) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 3 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, bez odlaganja preduzme mjere iz svoje nadležnosti kako bi se omogućilo hitno sprovođenje efektivne istrage apelantovih navoda o policijskom zlostavljanju prilikom lišenja slobode i nakon lišenja slobode 15. maja 2024. godine.
Nalaže se Republičkom javnom tužilaštvu Republike Srpske – Posebno odjeljenje za suzbijanje korupcije, organizovanog i najtežih oblika privrednog kriminala da, u skladu sa članom 72 stav (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o mjerama preduzetim s ciljem izvršenja ove odluke.
Odbijaju se kao neosnovane apelacije N. T. podnesene protiv rješenjâ Vrhovnog suda Republike Srpske br. 11 0 K 036446 25 Kž 4 od 11. februara 2025. godine i 11 0 K 036446 24 Kž 2 od 20. avgusta 2024. godine u odnosu na pravo iz člana II/3d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5 stav 2 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. N. T. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Gruzije, kojeg zastupa advokat Stojan Vukajlović iz Banje Luke, podnio je 16. oktobra 2024. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 11 0 K 036446 24 Kž 2 od 20. avgusta 2024. godine. Apelacija je zavedena pod brojem AP-4157/24.
2. Apelant, kojeg zastupa isti punomoćnik, podnio je 20. marta 2025. godine Ustavnom sudu novu apelaciju protiv Rješenja Vrhovnog suda broj 11 0 K 036446 25 Kž 4 od 11. februara 2025. godine. Ta apelacija je zavedena pod brojem AP-1296/25.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
3. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Okružnog suda u Banjoj Luci – Posebno odjeljenje za suzbijanje korupcije, organizovanog kriminala i najtežih oblika privrednog kriminala (u daljnjem tekstu: Okružni sud) i Republičkog javnog tužilaštva Republike Srpske – Posebno odjeljenje za suzbijanje korupcije, organizovanog i najtežih oblika privrednog kriminala (u daljnjem tekstu: Republičko tužilaštvo) zatraženo je 15. novembra 2024. godine i 1. aprila 2025. godine da dostave odgovor na apelaciju.
4. Vrhovni sud, Okružni sud i Republičko tužilaštvo su dostavili odgovore na apelaciju u periodu od 26. novembra 2024. godine do 9. aprila 2025. godine. Ustavni sud je 28. novembra 2024. godine i 9. maja 2025. godine te odgovore dostavio apelantu radi eventualnog izjašnjenja. Apelant je 5. decembra 2024. godine i 14. maja 2025. godine dostavio izjašnjenja na odgovore na apelacije.
5. S obzirom na to da je apelacije podnio isti apelant i da su apelacijama problematizovana ista pravna pitanja, Ustavni sud je, u skladu sa članom 32 stav (1) Pravila Ustavnog suda, donio odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-4157/24. III.Činjenično stanje
6. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način.
Uvodne napomene
7. Apelant je državljanin Gruzije koji je 15. maja 2024. godine lišen slobode zbog postojanja osnovane sumnje da je počinio krivično djelo u sastavu kriminalnog udruženja iz člana 366 stav (2) Krivičnog zakonika Republike Srpske (u daljnjem tekstu: KZRS) u vezi s krivičnim djelom teške krađe iz člana 226 stav (3) u vezi sa stavom (1) KZRS. Na prijedlog nadležnog okružnog tužilaštva, Okružni sud je 17. maja 2024. godine apelantu odredio jednomjesečni pritvor. Zatim je 21. maja 2024. godine nadležno okružno tužilaštvo dostavilo spis predmeta Republičkom tužilaštvu na postupanje jer se radilo o krivičnom djelu koje je izvršeno u sastavu kriminalnog udruženja, za čije postupanje je nadležno Republičko tužilaštvo. Po prijemu spisa predmeta Republičko tužilaštvo je 10. juna 2024. godine donijelo naredbu o sprovođenju istrage protiv apelanta i još deset lica zbog osnovane sumnje da su učinili krivično djelo u sastavu kriminalnog udruženja iz člana 366 stav (2) KZRS u vezi sa članom 266 stav (3) u vezi sa stavom (1) tačka 2) KZRS. Nakon toga je rješenjem Okružnog suda od 14. juna 2024. godine apelantu produžen pritvor za još dva mjeseca.
AP-4175/24 – postupak okončan osporenim rješenjem Vrhovnog suda od 20. avgusta 2024. godine
8. Republičko tužilaštvo je 9. avgusta 2024. godine podnijelo Vrhovnom sudu prijedlog za produženje pritvora apelantu iz razloga propisanih odredbama člana 197 stav (1) tač. a), b), v) i g) Zakona o krivičnom postupku Republike Srpske (u daljnjem tekstu: ZKPRS). Prijedlog za produženje pritvora je dostavljen apelantu na maternjem, gruzijskom jeziku.
9. Vrhovni sud je Rješenjem broj 11 0 K 036446 24 Kv 3 od 13. avgusta 2024. godine produžio pritvor apelantu za još tri mjeseca, koji prema tom rješenju može trajati najduže do 15. novembra 2024. godine. U obrazloženju rješenja je prvenstveno ukazano da je, povodom prijedloga za produženje pritvora, na ročištu za izjašnjenje od 12. avgusta 2024. godine apelantov branilac, između ostalog, doveo u pitanje apelantovo pravo da se izjašnjava pred sudom na maternjem jeziku. U vezi s tim je istakao da je apelant zaprimio prijedlog za produženje pritvora na maternjem jeziku (gruzijski jezik), ali da mu sud na ročištu za izjašnjenje o prijedlogu nije obezbijedio izjašnjenje na gruzijskom jeziku već na ruskom jeziku. Tom dijelu braniočevog izlaganja pridružio se i apelant tvrdnjom da nedovoljno razumije ruski jezik. U odnosu na postojanje osnovane sumnje da je apelant počinio krivična djela, Vrhovni sud je naveo da ona na nesumnjiv način proizlazi iz policijskog izvještaja o počinjenom krivičnom djelu, te iskaza svjedoka, oštećene J. D. i J. Š., od koje je protivpravno otuđena torba u kojoj se nalazio novac iz precizirane mjenjačnice, zatim iskaza osam preciziranih svjedoka, te precizirane finansijske dokumentacije i potvrde o predaji predmeta i zapisnika o uviđaju. Isto tako je navedeno da treba imati u vidu da je apelant u braniočevom prisustvu priznao učešće u izvršenju krivičnog djela. Sud je dalje ocijenio neosnovanom tvrdnju apelantovog branioca, koja ničim nije argumentovana, da je apelantov boravak u pritvoru doveo u pitanje njegovo zdravstveno stanje uz obrazloženje da je apelant u pritvorskoj jedinici imao pravo na adekvatnu zdravstvenu zaštitu. Zatim je ocijenjena kao neosnovana tvrdnja apelantovog branioca da je apelantu uskraćeno pravo da se pred tim sudom izjašnjava na maternjem jeziku. Vrhovni sud je u vezi s tim naveo da je prijedlog za produženje pritvora preveden na apelantov maternji jezik. Navedeni prijedlog je apelant uredno zaprimio, upoznao se s njim i na ročištu za izjašnjenje odbio da se o njemu izjasni u prisutnosti prevodioca za ruski jezik iako je u ranijoj fazi postupka prihvatio da se izjašnjava u prisustvu prevodioca za ruski jezik tvrdeći da ga razumije. Tako se, kako je ukazano, apelant u prisutnosti prevodioca za ruski jezik J. J. izjašnjavao na policijski zapisnik o ispitivanju od 16. maja 2024. godine, zapisnik Tužilaštva od 16. maja 2024. godine, te na izjašnjenju o određivanju pritvora pred Okružnim sudom od 17. maja 2024. godine. Imajući u vidu navedeno, Vrhovni sud je istakao da je, shodno odredbi člana 8 ZKPRS, apelantu kao osumnjičenom omogućeno da se služi maternjim jezikom budući da je prijedlog za produženje pritvora preveden na gruzijski jezik, a na ročištu za izjašnjenje o tom prijedlogu omogućeno mu je, posredstvom prevodioca, izjašnjenje na ruskom jeziku, odnosno jeziku koji razumije. Vrhovni sud je ukazao da je očigledno da je „naknadno nepoznavanje ruskog jezika“ zloupotreba prava, zbog čega je taj prigovor bez osnova.
10. Rješenjem Vrhovnog suda broj 11 0 K 036446 24 Kž 2 od 20. avgusta 2024. godine odbijena je kao neosnovana žalba apelantovog branioca izjavljena protiv prvostepenog rješenja od 13. avgusta 2024. godine.
11. Vrhovni sud je u obrazloženju istakao da žalba pokušava da prikaže da su apelantove izjave iz istrage koje je dao pred ovlašćenim službenim licima i tužiocem posredstvom tumača za ruski jezik nezakonit i uz prinudu pribavljen dokaz koji treba izdvojiti iz spisa predmeta. Na taj način, kako je navedeno, žalba nastoji da ukloni važan dokaz na kojem se zasniva osnovana sumnja da je apelant počinio krivično djelo. Takvi žalbeni prigovori su ocijenjeni neosnovanim jer se apelant kao osumnjičeni prilikom prvog ispitivanja izjasnio da razumije ruski jezik i da na tom jeziku želi dati izjavu. To je apelant ponovio i kasnije prilikom ispitivanja kod tužioca i pred sudom prilikom izjašnjenja o određivanju pritvora. Shodno tome je Vrhovni sud istakao da se postupak vodi i da su sve radnje preduzete na jeziku koji apelant očigledno razumije, a njegovo kasnije insistiranje da mu se obezbijedi tumač za maternji, gruzijski jezik pravilno su u prvostepenom rješenju ocijenjene kao zloupotreba procesnih prava. Prema tome, zaključeno je da je apelantu kao osumnjičenom obezbijeđeno pravo iz člana 8 stav (2) ZKPRS da se služi jezikom koji razumije. U odnosu na apelantove žalbene tvrdnje da je njegov iskaz kod ovlašćenih službenih lica pribavljen prinudom, Vrhovni sud je istakao da odbrana ne nudi uvjerljive dokaze koji bi takve tvrdnje učinili vjerovatnim. Zbog toga je navedeno da su obje apelantove izjave zakonit dokaz na kojem se, uz druge pribavljene dokaze, pravilno gradi činjenični osnov prvostepenog rješenja. Pri tome je navedeno da je osnovana sumnja o počinjenom krivičnom djelu utvrđena dokazima prikupljenim u dotadašnjem toku istrage, koje je sud u prvostepenom rješenju pravilno cijenio. Svi ti dokazi, kako je istaknuto, pravilno su dovedeni u vezu s apelantovim iskazom koji je dao u braniočevom prisustvu i u kojem je priznao i detaljno opisao svoje učešće u izvršenju krivičnog djela.
Dodatne napomene
12. Iz stanja spisa predmeta (apelantovo izjašnjenje na odgovore na apelaciju broj AP-
4157/24) proizlazi da je 7. novembra 2024. godine u Republičkom tužilaštvu apelant ispitan u svojstvu osumnjičenog zbog krivičnog djela iz člana 366 stav (2) KZRS u vezi s krivičnim djelom iz člana 226 stav (3) u vezi sa stavom (1) tačka 2 KZRS. Tom prilikom je sačinjen zapisnik o apelantovom ispitivanju u kojem je navedeno da je ispitivanju prisustvovala i tumačica za gruzijski jezik A. T. s kojom je uspostavljena audio i video veza, te da se komunikacija odvijala online. Pri tome je u zapisniku konstatovano da su apelant i njegov branilac bili saglasni da se ispitivanje obavi uz prisustvo tumača za gruzijski jezik koji nije fizički prisutan i uz pomoć uređaja za audio i video reprodukciju. Apelant je u zapisniku, između ostalog, izjavio sljedeće: […] Ja sam bio krenuo za Gruziju […] međutim na aerodromu su me uhapsili i odveli. Ja ne znam gdje su me vodili, ali mislim da je to putovanje trajalo oko sat i po do neke zgrade. Tu […] pitali su me da li znam srpski, i kada sam ja rekao da ne znam, tada su me prvi put udarili. Od prisutnih lica svi su bili u civilu osim jednog policajca u uniformi, koga je vidio na hodniku. Tu su krenuli da mi prijete, da me tuku, prijetili su mi da ću dobiti od sedam do deset godina zatvora ako ne priznam neku pljačku, pošto ja nisam razumio oni su mi putem telefona prevodili na gruzijski jezik. Ja sam tražio prevodioca i došla je neka žena kao prevodilac za ruski jezik, ali oni su nastavili da me tuku i pred njom. Mogu da kažem da mi je ta žena kao prevodilac za koju ne znam kako se zove takođe prijetila. I nakon toga u toku dana, odnosno večeri, oni su nastavili da me tuku, navlačili su mi kesu preko glave tako sam imao vidljive povrede u predjelu glave, lica, usne i u predjelu ušiju. Te su povrede bile vidljive. Kasnije su doveli drugog prevodioca za ruski jezik, ta žena je kasnije bila na saslušanju i kod tužioca. Ja inače vrlo slabo razumijem i govorim ruski jezik i ne mogu se sporazumijevati na tom jeziku niti sam mogao razumjeti šta oni meni govore niti razumjeti za šta se u stvari teretim. Ja sam tako isprebijan i pod stresom i saslušan, našli su mi i advokata koji je bio prisutan, u pitanju je žena i svi su oni mogli vidjeti da sam ja maltretiran jer su povrede na mom licu i glavi bile apsolutno vidljive. Ne sjećam se imena advokata već samo to da je bila u pitanju plava žena. Ja se uopšte ne mogu sjetiti detalja razgovora tokom saslušanja niti da li sam povodom tog saslušanja potpisao neku izjavu.
13. Dalje je u zapisniku od 7. novembra 2024. godine ukazano da je apelantu predočen policijski zapisnik o njegovom ispitivanju od 16. maja 2024. godine uz tužiočevo pitanje da li je to zapisnik o njegovom saslušanju i da li ga je potpisao. U vezi s tim, apelant je na zapisnik izjavio:
Potpisi na ovom zapisniku nisu moji svojeručni potpisi, ja ovaj zapisnik ni na jednom od pokazanih mjesta nisam potpisao, niti mi je primjerak tog zapisnika uručen od strane policije. Ja sam bio vezan i stavljali su mi za to vrijeme kesu na glavu, bio sam vezan za rukohvate na stolici i tako vezan i sa kesom bio sam kada je došla ova prva žena prevodilac. Kasnije pred dolazak advokata drugog prevodioca oni su mi oslobodili ruke, skinuli kesu, ali su i advokat i prevodilac imali priliku da me vide tako povrijeđenog i krvavog. Mogu da napomenem da su mi tu u policiji prijetili da ću poslije toga biti odveden kod tužioca i da će mi tamo biti još gore. Mene su nakon tog saslušanja sproveli u neku prostoriju u toku noći, tada sam se toliko loše osjećao da nisam mogao hodati, tražio sam da popijem tablete za srce, ali mi oni nisu dali i pritom su mi pokazivali srednji prst. Mene su potom zaista sproveli kod tužioca, sjećam se da je tužilac bila mlada žena i ona me je saslušala, bila je prisutna i žena prevodilac, ista ona koja je prethodno bila na saslušanju u policiji. Bio je advokat, ovaj put muškarac i moram priznati da ja tokom tog saslušanja nisam uopšte razumio ni šta me pitaju ni šta mi govore, ja sam bio u takvom stanju da nisam bio sposoban da dajem bilo kakvu izjavu, a isto tako nisam ni razumio o čemu se priča.
14. Prilikom davanja navedenog iskaza u Republičkom tužilaštvu apelantu je takođe predočen i zapisnik o njegovom saslušanju kod tužioca. U vezi s tim, apelant je izjavio sljedeće:
Nakon što mi je predočen ovaj zapisnik mogu da se izjasnim da potpisi na ovom zapisniku nisu moji svojeručni potpisi, ja ovaj zapisnik nisam potpisao. U policiji mi nisu dali nikakav zapisnik a nakon završenog saslušanja kod tužioca dali su mi neki papir, ali ja ne znam šta je to. Oni su meni na saslušanju kod tužioca nešto čitali ali ja to nisam razumio. Ne sjećam se da li sam tada nešto potpisao, moguće je i da jesam, ali ovaj dokument koji mi je predočen sada, ja nisam potpisao. […] Prilikom tog saslušanja kod tužioca ja nisam fizički maltretiran ali su tužilac, branilac i prevodilac mogli da vide da sam pretučen jer sam imao vidljive povrede na licu i u predjelu glave. Tom prilikom me nisu pitali ni da li sam sposoban da dam izjavu ni kakve su to povrede u pitanju, niti me je do tog trenutka neko ljekarski pregledao niti su me upitali da li mi treba ljekarska pomoć. Ja sam se prilikom saslušanja kod tužioca veoma loše osjećao, jedva sam stajao, nisam tražio ljekara, ali je to bilo očigledno da sam pretučen i povrijeđen. Ja sam nakon tužioca sproveden sudiji gdje je opet bio isti advokat kao i kod tužioca i isti prevodilac za ruski jezik i mene opet niko ništa nije pitao a i ono što je govoreno ja nisam razumio jer nisam razumio ruski jezik. Ja sam vidio da je u hodniku suda bilo video snimanje, bile su kamere i bilo je očigledno da sam na sebi imao vidljive povrede. Ja sam prvi put imao ljekarski pregled nakon suda u pritvoru i tada sam dobio tablete protiv bolova, sjećam se da nekoliko dana nisam mogao da spavam na boku, jer sam imao povrede grudnog koša, toliko me boljelo da sam mislio da imam slomljena rebra. Prije otprilike dvadeset dana bio sam na rendgen snimanju i snimak je pokazao da nisam imao nikakve prelome.
15. Konačno, u zapisniku o ispitivanju od 7. novembra 2024. godine navedeno je da je apelant istakao da su se prema njemu prilikom ispitivanja tog dana kao i prethodni put korektno i profesionalno ponašali, te da je izjavu dao bez ikakvog vida prisile, kao i da je bio zdrav i sposoban za davanje izjave. Pri tome je apelant naveo i da je slušao glasno diktiranje zapisnika čiji je sadržaj simultano preveden, te da je sve čuo i razumio, kao i da nema primjedbi na sačinjeni zapisnik. Na kraju je ukazano da je apelant istakao da će zapisnik potpisati.
16. Iz stanja spisa predmeta (odgovor na apelaciju Republičkog tužilaštva na apelaciju broj AP-4157/24) proizlazi da je 8. novembra 2024. godine protiv apelanta podignuta optužnica zbog krivičnog djela izvršenja krivičnog djela iz člana 366 stav (2) KZRS u vezi s krivičnim djelom iz člana 226 stav (3) u vezi sa stavom (1) tačka 2 KZRS. Nakon potvrđivanja optužnice, Okružni sud je rješenjem od 14. novembra 2024. godine produžio pritvor apelantu zbog postojanja posebnih pritvorskih razloga iz člana 197 stav (1) tač. a), b), v) i g) ZKPRS. Tim rješenjem je određeno da pritvor može trajati do izricanja prvostepene presude, a najduže dvije godine od dana potvrđivanja optužnice.
17. Iz stanja spisa predmeta (apelantovo izjašnjenje na odgovore na apelaciju broj AP-
4157/24) proizlazi da je 2. decembra 2024. godine pred Okružnim sudom održano ročište za izjašnjenje o apelantovoj krivici, kojem su osim apelanta prisustvovali i njegov branilac, kao i prevodilac za ruski jezik. U zapisniku o izjašnjenju o krivici je, između ostalog, navedeno da je apelant kao optuženi razumio sve pouke i upozorenja. To je, između ostalog, uključivalo i da ima pravo na besplatnog branioca u slučaju da ne razumije jezik na kojem se vodi postupak. Takođe je u zapisniku navedeno i da je apelant potvrđenu optužnicu pročitao i potpuno razumio koje krivično djelo mu se optužnicom stavlja na teret i na osnovu kojih dokaza je sud potvrdio optužnicu. Nakon toga se apelant na poziv suda izjasnio o krivici tako što je porekao izvršenje krivičnih djela, pri čemu je na upit sudije za prethodno saslušanje izjavio da nema šta dodati i da nije potrebno čitati zapisnik, ali je odbio potpisati zapisnik jer nije prisutan prevodilac za njegov maternji, gruzijski jezik. AP-1296/25 – postupak okončan osporenim rješenjem Vrhovnog suda od 11. februara 2025. godine
18. Rješenjem Okružnog suda od 20. januara 2025. godine utvrđeno je da nisu prestali razlozi za pritvor prema apelantu kao optuženom, koji je produžen na osnovu rješenja tog suda od 14. decembra 2024. godine zbog osnovane sumnje da je počinio krivična djela i zbog postojanja posebnih pritvorskih razloga iz člana 197 stav (1) tač. a), b), v) i g) ZKPRS. U obrazloženju rješenja je, između ostalog, navedeno da je apelant kao optuženi ispitan i kod republičkog javnog tužioca u prisustvu branioca, a da je video linkom obezbijeđen tumač za gruzijski jezik i tom je prilikom opovrgao svoju ranije iznesenu odbranu navodeći da zapisnike nije ni potpisao, da je bio fizički maltretiran od policije i prevodioca, te da ništa nije razumio o čemu se razgovara. Takva apelantova izjava je ocijenjena kao nelogična i neargumentovana jer je suprotna svim dokazima iz optužnice, te nije dovela u pitanje postojanje osnovane sumnje za počinjenje krivičnog djela. Zbog toga je ocijenjena bez osnova tvrdnja apelantovog branioca da je apelantu uskraćeno pravo da se u toku postupka, a i pred sudom izjašnjava na maternjem jeziku. Pri tome je navedeno da je optužnica s prijedlogom za produženje pritvora prevedena na gruzijski jezik, koju je apelant uredno primio i upoznao se s njom, te se na ročištu za izjašnjenje odbio izjasniti u prisutnosti prevodioca za ruski jezik iako je u ranijoj fazi postupka prihvatio da se izjašnjava u prisustvu prevodioca za ruski jezik tvrdeći da ga razumije. Okružni sud je istakao da se u prisutnosti prevodioca za ruski jezik J. J. apelant izjašnjavao na policijskom zapisniku o njegovom ispitivanju od 16. maja 2024. godine, te na zapisniku Okružnog javnog tužilaštva od 16. maja 2024. godine, kao i na ročištima o određivanju i produženju pritvora. Stoga je Okružni sud zaključio da je apelantu, shodno odredbi člana 8 ZKPRS, obezbijeđeno da se služi maternjim jezikom (urađen prijevod optužnice i prijedloga za produženje pritvora na gruzijskom jeziku), dok mu je na ročištu za izjašnjenje o tom prijedlogu omogućeno izjašnjenje na ruskom jeziku, odnosno jeziku koji razumije. Očigledno je, kako je to navedeno, da je „naknadno nepoznavanje ruskog jezika“ zloupotreba prava.
19. Apelantov branilac je protiv rješenja Okružnog suda od 20. januara 2025. godine izjavio žalbu u kojoj je, između ostalog, navedeno da je to rješenje apelantu dostavljeno na srpskom jeziku, a da je branilac za njega saznao tek prilikom posjete apelantu u pritvorskoj jedinici. U vezi s tim je apelantov branilac ukazao da, pored toga što je optužnica prevedena na apelantov maternji jezik, apelant ima pravo da mu se svi spisi i dokazi prevedu na maternji jezik. Dalje je navedeno da sud uporno koristi apelantov iznuđeni iskaz iz istrage kao dokaz postojanja osnovane sumnje da je apelant počinio krivična djela. Takođe je navedeno da se apelantu sada sve prevodi na maternji, gruzijski jezik, pa se postavlja pitanje zašto se sve prevodi na gruzijski jezik ukoliko apelant razumije ruski ili drugi jezik.
20. Rješenjem Vrhovnog suda broj 11 0 K 036446 25 Kž 4 od 11. februara 2025. godine odbijena je kao neosnovana žalba apelantovog branioca izjavljena protiv rješenja Okružnog suda od 20. januara 2025. godine. Vrhovni sud je u suštini potvrdio zaključke Okružnog suda u odnosu na postojanje opšteg pritvorskog uslova – osnovane sumnje, te posebnih pritvorskih razloga. S druge strane, Vrhovni sud nije razmatrao apelantove žalbene prigovore koji su se odnosili na upotrebu jezika.
IV.Apelacije
a) Navodi iz apelacija
21. Apelant smatra da su mu osporenim rješenjima prekršena prava iz člana II/3d) i e) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 5 stav 2 i člana 6 stav 1 i stav 3 tačka e) Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Prvenstveno navodi da je gruzijski državljanin, te da je prilikom privođenja zadobio „kod nadležnih organa teške tjelesne povrede zbog čega je njegov život, s posebnom naznakom na tjelesni integritet, došao u opasnost“. Ističe da mu je prilikom privođenja stavljana kesa na glavu i da je bio gušen, udaran u predjelu glave i maltretiran. Zbog toga je, kako navodi, prihvatio da mu se iskaz u policiji i Tužilaštvu „uzme“ na ruskom jeziku uz prisustvo tumača za ruski jezik. U vezi s tim, apelant ističe da su svi iskazi dati u istrazi iznuđeni i nezakonito pribavljeni, te da se bojao za sopstveni život. Zatim je apelant naveo da je u više navrata sudu ukazivao da ne može pratiti tok postupka, niti razumjeti za šta se konkretno tereti, te da je izričito izjavio da ne zna čitati ruski jezik a da mu je sva postojeća dokumentacija (izuzev „prijedloga za produženje pritvora iz avgusta“) dostavljena na ruskom jeziku. Pri tome apelant ističe da se „manjkavo“ služi ruskim jezikom, koji „okvirno razumije“ i da nije mogao shvatiti suštinu postupka. Shodno navedenom, smatra da su u konkretnom slučaju proizvoljno primijenjene odredbe čl. 8 i 10 ZKPRS.
b) Odgovori na apelaciju u predmetu broj AP-4157/24
22. Vrhovni sud je naveo da osporenim rješenjem tog suda od 20. avgusta 2024. godine nisu prekršena apelantova prava na koja se ukazuje apelacijom, te da su apelantovi navodi (posebno navodi o upotrebi jezika i zakonitosti dokaza) bili predmet ispitivanja u žalbenom postupku. U vezi s tim je navedeno da se Vrhovni sud izjasnio jasno i argumentovano, i to u obimu kako to zahtijeva ZKPRS. Stoga je predloženo da se apelacija odbije kao neosnovana.
23. Republičko tužilaštvo je istaklo da je apelant prije podnošenja apelacije dva puta ispitan, i to prilikom lišenja slobode u policijskoj stanici, a drugi put pred tužiocem, kao i da su ta dva iskaza u potpunoj međusobnoj saglasnosti u pogledu odlučnih činjenica. Dalje je navedeno da je apelant ispitan u prisustvu branioca po službenoj dužnosti i da su obojica bez primjedbi potpisali zapisnik o ispitivanju apelanta. U vezi s tim je ukazano da iz zapisnika proizlazi da se apelant jasno izjasnio da govori i razumije ruski jezik, kao i da se apelant veoma detaljno izjašnjavao o samom krivičnom djelu, načinu na koji je učestvovao u njemu, radnjama koje je preduzimao i s kojim ciljem. Stoga je ukazano da je sasvim nelogično zaključiti da apelant ne govori, odnosno ne razumije ruski jezik. To se može, kako je navedeno, zaključiti iz same činjenice da je tumačica za ruski jezik veoma dobro razumjela apelanta prilikom iznošenja odbrane, kao što je i on dobro razumio pitanja koja su mu postavljana posredstvom tumača. Zatim je Republičko tužilaštvo istaklo da je važno naglasiti da prilikom ispitivanja pred tužiocem apelant i njegov branilac nisu iznijeli nikakve tvrdnje o bilo kakvom maltretiranju, odnosno iznuđivanju iskaza. Takođe, Republičko tužilaštvo je ukazalo da se iz sadržaja zapisnika o apelantovom ispitivanju ne može zaključiti da je apelant tražio da se prevođenje obavlja na njegovom maternjem jeziku (gruzijski). Dalje je navedeno i da apelant na ročištu za određivanje pritvora nije istakao bilo kakve primjedbe na postupanje policijskih službenika ili tužioca, odnosno sudskog tumača, te da se tom prilikom izjasnio da razumije i govori ruski jezik i da je saglasan da se usmeno prevođenje na tom ročištu može voditi uz pomoć tumača za ruski jezik. Takođe je navedeno i da apelant svoje tvrdnje o fizičkom maltretiranju nije iznio ni na ročištu za produženje pritvora, već ih prvi put iznosi u apelaciji. Konačno, navedeno je da je proizvoljna apelantova tvrdnja da se u pritvoru nalazi samo na osnovu navodno iznuđenog iskaza.
24. Apelant je u izjašnjenju na odgovore na apelaciju broj AP-4157/24 u suštini ponovio navode iz apelacije, pri čemu je u prilog svojim tvrdnjama dostavio dva zapisnika iz istrage: (i) zapisnik o ispitivanju apelanta u svojstvu osumnjičenog od 7. novembra 2024. godine u Republičkom tužilaštvu te (ii) zapisnik o apelantovom izjašnjenju o krivici od 2. decembra 2024. godine pred Okružnim sudom (vidi tač. 12–15 i tačku 17 ove odluke).
c) Odgovori na apelaciju u predmetu broj AP-1296/25
25. Okružni sud je naveo da je apelacija neosnovana. U vezi s tim je navedeno da je taj sud od početka krivičnog postupka pred tim sudom tražio ovlašćenog prevodioca za gruzijski jezik, ali da takvog u Republici Srpskoj, odnosno Bosni i Hercegovini nema. Jedini prevodilac, kako je to navedeno, jeste M. L., nastanjena u Poreču, Republika Hrvatska, koja nije voljna dolaziti na suđenja u Banju Luku, zbog čega se njene prevodilačke usluge (u krivičnom postupku koji se vodi protiv apelanta na glavnom pretresu) koriste putem nadležnog Županijskog suda u Puli, i to pružanjem međunarodne pravne pomoći. Dalje je ukazano da navedeni Županijski sud omogućava, u skladu sa svojim mogućnostima, održavanje video konferencija uz učešće navedene prevoditeljice, koja iz prostorija tog suda putem audio-video konferencije prevodi apelantu tok krivičnog postupka. Na navedeni način, kako je Okružni sud istakao, apelant je u potpunosti upoznat s optužnicom i sa sadržajem dokaza koji su do tada izvedeni na glavnom pretresu. Shodno tome je navedeno da je apelant upoznat i s osnovom i razlozima za određivanje i produženje pritvora. S obzirom na to da je rješenjem Okružnog suda od 20. januara 2025. godine samo utvrđeno da nisu prestali razlozi za apelantov pritvor koji su postojali u vrijeme donošenja rješenja o produženju pritvora, kao i da nisu navedene nikakve nove činjenice i okolnosti, Okružni sud je smatrao da time što navedeno rješenje nije dostavljeno apelantu na maternjem, gruzijskim jeziku nije povrijeđeno pravo na pravično suđenje jer je apelantu bilo poznato zbog čega se nalazi u pritvoru. Pri tome je navedeno da apelant ima branioca kojem je dostavljeno navedeno rješenje suda pa je on mogao upoznati apelanta s njegovim sadržajem i smislom.
26. Apelant je u izjašnjenju na odgovor na apelaciju broj AP-1296/25 u suštini ponovio navode iz apelacije.
V.Relevantni propisi
27. Zakon o krivičnom postupku Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 53/12, 91/17, 66/18 i 15/21) u relevantnom dijelu glasi:
Jezik i pismo
Član 8. (1)U krivičnom postupku u ravnopravnoj su upotrebi službeni jezici Republike Srpske - jezik srpskog naroda, jezik bošnjačkog naroda i jezik hrvatskog naroda. Službena pisma su ćirilica i latinica. (2)Stranke, svjedoci i ostali učesnici u postupku imaju pravo da se služe maternjim jezikom ili jezikom koji razumiju. Ako lice ne razumije jedan od službenih jezika Republike Srpske, obezbijediće se usmeno prevođenje onoga što ono, odnosno drugi iznose, kao i isprava i drugog pisanog dokaznog materijala. (3)O pravima iz stava 2. ovog člana poučiće se navedena lica prije prvog ispitivanja koja se tih prava mogu odreći ako znaju jezik na kome se vodi postupak. U zapisniku će se zabilježiti da je data pouka i izjava učesnika na datu pouku. (4)Prevođenje obavlja sudski prevodilac.
Zakonitost dokaza
Član 10. (1)Zabranjeno je od osumnjičenog, optuženog ili od bilo kojeg drugog lica koje učestvuje u postupku iznuđivati priznanje ili kakvu drugu izjavu. (2)Sud ne može zasnivati svoju odluku na dokazima pribavljenim povredama ljudskih prava i sloboda propisanih Ustavom i međunarodnim ugovorima, koje je ratifikovala Bosna i Hercegovina, niti na dokazima koji su pribavljeni bitnim povredama ovog zakona. (3)Sud ne može zasnivati svoju odluku na dokazima koji su dobijeni na osnovu dokaza iz stava 2. ovog člana.
VI.Dopustivost i meritum
28. Ustavni sud utvrđuje da apelacije ispunjavaju uslove propisane članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, kao i da su podnesene u roku, da ispunjavaju i ostale uslove dopustivosti iz člana 18 stav (3) Pravila Ustavnog suda, te da nisu očigledno (prima facie) neosnovane u smislu odredbe člana 18 stav (4) Pravila Ustavnog suda.
29. Apelant smatra da su mu osporenim rješenjem prekršena prava iz člana II/3d) i e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5 stav 2 i člana 6 stav 3 tačka e) Evropske konvencije. Međutim, Ustavni sud podsjeća da nije vezan pravnom kvalifikacijom iz apelacije, te da je, shodno pravilu iura novit curia, ovlašćen da na činjenice predmeta primijeni relevantno ustavno i konvencijsko pravo. S obzirom na to da je krivični postupak protiv apelanta u toku i da se apelantovi navodi odnose na zakonitost njegovog lišenja slobode u kontekstu prava da bude obaviješten na jeziku koji razumije i načinu na koji su organi javne vlasti prema njemu postupali, Ustavni sud će navode iz apelacije ispitati s aspekta garancija prava na slobodu i bezbjednost iz člana II/3d) Bosne i Hercegovine i člana 5 stav 2 Evropske konvencije u vezi sa članom II/3b) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 3 Evropske konvencije.
30. S obzirom na to da je član 3 Evropske konvencije apsolutno pravo i imperativna norma međunarodnog prava (ius cogens) u odnosu na član 5 stav 2 Evropske konvencije, Ustavni sud će, prije svega, ispitati apelantove navode o policijskom zlostavljanju.
U odnosu na navode o policijskom zlostavljanju – član 3 Evropske konvencije
31. Apelant je naveo da je fizički maltretiran u policiji prilikom lišenja slobode i davanja iskaza. S druge strane, Republičko tužilaštvo je u odgovoru na apelaciju broj AP-
4157/24 istaklo da apelant tvrdnje o fizičkom maltretiranju nije iznio ni na ročištu za produženje pritvora, već ih prvi put iznosi u apelaciji. Međutim, suprotno takvim tvrdnjama Republičkog tužilaštva, Ustavni sud zapaža da iz stanja spisa predmeta proizlazi da je apelant u više navrata iznosio tvrdnje o zlostavljanju u policiji, kako u kontekstu svojih navoda u vezi s nerazumijevanjem onoga što mu se stavlja na teret prilikom lišavanja slobode tako i kontekstu zakonitosti dokaza u vezi s osnovanom sumnjom da je počinio krivična djela za koja se tereti.
32. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:
b) Pravo da ne budu podvrgnuta mučenju ili nehumanom i ponižavajućem postupku ili kazni;
33. Član 3 Evropske konvencije glasi:
Niko ne smije biti podvrgnut mučenju, ili nečovječnom ili ponižavajućem postupanju ili kažnjavanju.
34. U vezi s razmatranjem ovog dijela apelantovih navoda, Ustavni sud ukazuje da je Evropski sud za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) u predmetu Bouyid protiv Belgije (presuda Velikog vijeća od 28. septembra 2015. godine, predstavka broj 23380/09, tač. 81–90 i 114–23 s daljnjim referencama) utvrdio da pretpostavke činjenica idu u korist podnosilaca predstavki koji tvrde da su žrtve kršenja člana 3 Evropske konvencije ako dokažu da je navodno zlostavljanje bilo izvršeno dok su bili pod kontrolom policije ili sličnog tijela javne vlasti. Štaviše, u kontekstu pritvorenika, Evropski sud je naglasio da su lica u pritvoru u ranjivom položaju i da nadležne javne vlasti imaju dužnost da zaštite njihovo fizičko zdravlje te da svako pribjegavanje fizičkoj sili koje nije bilo strogo nužno zbog ponašanja podnosilaca predstavki umanjuje ljudsko dostojanstvo i u principu predstavlja kršenje prava zajemčenog članom 3 Evropske konvencije. Teret dokazivanja je na Vladi koja treba da pokaže da upotreba sile koja je rezultirala ozljedama podnosilaca predstavki nije bila pretjerana. Odbijanje vlasti da otvore potpunu krivičnu istragu o vjerodostojnim navodima o zlostavljanju, kao i nedostatak procjene nužnosti i srazmjernosti upotrebe zakonite sile od policije ukazuju na to da država nije ispunila svoju proceduralnu obavezu prema članu 3 Evropske konvencije (vidi Chemurziyeva i ostali protiv Rusije, presuda od 6. marta 2025. godine, predstavke br. 16678/17 i dr., tač. 8 i 9 s daljnjim referencama). Kada neko lice istakne dokazivu tvrdnju ili iznese vjerodostojnu tvrdnju da je pretrpjelo postupanje državnih službenika protivno članu 3 Evropske konvencije, ta odredba, pročitana u vezi s opštom dužnošću iz člana 1 Evropske konvencije, podrazumijeva da treba da postoji efikasna zvanična istraga. Bez obzira na način istrage, vlasti moraju da djeluju čim se podnese zvanična pritužba. Čak i kada, strogo govoreći, nije podnijeta pritužba, mora se započeti istraga ako postoje dovoljno jasni pokazatelji da je primijenjeno zlostavljanje. Evropski sud je takođe zaključio da bi istraga trebalo da bude u mogućnosti da dovede do identifikacije i, po potrebi, kažnjavanja odgovornih. U suprotnom, opšta zakonska zabrana mučenja i neljudskog i ponižavajućeg postupanja i kažnjavanja bila bi, uprkos svojoj fundamentalnoj važnosti, u praksi neefikasna i u nekim slučajevima bi bilo moguće da državni službenici nekažnjeno zloupotrijebe prava onih koji su pod njihovom kontrolom. Istraga takođe mora biti temeljita: vlasti moraju uvijek ozbiljno da pokušaju da otkriju šta se dogodilo i ne bi trebalo da se oslanjaju na ishitrene ili neosnovane zaključke kako bi zaključile istragu ili kao osnov svojih odluka. Štaviše, istraga mora biti brza i nezavisna. I na kraju, mora da dozvoli dovoljan element nadzora javnosti da bi se obezbijedila odgovornost (vidi Stevan Petrović protiv Srbije, presuda od 20. aprila 2021. godine, predstavke br. 6097/16 i 28999/19, tač. 107–109 s daljnjim referencama).
35. Uzevši u obzir navedene standarde iz prakse Evropskog suda, Ustavni sud najprije konstatuje da u konkretnom slučaju apelant nije dostavio Ustavnom sudu bilo kakav dokaz u prilog svojim tvrdnjama o fizičkom maltretiranju u policiji prilikom lišenja slobode ili naknadno. To se prevashodno odnosi na medicinski nalaz. Iz stanja spisa predmeta proizlazi da apelant (prema njegovim tvrdnjama) inicijalno nije ni tražio, niti mu je prvobitno pružena medicinska pomoć, a da je tokom trajanja pritvora neutvrđenih datuma obavio dva ljekarska pregleda bez zvanično konstatovanih povreda – prijelom rebara (vidi tačku 14 ove odluke). Iako u odgovorima na apelacije nisu osporene apelantove iznesene konstatacije u vezi s prirodom navodno zadobijenih tjelesnih povreda i obavljenim ljekarskim pregledima, Ustavni sud će apelantove navode o policijskom zlostavljanju ispitati isključivo u odnosu na proceduralni aspekt člana 3 Evropske konvencije.
36. Iz stanja spisa predmeta proizlazi da u konkretnom slučaju nije podnesena zvanična pismena prijava/pritužba u vezi s navodnim policijskim zlostavljanjem. Međutim, tvrdnje o fizičkom maltretiranju apelanta su nesporno bile poznate nadležnim javnim vlastima. To se prvenstveno odnosi na nadležna tužilaštva i redovne sudove kada je riječ o apelantovom saslušanju kako u kontekstu produženja njegovog pritvora u fazi istrage tako i podizanja optužnice protiv njega i produženja pritvora nakon potvrđivanja optužnice. U vezi s tim, Ustavni sud posebno naglašava da je dan prije podizanja optužnice apelant ispitan u svojstvu osumnjičenog u Republičkom tužilaštvu, o čemu je sačinjen i zapisnik o ispitivanju. U tom zapisniku je apelant na opširan, odnosno jasan način opisao navodna dešavanja u vezi s njegovim lišenjem slobode i događajima koji su uslijedili nakon toga. Na navedeni način apelant je pred Republičkim tužilaštvom, u smislu navedenih stavova Evropskog suda, iznio tvrdnje da je pretrpio postupanje državnih službenika protivno članu 3 Evropske konvencije, dakle iznio je tvrdnje o policijskom zlostavljanju (vidi tač. 12–14 ove odluke). Iz stanja spisa predmeta ne proizlazi da je Republičko tužilaštvo pokrenulo bilo kakvu istragu u vezi s tim apelantovim tvrdnjama. S druge strane, Vrhovni sud se u pogledu takvih apelantovih navoda negativno očitovao isključivo na način da ih je ocijenio neosnovanim jer apelant nije dokazao te svoje tvrdnje (vidi tač. 11 i 18 ove odluke). Prema ocjeni Ustavnog suda, zahtjev za dostavljanje takvih dokaza u okolnostima apelantovog slučaja se čini pretjerano formalističkim u svjetlu proceduralnih garancija člana 3 Evropske konvencije, posebno nakon apelantovog saslušanja u Republičkom tužilaštvu od 7. novembra 2024. godine. Uvrštavanje zapisnika o apelantovom ispitivanju od 7. novembra 2024. godine u dokaznu građu za podizanje optužnice, odnosno produženje pritvora je nesporno omogućilo kako Okružnom sudu tako i Vrhovnom sudu da se upoznaju s detaljnijim apelantovim prikazom činjenica u vezi s navodnim policijskim zlostavljanjem u istrazi. U vezi s tim, podsjeća se i na stav Evropskog suda da postupci prema Evropskoj konvenciji ne podliježu u svim slučajevima strogoj primjeni principa affirmanti incumbit probatio (onaj ko nešto tvrdi mora dokazati tu tvrdnju). U određenim okolnostima, kada su događaji o kojima je riječ u cijelosti ili velikim dijelom isključivo poznati vlastima, može se smatrati da teret dokazivanja leži na vlastima koje moraju pružiti zadovoljavajuće i uvjerljivo objašnjenje (vidi Evropski sud, Mukhtarli protiv Azerbejdžana i Gruzije, presuda od 5. septembra 2024. godine, predstavka broj 39503/17, tačka 173 s daljnjim referencama). S obzirom na navedeno, ne može se može zaključiti da su nadležne javne vlasti, a što se odnosi primarno na nadležna tužilaštva, postupale u skladu s pozitivnom obavezom iz člana 3 Evropske konvencije da ispitaju apelantove navode o policijskom zlostavljanju. Zbog toga Ustavni sud smatra da je u konkretnom slučaju izostala efektivna istraga o apelantovim tvrdnjama o policijskom zlostavljanju koje se navodno desilo prilikom apelantovog lišenja slobode i nakon lišenja slobode od 15. maja 2024. godine.
37. Odlučujući o dejstvu odluke Ustavnog suda, u skladu sa članom 62 stav (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, Ustavni sud smatra da je neophodno, s ciljem otklanjanja posljedica kršenja apelantovih ustavnih prava, naložiti Republičkom tužilaštvu da bez odlaganja preduzme sve mjere iz svoje nadležnosti kako bi se omogućilo hitno sprovođenje efektivne istrage apelantovih navoda o policijskom zlostavljanju prilikom lišenja slobode i nakon njegovog lišenja slobode 15. maja 2024. godine.
38. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da je povrijeđeno apelantovo pravo iz člana II/3b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 3 Evropske konvencije u proceduralnom aspektu u dijelu koji se odnosi na apelantovo lišenje slobode.
U odnosu na zakonitost pritvora i navode o jeziku – član 5 stav 2 Evropske konvencije
39. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:
d) Pravo na ličnu slobodu i bezbjednost.
40. Član 5 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
2. Svako ko je uhapšen obavještava se bez odlaganja i na jeziku koji razumije o razlozima svog hapšenja i o svakoj optužbi protiv njega.
41. Apelant tvrdi da tokom trajanja pritvora nije bio obaviješten na jeziku koji razumije o razlozima zbog kojih mu je određen i produžavan pritvor, a da mu u vezi s tim nije obezbijeđen prevodilac – sudski tumač za maternji, gruzijski jezik. Tvrdi da ne razumije ruski jezik i da svi njegovi iskazi predstavljaju nezakonit dokaz na kojem se ne može utvrditi postojanje osnovane sumnje da je počinio krivično djelo koje mu je stavljeno na teret.
42. Prema praksi Evropskog suda, stav 2 član 5 Evropske konvencije sadrži osnovnu zaštitu da svako uhapšeno lice treba da zna zašto je lišeno slobode. Ta odredba sastavni je dio sistema zaštite koji pruža član 5 Evropske konvencije: svakom licu lišenom slobode moraju se jednostavnim, netehničkim jezikom koji razumije objasniti bitni pravni i činjenični razlozi za lišenje njegove slobode, kako bi se, ako smatra prikladnim, moglo obratiti sudu radi osporavanja njegove zakonitosti u skladu sa stavom 4 člana 5 Evropske konvencije. Iako se te informacije moraju prenijeti „odmah“, ovlašćena službena lica ih ne moraju u cijelosti prenijeti u samom trenutku lišenja slobode. Da li su sadržaj i blagovremenost prenesenih informacija bili zadovoljavajući treba procijeniti u svakom konkretnom slučaju s obzirom na njegove specifičnosti. Član 5 stav 2 Evropske konvencije ne zahtijeva da se pritvorenom licu razlozi daju u pisanom obliku ili u nekom drugom posebnom obliku. Razlozi se mogu navesti ili postati očiti tokom razgovora ili ispitivanja nakon hapšenja (vidi M. S. protiv Slovačke, presuda od 11. juna 2020. godine, predstavka broj 17189/11, tač. 98 i 102 s daljnjim referencama).
43. U konkretnom slučaju, iz stanja spisa predmeta proizlazi da je apelant nakon lišenja slobode saslušan prvo u policijskoj stanici, a potom i pred tužiocem na okolnosti izvršenja krivičnog djela koje mu je stavljeno na teret i zbog kojeg je lišen slobode. Prema tvrdnjama javnih vlasti, apelant je u prisutnosti sudskog tumača za ruski jezik i postavljenog branioca u tim iskazima priznao izvršenje krivičnih djela. Dalje, iz stanja spisa predmeta proizlazi da se na ročištu za produženje pritvora od 12. avgusta 2024. godine apelant odbio, u prisustvu sudskog tumača za ruski jezik, izjasniti o prijedlogu za produženje pritvora od 9. avgusta 2024. godine koji mu je preveden na njegov maternji, gruzijski jezik. S druge strane, javne vlasti u konkretnom slučaju smatraju da je apelant u ranoj fazi postupka prihvatio da se izjašnjava u prisustvu sudskog tumača za ruski jezik. Pri tome je Republičko tužilaštvo u odgovoru na apelaciju ukazalo i da je apelant zapisnike o saslušanju iz istrage (u policiji i Tužilaštvu) zajedno s braniocem potpisao bez primjedbi, te da se u tim zapisnicima takođe jasno izjasnio da govori i razumije ruski jezik. Nasuprot tome, apelant je tvrdio da potpisi na tim zapisnicima nisu njegovi i da su mu tom prilikom bile vezane ruke (vidi tač. 13 i 14 ove odluke). Međutim, te sporne okolnosti su, prema ocjeni Ustavnog suda, relevantne u kontekstu pitanja zakonitosti dokaza i o njima može eventualno biti raspravljano tokom suđenja apelantu s obzirom na to da se postupak trenutno nalazi u fazi glavnog pretresa. U vezi s tim, Ustavni sud ističe da je primarni cilj člana 5 stav 2 Evropske konvencije pružiti zaštitu od proizvoljnog lišavanja slobode i omogućiti podnosiocu zahtjeva da dobije učinkovitu reviziju zakonitosti svog pritvora, što ne bi bilo moguće bez poznavanja razloga za to. Presuda Evropskog suda u predmetu Dikme protiv Turske (predstavka broj 20869/92, tač. 54–57, ECHR 2000-VIII) pruža dobar primjer te razlike: u tom slučaju, iako su postojale vjerodostojne tvrdnje da je podnosilac predstavke zlostavljan i ispitivan bez branioca – advokata, Evropski sud nije utvrdio kršenje člana 5 stav 2 Evropske konvencije jer je iz sadržaja tog potencijalno problematičnog ispitivanja apelant mogao shvatiti razloge svog hapšenja (vidi Grybnik protiv Ukrajine, presuda od 17. septembra 2020. godine, predstavka broj 58444/15, tačka 97 s daljnjim referencama).
44. Dovodeći navedene stavove u vezu s okolnostima apelantovog slučaja, Ustavni sud zapaža da nesporno proizlazi da su javne vlasti odmah nakon apelantovog lišenja slobode preduzele aktivnosti iz svoje nadležnosti s ciljem da mu se kao stranom državljaninu obezbijedi jezička pomoć za razumijevanje onoga što mu se stavlja na teret i zbog čega je lišen slobode. Ono što jeste sporno u konkretnom slučaju je adekvatnost prevođenja, odnosno angažovanja sudskog tumača za prevođenje. S obzirom na apelantovo gruzijsko porijeklo i državljanstvo, može se pretpostaviti da su nadležne javne vlasti (policija i Tužilaštvo) inicijalno smatrale da apelant razumije ili može da razumije ruski jezik budući da se Gruzija ranije nalazila u sastavu bivšeg SSSR-a u kojem se dominantno govorio ruski jezik. Istovremeno, dok je tokom cjelokupnog trajanja apelantovog pritvora bilo obezbijeđeno prevođenje na ruski jezik posredstvom sudskog tumača, nadležne javne vlasti su preduzimale aktivnosti s ciljem da se obezbijedi prevođenje na apelantov maternji, gruzijski jezik kako bi se u potpunosti obezbijedilo da apelant razumije za šta se sumnjiči i razloge lišenja slobode. Apelant to ne negira, navodeći da mu je prijedlog za produženje pritvora od 9. avgusta 2024. godine preveden na njegov maternji jezik, kao i da mu se sada sve prevodi na maternji jezik (vidi tač. 19 i 21 ove odluke).
45. Ustavni sud u vezi s tim ukazuje da pod pretpostavkom da je tačna apelantova tvrdnja da ne razumije (dovoljno) ruski jezik, nesporno je da je 9. avgusta 2024. godine (vidi tačku 8 ove odluke) imao jasna saznanja u vezi s lišenjem slobode, odnosno za šta se osnovano sumnjiči. Daljnje aktivnosti nadležnih javnih vlasti – Republičkog tužilaštva za obezbjeđenje tumača za apelantov maternji, gruzijski jezik manifestuju se u činjenici da je prilikom apelantovog saslušanja u Republičkom tužilaštvu od 7. novembra 2024. godine angažovan vještak iz Republike Hrvatske putem video linka i međunarodne pravne pomoći. U vezi s tim, Ustavni sud ima u vidu i činjenicu (na koju je ukazano u odgovoru Okružnog suda na apelaciju broj AP-1296/25; vidi tačku 25 ove odluke) da u cijeloj Bosni i Hercegovini ne postoji sudski tumač za gruzijski jezik. Dakle, radi se o objektivnoj okolnosti koja u značajnoj mjeri otežava vođenje postupka protiv apelanta. Imajući u vidu da iz stanja spisa predmeta proizlazi da je apelant naknadno upoznat na svom maternjem, gruzijskom jeziku s razlozima zbog kojih mu je određen i produžavan pritvor, te da je pročitao i razumio optužnicu, kao i da se pred sudom izjasnio o svojoj krivici navodeći da je razumio sve pouke i upozorenja, Ustavni sud smatra da se jezička pomoć u konkretnom slučaju može smatrati zadovoljavajućom u kontekstu apelantovog lišenja slobode – upoznavanja s radnjama koje su mu stavljene na teret u svjetlu opšteg pritvorskog uslova (osnovane sumnje). Pružena prevodilačka pomoć na gruzijskom jeziku je u apelantovom slučaju bila takva da mu je ipak omogućila da se upozna s predmetom protiv sebe i da svoju odbranu iznese posredstvom branioca, a posebno da bude u mogućnosti da pred sudom iznese svoju verziju događaja u kontekstu zakonitosti produženja pritvora na osnovu osporenih rješenja. Shodno navedenom, Ustavnom sudu se ne čini proizvoljnim stav redovnih sudova da je u konkretnom slučaju apelantu obezbijeđeno pravo iz člana 8 stav (2) ZKPRS, tj. da se služi jezikom koji razumije. Osim toga, iz stanja spisa predmeta ne proizlazi da je apelant i u jednoj fazi krivičnog postupka, uključujući i apelacioni postupak, problematizovao na konkretan način kvalitet zastupanja kako postavljenih branilaca po službenoj dužnosti tako i branioca kojeg je sam izabrao.
46. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nije došlo do kršenja prava iz člana II/3d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5 stav 2 Evropske konvencije.
47. Konačno, s obzirom na navedene zaključke u odnosu na član 3 Evropske konvencije (navodi o zlostavljanju u policiji i u vezi s tim sačinjeni zapisnici u policiji i Tužilaštvu), Ustavni sud smatra da nije u mogućnosti da se na nedvosmislen način izjasni da li su nadležne javne vlasti imale jasne indicije o apelantovom znanju ruskog jezika. Zbog toga u ovoj fazi postupka nije moguće odgovoriti ni na pitanje postojanja sudske kontrole adekvatnosti prevođenja, odnosno apelantovog razumijevanja ruskog jezika. Koherentnost takvog pristupa nadležnih vlasti je ključan aspekt na koji je neophodno odgovoriti u smislu garancija člana 6 stav 3 tač. a) i e) Evropske konvencije (vidi Vizgirda protiv Slovenije, presuda od 22. avgusta 2018. godine, predstavka broj 59868/08). Stoga pitanje (ne)postojanja proizvoljnosti primjene člana 10 ZKPRS (vidi tačku 27 ove odluke) može biti raspravljeno tek nakon okončanja krivičnog postupka protiv apelanta sagledanog u cjelini u svjetlu garancija prava na pravično suđenje.
VII.Zaključak
48. Ustavni sud zaključuje da postoji povreda prava iz člana II/3b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 3 Evropske konvencije (proceduralni aspekt) kada je izostala službena istraga o apelantovim tvrdnjama o policijskom zlostavljanju, koje su bile ozbiljne i kredibilne, a navodno zlostavljanje se dogodilo kada je apelant nesporno bio pod kontrolom javne – policijske vlasti.
49. Ustavni sud zaključuje da nije povrijeđeno apelantovo pravo na ličnu slobodu i bezbjednost iz člana II/3d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5 stav 2 Evropske konvencije jer se jezička pomoć u konkretnom slučaju može smatrati zadovoljavajućom u kontekstu zakonitosti apelantovog pritvora.
50. Na osnovu člana 59 st. (1), (2) i (3) i člana 62 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
51. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman