Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3514/22 (Č. M. i drugi)

Odluka donesena 11. 06. 2026.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Raskid ugovora
  • Isplata duga
  • Građanski postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Zastara
  • Obligaciono- pravni odnosi
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić, Angelika Nußberger

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3514/22

Apelacija

Odluka o dopustivosti

11. 06. 2026.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednice Valerija Galić i Angelika Nussberger i sudije Helen Keller, Ledi Bianku, Marin Vukoja i Larisa Velić, na sjednici održanoj 11. juna 2026. godine, u predmetu broj AP-3514/22, rješavajući apelaciju Čedomira Milićevića i drugih, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“, br. 94/14, 47/23 i 41/24), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Čedomira Milićevića, Đorđa Milićevića i Dušana Milićevića podnesena protiv presude Okružnog suda u Doboju broj 86 0 P 052776 22 Gž od 5. augusta 2022. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Čedomir Milićević, Đorđe Milićević i Dušan Milićević (u daljnjem tekstu: prvoapelant, drugoapelant i trećeapelant ili apelanti), koje zastupa Mirko Lukić advokat iz Šamca, podnijeli su 8. septembra 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Okružnog suda u Doboju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 86 0 P 052776 22 Gž od 5. augusta 2022. godine.

2. „Addiko bank“ a.d. Banjaluka (u daljnjem tekstu: tužitelj) je 22. novembra 2019. godine podnio tužbu protiv apelanata, radi duga. Apelanti su osporili tužbeni zahtjev kao previsoko postavljen, te su istakli prigovor zastare potraživanja.

3. Presudom Osnovnog suda u Modriči (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 86 0 P 052776 19 P od 22. oktobra 2021. godine odbijen je kao neosnovan tužiteljev tužbeni zahtjev kojim je tražio da mu apelanti, na ime duga po osnovu ugovora o kreditu, isplate precizirani novčani iznos sa zateznom kamatom i troškovima postupka.

4. Osnovni sud je u obrazloženju presude naveo da među strankama nije sporno da su pravni prednik tužitelja i prvoapelant 28. decembra 2005. godine zaključili ugovor o kreditu (u daljnjem tekstu: Ugovor) kojim je prvoapelantu odobren i isplaćen kredit u iznosu od 15.000,00 KM sa rokom otplate od 120 mjeseci. Drugoapelant i trećeapelant su potpisali Ugovor kao žiranti. Dalje, obzirom da prvoapelant nije redovno izmirivao svoje obaveze, prednik tužitelja je 22. decembra 2011. godine donio odluku o otkazu Ugovora koju je dostavio apelantima 30. decembra 2011. godine. Sud je istakao da je među strankama sporno da li je zastarjelo tužiteljevo potraživanje. U vezi s tim, sud je ukazao na odredbe čl. 1065, 1066, 360, 361, 362, 369. i 373. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) kojima su propisani način zaključivanja ugovora o kreditu, početak i računanje zastare, te rok u kojem zastarjevaju povremena potraživanja. Sud je na osnovu nalaza i mišljenja vještaka ekonomske struke utvrdio visinu ukupnog duga apelanata, kao i činjenicu da je posljednja uplata kredita izvršena 23. marta 2010. godine dok je tužba podnesena 22. novembra 2019. godine. Imajući u vidu prigovor zastare potraživanja, sud je utvrdio da je nakon dospjeća najstarije neplaćene rate do podnošenja tužbe prošlo više od pet godina zbog čega je odbio kao neosnovan tužiteljev tužbeni zahtjev.

5. Presudom Okružnog suda broj 86 0 P 052776 22 Gž od 5. augusta 2022. godine uvažena je tužiteljeva žalba i preinačena je prvostepena presuda, te su apelanti obavezani da tužitelju na ime duga po osnovu Ugovora isplate precizirani novčani iznos sa zakonskim zateznim kamatama i troškovima postupka.

6. Okružni sud je u obrazloženju ponovio utvrđene činjenice vezano za Ugovor koji su zaključili prednik tužitelja i apelanti, kao i datum kada je otkazan sporni Ugovor od strane prednika tužitelja. Ukazao je na odredbu člana 8. Ugovora kojom je ugovoren način otkazivanja Ugovora i otkazni rok u kojem je korisnik kredita dužan vratiti iskorištene iznose, te okolnost da kredit zajedno sa pripadajućim kamatama i ostalim troškovima dospjeva na naplatu danom otkaza kredita. Pored toga, ukazao je da između stranaka nije sporno da je prednik tužitelja (30. decembra 2011. godine) dostavio apelantima odluku o otkazu Ugovora od 22. decembra 2011. godine, odnosno da su tada dospjela cjelokupna potraživanja banke. U vezi s tim, Okružni sud je obrazložio da je sa danom dospjelosti cjelokupnog potraživanja otpala mogućnost, odnosno pogodnost da se kredit vraća u mjesečnim ratama prema otplatnom planu. Dakle, više se nije radilo o potraživanju povremenih davanja koja dospjevaju godišnje ili u određenim kraćim vremenskim intervalima, na koja bi se, u pogledu istaknutog prigovora zastare, primijenile odredbe čl. 372. i 373. ZOO-a. Okružni sud je istakao da se u datim okolnostima primjenjuju odredbe člana 371. ZOO-a kojim je propisano da potraživanja zastarjevaju za deset godina te da, s obzirom na datum podnošenja tužbe 25. novembra 2019. godine, navedeni rok nije protekao. Tada je, kako je obrazloženo, u smislu odredbe člana 388. ZOO-a prekinuto zastarjevanje. Okružni sud je naveo da je prvostepeni sud pravilno utvrdio visinu duga, na osnovu nalaza i mišljenja vještaka ekonomske struke na koji stranke nisu prigovarale. Obrazloženo je da je prvostepeni sud, na pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje, pogrešno primijenio materijalno pravo zbog čega je Okružni sud u skladu sa odredbom člana 229. stav 1. tačka 4. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) usvojio tužiteljevu žalbu i preinačio prvostepenu presudu kao u izreci.

7. Apelanti navode da je osporenom odlukom povrijeđeno njihovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te zabrana diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. U suštini apelanti ponavljaju navode koje su isticali tokom postupka, a naročito da je prvostepeni sud na pravilno utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio materijalno pravo kada je odbio tužiteljev tužbeni zahtjev zbog zastare potraživanja. Smatraju da je drugostepeni sud pogrešno primijenio materijalno pravo, odnosno odredbu člana 371. ZOO-a kada je preinačio prvostepenu presudu i usvojio tužiteljev zahtjev. U vezi s tim, apelanti su ukazali na odluku Ustavnog suda u predmetu AP-

452/17, u kojoj je odlučivano o pitanju zastarjelosti potraživanja koja proizlaze iz Ugovora o kreditu kao u konkretnom slučaju. Također, smatraju da je i u njihovom slučaju prošlo više od pet godina od posljednje uplate rate kredita do podnošenja tužbe, odnosno da je zastarjelo tužiteljevo pravo.

8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: b)Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi: (4)Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

9. Ustavni sud podsjeća da u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i jesu li ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. januara 2018. godine, predstavka broj 48657/16, tačka 43, i Khudunts protiv Azerbajdžana, odluka od 26. februara 2019. godine, predstavka broj 74628/16, tačka 32, te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine, tačka 9, dostupna na www.ustavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, predstavka broj 5503/02, tačka 21. i Dumlu protiv Turske, odluka od 20. aprila 2021. godine, predstavka broj 65159/17, tačka 27), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava (vidi, Evropski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. novembra 2008. godine, predstavka broj 34379/03 ).

10. U vezi sa navodima apelanata koji se u suštini tiču na primjenu materijalnog prava, Ustavni sud podsjeća da je, prema praksi Evropskog suda, prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ističe da ne treba postupati kao sud „četvrte instance“ te da stoga neće, prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije (kojem korespondira član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine) dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili „očigledno nerazumnim“ (vidi, Evropski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, predstavka broj 52871/13, tačka 23. sa daljnjim referencama). Ovakvu praksu dosljedno prati i Ustavni sud u odnosu na odluke redovnih sudova (vidi, između ostalih, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-

4033/20 od 22. juna 2022. godine, tač. 42. do 45. sa daljnjim referencama, objavljena na www.ustavnisud.ba).

11. Prvenstveno, Ustavni sud podsjeća da se u više svojih odluka bavio pitanjem zastarjelosti potraživanja iz ugovora o kreditu i primjene zastarnog roka iz čl. 371. i 372. ZOO-a. Ustavni sud je praksu o tom pitaju prezentirao u Odluci dopustivosti i meritumu AP-4762/20 od 6. jula 2022. godine (dostupna na www.ustavnisud.ba) u kojoj je ukazao na tri situacije. U prvoj situaciji Ustavni sud je utvrdio povredu zbog proizvoljne primjene materijalnog prava, u situaciji kada je na potraživanje iz ugovora o kreditu koji je raskinut nakon isteka ugovorenog roka, Vrhovni sud primijenio opšti zastarni rok iz člana 371. ZOO-a i to od dana isteka ugovorenog roka (op. cit. AP-4762/20, tačka 27. sa ukazivanjem na drugu praksu). Dakle, u navedenom predmetu Ustavni sud je smatrao proizvoljnim stav da se na potraživanje iz ugovora o kreditu (koji je raskinut nakon isteka ugovorenog roka) primjenjuje opšti zastarni rok i to od dana isteka ugovorenog roka. U drugoj situaciji, Ustavni sud nije našao proizvoljnost u zaključku redovnih sudova da potraživanje iz ugovora o kreditu, koje je u cijelosti dospjelo raskidom tog ugovora, zastarijeva u roku iz člana 371. ZOO-a, kao ni u zaključku da u situaciji kada ugovor nije raskinut a nije ugovoreno, niti zakonom propisano da neplaćanjem dva anuiteta uzastopno dolazi do raskida ugovora, potraživanje zastarijeva u rokovima iz člana 372. ZOO (op. cit. AP-4762/20, tačka 28. uz ukazivanje na drugu praksu). Također, Ustavni sud je u trećoj situaciji utvrdio povredu prava na obrazloženu odluku, u situaciji kada odluke redovnih sudova „ne sadrže podatke o tome da li je predmetnim ugovorom o kreditu predviđena mogućnost raskida ugovora sa dejstvom dospjelosti cjelokupnog dugovanja, niti da li je tužilac koristio tu mogućnost (ukoliko je kao takva stipulisana), što je od uticaja na dospjelost predmetnog potraživanja, tok zastarnog roka kao i zakonske zatezne kamate“ (op. cit. AP-4762/20, tačka 29).

12. Konačno, Ustavni sud je u odluci AP 4762/20, istakao „sporno pitanje u konkretnom slučaju i u citiranoj praksi Ustavnog suda jeste, između ostalog, da li ugovorna odredba da raskidom ugovora dospijeva cjelokupno potraživanje (in concreto „sve neizmirene obaveze korisnika kredita koji duguje ili koji će dugovati banci na osnovu ugovora o kreditu“) može derogirati odredbe o zastari povremenih potraživanja u trogodišnjem roku. Drugim riječima, da li je potraživanje zastarjelo po proteku navedenih rokova ako je ugovor o kreditu raskinut po proteku tog roka, odnosno da li je proizvoljan suprotan zaključak, naročito u kontekstu odredbe člana 360. ZOO kojom je propisano da zastarjelošću prestaje pravo zahtijevati ispunjenje obaveze. Navedeno pitanje apelanti problematiziraju navodeći da su redovni sudovi propustili utvrditi da li je predmetno potraživanje zastarjelo i prije raskida ugovora o kreditu. Ustavni sud, međutim, primjećuje da se redovni sudovi u predmetnom postupku nisu bavili tim pitanjem, već su samo zaključili da je raskidom predmetnog ugovora o kreditu 18. avgusta 2016. godine dospjelo cjelokupno potraživanje iz tog ugovora. S obzirom na navedeno Ustavni sud je zaključio da rješenje Okružnog suda doneseno u izvršnom postupku ne sadrži analizu relevantnog pravnog aspekta predmetnog spora povodom pitanja zastare predmetnog potraživanja, uslijed čega je Ustavni sud onemogućen da ispita navode apelanata o proizvoljnoj primjeni materijalnog prava (op. cit. AP-4762/20, tačka 31).

13. Dovodeći navedenu praksu u vezi sa okolnostima konkretnog slučaja, Ustavni sud smatra da je Okružni sud, pozivajući se na relevantne odredbe ZOO-a i ZPP-a, u obrazloženju osporene odluke dao dovoljna i relevantna obrazloženja kako o činjeničnim, tako i o pravnim zaključcima, zbog čega se ne može zaključiti da su takva utvrđenja proizvoljna ili „očigledno nerazumna“. Naime, Okružni sud je detaljno obrazložio zašto je usvojio žalbu i preinačio prvostepenu presudu na način da je usvojio tužiteljev tužbeni zahtjev, pri čemu je eksplicitno obrazložio razloge za svoj zaključak u pogledu istaknutog prigovora zastare tužiteljevog potraživanja u uz pozivanje na relevantne odredbe ZOO-a (vidi tačka 6. odluke). Iz navedenog proizilazi da je Okružni sud, u smislu naprijed navedene prakse, cijenio okolnost da je članom 8. Ugovora regulisano pitanje raskida ugovora, na način da je ugovoreno da kredit zajedno sa pripadajućim kamatama i ostalim troškovima dospijeva na naplatu danom otkaza kredita, te je tu činjenicu doveo u vezu sa datumom otkaza Ugovora i datumom podnošenja tužbe. Pri tome je eksplicitno obrazložio da je sa danom dospjelosti cjelokupnog potraživanja otpala mogućnost, odnosno pogodnost da se kredit vraća u mjesečnim ratama prema otplatnom planu, i da se više ne radi o potraživanju povremenih davanja koja dospijevaju godišnje ili u određenim kraćim vremenskim intervalima, na koja bi se, u pogledu istaknutog prigovora zastare, primijenile odredbe čl. 372. i 373. ZOO-a. Imajući to u vidu Ustavni sud nije ne nalazi proizvoljnost u stavu Okružnog suda da se u datim okolnostima ovog slučaja primjenjuju odredbe člana 371. ZOO-a kojim je propisano da potraživanja zastarjevaju za deset godina. Pored toga, Ustavni sud zapaža da je neosnovano pozivanje apelanata na odluku Ustavnog suda u predmetu AP-452/17, iz razloga što se ne radi o istoj činjeničnoj i pravnoj situaciji. Naime, u tom predmetu tužitelj (banka) je otkazao apelantima Ugovor o kreditu nakon što je prošao rok ugovoren u samom ugovoru o kreditu, dok su redovni sudovi zaključili da je tužiteljevo potraživanje „dospjelo na naplatu istekom ugovorenog roka kredita od kojega sukladno članku 371. ZOO treba računati zastarjelost“. Dakle, u tom predmetu Ustavni sud je smatrao proizvoljnim stav da se na potraživanje iz ugovora o kreditu (koji je raskinut nakon isteka ugovorenog roka) primjenjuje opšti zastarni rok i to od dana isteka ugovorenog roka. Za razliku od navedenog predmeta u konkretnom slučaju tužitelj je apelantima otkazao Ugovor prije isteka roka na koji je taj ugovor potpisan (28. decembra 2005. godine sa rokom otplate od 120 mjeseci, dakle 10 godina), zbog čega su obaveze apelanata po kreditu u tom momentu dospjele na naplatu. Pored toga, nakon otkaza Ugovora 22. decembra 2011. godine, od kada se cjelokupno potraživanje smatra dospjelim, tužitelj je (25. novembra 2019. godine) u roku propisanim članom 371. ZOO-a (koji rok u skladu sa citiranom odredbom ZOO-a Republike Srpske iznosi deset godina) podnio tužbu protiv apelanata. Također, Ustavni sud zapaža da je Okružni sud dao odgovore na sva ključna pitanja relevantna za odlučivanje u konkretnoj pravnoj stvari. Osim toga, apelanti ne navode, niti Ustavni sud zapaža da je u provedenom postupku prekršena neka procesna garancija iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije odnosno člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine na njihovu štetu. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ne postoji bilo šta što bi ukazalo na kršenje prava apelanata na pravično suđenje. Osim toga, apelanti su se pozvali i na kršenje prava na imovinu. Međutim, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ništa ne ukazuje da je njihovo pravo na imovinu došlo u pitanje na način koji bi vodio potrebi da Ustavni sud to pravo posebno ispita prema standardima iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju odnosno člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine, niti su u apelaciji pruženi dokazi iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno.

14. Ustavni sud ukazuje da član 14. Evropske konvencije nije nezavisan nego ima važnu ulogu u nadopunjavanju ostalih odredaba Evropske konvencije i njenih protokola (vidi, Evropski sud, Oreščanin protiv Hrvatske, odluka od 7. februara 2023. godine, predstavke br. 19544/15 i 44792/16, tačka 21.). Imajući u vidu prethodna razmatranja Ustavnog suda, kao i činjenicu da apelanti nisu dostavili nikakav dokaz koji bi mogao učiniti vjerovatnim da su u postupku diskriminisani po nekom od zabranjenih osnova u vezi sa uživanjem prava iz Evropske konvencije, niti da to proizlazi iz predočenih dokumenata, Ustavni sud ove navode neće razmatrati.

15. Imajući u vidu sve navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda, kao i stavove navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ti navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

16. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

17. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3514/22 (Č. M. i drugi) | Sudska praksa | Aktio