Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4321/22 (Federacija Bosne i hercegovine)
Odluka donesena 24. 09. 2026.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Zastara
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-4321/22
Apelacija
Odluka o dopustivosti
24. 09. 2026.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednica Valerija Galić i sudije Helen Keller, Ledi Bianku, Marin Vukoja i Larisa Velić, na sjednici održanoj 25. septembra 2026. godine, u predmetu broj AP-4321/22, rješavajući apelaciju Federacije Bosne i Hercegovine, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“, br. 94/14, 47/23 i 41/24), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Federacije Bosne i Hercegovine podnesena protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 51 0 P 139208 20 Rev od 24. februara 2022. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Federacija Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: apelantica), koju zastupa Federalno pravobranilaštvo, podnijela je 16. novembra 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 51 0 P 139208 20 Rev od 24. februara 2022. godine.
Uvodne napomene
2. Anto Anić (u daljnjem tekstu: tuženi) je podnio prijedlog za izvršenje na osnovu presude Kantonalnog suda u Travniku broj Gž-4/04 od 20. septembra 2004. godine, kao izvršne isprave, radi isplate naknade štete. Rješenjem Općinskog suda u Sarajevu od 10. januara 2006. godine dozvoljeno je izvršenje i obavezana apelantica da tuženom isplati iznos od 299.008,45 KM, i to na ime glavnice iznos od 240.588,61 KM, kamata iznos od 50.024,85 KM i troškova postupka u iznosu od 8.385,00. Apelantica je 26. juna 2006. godine isplatila tuženom navedeni iznos.
3. Ustavni sud je odlukom broj AP-3013/06 od 29. aprila 2009. godine usvojio apelaciju tuženog i utvrdio kršenje prava na pravično suđenje i imovinu, te ukinuo, između ostalog, i navedenu presudu Kantonalnog suda u Travniku.
4. U ponovnom postupku nakon odluke Ustavnog suda, Kantonalni sud u Travniku je presudom od 20. augusta 2009. godine odbio tužbeni zahtjev tuženog u dijelu naknade u iznosu od 195.068,61 KM, koji iznos sa kamatom je tuženi naplatio u izvršnom postupku.
5. Budući da više nije postojao pravni osnov za isplatu navedene naknade, apelantica je 3. marta 2010. godine Općinskom sudu u Sarajevu podnijela prijedlog za protivizvršenje. Rješenjem Općinskog suda u Sarajevu od 29. septembra 2017. godine, koja je potvrđena rješenjem Kantonalnog suda u Sarajevu od 12. februara 2018. godine, odbijen je apelantičin prijedlog za protivizvršenje zbog neblagovremenosti, uz pozivanje na član 54. stav 3. Zakona o izvršnom postupku.
6. Osim toga, apelantica je podnijela drugi prijedlog za protivizvršenje u vezi sa isplatom kamate na glavni dug i glavni dug u iznos od 14.080,61 KM. Rješenjem Općinskog suda u Sarajevu broj 65 0 I 166958 11 I 2 od 14. februara 2014. godine, koje je potvrđeno rješenje Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 I 166958 14 Gž 2 od 22. oktobra 2014. godine, djelomično je usvojen apelantičin prijedlog za precizirani iznos, a u preostalom dijelu odbijen prijedlog za protivizvršenje.
Postupak okončan osporenom presudom
7. Apelantica je 24. aprila 2018. godine podnijela tužbu Općinskom sudu u Travniku (u daljnjem tekstu: Općinski sud) protiv tuženog radi isplate regresnog duga, na osnovu činjenica navedenih u tačkama 2-6. odluke.
8. Presudom Općinskog suda broj 51 0 P 139208 18 P od 15. novembra 2018. godine, obavezan je tuženi da apelantici isplati iznos od 209.149,22 KM sa zakonskom zateznom kamatom.
9. U obrazloženju presude Općinski sud je ukazao da su nesporne činjenice na kojima apelantica zasniva svoj zahtjev. Dalje je ukazao da je tuženi priznao postojanje pravnog osnova u smislu odgovarajućih materijalnih pretpostavki za eventualno usvajanje tužbenog zahtjeva i visinu utuženog potraživanja. Istaknuto je da je neosnovan prigovor tuženog o zastari potraživanja. U vezi s tim, obrazloženo je da je apelantica podnošenjem prijedloga za protivizvršenje dovela do prekida zastare potraživanja u smislu člana 388. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO). Dalje je ukazano da je članom 392. stav 2. ZOO propisano da kada je prekid zastarijevanja nastao podizanjem tužbe ili pozivanjem u zaštitu, ili isticanjem prebijanja potraživanja u sporu, odnosno prijavljivanjem potraživanja u nekom drugom postupku, zastarijevanje počinje teći iznova od dana kad je spor okončan ili svršen na neki drugi način. Istaknuto je da navedeno treba posmatrati u vezi sa članom 392. stav 5. ZOO, kojim je propisano da isto važi i kad je prekid zastarijevanja nastao zahtjevom prinudnog izvršenja ili obezbjeđenja. Općinski sud je naveo da je apelantica zahtjev za isplatu regresnog duga zasnovala na članu 210. ZOO i da ovakva potraživanja zastarijevaju u općem petogodišnjem roku shodno članu 371. ZOO. Budući da je donošenjem rješenja Kantonalnog suda od 12. februara 2018. godine (vidi tačku 5. ove odluke) ponovo počeo teći rok petogodišnji zastare potraživanja, Općinski sud je zaključio da je apelantica podnijela tužbu prije isteka roka iz člana 371. ZOO. S obzirom na navedeno Općinski sud je ocijenio da su ispunjeni zakonski uslovi iz člana 210. ZOO u vezi sa članom 214. ZOO i da je osnovan apelantičin tužbeni zahtjev shodno navedenim odredbama ZOO u vezi sa članom 125. Zakona o parničnom postupku.
10. Presudom Kantonalnog suda u Novom Travniku (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 51 0 P 139208 19 Gž od 5. marta 2019. godine, uvažena je žalba tuženog i preinačena prvostepena presuda tako što je odbijen apelantičin tužbeni zahtjev. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da prvostepeni sud nije pravilno primijenio materijalno pravo u pogledu istaknutog prigovora zastare potraživanja. U vezi s tim, ukazano je da je članom 389. stav 2. ZOO propisano da se smatra da nije bilo prekida zastarijevanja ako vjerovnikova tužba ili zahtjev budu odbačen ili odbijen ili ako isposlovana ili preduzeta mjera izvršenja ili osiguranja budu poništene. Dalje je ukazao da je u konkretnom slučaju prijedlog za protivizvršenje odbijen kao neblagovremen, pa nije došlo do prekida zastarijevanja u smislu člana 389. ZOO. Istaknuto je da se u konkretnom slučaju ne primjenjuju čl. 388. i 392. ZOO. Na osnovu navedenog, Kantonalni sud je zaključio da je apelantici pravo na traženje povrata isplaćenih sredstava prestalo protekom roka od pet godina od dana prijema odluke Ustavnog suda broj AP-3013/06 od 29. aprila 2009. godine (vidi tačku 3. odluke), tj. sa danom 2. juna 2014. godine, kada je nastupila zastara za naplatu takvog potraživanja iz apelantičinog tužbenog zahtjeva. Istaknuto je da na pravilno rješavanje konkretne stvari ne utiče odluka Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 I 166958 14 Gž 2 od 22. oktobra 2014. godine (vidi tačku 6. odluke), jer se radi o drugom apelantičinom potraživanju u drugom postupku.
11. Presudom Vrhovnog suda broj 51 0 P 139208 20 Rev od 24. februara 2022. godine, odbijena je apelantičina revizija podnesena protiv presude Kantonalnog suda. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da su neosnovani apelantičini navodi o proizvoljnoj primjeni materijalnog prava u pogledu zastare potraživanja te je podržao odlučenje i razloge drugostepenog suda, kako u pogledu istaknutog prigovora zastare tako i u vezi sa presudom Kantonalnog suda u Sarajevu, jer se radi o drugom apelantičinom potraživanju u drugom postupku. Istakao je da se zastara ima cijeniti prema pravilima zastare iz stjecanja bez osnova, za koje ZOO ne propisuje posebne rokove te da stoga u pogledu zastare važi petogodišnji rok iz člana 371. ZOO. U vezi s tim je obrazložio da je neosnovano apelantičino insistiranje da je podnošenjem prijedloga za protivizvršenje došlo do prekida zastarijevanja, koje je počelo iznova teći. Istaknuto je da navedene tvrdnje nemaju uporišta u pravilima materijalnog prava relevantnog za rješenje konkretnog spora.
12. Apelantica navodi da joj je osporenom presudom prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu navedenih prava vidi u proizvoljnoj primjeni procesnog i materijalnog prava. Apelantica smatra da je podnošenjem prijedloga za protivizvršenje prekinuto zastarijevanje u smislu člana 388. ZOO. Također smatra da je donošenjem rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu od 12. februara 2018. godine ponovo počeo teći zastarni rok (vidi tačku 5. ove odluke), pa je tužba podnesena prije isteka zastarnog roka. Osim toga, navodi da Kantonalni sud nije cijenio činjenicu da je tuženi na ročištu pred Općinskim sudu u Sarajevu 22. juna 2017. godine usmeno i pismeno priznao da mu je isplaćen traženi iznos, pa je i po tom osnovu zastarijevanje prekinuto u smislu člana 392. stav 2. ZOO. Apelantica također ističe da sud nije primijenio ni član 392. st. 3. i 5. ZOO, niti je cijenio činjenicu da je postupak protivizvršenja trajao sedam godina. Osim toga, apelantica ukazuje da je za dio duga rok počeo teći od 14. februara 2014. godine donošenjem rješenja Općinskog suda broj 65 0 I 166958 11 I 2 (vidi tačku 6. ove odluke).
13. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: b)Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi: (4)Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
14. S obzirom na to da je apelantica nositeljica javne vlasti, Ustavni sud podsjeća na svoju praksu prema kojoj državni organi i javna vlast, kao učesnici sudskih postupaka, uživaju garancije prava na pravičan postupak i prava na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, ali ne i iz Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, odluke o dopustivosti i meritumu br. AP-39/03 od 27. februara 2004. godine, tač. 14. i 15, i AP-3444/19 od 7. aprila 2021. godine, tačka 28, objavljene na www.ustavnisud.ba). Međutim, standardi koji se primjenjuju prilikom ispitivanja ovih prava su jednaki.
15. Ustavni sud podsjeća da u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i jesu li ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj praksi i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i te povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji s dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. januara 2018. godine, predstavka broj 48657/16, tačka 43, Khudunts protiv Azerbajdžana, odluka od 26. februara 2019. godine, predstavka broj 74628/16, tačka 32, te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine, tačka 9, dostupna na www.ustavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, predstavka broj 5503/02, tačka 21. i Dumlu protiv Turske, odluka od 20. aprila 2021. godine, predstavka broj 65159/17, tačka 27.), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine (vidi Evropski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. novembra 2008. godine, predstavka broj 34379/03).
16. Osim toga, Ustavni sud podsjeća da je, prema praksi Evropskog suda, prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ističe da ne treba postupati kao sud „četvrte instance“ te da stoga neće, prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije (kojem korespondira član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine), dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili „očigledno nerazumnim“ (vidi Evropski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, predstavka broj 52871/13, tačka 23. sa daljnjim referencama). Ovakvu praksu dosljedno slijedi i Ustavni sud u odnosu na odluke redovnih sudova (vidi, između ostalih, Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP-4033/20 od 22. juna 2022. godine, tač. od 42. do 45. sa daljnjim referencama, objavljena na www.ustavnisud.ba).
17. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženju osporene odluke dao relevantne razloge za svoje odlučenje, kako u pogledu utvrđenih činjenica tako i u pogledu primjene prava, tj. odredbi ZOO, zbog čega se ne može reći da su takva utvrđenja proizvoljna ili očigledno nerazumna. Naročito, Ustavni sud ukazuje da su Vrhovni sud, kao i Kantonalni sud prije njega, detaljno analizirali istaknuti prigovor zastarjelosti i dali razloge zbog kojih su zaključili da je taj prigovor osnovan. U tom pravcu, Ustavni sud primjećuje da su, suprotno apelantičinim navodima, sudovi cijenili ostale odredbe ZOO u pogledu prekida roka zastarijevanja u konkretnom slučaju kao i da su imali u vidu postupak broj 65 0 I 166958, te na dvije sudske instance (vidi tačku 10. i 11. ove odluke) zaključili da u konkretnom slučaju treba primijeniti član 389. ZOO. Slijedom navedenog, Kantonalni i Vrhovni sud su zaključili da je apelantici pravo na traženje povrata isplaćenih sredstava prestalo protekom roka od pet godina od dana prijema odluke Ustavnog suda broj AP-3013/06 od 29. aprila 2009. godine, tj. sa danom 2. juna 2014. godine, dakle godinama prije nego je apelantica podnijela konkretnu tužbu 2018. godine. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da je u svojoj praksi već razmatrao slično pravno pitanje u vezi sa prekidom zastarijevanja u slučaju odbijanja tužbe u smislu člana 389. ZOO i u vezi s tim nije našao proizvoljnost u primjeni materijalnog prava (vidi mutatis mutandis, Ustavni sud, odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-1396/17 od 10. aprila 2019. godine, tačke 14. i 35, dostupna na www.ustavnisud.ba). Osim toga, apelantica ne navodi, niti Ustavni sud zapaža da je u provedenom postupku prekršena neka procesna garancija iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine na njenu štetu. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ne postoji bilo šta što bi ukazalo na kršenje prava na pravično suđenje. Apelantica se pozvala i na kršenje prava na imovinu. Međutim, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ništa ne ukazuje da je njeno pravo na imovinu došlo u pitanje na način koji bi vodio potrebi da Ustavni sud to pravo posebno ispita prema standardima iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju (kojem korespondira član II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine), niti su u apelaciji pruženi dokazi iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno.
18. Imajući u vidu sve navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda, kao i stavove navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantičini navodi pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ti navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
19. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
20. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman