Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-4143/24 (A.M.)
Odluka donesena 25. 09. 2025.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
- Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Građanski postupak
- Proporcionalnost u kontekstu člana 8. EK
- Porodični život
- Dijete
- Povjeravanje djeteta
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić, Angelika Nußberger
Citirani propisi
- Porodični zakon Federacije Bosne i Hercegovine
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjenama i dopunama porodičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine
- Porodični zakon Federacije Bosne i Hercegovine
- Ispravka porodičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine (objavljenog na bosanskom jeziku)
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
- Odluka o izmjeni pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
- Odluka o dopuni pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
Predmeti (1)
AP-4143/24
Apelacija
Odluka o meritumu
25. 09. 2025.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u predmetu broj AP-4143/24, rješavajući apelaciju A. M., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14, 47/23 i 41/24), u sastavu:
Mirsad Ćeman, predsjednik
Valerija Galić, potpredsjednica
Angelika Nußberger, potpredsjednica
Helen Keller, sutkinja
Ledi Bianku, sudija
Marin Vukoja, sudija
Larisa Velić, sutkinjana sjednici održanoj 25. septembra 2025. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija A. M. podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Bihaću broj 20 0 P 082856 24 Gž od 22. augusta 2024. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. A. M. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Cazina, kojeg zastupa Benjamin Arnaut, advokat iz Sarajeva, podnio je 17. oktobra 2024. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 20 0 P 082856 24 Gž od 22. augusta 2024. godine. Istovremeno, apelant je podnio i zahtjev za donošenje privremene mjere, kojom bi Ustavni sud naložio odlaganje izvršenja Presude Općinskog suda u Cazinu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 20 0 P 082856 23 P od 30. aprila 2024. godine do donošenja odluke o apelaciji.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda, Općinskog suda, A. M. (u daljnjem tekstu: tužiteljica) i JU Centar za socijalni rad Cazin (u daljnjem tekstu: Centar) zatraženo je 28. i 29. oktobra 2024. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Kantonalni sud, Općinski sud te Centar su u periodu od 28. oktobra do 11. novembra 2024. godine dostavili odgovore na apelaciju, dok tužiteljica nije dostavila odgovor na apelaciju u ostavljenom roku. Odgovori na apelaciju su 14. februara 2025. godine proslijeđeni apelantu, koji je 19. februara 2025. godine dostavio izjašnjenje na odgovore na apelaciju.
III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
5. Presudom Općinskog suda broj 20 0 P 082856 23 P od 30. aprila 2024. godine razveden je brak između apelanta i tužiteljice i određeno da će njihovo maloljetno dijete (u daljnjem tekstu: maloljetno dijete) živjeti s tužiteljicom, koja će vršiti roditeljsko staranje nad maloljetnim djetetom. Presudom je određeno da apelant ima pravo i dužnost s maloljetnim djetetom ostvarivati lične odnose i neposredne kontakte svakog vikenda od petka poslije škole do nedjelje do 16 sati, prvi dan državnih i vjerskih praznika i neprekidno prvu polovinu ljetnog i zimskog školskog raspusta svake parne godine, te drugi dan državnih i vjerskih praznika i neprekidno drugu polovinu ljetnog i zimskog školskog raspusta svake neparne godine. Određeno je i da će apelant preuzimati i vraćati maloljetno dijete ispred kuće u kojoj živi s tužiteljicom i da je apelant dužan plaćati iznos od 300,00 KM na ime izdržavanja maloljetnog djeteta. Presudom je određeno i da apelant ima posebnu dužnost da se stara o zdravlju maloljetnog djeteta, njegovom školovanju i da učestvuje u donošenju svih važnijih odluka u podizanju maloljetnog djeteta.
6. Općinski sud je u obrazloženju presude naveo da je na osnovu člana 304. stav 1. i člana 308. stav 1. Porodičnog zakona FBiH (u daljnjem tekstu: PZ) odlučeno o tome s kojim roditeljem će živjeti maloljetno dijete, roditeljskom staranju, ostvarivanju kontakta i izdržavanju. Općinski sud je utvrdio da je maloljetno dijete ostalo da živi s apelantom nakon prekida bračne zajednice između apelanta i tužiteljice i da ga tužiteljica nije povela zbog toga što je željela da završi školsku godinu u istoj školi. Dalje je utvrđeno da apelant i tužiteljica imaju pozitivan roditeljski kapacitet, razumiju i prihvataju svoju roditeljsku ulogu i maloljetnom djetetu pružaju roditeljsku podršku. Općinski sud je istakao da je psiholog Centra zaključio da tužiteljica teže prihvata način do kojeg je došlo do razvoda braka (zbog apelantove veze s drugom ženom) i da to indirektno utječe na roditeljstvo. Također je istaknuto da je psiholog zaključio da apelant zrelije prihvata razvod i da se maloljetno dijete uz njega osjeća opuštenije, rasterećenije i sigurnije, pa je zbog toga predložio da maloljetno dijete živi s apelantom. U vezi s tim, Općinski sud je ukazao da je tužiteljica povrijeđena zbog druge žene i da teže prihvata razvod, zbog čega je njena rodbina iznosila negativne komentare o apelantu, koje maloljetno dijete nije trebalo čuti. Međutim, zaključeno je da tužiteljica zbog toga nije lošiji roditelj, niti je to utvrđeno u postupku. Općinski sud je naveo da je prijedlog Centra također da maloljetno dijete živi s apelantom jer s njim živi od maja 2023. godine kada je prekinuta bračna zajednica, da se maloljetno dijete izjasnilo da želi da živi s apelantom, da ide u školu i mekteb u tom mjestu, ima svoje društvo i trenira fudbal, te se naviklo na način života nakon razvoda. U vezi s tim, Općinski sud je istakao da nije vezan prijedlogom i mišljenjem Centra, već da se presuda mora zasnivati na činjenicama koje su strane iznijele i izvedenim dokazima. Također je istakao da je odlučujući razlog za presudu trajni interes djeteta u pogledu uvjeta njegovog daljnjeg života, zaštite, odgoja i razvoja.
7. Općinski sud je ukazao na član 12. Konvencije o pravima djeteta, te da dijete koje ima dovoljno zrelosti i moć rasuđivanja ima pravo da prima relevantne informacije i izražava mišljenje. Dalje je ukazao da maloljetno dijete ima 11 godina i da dijete u toj dobi nema zrelost da autentično, slobodno i jasno oblikuje vlastito mišljenje i izrazi svoje želje pred sudom, niti je neophodno izlagati ga toj traumatičnoj situaciji. Istaknuto je da značaj djetetovom mišljenju treba priznati u skladu s njegovom dobi i zrelosti i u skladu s njegovim najboljim interesom. Također je istaknuto da teret odlučivanja nikako ne bi smio pasti na dijete koje voli oba roditelja i sigurno osjeća da će iznevjeriti jednog roditelja ako izabere da živi s drugim roditeljem. Općinski sud je naveo i da je na osnovu mišljenje učiteljice maloljetnog djeteta utvrđeno da je došlo do promjene u njegovom ponašanju, što je dovelo do lošijeg uspjeha u odnosu na prethodnu školsku godine, pa slijedi da je stresna i traumatična situacija ostavila posljedice na maloljetno dijete. S obzirom na dob maloljetnog djeteta (11 godina), Općinski sud je zaključio da je u njegovom najboljem interesu da živi s tužiteljicom. U vezi s tim, obrazloženo je da tužiteljica, s obzirom na utvrđene stambene uvjete, njenu profesiju profesora i zaposlenje u biblioteci te pozitivne roditeljske kompetencije može omogućiti maloljetnom djetetu u toj dobi zadovoljavanje njegovih razvojnih potreba i pravilan odgoj, odnosno pružiti mu sigurno i stabilno okruženje, emocionalno zadovoljstvo te brigu o životu, zdravlju i školovanju.
8. Općinski sud je ukazao da nije mogao prihvatiti apelantove navode iznesene u toku postupka da maloljetno dijete treba da živi s njim zato što bi nastavilo živjeti u istoj kući u kojoj živi od rođenja, u sredini u kojoj je rođen i odrastao, u kojoj pohađa školu i druge aktivnosti, ima prijatelje. U vezi s tim, obrazloženo je da maloljetno dijete od prekida bračne zajednice redovno i često održava kontakte s tužiteljicom i njenom porodicom, boravi u tužiteljicinoj porodičnoj kući u kojoj ima svoju sobu, igra se i priprema za školu. Istaknuto je da stoga život s tužiteljicom za maloljetno dijete ne bi predstavljao naglu ni veliku promjenu. U pogledu apelantovih navoda da bi povjeravanje maloljetnog djeteta tužiteljici značilo i promjenu sredine, škole i prijatelja, Općinski sud je ocijenio da se u konkretnom slučaju ne radi o drastičnim promjenama navika ni obrazaca ponašanja jer ne postoje tradicijske ni kulturološke razlike između te dvije sredine udaljene pet kilometara. Dalje je istaknuto da je maloljetno dijete već naviknuto na obje životne sredine i da promjena škole i sportskog kluba ne predstavlja promjenu koja bi bila opravdan razlog da maloljetno dijete živi s apelantom. Općinski sud je ukazao da je na osnovu tužiteljicinog iskaza, koji nije osporen drugim dokazima, utvrdio da ona ne mora putovati i biti odsutna zbog svog posla, dok apelant zbog posla i političkog angažmana često putuje i odsutan je. Također je ukazano da maloljetno dijete kod tužiteljice ima svoju sobu, da dolazi kod nje vikendom i tokom sedmice, da piše zadaću kod nje i uči za testove, te da je u blizini škola koju bi pohađao. Općinski sud je naveo da je odluka o načinu kontakta maloljetnog djeteta s apelantom u skladu s tužiteljicinim prijedlogom i nije u suprotnosti s interesima djeteta. Dalje je naveo da je odluku o obavezi izdržavanja donio u skladu sa čl. 215. i 235. PZ-a, cijeneći apelantova primanja, imovinu, potrebe maloljetnog djeteta i dr.
9. Presudom Kantonalnog suda broj 20 0 P 082856 24 Gž od 22. augusta 2024. godine odbijena je apelantova žalba i potvrđena presuda Općinskog suda u pobijanom dijelu odluke koji se odnosio na maloljetno dijete.
10. Kantonalni sud je u obrazloženju presude naveo da je Općinski sud pravilno utvrdio činjenično stanje i pravilno ocijenio izvedene dokaze. Dalje je naveo da je pri tome Općinski sud imao u vidu da se tužiteljica odazvala pozivu suda i da je saslušana kao parnična stranka, dok se apelant nije odazvao pozivu sudu, niti je opravdao svoj izostanak. Kantonalni sud je ukazao da je apelant predložio pa povukao svoj prijedlog za saslušanje maloljetnog djeteta pred sudom. Međutim, i prema mišljenju Kantonalnog suda, nije bilo potrebno da se maloljetno dijete saslušava pred sudijom i izlaže dodatnom stresu. Također je ukazano da prvostepena odluka jest suprotna mišljenju Centra i maloljetnog djeteta, ali da je Općinski sud za svoju odluku dao pravilne, jasne, detaljne i objektivno prihvatljive razloge, koje je prihvatio i Kantonalni sud. Stoga je zaključeno da nema potrebe da se ponavlja isto obrazloženje, pa je apelant upućen na razloge date u prvostepenoj presudi. Kantonalni sud je ukazao da je, suprotno apelantovim navodima, iz provedenih dokaza utvrđeno da veliku brigu oko maloljetnog djeteta vode i apelantovi roditelji zbog apelantovih obaveza, što jest bitna i odlučna činjenica. Međutim, ocijenjeno je da takva njihova briga ne može i ne smije zamijeniti tužiteljicinu ulogu, koja, iako dijete živi kod apelanta, u najvećem dijelu brine o školskim obavezama i aktivnostima maloljetnog djeteta. Istaknuto je da njena priroda posla i zvanje, za razliku od apelantovog, to i omogućava, iako je nesporno da su oba roditelja podobna za život s maloljetnim djetetom. Stoga je zaključeno da je prvostepena odluka u tom smislu pravilna i zakonita i donesena u smislu člana 149. stav 1. i člana 305. stav 3. PZ-a i uz poštovanje odredbi Konvencije o pravima djeteta. Istaknuto je da se u konkretnom slučaju sud primarno vodio najboljim interesima maloljetnog djeteta. Također je istaknuto da je Općinski sud pravilno utvrdio i obrazložio činjenicu zbog čega promjena sredine neće negativno djelovati na maloljetno dijete u ovom uzrastu.
IV.Apelacijaa)Navodi iz apelacije
11. Apelant navodi da mu je osporenom odlukom prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, pravo na slobodu izražavanja iz člana II/3.h) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 10. Evropske konvencije i pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije. Naime, apelant navodi da Kantonalni sud nije dao odgovore na njegove žalbene navode, te da je presuda Općinskog suda suprotna prijedlogu Centra, mišljenju psihologa i želji maloljetnog djeteta. Smatra da sudovi nisu dali jasne i argumentirane razloge zbog kojih su zanemarena navedena mišljenja i želja maloljetnog djeteta. Apelant navodi da skoro dvije godine od prekida bračne zajednice maloljetno dijete živi s njim u porodičnoj kući u kojoj je živio od rođenja i u kojoj je odrastao, ide u istu školu i mekteb, trenira u istom klubu, ima prijatelje, da je prihvatio trenutnu situaciju, da su se svi članovi porodice navikli na takvo stanje itd. Dalje je naveo da je maloljetno dijete više puta pred predstavnicima Centra izjavilo da želi da živi s apelantom i da su Centar i psiholog potvrdili njegovu zrelost da izrazi svoju želju. Istaknuto je i da je Centar obavio detaljnu analizu stanja kod oba roditelja i da je predložio da maloljetno dijete živi s apelantom, te da su izostali razlozi zbog kojih nije prihvaćen prijedlog Centra.
Također ističe da nema razlike između njega i tužiteljice u pogledu roditeljskih sposobnosti, pa želja maloljetnog djeteta treba prevagnuti pri odlučivanju kome će biti povjereno. Apelant navodi i da je sud trebao uzeti u obzir izjave maloljetnog djeteta date pred Centrom, u kojima je govorio o negativnom odnosu tužiteljice i njene porodice prema apelantu i prema maloljetnom djetetu. Ukazuje i da član 149. stav 1. PZ-a propisuje obavezu suda da uzme u obzir mišljenje djeteta, kao i da odredbe Konvencije o pravima djeteta govore o pravu djeteta da slobodno izražava svoje stavove o ovakvim pitanjima i bude uključeno u odluku. Ističe da sudovi nisu dali nikakvu važnost mišljenju maloljetnog djeteta i da je prekršeno njegovo pravo na mišljenje i postupano suprotno odredbama PZ-a i Konvencije o pravima djeteta. U pogledu izražavanja mišljenja djeteta, apelant se poziva na odluke Ustavnog suda broj AP-5156/15 i Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) M. M. protiv Hrvatske, Hokkanen protiv Finske i Pini i ostali protiv Rumunije.
12. U pogledu zahtjeva za privremenu mjeru, apelant navodi da postupa po želji maloljetnog djeteta koje ne shvata pravomoćnost sudske odluke i da prinudno izvršenje osporene odluke može imati ozbiljan negativni utjecaj na psihički razvoj i postupke maloljetnog djeteta. Apelant ukazuje i da maloljetno dijete, suprotno svojoj želji, u osjetljivoj dobi mora promijeniti sredinu, školu, društvo, kao i da je nejasno zbog čega je ovakva odluka u najboljem interesu maloljetnog djeteta. Ističe da je u potpunosti sposoban brinuti se za maloljetno dijete, te da ne postoji niti jedan razlog zbog kojeg maloljetno dijete ne bi moglo nastaviti živjeti s njim. Smatra da su se sudovi vodili ustaljenom praksom u društvu da dijete treba ići kod majke nakon razvoda.b)Odgovori na apelaciju
13. Kantonalni sud je naveo da je apelacija neosnovana i da nisu prekršena prava navedena u apelaciji. Ističe da su prvostepena i osporena odluka donesene u najboljem interesu maloljetnog djeteta imajući u vidu sve provedene dokaze, a ne samo mišljenje Centra i maloljetnog djeteta. U tom smislu, ukazuje na okolnosti u kojim je došlo do prekida bračne zajednice, odnosno da je nakon svađe tužiteljica u noćnim satima napustila porodičnu kuću i da je maloljetno dijete ostalo s apelantom radi završetka školske godine u istoj školi. Dalje ukazuje da je apelant u međuvremenu zasnovao vanbračnu zajednicu s drugom ženom i da je često odsutan, pa brigu oko maloljetnog djeteta vode njegovi roditelji. Također ističe da je prvostepeni sud dao jasne, argumentirane i objektivno prihvatljive razloge za svoju odluku da maloljetno dijete ubuduće treba živjeti s tužiteljicom, koje je u cijelosti prihvatio i Kantonalni sud.
14. Općinski sud je naveo da ostaje pri svim činjeničnim i pravnim navodima iznesenim u prvostepenoj odluci.
15. Centar je naveo da se u svom mišljenju izričito vodio interesima maloljetnog djeteta i njegovom željom da živi s apelantom. Smatra da bi izvršenje presude Općinskog suda bilo stresno i traumatično za maloljetno dijete, te bi ostavilo negativne posljedice na njegovu psihološku dobrobit. Ističe da ostaje pri svim podacima i datom mišljenju jer smatra da je prijedlog sačinjen u najboljem interesu maloljetnog djeteta.
Izjašnjenje na odgovore na apelaciju
16. Apelant je naveo da se Općinski sud nije potrudio oko izjašnjenja i obrazloženja svoje odluke. Dalje je naveo da su okolnosti prekida bračne zajednice irelevantne, odnosno da zasnivanje vanbračne zajednice može biti samo pozitivno za maloljetno dijete. Također ukazuje da Centar svojim provjerama nije utvrdio da je apelant često odsutan, nego je na to ukazala samo tužiteljica, pa je sud po službenoj dužnosti trebao izvesti dokaze radi utvrđivanje te okolnosti. Ističe da je Centar potvrdio da je njihov prijedlog da maloljetno dijete bude povjereno apelantu, što potvrđuje opravdanost prijedloga za donošenje privremene mjere. Također ističe da maloljetno dijete za nekoliko dana puni 12 godina.
V.Relevantni propisi
17. Porodični zakon Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine FBiH“ br. 35/05, 41/05, 31/14, 32/19 i 94/20) u relevantnom dijelu glasi:
Član 125. stav (1) (1) Dijete ima pravo na izražavanje i uvažavanje vlastitoga mišljenja u skladu sa njegovim uzrastom i zrelosti.
Član 149. (1) U svim postupcima u kojima se odlučuje o roditeljskom staranju i povjeravanju čuvanja i odgoja djeteta nadležni organ treba dati djetetu potreban savjet, upoznati ga sa okolnostima važnim za odlučivanje i omogućiti mu da izrazi svoje mišljenje o tim okolnostima. (2) Mišljenje djeteta uzet će se u obzir u skladu sa njegovim uzrastom i zrelosti.
Član 304. stav (1) (1) Odlukom kojom se utvrđuje da brak ne postoji, ili se poništava, ili razvodi, kojom se utvrđuje materinstvo ili očinstvo, kao i odlukom donesenom u drugim slučajevima odvojenog života roditelja, sud će odlučiti o tome sa kojim roditeljem će živjeti maloljetno dijete, ili dijete nad kojim se ostvaruje roditeljsko staranje, nakon punoljetstva, o načinu održavanja osobnih odnosa i neposrednih kontakata djeteta sa drugim roditeljem, kao i roditeljskom staranju drugog roditelja u smislu stava 3. član 142. ovog Zakona.
Član 305. (1) Prije donošenja odluke iz stava 1. član 304. ovog Zakona sud će zatražiti mišljenje i prijedlog organa starateljstva. U slučaju razvoda braka roditelja, organ starateljstva dužan je uzeti u obzir mišljenje osobe ovlašćene za posredovanje. (2) Mišljenje i prijedlog iz stava 1. ovog člana organ starateljstva dužan je hitno dostaviti sudu. (3) U postupku donošenja odluke iz stava 1. ovog člana sud nije vezan zahtjevima stranaka.
VI.Dopustivost i meritum
18. Ustavni sud utvrđuje da apelacija ispunjava uvjete propisane članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, odnosno da je podnesena u roku, da ispunjava i ostale uvjete dopustivosti iz člana 18. stav (3) Pravila Ustavnog suda te da nije očigledno (prima facie) neosnovana u smislu odredbe člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
19. Apelant navodi da mu je osporenom odlukom prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, pravo na slobodu izražavanja iz člana II/3.h) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 10. Evropske konvencije i pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije.
Pravo na pravično suđenje
20. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
21. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. [...]
22. Ustavni sud ukazuje da je, prema praksi Evropskog suda, prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ne treba postupati kao sud „četvrte instance“, te stoga neće prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije (kojem korespondira član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine) dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili očigledno nerazumnim (vidi Evropski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, predstavka broj 52871/13, tačka 23. s daljnjim referencama). Ovakvu praksu dosljedno slijedi i Ustavni sud u odnosu na odluke redovnih sudova (vidi, između ostalih, Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP-4033/20od 22. juna 2022. godine, tač. od 42. do 45. s daljnjim referencama, dostupnu na www.ustavnisud.ba).
23. Ustavni sud dalje podsjeća da je prema praksi Evropskog suda, koju podržava i Ustavni sud, zauzet stav da će u postupcima u kojima se odlučuje o pravima djeteta „najbolji interesi djeteta biti od prvenstvenog značaja“ (vidi, mutatis mutandis, Evropski sud, Popadić protiv Srbije, presuda od 20. septembra 2022. godine, predstavka broj 7833/12, tačka 83, Jeunesse protiv Nizozemske, presuda od 3. oktobra 2014. godine, predstavka broj 12738/10, tačka 109, i Ustavni sud, odluke br. AP-1784/21 od 8. jula 2021. godine, tač. 49. i 50, i AP-1088/15 od 21. jula 2015. godine, tač. 25. i 26, dostupne na www.ustavnisud.ba). U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da su, suprotno apelantovim navodima, redovni sudovi analizirali šta je u najboljem interesu maloljetnog djeteta, imajući u vidu sve okolnosti predmeta i relevantne odredbe PZ-a, o čemu su dali logične i uvjerljive razloge. Naime, prema navodima suda, i tužiteljica i apelant su kompetentni i posvećeni roditelji, ali da sud, u situaciji kada je brak razveden, mora odrediti da dijete živi kod jednog od roditelja. U konkretnom slučaju sudovi su ocijenili da maloljetno dijete treba da živi kod tužiteljice, cijeneći njeno zvanje, dotadašnju brigu i aktivnosti na odgoju i obrazovanju maloljetnog djeteta, samu dob maloljetnog djeteta i dr. Sudovi su također razmotrili i mišljenje Centra i psihologa i obrazložili razloge zbog kojih su donijeli drugačiju odluku. Zbog toga, Ustavni sud ne može zaključiti da su ta utvrđenja proizvoljna ili „očigledno nerazumna“. Budući da su redovni sudovi o svim svojim zaključcima dali dovoljna i relevantna obrazloženja, Ustavni sud ne može zaključiti da je apelantu prekršeno pravo na obrazloženu sudsku odluku kao dio prava na pravično suđenje.
24. U pogledu apelantovih navoda kojim ukazuje da sudovi nisu uvažili želju maloljetnog djeteta, Ustavni sud podsjeća da je u Odluci broj AP-2168/11 ukazao da je mišljenje djeteta jedan od elemenata koji mora da se procjenjuje kada je u pitanju odluka koja uključuje najbolji interes djeteta. Također je ukazao da ovaj element nema prednost ili prevagu nad ostalim elementima, već značaj niza elemenata za procjenu najboljeg interesa djeteta mora da se cijeni u okolnostima svakog konkretnog slučaja (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-2168/11 od 9. oktobra 2013. godine, tačka 38, dostupna na www.ustavnisud.ba). U konkretnom slučaju Ustavni sud primjećuje da su sudovi dali razloge zbog kojih nisu mogli prihvatiti mišljenje djeteta. Osim toga, iz obrazloženja presuda redovnih sudova proizlazi da je odluka da maloljetno dijete živi kod tužiteljice zasnovana na procjeni dugoročnih potreba maloljetnog djeteta, tj. brizi, zaštiti i sigurnosti, te obrazovnim potrebama. Sve navedeno također predstavlja elemente koji su dio procjene pri donošenju odluke u najboljem interesu djeteta. Shodno navedenom, u kontekstu ovlaštenja koja ima, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi bili u najboljoj poziciji da u neposrednom kontaktu s parničnim strankama i organom starateljstva procijene sve relevantne okolnosti, posebno izjave maloljetnog djeteta, i donesu odluku o povjeravanju maloljetnog djeteta koja će biti u njegovom najboljem interesu. Pri tome, u pogledu apelantovog pozivanja na praksu Ustavnog suda i Evropskog suda, Ustavni sud ukazuje da je sve navedeno imao u vidu prilikom donošenja ove odluke. Međutim, u konkretnom slučaju, u situaciji kada su redovni sudovi cijenili mišljenje maloljetnog djeteta i donijeli odluke u najboljem interesu maloljetnog djeteta, Ustavni sud smatra da navedena praksa ni na koji način ne utječe na drugačiju odluku u apelantovom slučaju. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud smatra da apelant niti jednim navodom nije doveo u pitanje pravičnost postupka, niti je dokazao da je postupak na bilo koji način u procesnom smislu proveden na njegovu štetu, već je samo nezadovoljan rezultatom postupka.
25. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi neosnovani te da osporenom odlukom Kantonalnog suda nije prekršeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
Pravo na privatni i porodični život
26. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi: Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
f) Pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku.
27. Član 8. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Svako ima pravo na poštovanje svog privatnog i porodičnog života, doma i prepiske.
2. Javne vlasti se ne smiju miješati u ostvarivanje ovog prava osim ako to nije u skladu sa zakonom i neophodno u demokratskom društvu u interesima nacionalnesigurnosti, javne sigurnosti ili ekonomske dobrobiti zemlje, radi sprečavanja nereda ili kriminala, radi zaštite zdravlja ili morala, ili radi zaštite prava i sloboda drugih.
28. Apelant smatra da mu je osporenom odlukom prekršeno i pravo iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije jer je u postupku okončanom osporenom presudom odlučeno da maloljetno dijete živi s tužiteljicom, a ne s apelantom.
29. U vezi s tim, Ustavni sud, podržavajući praksu Evropskog suda (vidi Giuliano Germano protiv Italije, presuda od 22. juna 2023. godine, predstavka broj 10794/12, tačka 76), podsjeća na to da „od trenutka rođenja djeteta i samom činjenicom njegovog rođenja između njega i njegovih roditelja postoji veza koja predstavlja porodični život, čak i ako roditelji ne žive zajedno“. Iz navedenog proizlazi da odnosi između roditelja i djece ulaze u domen prava koja su zaštićena članom 8. stav 1. Evropske konvencije.
30. Nadalje, podržavajući praksu u sličnim predmetima (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-1297/16 od 7. juna 2016. godine, tačka 30), Ustavni sud zapaža da član 8. Evropske konvencije ne sadrži specifične propise koji se tiču pitanja koji roditelj treba da dobije staranje nad djetetom. Ukoliko se porodična zajednica raspadne razvodom, o tim pitanjima se u principu odlučuje na osnovu relevantnog domaćeg zakona. Iz člana 8. Evropske konvencije, dakle, ne može se izvući prioritet za bilo kojeg od dva roditelja. Svaka odluka o davanju starateljstva nad djecom podrazumijeva miješanje u pravo na poštovanje porodičnog života jednog ili oba roditelja.
31. Dovodeći navedeni stav u vezu s činjenicama konkretnog predmeta, za Ustavni sud je neupitno da osporena odluka predstavlja miješanje u apelantovo pravo na porodični život. Nadalje, Ustavni sud smatra da je odluka da maloljetno dijete živi s tužiteljicom, koja će vršiti roditeljsko staranje, u okolnostima konkretnog slučaja, donesena na osnovu stručne ocjene svih odlučnih činjenica i u najboljem interesu djeteta, te na osnovu pozitivnih zakonskih odredbi. Naime, Ustavni sud zapaža da je sud cijenio sve okolnosti predmeta i da je jasno obrazložio zašto je u najboljem interesu maloljetnog djeteta da živi kod tužiteljice, a ne kod apelanta. Osim toga, Ustavni sud ukazuje da osporenom presudom nije onemogućen apelantov odnos s maloljetnim djetetom, već je modificiran u skladu s okolnošću da roditelji više ne žive skupa. S druge strane, osporena odluka Kantonalnog suda je donesena uz poštovanje svih materijalnih i procesnih odredbi relevantnog prava, kao i u interesu maloljetnog djeteta, čime je ispunjen uvjet iz stava 2. člana 8. Evropske konvencije. S obzirom na navedeno, proizlazi da je miješanje u apelantovo pravo na porodični život bilo u skladu sa zakonom i da je to bila nužna mjera u demokratskom društvu. Naime, odluka da dijete živi kod jednog od roditelja mora se donijeti kada zajednički život roditelja više nije moguć. Također, Ustavni sud zaključuje da odluka u konkretnom slučaju zadovoljava i načelo proporcionalnosti jer interes maloljetne djece, koja su odredbama PZ-a posebno zaštićena, preteže nad interesom roditelja (vidi, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-1242/22 od 22. juna 2022. godine, tačka 48, dostupna na www.ustavnisud.ba).
32. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da su neosnovani apelantovi navodi o kršenju prava iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije.
Ostali navodi
33. Apelant navodi da mu je prekršeno i pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije. Ustavni sud zapaža da se iz apelantovih navoda može zaključiti da kršenje tog prava apelant dovodi u vezu s pravom na pravično suđenje. U vezi s navedenim, Ustavni sud ukazuje da je apelant u konkretnom slučaju koristio zakonom predviđeni pravni lijek – žalbu protiv prvostepene presude. Suprotno apelantovim navodima, Kantonalni sud je navedeni pravni lijek razmotrio i dao jasno obrazloženje, o čemu se Ustavni sud već izjasnio u ranijim tačkama ove odluke. Činjenica da korišteni pravni lijek nije rezultirao donošenjem odluke u apelantovu korist sama po sebi ne vodi kršenju prava na djelotvoran pravni lijek. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nema kršenja apelantovog prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje, te da su ti apelantovi navodi neosnovani.
34. Apelant, također, smatra da mu je osporenim presudama prekršeno pravo iz člana II/3.h) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 10. Evropske konvencije, koje štiti slobodu izražavanja. Budući da apelant nije obrazložio te svoje navode, niti Ustavni sud može zaključiti da je u konkretnom postupku, koji se ticao roditeljskog staranja, na bilo koji način dovedeno u pitanje to pravo, Ustavni sud ne smatra potrebnim posebno razmatrati te navode. VII.Zaključak
35. Ustavni sud zaključuje da ne postoji kršenje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije budući da je Kantonalni sud pri donošenju odluke o vršenju roditeljskog prava i održavanju ličnih odnosa i kontakta apelanta s djetetom detaljno i jasno obrazložio svoju odluku u pogledu utvrđenog činjeničnog stanja i primjene pozitivnopravnih propisa, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim.
36. Ustavni sud zaključuje da nema ni kršenja prava na porodični život iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije s obzirom na to da je odluka da maloljetno dijete živi s tužiteljicom i da ona vrši roditeljsko pravo nad maloljetnim djetetom donesena u skladu sa zakonom, da je to bila nužna mjera u demokratskom društvu i da zadovoljava načelo proporcionalnosti budući da interes maloljetne djece preteže nad interesom roditelja.
37. Ustavni sud zaključuje da ne postoji kršenje prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje kada je apelant imao mogućnost da ga koristi, koju mogućnost je i koristio podnošenjem zakonom propisanog pravnog lijeka u konkretnom postupku, koji je Kantonalni sud razmotrio i dao jasno obrazloženje, pri čemu činjenica da pravni lijek nije rezultirao donošenjem odluke u apelantovu korist sama po sebi ne vodi kršenju tog prava.
38. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
39. S obzirom na odluku Ustavnog suda u ovom predmetu, nije neophodno posebno razmatrati apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere.
40. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman