Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2576/24 (A. M.)
Odluka donesena 19. 02. 2026.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Krivični postupak
- In dubio pro reo
- Mjera obezbjeđenja
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić, Angelika Nußberger
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2576/24
Apelacija
Odluka o dopustivosti
19. 02. 2026.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednice Valerija Galić i Angelika Nußberger i sudije Helen Keller, Ledi Bianku, Marin Vukoja i Larisa Velić, na sjednici održanoj 19. februara 2026. godine, u predmetu broj AP-2576/24, rješavajući apelaciju Amira Muminovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14, 47/23 i 41/24), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Almira Muminovića podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Zenici broj 43 0 K 219887 24 Kž 2 od 7. maja 2024. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Amir Muminović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Zenice, kojeg zastupa Mladen Veseljak, advokat iz Zenice, podnio je 18. juna 2024. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 43 0 K 219887 24 Kž 2 od 7. maja 2024. godine i Presude Općinskog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 43 0 K 219887 K 2 od 23. decembra 2023. godine. Također, apelant je podnio „prijedlog“ za donošenje privremene mjere kojom bi se odgodilo izvršenje pravomoćne presude Općinskog suda od 23. decembra 2023. godine do odluke Ustavnog suda o apelaciji.
2. Presudom Općinskog suda broj 43 0 K 219887 K 2 od 23. decembra 2023. godine (u daljnjem tekstu: prvostepena presuda) apelant je proglašen krivim da je, na način pobliže opisan u izreci presude, počinio krivično djelo nesavjesnog liječenja iz člana 229. stav (3) u vezi sa stavom (1) Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZFBiH). Za navedeno krivično djelo apelant je osuđen na kaznu zatvora u trajanju od devet mjeseci, te mu je izrečena mjera sigurnosti zabrane obavljanja preciziranih poslova ljekara specijaliste u trajanju od tri godine od dana pravomoćnosti presude, s tim da se vrijeme provedeno na izdržavanju kazne zatvora ne uračunava u vrijeme trajanja izrečene mjere sigurnosti. Također, presudom je apelant obavezan na plaćanje troškova krivičnog postupka i sudskog paušala u preciziranim iznosima, dok je maloljetni M. Z. (u daljnjem tekstu: oštećeni) zastupan po zakonskoj zastupnici – majci, upućen da imovinskopravni zahtjev ostvari u parnici.
3. Općinski sud je naveo da je nakon provedenog dokaznog postupka utvrdio da apelant prilikom preduzimanja tri operativna zahvata na kostima lijeve podlaktice kod pacijenta – oštećenog očito nije primijenio prikladan način liječenja, kako je to utvrđeno u dopunjenom nalazu i mišljenju nalaza vještaka medicinske struke dr. H. K. Dalje je utvrđeno da je nakon svakog operativnog zahvata kod oštećenog došlo do pogoršanja zdravstvenog stanja. Pri tome je navedeno da je iz izvedenih dokaza jasno uočljiva uzročno-posljedična veza između apelantovih radnji i pogoršanja zdravstvenog stanja oštećenog, odnosno posljedice krivičnog djela koje je stavljeno na teret apelantu. Općinski sud je istakao da se zbog apelantove nepažnje, nedovoljne stručne obučenosti i nepoštovanja pravila i standarda medicinske struke operativni zahvat u konkretnom slučaju pretvorio u neprikladan način liječenja oštećenog. Isto tako je navedeno da je neprihvatljivo apelantovo pravdanje da je, pri izboru liječenja oštećenog, metoda koju je primijenio apelant bila jedina metoda koja mu je bila na raspolaganju. Također je Općinski sud naveo da nema nijedan dokaz u spisu predmeta koji bi ukazivao da je neko drugi od ljekara koji su učestvovali u liječenju oštećenog na bilo koji način doprinio pogoršanju njegovog zdravstvenog stanja. Stoga je utvrđeno da je apelant kao ljekar specijalist ortopedije u pružanju liječničke pomoći oštećenom iskazao nemar, brzopletost, površnost i nedovoljnu stručnu osposobljenost, pri čemu je bio svjestan da takvim postupanjem može prouzrokovati pogoršanje zdravstvenog stanja oštećenog, ali je olako držao da to toga neće doći ili da će to moći spriječiti. Shodno tome je zaključeno da je apelant krivično djelo izvršio sa svjesnim nehatom. Prilikom odlučivanja o krivičnoj sankciji, Općinski sud je imao u vidu težinu krivičnog djela koja se ogleda u teško narušenom zdravlju oštećenog, tj. nastaloj invalidnosti s izgledom da ona bude dugotrajna ili trajnog karaktera. Pri tome je kao otežavajuća okolnost na apelantovoj strani cijenjena činjenica iskazane upornosti u izvršenju krivičnog djela, zbog čega je zaključeno da će se izrečenom kaznom ostvariti opća i specijalna svrha izricanja krivičnih sankcija. Osim toga je navedeno i da je odluka o izrečenoj mjeri sigurnosti donesena na osnovu odredbi člana 76. stav (1) u vezi sa stavom (2) KZFBiH. S obzirom na opisane okolnosti nesavjesnog liječenja, Općinski sud ocijenio da bi daljnje obavljanje poslova ljekara specijaliste ortopedije i traumatologije moglo poticajno djelovati na apelanta da nastavi s činjenjem istih ili sličnih krivičnih djela. Zbog toga je zaključeno da izrečena mjera sigurnosti preventivno djeluje na apelanta i druga lica da ne učine ista ili slična krivična djela.
4. Presudom Kantonalnog suda broj 43 0 K 219887 24 Kž 2 od 7. maja 2024. godine (u daljnjem tekstu: drugostepena presuda) djelimično je uvažena apelantova žalba i preinačena prvostepena presuda u odluci o krivičnopravnoj sankciji na način da se apelant za krivično djelo nesavjesnog liječenja osuđuje na kaznu zatvora u trajanju od sedam mjeseci. U ostalom dijelu je odlučeno da prvostepena presuda ostaje neizmijenjena.
5. U obrazloženju je Kantonalni sud istakao da, suprotno žalbenim navodima, prvostepena presuda sadrži razloge o odlučnim činjenicama, a posebno kada je u pitanju očito nesavjesno liječenje. U vezi s tim je navedeno da se iz dokazne građe koja je izvedena na glavnom pretresu vidi da je apelant primijenio očito neprikladan način liječenja, što je prouzrokovalo pogoršanje zdravstvenog stanja oštećenog. Na navedeni način, kako je ukazano, apelant je postupio protivno članu 5. stav 2. tačka 1. Zakona o liječništvu, čime je počinio krivično djelo nesavjesnog liječenja. S druge strane, Kantonalni sud je istakao da su osnovani apelantovi žalbeni navodi u odnosu na odluku o krivičnopravnoj sankciji. Kantonalni sud je smatrao da je kazna zatvora u trajanju od sedam mjeseci primjerena sankcija kojom se postiže svrha kažnjavanja. Konačno, zaključeno je da je izrečena mjera sigurnosti adekvatna i da se njome upotpunjuje krivična sankcija. Bez obzira na to što je od izvršenja krivičnog djela prošlo nekoliko godina i što u tom periodu nije bilo primjedbi na apelantov rad u bolnici u kojoj je zaposlen, Kantonalni sud je smatrao da težina propusta koje je apelant učinio opravdava izricanje mjere sigurnosti, i to upravo u periodu koji je utvrđen prvostepenom presudom.
6. Apelant smatra da mu je osporenim presudama prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Navodi da je osporena prvostepena presuda u potpunosti zasnovana na proizvoljnoj primjeni prava i da zaključci Općinskog suda nisu bili zasnovani na izvedenim dokazima. U vezi s tim, apelant ističe da se Kantonalni sud osporenom drugostepenom presudom priklonio očigledno proizvoljnoj primjeni prava Općinskog suda. Pri tome, navodi da se apelacija odnosi prvenstveno na postupak i ishod postupka utvrđivanja apelantove krivice koja nije utvrđena van svake razumne sumnje. Osim toga, apelant problematizira i izrečenu mjeru sigurnosti za koju smatra da predstavlja očiglednu odmazdu protiv njega. Konačno, u zahtjevu za donošenje privremene mjere apelant je ukazao na eventualne negativne posljedice provođenja izrečene mjere sigurnosti u kontekstu apelantovog radnog odnosa – nemogućnost daljnjeg obavljanja poslova specijaliste i otkaz ugovora o radu.
7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
8. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: b)Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
9. Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi: (4)Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
10. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije mora utvrditi, između ostalog, jesu li ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj praksi i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koja štiti Ustav Bosne i Hercegovine i te povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji s dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. januara 2018. godine, predstavka broj 48657/16, tačka 43. i Khudunts protiv Azerbejdžana, odluka od 26. februara 2019. godine, broj predstavke 74628/16, tačka 32, te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine, tačka 9, dostupna na www.ustavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Dumlu protiv Turske, odluka od 20. aprila 2021. godine, predstavka broj 65159/17, tačka 27), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine (vidi Evropski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. novembra 2008. godine, predstavka broj 34379/03).
11. U odnosu na apelantove navode kojima se u suštini negira počinjenje krivičnog djela te osporava način na koji je odlučeno o mjeri sigurnosti, Ustavni sud podsjeća da je, prema praksi Evropskog suda, prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ističe da ne treba postupati kao sud „četvrte instance“, te stoga neće, prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije (kojem korespondira član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine), dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili „očigledno nerazumnim“ (vidi, inter alia, Evropski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, broj predstavke 52871/13, tačka 23. s daljnjim referencama). Takvu praksu dosljedno prati i Ustavni sud u svojim brojnim odlukama (vidi, između ostalih, Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP-4033/20 od 22. juna 2022. godine, tač. od 42. do 45. s daljnjim referencama, dostupnu na www.ustavnisud.ba). Osim toga, Evropski sud i Ustavni sud kontinuirano ukazuju da domaći sudovi imaju obavezu da obrazlože svoju odluku tako što će navesti jasne i razumljive razloge na kojima su tu odluku zasnovali (vidi Evropski sud, Loizides protiv Kipra, presuda od 5. jula 2022. godine, predstavka broj 31029/15, tač. 39−40. s daljnjim referencama i, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-1669/21 od 2. novembra 2022. godine, tačka 22. s daljnjim referencama, dostupna na www.ustavnisud.ba).
12. Dovodeći navedene stavove u vezu sa činjenicama apelantovog slučaja, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi prilikom utvrđivanja apelantove krivične odgovornosti dali detaljne razloge i obrazloženja koja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Obrazloženo je jasno na osnovu kojih dokaza je utvrđeno da je apelant počinio krivično djelo, a apelantovo nezadovoljstvo ishodom postupka, sagledanog u cjelini, ne može samo po sebi dovesti do zaključka o proizvoljnosti u utvrđenju činjenica i primjeni prava. Dakle, Ustavni sud nije mogao zaključiti da su redovni sudovi načinom provođenja dokaznog postupka u ovoj krivičnopravnoj stvari izašli iz okvira diskrecije slobodne ocjene dokaza na način koji bi mogao voditi kršenju člana 6. stava 1. Evropske konvencije. Stoga Ustavni sud smatra da redovni sudovi nisu imali ni najmanju sumnju u pogledu nekog od dokaza i da ga nisu tumačili na način koji je bio nepovoljniji po apelanta. S obzirom na to, u konkretnom slučaju nije došlo ni do kršenja načela in dubio pro reo kao posebnog izraza presumpcije nevinosti u smislu člana 6. stav 2. Evropske konvencije. Također, Ustavni sud smatra neosnovanim i apelantove navode kojima se osporava način na koji su redovni sudovi odlučili o neophodnosti izrečene mjere sigurnosti, odnosno vrsti i dužini njenog trajanja. Naime, redovni sudovi su i o tome dali relevantne i dovoljne razloge koji se ne mogu ocijeniti proizvoljnim, kako to apelant tvrdi.
13. Na osnovu svega navedenog, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nema ničega što ukazuje da apelantovi navodi pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ničega što ukazuje da ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.
14. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
15. S obzirom na odluku Ustavnog suda u ovom predmetu, nije neophodno posebno razmatrati apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere.
16. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman