Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3966/22 (GD "Bišina" d.o.o. Mostar)

Odluka donesena 02. 07. 2026.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Izvršni postupak
  • Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić, Angelika Nußberger

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3966/22

Apelacija

Odluka o dopustivosti

02. 07. 2026.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednice Valerija Galić i Angelika Nussberger i sudije Helen Keller, Ledi Bianku, Marin Vukoja i Larisa Velić, na sjednici održanoj 2. jula 2026. godine, u predmetu broj AP-3966/22, rješavajući apelaciju GD „Bišina“ d.o.o. Mostar, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 3. tačka h) i stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“, br. 94/14, 47/23 i 41/24), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija GD „Bišina“ d.o.o. Mostar podnesena protiv Rješenja Kantonalnog suda u Mostaru broj 58 0 I 192276 22 Gži od 6. jula 2022. godine, u odnosu na navode o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija GD „Bišina“ d.o.o. Mostar podnesena protiv Rješenja Kantonalnog suda u Mostaru broj 58 0 I 192276 22 Gži od 6. jula 2022. godine, u odnosu na navode o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zbog toga što je (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. GD „Bišina“ d.o.o. Mostar (u daljnjem tekstu: apelant), koga zastupa Sadudin Zaklan, advokat iz Mostara, podnio je 21. oktobra 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 58 0 I 192276 22 Gži od 6. jula 2022. godine. Uvodne napomene

2. Tražitelj izvršenje S. F. (u daljnjem tekstu: tražitelj izvršenja) je Općinskom sudu u Mostaru (u daljnjem tekstu: Općinski sud) podnio prijedlog za izvršenje protiv apelanta kao izvršenika radi uspostave radno-pravnog statusa zaključivanjem ugovora o radu i isplate. Prijedlog je podnesen na temelju pravosnažne i izvršne presude Općinskog suda broj 58 0 Rs 192276 17 Rs od 18. marta 2019. godine i presude Kantonalnog suda broj 58 0 Rs 192276 19 Rsž od 9. marta 2021. godine. Općinski sud je rješenjem o izvršenju broj 58 0 Rs 192276 21 I od 11. juna 2021. godine, dozvolio predloženo izvršenje. Postupak u kojem je donesena osporena odluka

3. Općinski sud je rješenjem broj 58 0 I 192276 21 P od 28. januara 2022. godine usvojio apelantov prigovor od 23. juna 2021. godine, te je izvršni postupak obustavljen i ukinute su sve provedene izvršne radnje. U obrazloženju rješenja Općinski sud je naveo da je iz uvida u izjavu tražitelja izvršenja od 11. juna 2021. godine utvrdio da su vansudskom nagodbom tražitelj izvršenja i apelant postigli nagodbu u vezi pravosnažne presude Općinskog suda od 18. marta 2019. godine. Pri tome je istakao da je u toj izjavi navedeno da tražitelj izvršenja otkazuje punomoć svom punomoćniku da ga zastupa sa naglaskom da su mu u potpunosti isplaćene sva obaveze zaključenjem vansudske nagodbe. Dalje, Općinski sud je naveo da je ta izjava potpisana od tražitelja izvršenja i ovjerena od nadležnog organa Grada Mostara. Također, istakao je da je iz uvida u vansudsku nagodbu utvrđeno da su tražitelj izvršenja i apelant 11. juna 2021. godine postigli vansudsku nagodbu po presudi Kantonalnog suda od 9. marta 2021. godine, te da je u nagodbi u članu 2. navedeno da će apelant isplatiti tražitelju izvršenja sveukupan određeni novčani iznos u ratama u roku od devet mjeseci. Dalje, Općinski sud je ukazao da se članom 3. apelant obavezao da tražitelja izvršenja primi na posao na neodređeno vrijeme na radno mjesto na kojem je radio i istog dana isplaćena mu je prva rata u iznosu od 1.000,00 KM.

4. Također, naveo je da se članom 5. navedene nagodbe tražitelj izvršenja izjasnio da odustaje od bilo kakvih traženja prema apelantu osim ovih u nagodbi. Navedena nagodba je potpisana sa jedne strane od apelantovog direktora M. B., ovjerena pečatom društva, a sa druge strane potpisana je od tražitelja izvršenja i ovjerena pečatom Grada Mostara i potpisom ovlaštene osobe. Dakle, Općinski sud je istakao da je imajući u vidu navedenu izjavu tražitelja izvršenja, kao i zaključenu vansudske nagodbu, na nedvojben način utvrdio da je apelant u cijelosti postupio po navedenoj presudi zaključenjem te nagodbe. Također, istakao je da je ta nagodba po ocjeni suda ugovor za strane i dužnost je svih da poštuju takve ugovore. Imajući u vidu da je apelant izvršio u cijelosti svoju obavezu po pravosnažnoj presudi na osnovu zaključene vansudske nagodbe i izjavu tražitelja izvršenja, Općinski sud je na osnovu odredbe člana 49. Zakona o izvršnom postupku (u daljnjem tekstu: ZIP), a u vezi sa članom 63. stav 3. ZIP, obustavio izvršni postupak i ukinuo sve provedene izvršne radnje.

5. Kantonalni sud je rješenjem broj 58 0 I 192276 22 Gži od 6. jula 2022. godine uvažio žalbu tražitelja izvršenja i preinačio prvostepeno rješenje na način da je apelantov prigovor na rješenje o izvršenju od 11. juna 2021. godine djelimično uvažio i izvršenje obustavio u dijelu povratka tražitelja izvršenja na posao i isplate iznosa od 1.000,00 KM, dok je u preostalom dijelu apelantov prigovor odbio kao neosnovan i izvršenje održao na snazi.

6. U obrazloženju rješenja Kantonalni sud je naveo da je tražitelj izvršenja u žalbi, pored ostalog, naveo da u spisu predmeta postoji njegov podnesak od 29. oktobra 2021. godine kojim je otkazao punomoć za zastupanje svom punomoćniku, ali je podneskom od 3. novembra 2021. godine obavijestio sud da je podnesak dostavio greškom i u zabludi. Također, Kantonalni sud je ukazao da u spisu nema izjave od 11. juna 2021. godine na koju se poziva prvostepeni sud. Dalje, naveo je da prema odredbi člana 39. ZIP, rješenje o izvršenju mora biti istovjetno sa dužnikovom obavezom sadržanoj u izvršnoj ispravi. Obrazloženo je da je, u situaciji kada je izvršenik izvršio plaćanje određenog novčanog iznosa, izvršenje dozvoljeno samo do visine preostale obaveze izvršenika koja se ima utvrditi u skladu sa pravilima o uračunavanju ispunjenja iz odredbe člana 313. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO). Također, ukazao je da su u konkretnom slučaju nakon pravomoćne presude, koja je izvršna isprava u ovom postupku, stranke zaključile vansudsku nagodbu o načinu isplate obaveze apelanta po izvršnoj ispravi, kako je već navedeno u obrazloženju odluke. Međutim, Kantonalni sud je istakao da u postupku nije utvrđeno da je apelant izvršio svoju obavezu po zaključenoj vansudskoj nagodbi, osim za uplatu dijela duga u iznosu od 1.000,00 KM. Pri tome je ukazao da zaključena vansudska nagodba nema svojstvo izvršne isprave i ta nagodba predstavlja samo jedan od dokaza o pokušaju načina izmirenja duga od strane apelanta, a koji nije realizovan. Shodno tome, Kantonalni sud je naveo da nije bilo mjesta za obustavu cjelokupnog izvršnog postupka, nego je taj postupak trebalo obustaviti samo u dijelu povratka tražitelja izvršenja na posao i isplate iznos od 1.000,00 KM, a nastaviti po izvršnoj presudi Općinskog suda od 18. marta 2019. godine, u skladu sa pravilima o uračunavanju ispunjenja iz odredbe člana 313. ZOO.

7. Apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3. k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U suštini, apelant smatra da je Kantonalni sud pri donošenju osporene odluke, pogrešno utvrdio činjenično stanje i pogrešno primijenio relevantne propise. Naročito ističe da je Kantonalni sud pogriješio kada je u obrazloženju svoje odluke konstatovao da vansudska nagodba zaključena između apelanta i tražitelja izvršenja nije realizovana. Osim toga, apelant navodi da Kantonalni sud uopće nije cijenio činjenicu da je tražitelj izvršenja opozvao punomoć za zastupanje svom punomoćniku, pri čemu je u izjavi o otkazivanju punomoći za zastupanje naglasio da su mu u potpunosti isplaćene sve obaveze zaključenjem vansudske nagodbe.

Relevantni propisi

8. Zakon o izvršnom postupku („Službene novine Federacije BiH“, br. 32/03, 52/03 - ispravka, 33/06, 39/06 - ispravka, 39/09, 29/11 - OUS BiH, 74/11 - OUS FBiH, 35/12, 35/12 - Rješenje US BiH, 46/16, 36/17 - OUS BiH, 55/18 - Rješenje US BiH, 25/20 - OUS BiH i 19/25). U konkretnom slučaju primjenjuje se Zakon o izvršnom postupku („Službene novine Federacije BiH“, br. 32/03, 52/03 - ispravka, 33/06, 39/06 – ispravka, 39/09, 29/11 - OUS BiH, 74/11 - OUS FBiH, 35/12, 35/12 - Rješenje US BiH, 46/16 i 36/17 - OUS BiH, 55/18 - Rješenje US BiH i 25/20 - OUS BiH) koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka, a koji u relevantnom dijelu glasi:

Član 49.

Rješenje o prigovoru (1) Rješenje o prigovoru donosi sudija. (2) Rješenjem se prigovor usvaja, odbija ili se odbacuje kao neblagovremen, nepotpun ili nedozvoljen. (3) Ako usvoji prigovor sud će, prema okolnostima slučaja, da obustavi izvršenje u potpunosti ili djelimično i ukine provedene radnje.

Član 63. stav (3)

Obustava izvršenja (3) Izvršenje će se obustaviti ako je postalo nemoguće ili se iz drugih razloga ne može provesti.

9. Zakon o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“, br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89, „Službeni list RBiH“, br. 2/92, 13/93 i 13/94 i „Službene novine Federacije BiH“, br. 29/03 i 42/11). Za potrebe ove odluke koristi se tekst zakona kako je objavljivan u službenim glasilima jer nije objavljen na svim službenim jezicima i pismima, a koji u relevantnom dijelu glasi: Uračunavanje kamata i troškova

Član 313.

Ako dužnik pored glavnice duguje i kamate i troškove, uračunavanje se vrši tako što se prvo otplaćuju troškovi, zatim kamate i najzad glavnica.

10. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (3) tačka h) i stav (4) Pravila Ustavnog suda. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

b) Ustavni sud takođe ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (3) tačka h) i stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi: (3) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:

h) apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom; (4) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

U odnosu na navode o povredi prava na pravično suđenje

11. Ustavni sud ukazuje da se u konkretnom slučaju radi o izvršnom postupku u kojem apelant ima svojstvo izvršenika, te da se stoga postavlja pitanje primjenjivosti člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Naime, Ustavni sud podsjeća na svoj principijelan stav o neprimjenjivosti člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije na izvršni postupak u situaciji kada apelaciju podnosi izvršenik, odnosno lice protiv kojeg se provodi izvršenje. Međutim, Ustavni sud isto tako podsjeća na svoj stav da je član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjiv u situaciji kada se u izvršnom postupku utvrđuju nova građanska prava i obaveze (vidi, Ustavni sud, Odluka broj U 21/02 od 26. marta 2004. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba).

12. U konkretnom slučaju, osporenim rješenjem Kantonalnog suda se odlučivalo o žalbi koju je podnio tražitelj izvršenja, u izvršnom postupku u kojem se isključivo odlučivalo o izvršenju određenom na osnovu izvršne isprave (vidi, npr. Ustavni sud, odluke o dopustivosti br. AP-2039/07 od 17. septembra 2008. godine, te AP-2397/22 od 5. oktobra 2022. godine). Ustavni sud ukazuje da u konkretnom postupku nisu utvrđivana „nova građanska prava ili obaveze“, već da su ona utvrđena izvršnom ispravom. Stoga, Ustavni sud zaključuje da u konkretnom slučaju apelant ne uživa zaštitu i garancije iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, pa je apelacija, u tom dijelu, ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

U odnosu na navode o povredi prava na imovinu

13. Ustavni sud podsjeća da u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i jesu li ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. januara 2018. godine, predstavka broj 48657/16, tačka 43., i Khudunts protiv Azerbajdžana, odluka od 26. februara 2019. godine, predstavka broj 74628/16, tačka 32., te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine, tačka 9., dostupna na www.ustavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, predstavka broj 5503/02, tačka 21. i Dumlu protiv Turske, odluka od 20. aprila 2021. godine, predstavka broj 65159/17, tačka 27.), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava (vidi, Evropski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. novembra 2008. godine, predstavka broj 34379/03 ).

14. U vezi sa navodima o kršenju prava na imovinu, Ustavni sud ukazuje da se u konkretnom slučaju nesporno radi o miješanju u pravo na imovinu jer je osporenim rješenjem određeno izvršenje na apelantovim novčanim sredstvima (mutatis mutandis Ustavni sud Odluka o dopustivosti AP-

2602/24 od 27. marta 2025. godine, tačka 30). Osim toga osporena odluka je utemeljena na odredbama ZIP i ZOO pa proizilazi da se radi o miješanju koje je propisano „zakonom“. Navedeno miješanje služi zakonitom cilju u javnom interesu, a to je provođenje postupka prinudnog namirenja potraživanja na osnovu izvršne isprave u situaciji kada izvršenik, konkretno apelant, dobrovoljno ne ispuni utvrđenu obavezu. Stoga je takvo miješanje imalo za cilj zaštitu prava drugih tj. tražioca izvršenja što nesumnjivo predstavlja legitiman cilj u smislu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Sljedeće relevantno pitanje je postojanje proporcionalnosti miješanja u imovinu apelanta. Ustavni sud primjećuje da je izvršni sud dozvolio da se izvršenje provede na novčanim sredstvima apelanta koja ima na računima otvorenim kod poslovnih banaka, kako bi tražitelj izvršenja mogao namiriti svoje potraživanje utvrđeno presudom Općinskog suda. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da postoji nesumnjiva obaveza izvršenja pravosnažnih sudskih odluka, a da se paušalnim pozivanjem na povredu prava na imovinu takva obaveza ne može izbjeći (vidi, Ustavni sud Odluka o dopustivosti AP-2755/23 od 19. septembra 2024.godine, tačka 11.). Ustavni sud smatra da ništa ne ukazuje da se prinudnom naplatom novčanog potraživanja u korist tražitelja izvršenja, koje je određeno u skladu sa relevantnim odredbama ZIP-a, te paušalnim pozivanjem na pravo na imovinu, može dovesti u pitanje proporcionalnost miješanja u navedeno pravo. Stoga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na imovinu očigledno (prima facie) neosnovani.

15. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantovi navodi pokreću ustavna pitanja na koja se poziva, odnosno ništa što ukazuje da ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

16. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (3) tačka h) i stav (4) Pravila Ustavnog suda, premakojima će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa

Ustavom Bosne i Hercegovine, odnosno ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavnisud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

17. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3966/22 (GD "Bišina" d.o.o. Mostar) | Sudska praksa | Aktio