Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4409/22 (D. B.)

Odluka donesena 24. 09. 2026.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Nasljedstvo
  • Građanski postupak
  • Dosjelost
  • Miješanje u imovinu
  • Vlasničko-pravni odnosi
  • Proporcionalnost
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4409/22

Apelacija

Odluka o dopustivosti

24. 09. 2026.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednica Valerija Galić i sudije Helen Keller, Ledi Bianku, Marin Vukoja i Larisa Velić, na sjednici održanoj 25. septembra 2026. godine, u predmetu broj AP-4409/22, rješavajući apelaciju Dragice Bakija, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14, 47/23 i 41/24), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Dragice Bakija podnesena protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 51 0 P 156902 21 Rev od 20. septembra 2022. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Dragica Bakija (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Sarajeva, koju zastupa Šemso Temin, advokat iz Sarajeva, podnijela je 22. novembra 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 51 0 P 156902 21 Rev od 20. septembra 2022. godine.

2. Presudom Općinskog suda u Travniku (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 51 0 P 156902 20 P 2 od 11. januara 2021. godine, donesenom u ponovnom postupku, stavom I izreke odbijen je apelanticin tužbeni zahtjev kojim je tražila da se naloži M. D. (u daljnjem tekstu: tuženi) da joj preda u posjed 1/8 dijela nekretnina (u daljnjem tekstu: sporne nekretnine). U obrazloženju, Općinski sud je naveo da je tuženi po osnovu rješenja o nasljeđivanju od 1. marta 1991. godine upisan kao posjednik spornih nekretnina sa dijelom 1/1. Dalje, sud je naveo da je apelantica po osnovu rješenja o nasljeđivanju od 25. aprila 2007. godine upisana kao suvlasnik na spornim nekretninama sa dijelom 1/8, ali ih ne drži u posjedu. U vezi s tim, sud je ukazao da je odredbama člana 126. stav 1. Zakona o stvarnim pravima (u daljnjem tekstu: ZSP) propisano da vlasnik ima pravo da zahtijeva povrat stvari od osobe koja je u posjedu stvari, a od osobe koja ga protivpravno uznemirava da prestane sa uznemiravanjem. Također, stavom 2. istog člana je propisano da pravo na povrat i na prestanak uznemiravanja ne zastarijevaju. Zatim, kako je propisano članom 127. stav 1. ZSP, da bi ostvario pravo na povrat stvari vlasnik mora dokazati da je stvar koju zahtijeva njegovo vlasništvo i da se stvar nalazi u tuženikovom posjedu. Međutim, sud je ukazao da je tuženi istakao materijalnopravni prigovor kojim je osporio apelanticin zahtjev za predaju u posjed spornih nekretnina. Kako je sud pojasnio, u pitanju je peremptorni prigovor koji se svodi na dokazivanje tvrdnje da je pravo vlasništva prestalo. Općinski sud je naveo da je posjed savjestan ako posjednik nije znao i nije mogao znati da stvar koju drži u posjedu nije njegova. Savjesnost posjeda se pretpostavlja, pa ako neko ističe nesavjesnost, dužan je to dokazati. Općinski sud je podsjetio da je tuženi sporne nekretnine naslijedio na osnovu rješenja o nasljeđivanju od 1. marta 1991. godine iza svoje majke (u daljnjem tekstu: prednica tuženog) i na taj način je ušao u njihov posjed. Kako je sud istakao, prednica tuženog i tuženi sporne nekretnine drže u nesmetanom i zakonitom posjedu duže od 50 godina. Pri tome, sud je naglasio da je i apelantica u svom iskazu potvrdila činjenicu da tuženi sporne nekretnine uživa samostalno period duži od 30 godina i da ona nikada nije koristila sporne nekretnine. Također, sud je istakao da je tuženi u svom iskazu naveo da mu se niko nikada nije obratio usmeno ili pismeno s ciljem protivljenja njegovom uživanju spornih nekretnina. Kako je sud ukazao, tuženi je činom zakonitog i savjesnog posjeda stekao pravo vlasništva po sili zakona shodno članu 58. ZSP. Općinski sud je istakao da je apelantica isključivo formalni suvlasnik, te da nikada nije vršila bilo kakvo ovlaštenje na spornim nekretninama, ni uživala faktički posjed, niti je pokretala bilo kakav postupak radi zaštite prava na koje se poziva.

3. Presudom Kantonalnog suda u Novom Travniku (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 51 0 P 156902 21 Gž 2 od 26. maja 2021. godine odbijena je apelanticina žalba i potvrđena prvostepena presuda. U obrazloženju, Kantonalni sud je podržao razloge iz prvostepene presude u pogledu utvrđenog činjeničnog stanja i primjene relevantnog prava.

4. Presudom Vrhovnog suda broj 51 0 P 156902 21 Rev od 20. septembra 2022. godine odbijena je apelanticina revizija. U obrazloženju, Vrhovni sud je naveo da apelantica jeste upisana kao suvlasnik na spornim nekretninama, ali takav upis predstavlja tzv. „golo“ pravo svojine, te da je pravilan stav nižestepenih sudova da je apelantica samo formalni vlasnik spornih nekretnina. Kako je sud ukazao, vrijeme ima određenog uticaja i u stvarnom pravu izaziva pravne posljedice kroz institut dosjelosti. U vezi s tim, sud je istakao da je tuženi uspješno odbio tužbeni zahtjev jer iz svih provedenih dokaza proizlazi da apelantica nikada nije bila u posjedu spornih nekretnina, niti je nad njima vršila bilo kakva vlasnička prava. Vrhovni sud je naveo da je protekom 20 godina savjesnog i zakonitog posjeda kako prednika tuženog, tako i tuženog ex lege stečeno pravo vlasništva na spornim nekretninama. Sud je dalje obrazložio da je prednica tuženog bila dugogodišnji posjednik spornih nekretnina, koje je koristila od 1973. godine do svoje smrti 1990. godine. Vrhovni sud je istakao da se vrijeme dosjedanja prednika uračunava u vrijeme potrebno za sticanje prava vlasništva dosjelošću, pa su stoga neosnovani revizijski prigovori istaknuti u tom pravcu

5. Apelantica se poziva na povredu prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). U vezi s tim, apelantica je ukazala da su redovni sudovi prilikom donošenja osporenih odluka proizvoljno utvrdili činjenično stanje i proizvoljno primijenili relevantne zakonske propise. Kako je apelantica navela, tužbu je podnijela jer je smatrala da su ispunjeni uslovi iz odredaba čl. 126. i 127. ZSP, tj. da je ona suvlasnik spornih nekretnina i da ih tuženi drži u posjedu. Apelantica smatra da redovni sudovi nisu pravilno cijenili da li su u konkretnom slučaju bili ispunjeni navedeni uslovi, što je za rezultat imalo pogrešnu primjenu materijalnog prava. Apelantica, u suštini, problematizira zaključak redovnih sudova da je ona samo formalni vlasnik spornih nekretnina, a samim tim i zaključak sudova da je tuženi savjestan i zakonit posjednik spornih nekretnina.

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

7. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

8. Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi: (4) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

9. Ustavni sud podsjeća da u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i jesu li ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj praksi i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i te povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji s dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. januara 2018. godine, predstavka broj 48657/16, tačka 43, Khudunts protiv Azerbajdžana, odluka od 26. februara 2019. godine, predstavka broj 74628/16, tačka 32, te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine, tačka 9, dostupna na www.ustavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, predstavka broj 5503/02, tačka 21. i Dumlu protiv Turske, odluka od 20. aprila 2021. godine, predstavka broj 65159/17, tačka 27.), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine (vidi Evropski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. novembra 2008. godine, predstavka broj 34379/03).

10. U vezi sa navodima o kršenju prava na imovinu, Ustavni sud zapaža da je odbijen apelanticin tužbeni zahtjev za predaju u posjed spornih nekretnina na kojima je upisana kao suvlasnik sa 1/8 dijela. S obzirom na tu činjenicu Ustavni sud smatra da se radi o apelanticinoj imovini, te da je osporenim odlukama redovnih sudova došlo do miješanja u njenu imovinu. U odnosu na pitanje da li je miješanje predviđeno zakonom, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi cijenili sadržaj odredaba čl. 126. i 127. ZSP kojima su propisani uslovi pod kojima vlasnik stvari može zahtijevati povrat stvari od osobe koja tu stvar drži u posjedu. Također, redovni sudovi su svoje odluke zasnovali i na odredbi člana 58. ZSP kojima je regulisano sticanje prava vlasništva na nekretnini dosjelošću, tj. protekom određenog vremenskog perioda. Iz navedenog proizlazi da miješanje u apelanticino pravo na imovinu ispunjava uslov zakonitosti, u smislu standarda Evropske konvencije. Zatim, Ustavni sud smatra da je miješanje u apelanticino pravo na imovinu imalo za cilj zaštitu prava koje drugo lice, tj. tuženi ima na spornim nekretninama, što predstavlja legitiman cilj miješanja. Dakle, evidentno je da je apelantica upisana kao suvlasnik, a tuženi kao posjednik na spornim nekretninama. Ustavni sud zapaža da su sudovi, razmatrajući prigovor tuženog, utvrdili da su prednica tuženog, a zatim i tuženi, držali sporne nekretnine u posjedu dugi niz godina, te da je taj posjed bio savjestan. Na osnovu toga, sudovi su zaključili da je tuženi, u skladu sa odredbama člana 58. ZSP, stekao pravo vlasništva na spornim nekretninama dosjelošću. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da je odbijanjem apelanticinog tužbenog zahtjeva za predaju u posjed spornih nekretnina postignut pravičan odnos zaštite apelanticinog prava na imovinu i zaštite imovinskih interesa tuženog, odnosno da na apelanticu nije stavljen „poseban i pretjeran teret“. Stoga, Ustavni sud zaključuje da su apelanticini navodi o kršenju prava na imovinu očigledno (prima facie) neosnovani.

11. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.

12. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

13. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4409/22 (D. B.) | Sudska praksa | Aktio