Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-3382/21 (S. C.)
Odluka donesena 22. 01. 2026.
- Nema povrede
- Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
- Legitiman cilj
- Miješanje u privatni život
- Proporcionalnost u kontekstu člana 8. EK
- Član 3. EK – zabrana mučenja, nehumanog i ponižavajućeg postupanja ili kažnjavanja
- Član 2. EK – pravo na život
- COVID-19
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić, Angelika Nußberger
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3382/21
Apelacija
Odluka o meritumu
22. 01. 2026.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u predmetu broj AP-3382/21, rješavajući apelaciju Slaviše Cvijića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine-Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14, 47/23 i 41/24), u sastavu:
Mirsad Ćeman, predsjednik
Valerija Galić, potpredsjednica
Angelika Nussberger, potpredsjednica
Helen Keller, sutkinja
Ledi Bianku, sudija
Marin Vukoja, sudija
Larisa Velić, sutkinjana sjednici održanoj 22. januara 2026. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Slaviše Cvijića podnesena protiv Obavještenja Osnovnog suda u Tesliću broj 087-0-Su-21-000 370 od 1. septembra 2021. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Slaviša Cvijić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Teslića podnio je 27. septembra 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Obavještenja Osnovnog suda u Tesliću (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 087-0-Su-21-000 370 od 1. septembra 2021. godine. Apelant je 9. aprila 2024. godine dopunio apelaciju.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vlade Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vlada), Ministarstva pravde Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Ministarstvo), Visokog sudskog i tužilačkog savjeta BiH (u daljnjem tekstu: VSTS) i Osnovnog suda zatraženo je 3. marta 2023. godine da dostave odgovor na apelaciju.
3. Pozvani su dostavili odgovore na apelaciju u periodu od 15. do 29. marta 2023. godine pa su ti odgovori 3. maja 2023. godine dostavljeni apelantu radi eventualnog izjašnjenja. Apelant je dostavio izjašnjenje 4. maja 2023. godine.
III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
Uvodne napomene
5. Odlukom o proglašenju vanredne situacije za teritoriju Republike Srpske broj 04/1-012-2-
792/20 od 16. marta 2020. godine Vlada je, na prijedlog Republičkog štaba za vanredne situacije (u daljnjem tekstu: Republički štab), proglasila vanrednu situaciju za teritoriju Republike Srpske zbog epidemiološke situacije u Republici Srpskoj usljed koronavirusa (tačka II odluke).
6. Republički štab je nakon toga kontinuirano donosio zaključke o sprovođenju mjera za reagovanje na pojavu bolesti izazvane koronavirusom.
7. Ministarstvo je 29. aprila 2020. godine pravosudnim institucijama u Republici Srpskoj, uključujući i Osnovni sud, uputilo obavještenje u kojem je, između ostalog, navelo da su te pravosudne institucije i dalje dužne da se pridržavaju svih odluka nadležnih kriznih štabova u Republici Srpskoj. Takođe, Ministarstvo je navelo da je potrebno da pravosudne institucije „[...] pristupe postepenom i kontrolisanom ublažavanju mjera koje su donijele svojim odlukama, odnosno naredbama u skladu s odlukama kriznih štabova i preporukama ovog ministarstva“.
8. VSTS je donio Odluku o organizaciji rada u sudovima i tužilaštvima u Bosni i Hercegovini broj 08-02-2-1020-55/2020 od 30. aprila 2020. godine u kojoj je, između ostalog, navedeno da „rad pravosudnih institucija mora biti usklađen s odlukama nadležnih kriznih štabova i drugih nadležnih organa za upravljanje krizom na teritoriji nadležnosti svake pojedinačne institucije“ (tačka 2. odluke).
9. Osnovni sud je donio Odluku broj 087-0-Su-20-000 116 od 5. maja 2020. godine kojom je utvrdio da će sud nastaviti dotadašnji način rada, shodno ranije donesenim odlukama, te je u tom smislu naveo da se rad Osnovnog suda usklađuje s odlukama nadležnih kriznih štabova i drugih nadležnih organa za upravljanje krizom na teritoriji nadležnosti tog suda.
10. Republički štab je donio Zaključak broj 80-1/21 od 9. aprila 2021. godine kojim su, između ostalog, građani obavezani da u zatvorenom prostoru nose zaštitnu masku.
Činjenice konkretnog predmeta
11. Apelant je 31. avgusta 2021. godine Osnovnom sudu dostavio dopis u kojem je naveo da se obraća sudu zbog „uslovljavanja da ja, ako ne stavim masku, ne mogu ući u sud“. Naime, apelant je u dopisu istakao da je stranka u postupku koji se vodi pred tim sudom, te da je pripremno ročište zakazano za 7. septembar 2021. godine. Međutim, apelant je istakao da ne može nositi masku jer mu maska narušava zdravlje, pa je u dopisu zatražio da mu sud omogući pristup ročištu na drugi način, ukoliko mu ne odobri da uđe u zgradu suda bez maske.
12. Osnovni sud je dopisom broj 087-0-Su-21-000 370 od 1. septembra 2021. godine (u daljnjem tekstu: obavještenje) obavijestio apelanta da je rad tog suda, zbog situacije izazvane epidemijom, usklađen s odlukama nadležnih kriznih štabova i drugih nadležnih organa za upravljanje krizom. Dalje je naveo da su odluke o mjerama povodom epidemiološke situacije donesene na osnovu odluka VSTS-a i Ministarstva, te da su svi zaposleni i druga lica koja ulaze u sud dužni da se pridržavaju mjera zaštite (između ostalog, nošenjem zaštitne maske). Sud je naveo da rukovodioci pravosudnih institucija nemaju ovlašćenja za oslobađanje lica obaveze pridržavanja propisanih mjera zaštite. Relevantne činjenice nakon podnošenja konkretne apelacije
13. Odlučujući o apelaciji koju je apelantkinja M. Ć. podnijela protiv zaključka iz tačke 10. ove odluke, Ustavni sud je Odlukom o dopustivosti i meritumu broj AP-1239/21 od 16. novembra 2021. godine (dostupna na www.ustavnisud.ba) djelimično usvojio apelaciju i utvrdio kršenje prava na „privatni život“ iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Takođe, navedenom odlukom Ustavni sud je naložio Narodnoj skupštini Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Narodna skupština) i Vladi da odmah, a najkasnije u roku od 30 dana od dana prijema odluke, preduzmu aktivnosti i usklade svoje djelovanje sa standardima iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije. Naime, Ustavni sud je u toj odluci zaključio da „miješanje u osnovna ljudska prava i slobode garantovane Ustavom Bosne i Hercegovine i Evropskom konvencijom, u konkretnom slučaju prava na 'privatni život' iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, koje je izvršeno osporenim zaključkom Republičkog štaba za vanredne situacije, kao uskog segmenta izvršne vlasti, o obaveznom nošenju zaštitne maske u zatvorenom prostoru, predstavlja kršenje prava na 'privatni život' kada je u slučaju donošenja i preispitivanja naređene mjere izostalo aktivno učešće najviših organa zakonodavne i izvršne vlasti Republike Srpske“ (tačka 38). S druge strane, Ustavni sud je zaključio da je neosnovan dio apelacije u kojem se zahtijeva ukidanje osporenog zaključka zbog postojanja nesumnjivog javnog interesa za uvođenje neophodnih mjera zaštite stanovništva od pandemije i nastupanja negativnih posljedica prije nego što zakonodavna i najviša izvršna vlast preduzmu mjere u okviru svojih ovlašćenja i obaveza (tačka 39).
14. Kako proizlazi iz Obavještenja o sprovođenju naloga iz Odluke broj AP-1239/21 broj 04/1-
052-98/22 od 12. januara 2022. godine, koje je Vlada dostavila Ustavnom sudu 14. januara 2022. godine, Narodna skupština je na sjednici održanoj 24. novembra 2021. godine, na prijedlog Vlade, usvojila Zakon o dopunama Zakona o zaštiti i spasavanju u vanrednim situacijama. Dopunama navedenog zakona utvrđeno je ovlašćenje Vlade da na prijedlog Republičkog štaba, aktom iz svoje nadležnosti, uređuje način izvršavanja mjera za zaštitu i spasavanje u vanrednim situacijama utvrđenih Zakonom o zaštiti i spasavanju u vanrednim situacijama i drugim zakonima.
IV.Apelacijaa)Navodi iz apelacije
15. Apelant smatra da su mu zbog obaveze nošenja maske prilikom ulaska u sud prekršeni pravo na život iz člana II/3.a) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2. Evropske konvencije, pravo da ne bude podvrgnut mučenju niti nečovječnom ili ponižavajućem tretmanu ili kazni iz člana II/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 3. Evropske konvencije, pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, sloboda izražavanja iz člana II/3.h) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 10. Evropske konvencije i pravo na slobodu kretanja i prebivališta iz člana II/3.m) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2. Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju.
16. Apelant ukazuje da je predsjednici Osnovnog suda 31. avgusta 2021. godine poslao dopis u kojem je tražio da bude oslobođen obaveze nošenja maske prilikom ulaska u sud jer mu nošenje maske prouzrokuje zdravstvene probleme, te da je predsjednica Osnovnog suda obavještenjem od 1. septembra 2021. godine odgovorila da ona nema ovlašćenje da ga oslobodi te obaveze (vidi tač. 11. i 12. ove odluke). U vezi s tim, apelant ističe da mu ta mjera (obaveza nošenja maske) „vrijeđa inteligenciju i zdrav razum, imajući u vidu da na pakovanju maski proizvođač piše da maske ne štite od virusa“. Dalje, apelant navodi da je nošenje maski obavezno u sudu i drugim javnim institucijama, a nije obavezno u ugostiteljskim objektima, na ulici i drugim mjestima, pa da iz toga proizlazi da virusi postoje samo u javnim institucijama i sudovima, što nije logično. Apelant ističe da je Ustavni sud već odlučio da su „neustavne mjere zabrane kretanja i obaveznog nošenja maski“, te da je očigledno da vlasti nisu postupile prema navedenoj odluci jer se i dalje „sprovode neustavne mjere nad narodom“. Apelant smatra da nošenje maske može biti samo preporuka, a nikako ne smije biti obaveza jer krši osnovna ljudska prava i slobode.b)Odgovori na apelaciju
17. Vlada je navela da je apelacijom osporeno obavještenje Osnovnog suda od 1. septembra 2021. godine, te da apelaciju treba odbaciti kao nedopuštenu. U vezi s tim, Vlada se pozvala na odredbe Ustava Bosne i Hercegovine kojima je uređena apelaciona nadležnost Ustavnog suda, pa, kako je apelacija nesporno podnesena protiv akta koji nema karakter konačne odluke suda, niti karakter drugih akata redovnih sudova kojima se konačno rješava o određenim pravima i slobodama građana garantovanih Ustavom Bosne i Hercegovine i međunarodnim dokumentima koji se primjenjuju u BiH, Vlada je istakla da je apelacija nedopuštena. Osim toga, navela je da je netačan apelantov navod da osporeno obavještenje nije zasnovano na zakonu. Naime, u obavještenju je navedeno da je Osnovni sud postupao po preporukama Ministarstva pravde i na osnovu odluka VSTS-a. Te preporuke su se, između ostalog, odnosile na mjere kojima se od lica koja ulaze u zgradu suda zahtijevalo da nose maske radi zaštite života i zdravlja zaposlenih i svih učesnika u postupku. Vlada se pozvala na relevantne odredbe Zakona o zaštiti i spasavanju u vanrednim situacijama i Zakona o zaštiti stanovništva od zaraznih bolesti. Takođe, Vlada je ukazala na preporuke Svjetske zdravstvene organizacije i drugih međunarodnih organizacija prema kojima se virus dominantno prenosi kapljičnim putem, pa su osnovne mjere za sprečavanje širenja infekcije fizička distanca i nošenje maski.
18. Ministarstvo je navelo da je apelacija nedopuštena jer u konkretnom slučaju apelacijom nije osporena presuda, odnosno odluka suda, već obavještenje da se poštuju odluke o mjerama donesenim zbog epidemiološke situacije. Dalje je navelo da činjenice iz apelacije ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine, te da apelant nije pretrpio nikakvu štetu jer nije dokazao da ima zdravstvenih problema usljed kojih bi trpio štetne posljedice noseći masku.
19. VSTS je naveo da je svojom odlukom utvrdio da rad pravosudnih institucija mora biti usklađen s odlukama nadležnih kriznih štabova i drugih nadležnih organa za upravljanje krizom na teritoriji nadležnosti svake pojedinačne institucije, te da su pravosudne institucije dužne da, u skladu s tim odlukama, preduzmu mjere kako bi se omogućilo odvijanje rada iz nadležnosti sudova i tužilaštava. Dalje, VSTS je naveo da su mjere zaštite, pa tako i ona koja se odnosi na obavezno nošenje maske, bile propisane odlukama organa nadležnih za osiguranje zaštite stanovništva u vanrednim situacijama, te da se VSTS kretao isključivo u granicama takvih odluka, koje su bile na snazi u relevantnom periodu. Dalje je naveo da odluka VSTS-a, pa tako ni osporeno obavještenje, nije akt kojim se uvode ograničenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine i Evropskom konvencijom jer je sporna mjera (nošenje maske) uvedena kao obavezna aktima nadležnih kriznih štabova. U vezi s tim, istakao je da odlukom Ustavnog suda, koja je donesena u predmetu broj AP-
1239/21, osporeni zaključak Republičkog štaba nije stavljen van snage zbog postojanja nesumnjivog javnog interesa za uvođenje neophodnih mjera zaštite stanovništva od pandemije. Takođe, VSTS je naveo da je nesporno da ni predsjednica Osnovnog suda nije imala ovlašćenje da na osnovu pojedinačnih zahtjeva stranaka u sudskim postupcima suspenduje primjenu mjera koje su bile na snazi. Stoga je predložio da se apelacija odbije kao neosnovana.
20. Osnovni sud je naveo da je obavještenjem od 1. septembra 2021. godine obavijestio apelanta da je rad tog suda usklađen s odlukama nadležnih kriznih štabova i drugih nadležnih organa za upravljanje krizom. Dalje, naveo je da su odluke o mjerama zbog epidemiološke situacije donesene na osnovu odluka VSTS-a i preporuka Ministarstva, te da su svi zaposleni i druga lica koja ulaze u sud bili dužni da se pridržavaju mjera zaštite, među kojima je i nošenje maski. U vezi s tim, sud se pozvao, između ostalog, na obavještenje Ministarstva od 29. aprila 2020. godine i odluku VSTS-a od 30. aprila 2020. godine. Ukazao je da je na osnovu tih odluka donio više odluka o organizaciji i režimu rada zbog epidemiološke situacije u zemlji, kao što je odluka od 5. maja 2020. godine (vidi tačku 9. ove odluke). Osnovni sud je sve navedene odluke dostavio u prilogu, te je naveo da odluke nije donosio samoinicijativno i samovoljno i da su se sva lica koja su ulazila u zgradu suda morala pridržavati propisanih mjera zaštite.c)Izjašnjenje na odgovore na apelaciju
21. Apelant je ponovio apelacione navode, te je ukazao na odluku Ustavnog suda donesenu u predmetu broj AP-3932/21. Naime, apelant je naveo da je Ustavni sud navedenom odlukom utvrdio da su Vlada Tuzlanskog kantona i Vlada Kantona Sarajevo povrijedile pravo građana na privatni život zbog neustavnih epidemioloških mjera. Dalje, ukazao je da je u navedenoj odluci utvrđeno da je pravni okvir djelovanja kriznih štabova postavljen preširoko pa su mjere koje su ti krizni štabovi donosili ozbiljno zadirale u osnovna ljudska prava. U vezi s tim, apelant je istakao da su se iste epidemiološke mjere sprovodile i u Republici Srpskoj, pa bi, imajući to u vidu, u konkretnom slučaju morala biti donesena identična odluka kao u predmetu na koji se apelant poziva jer su se i u Republici Srpskoj sprovodile iste neustavne mjere. Stoga, apelant navodi da se Osnovni sud ne može pravdati dokumentacijom koju je dostavio ukazujući da je izvršavao preporuke kojim se krše osnovna ljudska prava i slobode. Osim toga, preporuka nije isto što i obaveza, a građani su obavezani, odnosno uslovljavani da moraju nositi masku. Dalje navodi da je morao „trpjeti taj mobing i torturu, gušiti se pod maskom da bi prisustvovao ročištima“, znajući da će snositi posljedice propuštanja ako ne dođe na ročište. Osim toga, ukazuje da je Nizozemska zabranila nošenje maski i da je Nizozemski institut za javno zdravlje i prirodnu sredinu izdao preporuku da građani prestanu da nose maske. Naime, na osnovu dotadašnjih istraživanja, apelant navodi da nošenje zaštitnih maski ne predstavlja nikakvu zaštitu, čak ima negativan efekat, te oni koji su prisiljeni nositi masku imaju posljedice kao što su migrena, vrtoglavica, mentalna konfuzija, herpes, kratkoća daha, tahikardija, povišen krvni pritisak, snižavanje imunološke zaštite itd. Apelant navodi da je oštećen obavezom nošenja maske, a to je zapravo bila preporuka koju su izvršna vlast i pravosuđe učinili obavezom, pa su čak izricali i novčane kazne za narušavanje javnog reda i mira. Konačno, apelant navodi da ga je Republika Srpska oštetila i uskratila mu osnovna ljudska prava pa traži da mu Ustavni sud dosudi naknadu nematerijalne štete u iznosu od 100,000.00 KM.
V.Relevantni propisi
22. Zakon o zaštiti i spasavanju u vanrednim situacijama („Službeni glasnik Republike Srpske“, br. 121/12 i 46/17) u relevantnom dijelu glasi:
Član 1.
Ovim zakonom uređuje se sistem zaštite i spasavanja u vanrednim situacijama, snage i subjekti zaštite i spasavanja, prava i obaveze republičkih organa uprave i drugih organa, organa jedinica lokalne samouprave, privrednih društava i drugih pravnih lica, prava i dužnosti građana, vanredne situacije i postupanje u vanrednim situacijama, organizacija i djelatnost civilne zaštite u sistemu zaštite i spasavanja i otklanjanja posljedica elementarnih nepogoda i drugih nesreća, planiranje i finansiranje sistema zaštite i spasavanja, nadzor, priznanja i nagrade i druga pitanja od značaja za organizovanje i funkcionisanje sistema zaštite i spasavanja.
Član 40. stav (1) tačka a)
Za koordinaciju i rukovođenje prilikom zaštite i spasavanja u vanrednim situacijama u skladu sa ovim zakonom i drugim propisima, kao operativno-stručna tijela, formiraju se štabovi za vanredne situacije:
a) za teritoriju Republike - Republički štab za vanredne situacije,
Član 41. stav (2) (2) Odluku o proglašenju vanredne situacije za teritoriju Republike ili dio teritorije Republike, donosi Vlada na prijedlog Republičkog štaba za vanredne situacije.
23. Zakon o zaštiti stanovništva od zaraznih bolesti („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 90/17, 42/20 i 98/20) u relevantnom dijelu glasi:
OSNOVNE ODREDBE
Član 1.
Ovim zakonom uređuju se sistem zaštite stanovništva od zaraznih bolesti, mjere koje se obavezno sprovode radi sprečavanja i suzbijanja, eliminacije i eradikacije zaraznih bolesti, prava i obaveze republičkih organa, organa jedinice lokalne samouprave, zdravstvenih ustanova, drugih pravnih lica, preduzetnika i fizičkih lica u postupku sprovođenja mjera za sprečavanje i suzbijanje zaraznih bolesti, kao i druga pitanja od značaja za zaštitu stanovništva od zaraznih bolesti.
VANREDNE MJERE ZA SPREČAVANJE I SUZBIJANJE ZARAZNIH BOLESTI
Član 43. stav (2) tač. 1) i 10) (2) Vanredne mjere iz stava 1. ovog člana obuhvataju:
1) ograničenje kretanja u zaraženom i ugroženom području i stavljanje pod zdravstveni nadzor lica koje je bilo u kontaktu za zaraženim licem, 10) nalaganje sprovođenja mjera zaštite u zajednici za pravna lica, preduzetnike i fizička lica, koje se odnose na mjere dezinfekcije, obezbjeđivanja i korišćenja lične zaštitne opreme, pridržavanja zaštitnih mjera fizičke distance i zabrane okupljanja u većim grupama, odnosno preduzimanja drugih vanrednih mjera na javnim i radnim mjestima čiji je cilj sprečavanje ili suzbijanje zaraznih bolesti.
24. Zakon o Vladi Republike Srpske („Službeni glasnik RS“ broj 11/08) u relevantnom dijelu glasi:
Član 43. stav (3) (3) Odlukom se propisuju mjere Vlade, osnivaju javne službe i druge organizacije, daje saglasnost ili potvrđuju opšti akti organa ili organizacija, ako je takva saglasnost ili potvrda predviđena zakonom, obustavljaju od izvršenja akti ministarstava, organa jedinica lokalne samouprave, preduzeća i drugih organa i organizacija, koje vrše javna ovlašćenja i uređuju druga pitanja od značaja za obavljanje poslova Vlade.
25. Odluka o proglašenju vanredne situacije za teritoriju Republike Srpske (objavljena 17. marta 2020. godine u „Službenom glasniku Republike Srpske“ broj 25/20) u relevantnom dijelu glasi:
Na osnovu člana 43. stav 3. Zakona o Vladi Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“, broj 118/08), člana 41. stav 2. Zakona o zaštiti i spasavanju u vanrednim situacijama („Službeni glasnik Republike Srpske“, br. 121/12 i 46/17), a u vezi sa čl. 50. i 51. Zakona o zaštiti stanovništva od zaraznih bolesti („Službeni glasnik Republike Srpske“, broj 90/17), na prijedlog Republičkog štaba za vanredne situacije, Vlada Republike Srpske, na Prvoj vanrednoj sjednici, održanoj 16.3.2020. godine, donosi
ODLUKU
O PROGLAŠENjU VANREDNE SITUACIJE ZA TERITORIJU REPUBLIKE SRPSKE
I
Ovom odlukom proglašava se vanredna situacija za teritoriju Republike Srpske zbog epidemiološke situacije u Republici Srpskoj usljed korona virusa 2019-nCoV.
II Donošenjem ove odluke snage za zaštitu i spasavanje iz člana 8. Zakona o zaštiti i spasavanju u vanrednim situacijama stavljaju se pod komandu Republičkog štaba za vanredne situacije, osim organizacionih jedinica iz tačke v) ovog člana, koje djeluju u koordinaciji sa Republičkim štabom za vanredne situacije.
III
Ova odluka stupa na snagu danom donošenja, a objaviće se u “Službenom glasniku Republike Srpske”.
26. Zaključak o sprovođenju mjera za reagovanje na pojavu bolesti izazvane novim virusom korona (COVID-19) u Republici Srpskoj broj 80-1/21 od 9. aprila 2021. godine u relevantnom dijelu glasi:
Na osnovu člana 45. t. b), g) i z) Zakona o zaštiti i spasavanju u vanrednim situacijama („Službeni glasnik Republike Srpske“, broj 121/12 i 46/17), člana 43. Zakona o zaštiti stanovništva od zaraznih bolesti („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 90/17, 42/20 i 98/20), Odluke o proglašenju vanredne situacije za teritoriju Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“, broj 25/20) na prijedlog Ministarstva trgovine i turizma, Republički štab za vanredne situacije na 80. sjednici održanoj 9. aprila 2021. godine, donosi
ZAKLJUČAK
o sprovođenju mjera za reagovanje na pojavu bolesti izazvane novim virusom korona (COVID-19) u Republici Srpskoj
U cilju sprečavanja širenja virusa korona SARS-CoV-2 i COVID-19 bolesti na teritoriji Republike Srpske i zaštite i spasavanja stanovništva od 12.04.2021. do 19.04.2021. godine zabranjuje se: [...]
7. Obavezuju se građani da u zatvorenom prostoru nose zaštitnu masku (prekrivena usta, nos i brada), da se pridržavaju zaštitne mjere fizičkog rastojanja od dva metra, kako u zatvorenom tako i na otvorenom prostoru, te da se pridržavaju uputstava JZU „Institut za javno zdravstvo Republike Srpske“ za boravak u zatvorenom prostoru u zavisnosti od djelatnosti koja se obavlja. [...] VI.Dopustivost
27. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio. Međutim, Ustavni sud ukazuje da, u skladu sa članom 18. stav (2) Pravila Ustavnog suda, može izuzetno razmatrati apelaciju i kada nema odluke nadležnog suda ukoliko apelacija ukazuje na ozbiljna kršenja prava i osnovnih sloboda koje štiti Ustav ili međunarodni dokumenti koji se primjenjuju u Bosni i Hercegovini.
28. U konkretnom slučaju, Ustavni sud ukazuje da je apelant podnio apelaciju protiv obavještenja Osnovnog suda od 1. septembra 2021. godine. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da apelant u apelaciji ističe da su mu, u suštini, konkretna ustavna i konvencijska prava povrijeđena zbog toga što je obavezan da prilikom ulaska u sud nosi masku. Dalje, apelant navodi da iz osporenog obavještenja, ali i iz odgovora na apelaciju, proizlazi da je sporna obaveza apelantu nametnuta na osnovu odluka Ministarstva, VSTS-a i tog suda. Ustavni sud zapaža da su sve te odluke donesene na osnovu odluka Republičkog štaba, odnosno, u konkretnom slučaju, zaključka Republičkog štaba od 9. aprila 2021. godine (vidi tačku 10. ove odluke). Stoga, iako apelant konkretnom apelacijom izričito ne traži da se ispita usklađenost navedenog zaključka s relevantnim odredbama Ustava Bosne i Hercegovine i Evropske konvencije, već usklađenost obavještenja Osnovnog suda od 1. septembra 2021. godine, Ustavni sud ne može preći preko toga da je osporeno obavještenje, de facto, u potpunosti proizašlo iz zaključka Republičkog štaba od 1. septembra 2021. godine. Imajući to u vidu, Ustavni sud smatra da se apelacijom pokreće pitanje da li je sporna obaveza (nošenje maske prilikom ulaska u sud), koja je u suštini proizašla iz navedenog zaključka, u saglasnosti s relevantnim ustavnim i konvencijskim pravima.
29. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud smatra da podnesena apelacija ukazuje na kršenje prava iz Ustava Bosne i Hercegovine i Evropske konvencije, zbog čega je, prema praksi Ustavnog suda, apelacija dopustiva u smislu člana 18. stav (2) Pravila Ustavnog suda (vidi Ustavni sud, između ostalih, odluke o dopustivosti i meritumu br. AP-3932/21 od 23. februara 2022. godine i AP-3683/20od 22. decembra 2020. godine, dostupne na www.ustavnisud.ba). Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
30. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. st. (2), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
31. Apelant smatra da su mu zbog obaveze nošenja maske prilikom ulaska u sud prekršeni pravo na život iz člana II/3.a) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2. Evropske konvencije, pravo da se ne bude podvrgnut mučenju niti nečovječnom ili ponižavajućem tretmanu ili kazni iz člana II/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 3. Evropske konvencije, pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, sloboda izražavanja iz člana II/3.h) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 10. Evropske konvencije i pravo na slobodu kretanja i prebivališta iz člana II/3.m) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2. Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju.
32. Ustavni sud ponavlja, kako je zaključio u prethodnim tačkama ove odluke, da je obaveza nošenja maske u konkretnom slučaju, iako apelant osporava obavještenje Osnovnog suda od 1. septembra 2021. godine, u suštini proizašla iz zaključka Republičkog štaba od 1. septembra 2021. godine. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da je u svojoj praksi razmatrao pitanje obaveze nošenja maske sa aspekta garancija koje pružaju član II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i član 8. Evropske konvencije (vidi, između ostalih, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-3683/20 od 22. decembra 2020. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba). Dovodeći navedeno u vezu sa suštinom apelacionih navoda u ovom predmetu, Ustavni sud će takođe ispitati spornu obavezu sa aspekta garancija koje pružaju navedeni članovi Ustava Bosne i Hercegovine i Evropske konvencije.
33. Član II/3. tačka f) Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:
f) Pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku.
34. Član 8. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Svako ima pravo na poštovanje svog privatnog i porodičnog života, doma i prepiske.
2. Javne vlasti se ne smiju miješati u ostvarivanje ovog prava osim ako to nije u skladu sa zakonom i neophodno u demokratskom društvu u interesima nacionalne bezbjednosti, javne bezbjednosti ili ekonomske dobrobiti zemlje, radi sprečavanja nereda ili kriminala, radi zaštite zdravlja ili morala, ili radi zaštite prava i sloboda drugih.
35. Ustavni sud ukazuje da apelacija pokreće pitanja iz okvira garancija kvalifikovanih sloboda/prava, u kontekstu kojih javnoj vlasti nije dozvoljeno miješanje u ta prava osim, kako je to navedeno u Evropskoj konvenciji, ako to nije u skladu sa zakonom i neophodno u demokratskom društvu te, između ostalog, radi zaštite zdravlja. U vezi s tim, Ustavni sud takođe ukazuje da postoji iscrpna praksa Evropskog suda i Ustavnog suda u pogledu testa koji je potrebno provesti u takvim slučajevima da bi se kroz odgovore na pitanja iz testa došlo do zaključka da li je konkretnim postupanjem javne vlasti došlo do kršenja tih prava (vidi, npr. Evropski sud, Vujica protiv Hrvatske, presuda od 8. oktobra 2015. godine, predstavka broj 56163/12, tačka 87.). Ustavni sud će, u specifičnim okolnostima date situacije, analizirati pitanja iz navedenog testa.
Da li je bilo miješanja
36. Dovodeći u vezu apelacione navode sa sadržajem zaključka Republičkog štaba od 9. aprila 2021. godine iz kojeg je proizašlo i osporeno obavještenje Osnovnog suda od 1. septembra 2021. godine, Ustavni sud smatra da nametanje obaveze nošenja maske predstavlja miješanje u apelantovo pravo na „privatni život“ u smislu člana 8. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-1239/21 od 16. novembra 2021. godine, tačka 27., dostupna na www.ustavnisud.ba).
Da li je miješanje zakonito
37. Ustavni sud napominje da, prema praksi Evropskog suda, osporena mjera mora da ima neki osnov u domaćem pravu, uz zahtjev da on bude pristupačan licu koje je u pitanju i predvidljiv po pitanju očekivanih posljedica (vidi Evropski sud, Amann protiv Švajcarske, presuda od 16. februara 2000. godine, predstavka broj 27798/95, stav 50). U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je zaključak Republičkog štaba donesen na osnovu relevantnih odredbi Zakona o zaštiti i spasavanju u vanrednim situacijama, Zakona o zaštiti stanovništva od zaraznih bolesti i Odluke o proglašenju vanredne situacije za teritoriju Republike Srpske. Takođe, Ustavni sud naglašava da u vanrednim situacijama, kakva je i u konkretnom slučaju, nadležne javne vlasti imaju širi prostor slobodne procjene pri ispunjavanju obaveza iz Evropske konvencije, ne samo u izboru mjera koje preduzimaju u zaštiti javnog zdravlja već i u primjeni prava na osnovu kojeg se u okviru njihovih nadležnosti takve mjere donose. Stoga će Ustavni sud, podržavajući svoj stav koji je u sličnim predmetima zauzeo o pitanju zakonitosti miješanja, nastaviti analizu uz prihvatanje da zaključak Republičkog štaba, u mjeri u kojoj predstavlja miješanje ili ograničenje apelantovog prava na privatni život, predstavlja dovoljan pravni osnov.
Da li miješanje ima legitiman cilj
38. Ustavni sud zapaža da iz odgovora na apelaciju proizlazi da je cilj koji se želio postići zaštita stanovništva od zaraznih bolesti i sprečavanje širenja epidemije. Ustavni sud smatra da to svakako predstavlja legitiman cilj koji je naveden u stavu 2. člana 8. Evropske konvencije.
Da li je uspostavljena „pravična ravnoteža“ između legitimnog cilja i konvencijskog prava o kojem je riječ
39. Ustavni sud, prije svega, podsjeća da se u slučaju borbe protiv epidemije nesporno radilo o pravno kompleksnom i izolovanom slučaju s kojim se nadležne vlasti FBiH, ali i svih ostalih nivoa vlasti u BiH, nisu prije imale priliku susresti. Nesporno je i da se radilo o situaciji koja je ugrožavala sigurnost stanovništva u zdravstvenom smislu, te da je tijelo formirano od izvršne vlasti donijelo mjere u borbi protiv epidemije koje su se, u kontekstu apelacionih navoda, ogledale u obavezi nošenja maske u zatvorenom i otvorenom prostoru i vremenskom ograničenju slobode kretanja.
40. Dalje, Ustavni sud podsjeća da je u svojoj praksi razmatrao pitanje da li su epidemiološke mjere i način donošenja odluka kojima se one propisuju kompatibilne s garancijama obuhvaćenim kvalifikovanim ljudskim pravima, uključujući i prava iz člana 8. Evropske konvencije i člana 2. Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju. Tako je Ustavni sud u predmetu broj AP-3683/20 raspravio pitanje odnosa zakonodavne i izvršne vlasti u vezi s postupanjem tijela izvršne vlasti prilikom donošenja epidemioloških mjera u borbi protiv epidemije (nošenje zaštitnih maski u otvorenom i u zatvorenom prostoru, te ograničenje kretanja u vremenu od 23 do 5), u svjetlu ograničavanja ljudskih prava. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da je, ispitujući apelacione navode u tom predmetu, naglasak stavio na donosioca osporenih naredbi (Federalni štab i Krizni štab Ministarstva zdravstva Kantona Sarajevo), a ne na njihov sadržaj. Naime, Ustavni sud je u navedenom predmetu zauzeo stav da U demokratskom društvu, ovako značajne mjere, iako usmjerene na zaštitu zdravlja, nakon dužeg perioda postojanja opasnosti-pandemije, i kada je i ubuduće neizvjesno njeno trajanje i tok, moraju biti pod stalnom kontrolom zakonodavne vlasti i uz učešće najvišeg organa izvršne vlasti. Dakle, trebalo bi da sa njihove strane budu procjenjivane, odobravane i kontinuirano provjeravane. (op. cit ., tačka 72). Ovakav stav Ustavni sud je potvrdio u Odluci o dopustivosti i meritumu broj AP-1239/21od 16. novembra 2021. godine (vidi, tačka 13. ove odluke).
41. Budući da je Ustavni sud u svojoj praksi već razmatrao pitanje da li su konkretne mjere i način donošenja odluka kojima se one propisuju kompatibilne sa garancijama obuhvaćenim kvalifikovanim ljudskim pravima (vidi, prethodna tačka ove odluke), Ustavni sud takođe smatra da je potrebno ukazati na stav Evropskog suda da razvoj sudske prakse sam po sebi nije u suprotnosti s pravilnim provođenjem pravde, budući da bi propust u održavanju dinamičnog i evolutivnog pristupa riskirao kočenje reforme ili poboljšanja. Naime, kako je to ukazao Evropski sud u svojim brojnim odlukama, zahtjevi pravne sigurnosti i zaštita legitimnog očekivanja javnosti ne daju stečeno pravo na dosljednost sudske prakse (vidi, npr. Evropski sud, Atanasovski protiv Bivše Jugoslavenske Republike Makedonije, predstavka broj 36815/03, presuda od 14. januara 2010. godine, tačka 38., sa daljnjim referencama).
42. Imajući to u vidu, Ustavni sud smatra da, iako su se u ranijoj praksi otvarala pitanja u vezi sa zakonitošću donošenja epidemioloških mjera i nadležnostima tijela koja su ih propisivala, u konkretnom predmetu takva pitanja više nisu odlučujuća. S obzirom na vremensku distancu i činjenicu da takve mjere više nisu na snazi, a epidemiološki i pravni kontekst je promijenjen, Ustavni sud smatra da se analiza u ovom predmetu više ne treba zasnivati samo na formalnoj zakonitosti i kontroli epidemioloških mjera. Ustavni sud smatra da je pored toga potrebno uzeti u obzir i da li je osporena obaveza nošenja maske u sudnici, u apelantovom slučaju, predstavljala proporcionalno i nužno ograničenje u odnosu na legitiman cilj – zaštitu zdravlja stanovništva. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud smatra da u ovom predmetu postoji potreba za razvijanjem praske Ustavnog suda (vidi, mutatis mutandis, Evropski sud, Micallef protiv Malte, predstavka broj 17056/06, presuda od 15. oktobra 2009. godine, tačka 81.)
43. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da je od donošenja odluke o proglašenju vanredne situacije za teritoriju Republike Srpske (17. mart 2020. godine) do donošenja zaključka Republičkog štaba (9. april 2021. godine), iz kojeg je proizišlo osporeno obavještenje, proteklo više od godinu dana. Takav pravni okvir djelovanja kriznih štabova, kako je Ustavni sud zaključio u predmetima na koje se pozvao u prethodnim tačkama ove odluke, bio je postavljen na preširok način i bez adekvatne kontrole, odnosno učešća kako najviše izvršne vlasti tako i zakonodavne vlasti. Međutim, Ustavni sud takođe zapaža da je Narodna skupština, kao najviši zakonodavni organ u Republici Srpskoj, postupajući po odluci Ustavnog suda donesenoj u predmetu broj AP-1239/21, usvojila Zakon o dopunama Zakona o zaštiti i spasavanju u vanrednim situacijama kojim je utvrđeno ovlašćenje Vlade, kao najvišeg organa izvršne vlasti, da aktom iz svoje nadležnosti uređuje način izvršavanja mjera za zaštitu i spasavanje u vanrednim situacijama (vidi, tačka 14. ove odluke).
44. Osim toga, Ustavni sud podsjeća da je Svjetska zdravstvena organizacija u relevantnom periodu isticala da nošenje maske smanjuje širenje respiratornih bolesti smanjujući broj zaraznih čestica, te da može pružiti (bolju) zaštitu ne samo osobi koja je nosi, nego o onima u njenoj blizini, kao i da su maske jedna od komponenti iz paketa mjera za sprečavanje i kontrolu koronavirusa (vidi, Coronavirus disease (COVID-19): Masks, Internet stranica Svjetske zdravstvene organizacije, preuzeto u julu 2025. godine). Proizlazi, dakle, da je konkretna mjera u relevantnom periodu bila preporučena ne samo od strane domaćih zdravstvenih ustanova, nego i od strane Svjetske zdravstvene organizacije, pa je kao takva bila i primjenjivana, ne samo u BiH, nego u cijelom svijetu.
45. Imajući to u vidu, Ustavni sud ponavlja da je osporenim obavještenjem apelant, u suštini, obavezan da prilikom ulaska u zgradu Osnovnog suda nosi zaštitnu masku. Stoga, iako prihvatajući da obaveza nošenja maske predstavlja miješanje u pravo na „privatni život“, Ustavni sud smatra da se u ovom slučaju nije radilo ni o kakvom ozbiljnom ili dugotrajnom ograničavanju bilo kojeg apelantovog ustavnog ili konvencijskog prava. Naime, apelantova obaveza da prilikom ulaska u zgradu suda, u vrijeme kada su u cijelom svijetu bile na snazi brojne epidemiološke mjere, nosi zaštitnu masku za koju se smatralo, između ostalog, i na osnovu preporuka Svjetske zdravstvene organizacije, da pomaže u sprečavanju ili kontroli širenja koronavirusa, predstavljala je, po mišljenju Ustavnog suda, minimalno miješanje u njegovo pravo na „privatni život“ i ni na koji način nije mogla prevagnuti nad legitimnim ciljem kojem se težilo, zaštiti stanovništva od zaraznih bolesti i sprečavanju širenja epidemije.
46. Imajući to u vidu, Ustavni sud smatra da propust Narodne skupštine da, kao najviši zakonodavni organ u Republici Srpskoj, potvrdi konkretnu epidemiološku mjeru, ne može dovesti do zaključka da je tom mjerom, u spornom dijelu koji se tiče apelantovog ulaska u zgradu suda, narušena proporcionalnost između legitimnog cilja kojem se težilo i konvencijskog prava o kojem je riječ. Naime, Ustavni sud smatra da je mjera nošenja zaštitne maske, koja, u suštini, nije bila sporna ni u dosadašnjoj praksi Ustavnog suda (nego je, zapravo, bila sporna činjenica što ta mjera nije bila preispitivana, odnosno potvrđena od strane najvišeg zakonodavnog organa u Republici Srpskoj) bila apsolutno prikladna. Stoga, imajući u vidu specifične okolnosti ovoga predmeta kako su predočene u prethodnim tačkama ove odluke, a naročito činjenicu da je koronavirus u relevantnom periodu predstavljao veliku opasnost za društvo u cjelini, te da se osporenim obavještenjem, odnosno obavezom nošenja maske prilikom ulaska u zgradu suda, radilo o minimalnom miješanju u apelantovo pravo na „privatni život“, Ustavni sud smatra da propust Narodne skupštine da blagovremeno potvrdi ovu mjeru, ne može voditi zaključku da je tom mjerom, odnosno osporenim obavještenjem, narušena proporcionalnost između legitimnog cilja kojem se težilo i konvencijskog prava o kojem je riječ.
47. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nije prekršeno apelantovo pravo na „privatni život“ iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije.
Ostala prava
48. Apelant se poziva i na kršenje prava na život iz člana II/3.a) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2. Evropske konvencije zbog obaveze nošenja maske prilikom ulaska u sud. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da na stav Evropskog suda da se garancije iz člana 2. Evropske konvencije mogu primijeniti ne samo u slučaju smrti žrtve, nego i u situaciji kada je podnosilac predstavke u vrijeme njenog podnošenja bio živ, ako je postojao ozbiljan rizik od smrtnog ishoda (vidi, Evropski sud, Brincat i drugi protiv Malte, broj predstavke 60908/11, presuda od 24. jula 2014. godine, tačka 82.). Ustavni sud takođe ukazuje da je Evropski sud u predmetu Fenech protiv Malte, u kojem je postavljeno pitanje kršenja prava na život za vrijeme pandemije izazvane virusom Covid-19, istakao da bi se za neku osobu utvrdilo da je žrtva navodnog kršenja člana 2. Evropske konvencije, ta osoba morala bi da dokaže da su radnje ili propusti države u konkretnim okolnostima doveli, ili su mogli dovesti, život te osobe u stvarnu i neposrednu opasnost (vidi, Evropski sud, Fenech protiv Malte, predstavka broj 19090/20, presuda od 1. marta 2022. godine, tačka 104.). Dovodeći u vezu ove okolnosti sa navedenim standardima Evropskog suda, Ustavni sud ne nalazi da je apelantov život u okolnostima konkretnog slučaja doveden u stvarnu i neposrednu opasnost radnjama države koja se odnosi na obvezu nošenja maske. Stoga, Ustavni sud smatra da ništa ne ukazuje na to da je u ovom postupku dovedeno u pitanje apelantovo pravo na život.
49. Dalje, apelant je naveo da su mu povrijeđena prava iz člana II/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 3. Evropske konvencije. Ustavni sud ukazuje da član 3. Evropske konvencije štiti neke od najosnovnijih vrijednosti demokratskog društva. Ustavni sud podsjeća da je u svojoj praksi izrazio stav da mučenje ili nečovječno ili ponižavajuće postupanje mora imati minimalan stepen jačine ukoliko se svrstava u okvir člana 3. Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP-
81/04 od 28. januara 2005. godine, „Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 30/05). Procjena tog minimalnog stepena težine je relativna, zavisi od svih okolnosti predmeta kao što su trajanje postupanja, njegove fizičke i duševne posljedice, a u nekim slučajevima i spol, dob i zdravstveno stanje žrtve (vidi Evropski sud, Golubar protiv Hrvatske, presuda od 2. maja 2017. godine, predstavka broj 21951/15, tačka 36, i Muršić protiv Hrvatske [VV], presuda od 20. oktobra 2016. godine, predstavka broj 7334/13, tačka 97). U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da u konkretnom slučaju apelant nije dokazao, niti iz stanja u spisu bilo šta ukazuje da je postupanje prema njemu dostiglo minimalan stepen jačine koji je neophodan da bi ti navodi potpadali pod djelokrug člana 3. Evropske konvencije .
50. U odnosu na apelantove navode o povredi prava na slobodu kretanja i prebivališta iz člana II/3.m) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2. Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju, te o povredi prava na slobodu izražavanja iz člana II/3.h) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 10. Evropske konvencije, Ustavni sud zapaža da se apelant samo paušalno pozvao na ova prava, odnosno da ničim nije obrazložio u čemu se sastoje povrede navedenih prava, niti se o ovim pravima odlučivalo u postupku.
51. Stoga, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ništa ne ukazuje da su navedena apelantova prava dovedena u pitanje na način koji bi vodio potrebi da Ustavni sud ta prava posebno ispita prema standardima iz tih članova, niti su u apelaciji pruženi dokazi iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno.
VIII.Zaključak
52. Ustavni sud zaključuje da u konkretnom slučaju nije prekršeno apelantovo pravo na „privatni život“ iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije u situaciji kada Ustavni sud nije mogao zaključiti da je osporenim obavještenjem narušena proporcionalnost između legitimnog cilja kojem se težilo i navedenog ustavnog, odnosno konvencijskog prava.
53. Na osnovu člana 59. st. (1) i (2) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
54. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.