Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4425/22 („R. B. M“ – Konzalting za radijaciju poludragog kamena d. o. o. Sarajevo)

Odluka donesena 15. 12. 2025.

  • Pokretanje krivičnog postupka protiv trećih lica
  • Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić, Angelika Nußberger

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4425/22

Apelacija

Odluka o dopustivosti

15. 12. 2025.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednice Valerija Galić i Angelika Nussberger i sudije Helen Keller, Ledi Bianku, Marin Vukoja i Larisa Velić, na sjednici održanoj 15. decembra 2025. godine, u predmetu broj AP-4425/22 , rješavajući apelaciju „R. B. M“ – Konzalting za radijaciju poludragog kamena d. o. o. Sarajevo , na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (3) tačka h), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“, br. 94/14, 47/23 i 41/24), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija „R. B. M“ – Konzalting za radijaciju poludragog kamena d. o. o. Sarajevo podnesena protiv rješenja Federalnog tužilaštva Federacije Bosne i Hercegovine broj T11 0 KTA 0006688 22 od 19. septembra 2022. godine, zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

OBRAZLOŽENJE

1. „R. B. M“ – Konzalting za radijaciju poludragog kamena d. o. o. Sarajevo (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa advokat Alen Nakić iz Sarajeva, podnio je 24. novembra 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Federalnog tužilaštva Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Federalno tužilaštvo) broj T11 0 KTA 0006688 22 od 19. septembra 2022. godine i rješenja Kantonalnog tužilaštva Kantona Sarajevo (u daljnjem tekstu: Kantonalno tužilaštvo) broj T09 0 KTP 0014571 22 od 20. aprila 2022. godine.

Uvodne napomene

2. Kantonalno tužilaštvo je 5. jula 2007. godine zaprimilo apelantovu krivičnu prijavu protiv S. Ž. zbog krivičnog djela krađe. U prijavi je navedeno da je S. Ž. kao ovlašteno lice za zastupanje apelanta u preciziranom vremenskom periodu za vlastite potrebe u više navrata uz pomoć NN službenika precizirane banke podizao novčane iznose bez apelantovog odobrenja. Kantonalno tužilaštvo je 20. maja 2011. godine donijelo naredbu o provođenju istrage protiv osumnjičenog. Navedena naredba je naknadno korigovana u odnosu na pravnu kvalifikaciju.

3. Naredbom Kantonalnog tužilaštva od 30. decembra 2021. godine obustavljena je istraga protiv S. Ž. U obrazloženju te naredbe je zaključeno da nema dovoljno dokaza da je osumnjičeni počinio krivična djela. Pri tome je navedeno i da je banka, čiji su službenici napravili propuste prilikom odobravanja spornih transakcija, naknadila štetu koju je apelant navodno pretrpio radnjama osumnjičenog, kao i da su službenici za te propuste odgovarali u disciplinskom postupku provedenom u banci. Osporena rješenja

4. Rješenjem Kantonalnog tužilaštva broj T09 0 KTP 0014571 22 od 20. aprila 2022. godine (u daljnjem tekstu: prvostepeno rješenje) odbijena je kao neosnovana apelantova pritužba podnesena protiv naredbe o neprovođenju istrage. U obrazloženju je navedeno da je glavna tužiteljica nakon uvida u spis predmeta, a naročito dokaze koje je cijenio postupajući tužilac, utvrdila da je pravilna i zakonita odluka da se istraga obustavi. U vezi s tim je navedeno da je, zbog nepostojanja kompletne apelantove dokumentacije, nemoguće utvrditi osnovanu sumnju u pogledu postojanja umišljaja prijavljenog S. Ž. za izvršenje krivičnog djela i namjere pribavljanja koristi, odnosno nanošenja štete. U odnosu na apelantove navode da je postupajući tužilac pogrešno utvrdio da je precizirana banka nadoknadila apelantu-oštećenom štetu, glavna kantonalna tužiteljica je navela da je to utvrđeno temeljem precizirane presude Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) donesenom povodom apelantove tužbe protiv te banke radi naknade štete (navedena presuda je postala pravosnažna 26. decembra 2018. godine). U odnosu na apelantove navode koji su se ticali krivične odgovornosti odgovornih lica u preciziranoj banci je navedeno da se prvobitno donesena naredba o provođenju istrage nije odnosila na službenike banke.

5. Rješenjem Federalnog tužilaštva broj T11 0 KTA 0006688 22 od 19. septembra 2022. godine (u daljnjem tekstu: drugostepeno rješenje) odbijena je kao neosnovana apelantova predstavka, te utvrđeno da je naredba Kantonalnog tužilaštva o obustavi istrage od 30. decembra 2021. godine pravilna i zakonita, kao i da su ispunjene procesno-pravne pretpostavke za donošenje takve odluke. Također je odlučeno da je prvostepeno rješenje pravilno i da su za takvu odluku dati razlozi koji opravdavaju njeno donošenje.

6. U obrazloženju je Federalno tužilaštvo ponovilo argumentaciju iz prvostepenog rješenja kada je u pitanju postojanje objektivnih razloga obustave istrage protiv S. Ž. S druge strane, pravilnim je ocijenjen apelantov stav da je za krivično gonjenje službenica banke apsolutno irelevantna okolnost da su one disciplinski procesuirane i kažnjene od banke. Međutim, Federalno tužilaštvo je istaklo da osnovanost takvih navoda ne dovodi u pitanje pravilnost donesenih tužilačkih odluka jer je preduslov za preispitivanje pravilnosti/zakonitosti određene tužilačke odluke njeno postojanje. Pri tome je ukazano da je evidentno da u odnosu na službenice banke niti su vršene bilo kakve provjere, niti je donesena bilo kakva odluka u formalno-pravnom smislu. One su, kako je istaknuto, tokom istrage vođene protiv S. Ž. imale status svjedoka u kojem su svojstvu i saslušane, dok protiv njih nikakav drugi, odvojeni postupak nije vođen. Osim toga, Federalno tužilaštvo je navelo i da je u konkretnom slučaju došlo i do nastupanja relativne zastarjelosti krivičnog gonjenja.

7. Apelant smatra da su mu osporenim rješenjima prekršena prava iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), kao i pravo iz člana 13. Evropske konvencije. Ističe da mu je, skoro nakon punih 14 godina od dana podnošenja prijave, dostavljeno obavještenje Kantonalnog tužilaštva da je donesena naredba o obustavi istrage protiv S. Ž. zbog krivičnog djela zloupotrebe položaja ili ovlaštenja. U vezi s tim ukazuje na nedjelotvornost istrage u konkretnom slučaju, smatrajući da je došlo do proizvoljnog postupanja Kantonalnog tužilaštva. Pri tome navodi da osporenim drugostepenim rješenjem nije odgovoreno na suštinska pitanja iz pritužbe protiv odluke Kantonalnog tužilaštva. S obzirom na navedeno, apelant je tražio od Ustavnog suda da utvrdi kršenje navedenih prava, ukine osporena rješenja i predmet vrati Kantonalnom tužilaštvu da po hitnom postupku donese novu odluku, te da se naloži Federaciji Bosne i Hercegovine da naknadi apelantu troškove na ime sastava apelacije u preciziranom iznosu.

8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (3) tačka h) Pravila Ustavnog suda.

9. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

10. Član 18. stav (3) tačka h) Pravila Ustavnog suda glasi: (3) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:

h) apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;

11. Razmatrajući pitanje da li su u konkretnom slučaju na apelanta primjenjive garancije iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, Ustavni sud zapaža da se postupak u kojem su donesene osporene odluke, odnosi na „osnovanost krivične optužbe“ protiv trećeg lica (S. Ž.), odnosno trećih lica (bankarske službenice), u kojem se apelant pojavljuje u svojstvu podnosioca krivične prijave. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da, u krivičnim postupcima, član 6. Evropske konvencije garantuje pravo na zaštitu samo nekome protiv koga se „utvrđuje [...] osnovanost bilo kakve krivične optužbe“, zato što se samo takva osoba može smatrati „žrtvom“ u smislu tog člana. Obrnuto tumačenje člana 6. Evropske konvencije, prema kojem bi se pravo na pravičan postupak garantovalo i nekome ko traži utvrđivanje osnovanosti krivične optužbe protiv druge osobe, prevazilazilo bi jezičke okvire tumačenja navedenog člana 6. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, između ostalih, Odluke o dopustivosti br. AP-19/02 od 17. marta 2004. godine, AP-

2641/17 od 7. septembra 2017. godine i AP-3809/20 od 12. januara 2021. godine, dostupne na www.ustavnisud.ba).

12. Iz navedenog proizlazi da pravo na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije ne obuhvata pravo na pokretanje krivičnog postupka protiv trećih lica. Budući da član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine ne pruža širi obim zaštite od člana 6. Evropske konvencije, slijedi da su apelantovi navodi o povredi prava na pravično suđenje ratione materiae inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

13. Dalje, Ustavni sud ukazuje da se u predmetnom postupku nije odlučivalo ni o imovinskim pravima apelanta iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Pri tome, Ustavni sud ističe i da iz stanja spisa predmeta proizlazi da je apelant obeštećen za sporni novčani iznos temeljem pravosnažne presude Općinskog suda koja je donesena u međuvremenu. Stoga, Ustavni sud smatra da su navodi apelanta o povredi prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, također, ratione materiae inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

14. Imajući u vidu prednje zaključke, Ustavni sud ukazuje da su i apelantovi navodi o povredi prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije (kao akcesornog prava) u vezi sa pravom na pravično suđenje i pravom na imovinu, također, ratione materiae inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine

15. U skladu sa navedenim, imajući u vidu odredbu člana 18. stav (3) tačka h) Pravila Ustavnog suda prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

16. Konačno, u odnosu na apelantov zahtjev da mu se dosude troškovi na ime sastava apelacije, Ustavni sud podsjeća da, prema Pravilima Ustavnog suda, nije propisano da apelanti imaju pravo na troškove sastava apelacije.

17. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4425/22 („R. B. M“ – Konzalting za… | Sudska praksa | Aktio