Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-1583/21 (D. M.)
Odluka donesena 10. 07. 2025.
- Povreda
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Građanski postupak
- Proporcionalnost
- Naknada štete
- Legitimno očekivanje
- Propisano zakonom
- Nenadležnost za odlučivanje
- Nematerijalna šteta
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić, Angelika Nußberger
Citirani propisi
- Zakon o parničnom postupku · čl. 219
- Zakon o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku
- Zakon o izmjeni Zakona o parničnom postupku
- Zakon o dopunama Zakona o parničnom postupku
- Ukaz o proglašenju Zakona o parničnom postupku
- Zakon o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 62
- Odluka o izmjeni pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 62
- Odluka o dopuni pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 62
Predmeti (1)
AP-1583/21
Apelacija
Odluka o meritumu
10. 07. 2025.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u predmetu broj AP-1583/21, rješavajući apelacije Demira Mešića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (3) tačka a), člana 57. stav (2) tačka b), člana 59. st. (1) i (2) i člana 62. stav (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14, 47/23 i 41/24), u sastavu:
Mirsad Ćeman, predsjednik
Valerija Galić, potpredsjednica
Angelika Nußberger, potpredsjednica
Helen Keller, sutkinja
Ledi Bianku, sudija
Marin Vukoja, sudija
Larisa Velić, sutkinjana sjednici održanoj 10. jula 2025. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Djelimično se usvaja apelacija Demira Mešića.
Utvrđuje se povreda prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Ukida se Presuda Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 43 0 P 143212 19 Rev od 19. januara 2021. godine. Nalaže se Vrhovnom sudu Federacije Bosne i Hercegovine da po hitnom postupku donese novu odluku u skladu sa članom II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Nalaže se Vrhovnom sudu Federacije Bosne i Hercegovine da, u skladu sa članom 72. stav (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Demira Mešića podnesena zbog navodne povrede Ustava Federacije Bosne i Hercegovine zbog nenadležnosti Ustavnog suda Bosne i Hercegovine za odlučivanje.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Demir Mešić (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Srđan Petrić, advokat iz Zenice, podnio je 8. maja 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 43 0 P 143212 19 Rev od 19. januara 2021. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda i zakonskog zastupnika Federacije BiH (u daljnjem tekstu: tužena) zatraženo je 28. jula 2022. godine da dostave odgovore na apelaciju. Vrhovni sud je odgovor dostavio 8. augusta 2022. godine, a zakonski zastupnik tužene to nije učinio u ostavljenom roku.
3. Odgovor Vrhovnog suda je 17. februara 2023. godine dostavljen apelantovom punomoćniku radi eventualnog izjašnjenja, koje nije dostavljeno u ostavljenom roku.
III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelacionih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
Uvodne napomene
5. Presudom Kantonalnog suda od 12. decembra 2013. godine, koja je donesena u ponovnom postupku, apelant je ponovo proglašen krivim da je počinio krivično djelo ubistva, pa je osuđen na kaznu zatvora u trajanju od 22 godine. Odlučujući o apelantovoj žalbi, Vrhovni sud je Presudom broj 04 0 K 003843 14 Kžk od 17. februara 2015. godine ukinuo prvostepenu presudu i apelanta oslobodio optužbe da je počinio navedeno krivično djelo po optužnici Kantonalnog tužilaštva u Zenici od 1. decembra 2011. godine. Po toj optužnici, za koju je donesena oslobađajuća presuda, apelant je proveo u pritvoru, odnosno na izdržavanju kazne zatvora ukupno 1245 dana.
Parnični postupak za isplatu naknade nematerijalne štete
6. Nakon što je Federalno ministarstvo pravde odbilo apelantov zahtjev za isplatu nematerijalne štete po osnovu neosnovanog lišenja slobode, apelant je 1. februara 2017. godine pokrenuo parnicu radi isplate naknade nematerijalne štete iz tog osnova, tražeći isplatu iznosa od 213.735,00 KM, zajedno s kamatama. Općinski sud u Zenici (u daljnjem tekstu: Općinski sud) Presudom broj 43 0 P 143212 17 P od 15. marta 2018. godine djelimično je usvojio tužbeni zahtjev tako što je tuženu obavezao da apelantu isplati ukupan iznos od 124.500,00 KM zajedno s kamatama i troškovima postupka, dok je tužba preko dosuđenog iznosa odbijena. Ocjenom provedenih dokaza, prvostepeni sud je utvrdio relevantne činjenice i zaključio da apelantu pripada pravo na naknadu štete koja mu je prouzrokovana neopravdanom osudom, i to srazmjerno dužini trajanja neosnovanog lišenja slobode. U vezi s tim, obrazloženo je da naknada štete zbog neopravdane osude predstavlja specifičnu građanskopravnu odgovornost koja je regulirana Zakonom o krivičnom postupku FBiH (u daljnjem tekstu: ZKPFBiH). Odredbe ZKPFBiH reguliraju samo „pravo na naknadu štete“. Međutim, kako je sud obrazložio, šteta i naknada štete, vrsta štete i način utvrđivanja i visina štete nisu posebno regulirani tim zakonom, već odredbama Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO). Uzimajući u obzir sve okolnosti konkretnog slučaja, sud je naveo da je ispunjen uvjet za naknadu štete iz člana 439. tač. 2. i 3. ZKPFBiH. Sud je odbio i detaljno obrazložio prigovore tužene u vezi s neurednošću tužbe, nedostatkom aktivne i pasivne legitimacije i zastarom potraživanja.
7. Kantonalni sud je Presudom broj 43 0 P 143212 18 Gž od 19. oktobra 2018. godine odbio žalbe parničnih stranaka i potvrdio prvostepenu presudu. Sud nije prihvatio opravdanim prigovor tužene da je apelant svojim nedopuštenim radnjama imao namjeru da „dovede u zabludu organe koji su vodili krivični postupak“ i da je svojim postupcima uzrokovao lišenje slobode „jer se krio i bio u bjekstvu“. U vezi s tim, Kantonalni sud je naveo da se lišenje slobode smatra neosnovanim, čak i kada je zasnovano na zakonu, ako se kasnije, kao u konkretnom slučaju, zbog oslobađajuće presude pokaže da je ono bilo neosnovano. Sud je obrazložio da je odlučan konačan ishod krivičnog postupka, a ne okolnosti koje su dovele do određivanja pritvora.
8. Iz raspoloživih dokumenata proizlazi da je apelantu u izvršnom postupku isplaćen ukupan iznos od 167.952,50 KM (dosuđena naknada štete zajedno s kamatama i troškovima postupka).
9. Odlučujući o reviziji tužene, Vrhovni sud je donio Presudu broj 43 0 P 143212 19 Rev od 19. januara 2021. godine kojom je reviziju usvojio, obje nižestepene presude preinačio tako što je žalbu tužene usvojio i u cijelosti odbio apelantov tužbeni zahtjev. Obrazloženo je da je tužena tokom postupka s pravom isticala da je apelant svojim nedopuštenim ponašanjem uzrokovao lišenje slobode i određivanje pritvora. U vezi s tim, Vrhovni sud se pozvao na odredbu člana 439. stav (3) ZKPFBiH koja propisuje da naknada štete ne pripada licu koje je svojim nedopuštenim postupcima prouzrokovalo lišenje slobode. Sud je naveo da treba uzeti u obzir da apelant nije bio na adresi prebivališta i prijavljenog boravišta u vrijeme kada je MUP Zeničko-dobojskog kantona provodio predistražne radnje na rasvjetljavanju krivičnog djela ubistva. U vezi s tim je dalje navedeno da su nižestepeni sudovi utvrdili da je apelant bio na uvjetnom otpustu iz KPZ-a s izdržavanja zatvorske kazne po presudi Okružnog suda u Doboju od 24. marta 2009. godine za krivično djelo razbojništva. Sud je također uzeo u obzir da je za apelantom bila raspisana potjernica po osnovu koje je lišen slobode. Obrazloženo je da sve to ukazuje da je apelant bio u bijegu od nadležnih organa, što predstavlja njegove nedopuštene postupke zbog kojih je lišen slobode i zbog kojih mu je određen pritvor. Na osnovu toga, Vrhovni sud je zaključio da je osnovan revizioni prigovor o proizvoljnoj primjeni prava drugostepenog suda. Vrhovni sud je primjenom člana 250. stav (1) Zakona o parničnom postupku odlučio kao u izreci presude.
IV.Apelacija
a) Navodi iz apelacije
10. Apelant se poziva na kršenje prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav
1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije. Uz to, apelant se poziva na kršenje odredbi Ustava Federacije BiH, zatim se poziva na član 5. stav 5. Evropske konvencije te na član 9. stav (5) Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima (u daljnjem tekstu: Međunarodni pakt). Apelant navodi da je pogrešan zaključak Vrhovnog suda da su nižestepeni sudovi proizvoljno primijenili materijalno pravo zato što, kako ističe, član 435. stav (1) ZKPFBiH propisuje pravo na naknadu. Pravo na naknadu propisano je odredbama ZOO-a odnosno Orijentacionim kriterijima i odredbama procesnog prava čl. 435. stav (1) i članom 439. stav (1) tačka
a) ZKPFBiH. Apelant navodi da Evropska konvencija, ali i Međunarodni pakt priznaju pravo na odštetu svakom ko je žrtva hapšenja ili pritvaranja. Dalje navodi da je Vrhovni sud postupio suprotno navedenim standardima jer je prilikom odlučenja „ignorisao član 439. stav (1) tačka a)“ ZKPFBiH. Apelant ističe da stav (3) člana 439. ZKPFBiH propisuje da naknada štete ne pripada licu koje je svojim nedopuštenim postupcima prouzrokovalo lišenje slobode, ali samo u slučajevima postojanja okolnosti iz člana 435. stav (1) tač. a) i b) ZKPFBiH. Apelant navodi da „u momentu pronalaska, kao nevina osoba, nije mogao ni znati da ga MUP Zeničko-dobojskog kantona sumnjiči za ubistvo“, tako da je zaključak Vrhovnog suda „da je imao namjeru izbjegavati odgovornost za krivično djelo za koje je kasnije oslobođen čista improvizacija“. U vezi s tim navodi da mu je pritvor određen iz svih pritvorskih razloga iz člana 146. stav 1. tač. a), b), c) i d) ZKPFBiH, a ne samo iz razloga što nije pronađen na adresi prebivališta. Dalje navodi da se pritvorski razlozi tokom trajanja pritvora nisu mijenjali, izuzev što su razlozi iz tačke b) vremenom prestali postojati, ali su na snazi ostali ostāli zakonski razlozi zbog težine krivičnog djela za koje je apelant bio optužen. Apelant se pozvao na odluke Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) Brogan i dr. protiv Ujedinjenog Kraljevstva i Stanev protiv Bugarske. U vezi s tim je naveo da su u odredbama ZKPFBiH jasno inkorporirani standardi Evropske konvencije i Međunarodnog pakta jer se pravo na naknadu štete u konačnici sagledava kroz konačnu oslobađajuću presudu, a ne kroz razloge za određivanje pritvora, kako je to Vrhovni sud proizvoljno zaključio. U vezi s tim se pozvao i na stav Ustavnog suda Republike Hrvatske iz odluke od 7. maja 2009. godine. Predložio je da se apelacija usvoji, da se osporena presude ukine i predmet vrati na ponovno odlučivanje.
b) Odgovor na apelaciju
11. Vrhovni sud je naveo da ostaje pri razlozima koje je dao u osporenoj odluci te da su svi izneseni prigovori bez osnova. Predloženo je da se apelacija odbije kao neosnovana.
V.Relevantni propisi
12. Zakon o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine Federacije BiH“ br. 35/03, 37/03 – ispravka, 56/03 – ispravka, 78/04, 28/05, 55/06, 27/07, 53/07, 9/09, 12/10, 8/13, 59/14 i 74/20) u relevantnom dijelu glasi:
GLAVA XXXII - POSTUPAK ZA NADOKNADU ŠTETE, REHABILITACIJU I OSTVARIVANJE DRUGIH PRAVA OSOBA NEOPRAVDANO OSUĐENIH I NEOSNOVANO LIŠENIH SLOBODE
Član 435.
Naknada štete zbog neopravdane osude (1) Pravo na naknadu štete zbog neopravdane osude ima osoba kojoj je bila pravomoćno izrečena krivičnopravna sankcija ili koja je oglašena krivom, a oslobođena od kazne, a kasnije je povodom vanrednog pravnog lijeka ponovljeni postupak pravomoćno obustavljen ili je pravomoćnom presudom oslobođena od optužbe, ili je optužba odbijena osim u sljedećim slučajevima:
a) ako je do obustave postupka ili presude kojom se optužba odbija došlo zbog toga što je u ponovljenom postupku tužitelj odustao od krivičnog gonjenja, a do odustanka je došlo na osnovu sporazuma s osumnjičenim, odnosno optuženim,
b) ako je u ponovljenom postupku presudom optužba odbijena zbog nenadležnosti suda, a ovlašteni tužitelj je preduzeo krivično gonjenje pred nadležnim sudom. (2) Osuđeni nema pravo na naknadu štete ako je svojim lažnim priznanjem ili na drugi način namjerno prouzrokovao svoju osudu, osim ako je na to bio prinuđen. (3) U slučaju osude za krivična djela u stjecaju, pravo na naknadu štete može se odnositi i na pojedina krivična dijela u pogledu kojih su ispunjeni uvjeti za priznanje naknade.
Član 437. stav (1) Podnošenje tužbe nadležnom sudu za nadoknadu štete (1) Ako zahtjev za nadoknadu štete ne bude usvojen ili po njemu Federalno ministarstvo pravde ne donese odluku u roku od tri mjeseca od dana podnošenja zahtjeva, oštećeni može kod nadležnog suda da podnese tužbu za nadoknadu štete.
Član 439.
Ostale osobe kojima pripada pravo na naknadu štete (1) Pravo na naknadu štete pripada:
a) osobi koja je bila u pritvoru, a nije došlo do pokretanja krivičnog postupka ili je postupak obustavljen ili je pravomoćnom presudom oslobođena od optužbe ili je optužba odbijena,
b) osobi koja je izdržavala kaznu lišenja slobode, a povodom ponavljanja krivičnog postupka izrečena joj je kazna lišenja slobode u kraćem trajanju od kazne koju je izdržala ili joj je izrečena krivičnopravna sankcija koja se ne sastoji u lišenju slobode ili je oglašena krivom a oslobođena od kazne,
c) osobi koja je usljed pogreške ili nezakonitog rada organa neosnovano lišena slobode ili je zadržana duže u pritvoru ili ustanovi za izdržavanje kazne ili mjere,
d) osobi koja je u pritvoru provela duže nego što traje kazna zatvora na koju je osuđena. (2) Osobi koja je lišena slobode bez zakonskog osnova pripada pravo na naknadu štete ako joj nije određen pritvor, niti joj je vrijeme za koje je lišena slobode uračunato u izrečenu kaznu za krivično djelo ili za prekršaj. (3) Naknada štete ne pripada osobi koja je svojim nedopuštenim postupcima prouzrokovala lišenje slobode. U slučajevima iz stava 1. tačka a) ovog člana isključeno je pravo na naknadu štete i ako su postojale okolnosti iz člana 435. stav 1. ili ako je postupak obustavljen na osnovu člana 219. ovog zakona. (4) U postupku za naknadu štete, u slučajevima iz st. 1. i 2. ovog člana shodno će se primjenjivati odredbe ove glave.
13. Zakon o parničnom postupku („Službene novine Federacije BiH” br. 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15) u relevantnom dijelu glasi:
Član 250. stav (1) (1) Ako revizijski sud utvrdi da je materijalno pravo pogrešno primijenjeno, presudom će usvojiti reviziju i preinačiti pobijanu presudu.
14. Međunarodni pakt o građanskim i političkim pravima, usvojen Rezolucijom 2200A (XXI) Generalne skupštine 16. decembra 1966. godine, stupio na snagu 23. marta 1976. godine, u saglasnosti sa članom 49. („Službeni list SFRJ“ broj 7/71 i „Službeni list RBiH“ br. 5/92 i 25/93) u relevantnom dijelu glasi:
Član 9. stav (5)
5. Svako lice koje je žrtva nezakonitog hapšenja ili pritvora ima pravo na naknadu štete.
VI.Dopustivost i meritum
U odnosu na pozivanje na odredbe Ustava FBiH
15. Polazeći od člana 18. stav (3) tačka a) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud zaključuje da u konkretnom slučaju nije nadležan za odlučivanje o podnesenoj apelaciji u dijelu koji se odnosi na navodnu povredu odredbi Ustava FBiH jer ona, u smislu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, ne pokreće pitanja „koja su sadržana u ovom ustavu“ (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-1409/21 od 19. maja 2021. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba).
U odnosu na ostale prigovore
16. Ustavni sud utvrđuje da apelacija u odnosu na navode kojima se osporava Presuda Vrhovnog suda broj 43 0 P 143212 19 Rev od 19. januara 2021. godine ispunjava uvjete propisane članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, kao i da je podnesena u roku, da ispunjava i ostale uvjete dopustivosti iz člana 18. stav (3) Pravila Ustavnog suda te da nije očigledno (prima facie) neosnovana u smislu odredbe člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
17. Apelant ukazuje da mu je u postupku povrijeđeno pravo iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana
1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, člana 13. Evropske konvencije, člana 5. stav 5. Evropske konvencije i člana 9. stav (5) Međunarodnog pakta.
Pravo na imovinu
18. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi: Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
k) Pravo na imovinu.
19. Član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju u relevantnom dijelu glasi:
Svaka fizička ili pravna osoba ima pravo na mirno uživanje svoje imovine. Niko ne može biti lišen svoje imovine, osim u javnom interesu i pod uvjetima predviđenim zakonom i općim načelima međunarodnog prava.
Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne umanjuju pravo države da primjenjuje zakone koje smatra potrebnim da bi regulirala korištenje imovine u skladu s općim interesom, ili da bi osigurala plaćanje poreza ili drugih doprinosa ili kazni.
20. Prilikom razmatranja da li je došlo do povrede člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, Ustavni sud, prije svega, mora utvrditi ima li apelant „imovinu“ u smislu člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
21. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema konzistentnoj praksi Evropskog i Ustavnog suda, „imovina“ u smislu člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju može biti ili „postojeća imovina“ ili „dobra“, uključujući i potraživanja u odnosu na koja lice ima bar „legitimno očekivanje“ da će ih realizirati (vidi Radomilja protiv Hrvatske, presuda od 20. marta 2018. godine, predstavke br. 37685/10, 22768/12, tač. 142. i 143, i Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-2349/06 od 27. februara 2008. godine, tačka 44, dostupna na www.ustavnisud.ba).
22. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zapaža da odredba člana 439. stav 1. tačka a) ZKPFBiH propisuje da pravo na nadoknadu štete pripada licu koje je bilo u pritvoru, a nije došlo do pokretanja krivičnog postupka ili je postupak obustavljen ili je pravomoćnom presudom oslobođeno optužbe ili je optužba odbijena. U konkretnom slučaju apelant je u pritvoru proveo 1245 dana zbog sumnje/optužbe da je počinio krivično djelo ubistva. Krivična optužba protiv apelanta zbog koje mu je određen pritvor pravomoćno je odbijena, te je apelant oslobođen odgovornosti da je počinio krivično djelo koje mu je stavljeno na teret (vidi tačku 5. ove odluke). Zbog navedenog nižestepeni sudovi su apelantu dosudili pravičnu naknadu koja mu je u konačnici isplaćena (vidi tačku 8. ove odluke). U okolnostima konkretnog slučaja Ustavni sud smatra da je apelant imao „legitimno očekivanje“ koje je zaštićeno članom 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Nadalje, presudom Vrhovnog suda, kojom su nižestepene presude preinačene, došlo je do miješanja u apelantovo pravo na imovinu.
23. Ustavni sud će dalje ispitati da li je miješanje bilo opravdano u svjetlu primjenjivih načela: a) načela zakonitosti, b) načela legitimnog cilja u javnom interesu i c) načela „pravične ravnoteže“.
a) Načelo zakonitosti
24. Prilikom ocjene zakonitosti miješanja u imovinu, Ustavni sud podsjeća na to da je, prema praksi Evropskog suda, prvi i najvažniji zahtjev iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju onaj koji traži da miješanje javnih vlasti u pravo na imovinu bude „zakonito“. Naime, druga rečenica prvog stava člana 1. Protokola broj 1 dopušta lišavanje prava na imovinu samo „pod uvjetima predviđenim zakonom“, a drugi stav člana 1. priznaje državama pravo kontroliranja korištenja imovine izvršavanjem „zakona“. Osim toga, vladavina prava, jedno od osnovnih načela demokratskog društva, dio je svih članova Evropske konvencije (vidi Evropski sud, Lekić protiv Slovenije (VV), presuda od 11. decembra 2018. godine, predstavka broj 36480/07, tačka 94). Načelo zakonitosti također podrazumijeva da su primjenjive odredbe domaćeg prava dovoljno dostupne, precizne i predvidive u svojoj primjeni (ibid., tačka 95). Tek kada je zahtjev zakonitosti ispunjen, može se razmatrati da li postoji pravična ravnoteža između zahtjeva od općeg ili javnog interesa i zahtjeva za zaštitu pojedinačnog prava na imovinu.
25. U konkretnom slučaju Vrhovni sud je primijenio odredbu člana 439. stav (3) koja propisuje da naknada štete ne pripada licu koje je svojim nedopuštenim postupcima prouzrokovalo lišenje slobode.
Ustavni sud zapaža da je tom odredbom predviđeno ograničenje prava na naknadu štete po osnovu neosnovanog lišenja slobode pod određenim uvjetima. Međutim, Ustavni sud smatra kako posljedice koje ovakva odredba ima, s aspekta saglasnosti sa članom 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, predstavljaju materijalna razmatranja koja treba uzeti u obzir pri odlučivanju o tome jesu li javne vlasti u primjeni propisanih mjera ili u nečinjenju postigle pravičnu ravnotežu između različitih interesa (vidi, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-
1191/08 od 25. marta 2011. godine, tač. 32–33. s daljnjim referencama, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 65/11, dostupna na www.ustavnisud.ba).
b) Načelo legitimnog cilja u javnom interesu
26. Ustavni sud smatra da je miješanje u apelantovo pravo na imovinu bilo u općem interesu, a to je osiguranje dosljednog provođenja zakonskih odredbi koje reguliraju pitanje uvjeta i ograničenja za naknadu štete.
c) Načelo „pravične ravnoteže“ između općeg interesa zajednice i apelantovog prava na mirno uživanje imovine
27. Ustavni sud, slijedeći vlastitu praksu i praksu Evropskog suda, ukazuje na to da u svakom pojedinom slučaju mora postojati „pravičan odnos“ između zahtjeva javnog interesa koji se želi postići i zaštite osnovnih prava pojedinaca, što nije moguće postići ako apelant mora snositi „poseban i pretjeran teret“. Čak i ako je do miješanja došlo u skladu s uvjetima predviđenim zakonom i u javnom interesu, mora postojati i razuman odnos srazmjernosti između korištenih sredstava i cilja koji se želi ostvariti bilo kojim mjerama koje država primjenjuje, uključujući i mjere predviđene da kontroliraju upotrebu imovine pojedinca. Taj je zahtjev izražen pojmom „pravične ravnoteže”, koja mora biti uspostavljena između zahtjeva općeg interesa zajednice i zahtjeva zaštite osnovnih prava pojedinca (vidi Evropski sud, Stołkowski protiv Poljske, presuda od 21. decembra 2021. godine, predstavka broj 58795/15, tačka 61).
28. Ustavni sud zapaža da odredba člana 439. stav (3) ZKPFBiH propisuje da naknada štete ne pripada licu koje je svojim nedopuštenim postupcima prouzrokovalo lišenje slobode. Zakon pobliže ne propisuje koji su to nedopušteni postupci, što implicira da sudovi u svakom konkretnom slučaju utvrđuju činjenice i okolnosti koje bi se mogle podvesti pod ovako široku zakonsku formulaciju. Nedopušteni postupci mogu biti sva ponašanja čiji je krajnji cilj lišenje slobode, a na redovnim sudovima je da takva ponašanja utvrde na osnovu relevantnih činjenica, te da svoj stav o tome obrazlože na način koji ne ostavlja utisak proizvoljnosti. U konkretnom slučaju Vrhovni sud je, suprotno utvrđenju nižestepenih sudova, zaključio da su postojale „nedopuštene radnje“ apelanta koje su opravdale primjenu člana 439. stav (3) ZKPFBiH (vidi tačku 9. ove odluke). U vezi s takvim obrazloženjem Ustavni sud zapaža da je apelant bio osumnjičen, a zatim i optužen da je počinio krivično djelo ubistva. Nadalje, apelant u apelaciji tvrdi da mu je pritvor bio određen po osnovu svih zakonskih razloga, a ne isključivo zbog opasnosti od bjekstva. Vrhovni sud tu okolnost nije uzeo u obzir, niti ju je doveo u vezu s utvrđenim činjenicama kako bi ispitao da li je apelantu određen pritvor isključivo zbog njegovih „nedopuštenih radnji“ ili su postojali i drugi razlozi koji su opravdavali pritvor. U vezi s apelantovim „nedopuštenim radnjama“ Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud obrazložio da se apelant nije nalazio na adresi prebivališta/boravišta u vrijeme vođenja predistražnih radnji i da je višestruki povratnik u izvršenju krivičnih djela. Međutim, Vrhovni sud nije obrazložio na koji način se te okolnosti mogu podvesti pod „nedopuštene radnje“ koje opravdavaju primjenu člana 439. stav 3. ZKPFBiH. Naime, Vrhovni sud nije ispitao da li je apelant osnovano mogao znati da nadležni organi u relevantnom periodu protiv njega provode predistražne radnje za krivično djelo ubistva. Navedeno je, prema mišljenju Ustavnog suda, bilo važno u kontekstu relevantnosti obrazloženja Vrhovnog suda da se apelant nalazio u bjekstvu. Činjenica da je protiv apelanta raspisana potjernica i da se nije nalazio na adresi boravišta/prebivališta u svjetlu okolnosti da Vrhovni sud nije ispitao da li je apelant u relevantnom periodu osnovano mogao znati da se protiv njega provodi predistražni postupak per se ne opravdava obrazloženje Vrhovnog suda da se apelant nalazio u bjekstvu.
29. Imajući u vidu sve bitne okolnosti ovog slučaja, Ustavni sud zaključuje da u konkretnom slučaju, načinom na koji je Vrhovni sud primijenio član 439. stav (3) ZKPFBiH, nije zadovoljeno načelo proporcionalnosti jer osporenim odlukama nije uspostavljena „pravična ravnoteža” između zahtjeva općeg interesa zajednice i zahtjeva zaštite apelantovog prava na imovinu, kako to zahtijeva član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Stoga, Ustavni sud smatra da je došlo do povrede apelantovog prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
Ostali navodi
30. Apelant smatra da mu je u postupku koji je okončan osporenom odlukom povrijeđeno i pravo iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, zatim pravo iz člana 5. stav 5. i člana 13. Evropske konvencije te pravo iz člana 9. stav (5) Međunarodnog pakta. S obzirom na navedeni zaključak Ustavnog suda o kršenju apelantovog prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, Ustavni sud ne vidi potrebu da posebno ispituje i navode o povredi gore navedenih prava.
VII.Zaključak
31. Ustavni sud zaključuje da je došlo do povrede apelantovog prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju jer osporena odluka Vrhovnog suda ne zadovoljava načelo proporcionalnosti u smislu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
32. Na osnovu člana 18. stav (3) tačka a), člana 59. st. (1) i (2) i člana 62. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
33. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman