Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1587/25 (V.B.)
Odluka donesena 19. 02. 2026.
- Pristup sudu
- Izvršni postupak
- Pravično suđenje - razuman rok
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić, Angelika Nußberger
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1587/25
Apelacija
Odluka o dopustivosti
19. 02. 2026.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, dopredsjednice Valerija Galić i Angelika Nußberger i suci Helen Keller, Ledi Bianku, Marin Vukoja i Larisa Velić, na sjednici održanoj 19. veljače 2026. godine, u predmetu broj AP-1587/25, rješavajući apelaciju V. B., na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (4), članka 57. stavak (2) točka a) i članka 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14, 47/23 i 41/24), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio V. B. zbog nedonošenja odluke u razumnom roku u kojem je donesen Zaključak Općinskog suda u Mostaru broj 58 0 I 111952 24 I 2 od 28. svibnja 2025. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neutemeljena.
OBRAZLOŽENJE
1. V. B. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Mostara, kojeg zastupa Matteo Gadžić, odvjetnik iz Mostara, podnio je 7. travnja 2025. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) zbog duljine trajanja postupka koji se u trenutku podnošenja apelacije vodio pred Općinskim sudom u Mostaru (u daljnjem tekstu: Općinski sud) kao predmet broj 58 0 I 111952 24 I 2. Apelant je također podnio zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud obustavio navedeni izvršni postupak do donošenja odluke o apelaciji.
2. Tražitelj izvršenja (MKD „Mikrofin” d.o.o. Banjaluka) je 3. studenog 2011. godine Općinskom sudu podnio prijedlog za izvršenje protiv apelanta i ostalih izvršenika na temelju mjenice, predlažući izvršenje, u relevantnom dijelu, pljenidbom i prodajom apelantovih pokretnih stvari, kao i pljenidbom gotovog novca koji se nađe kod apelanta. Općinski sud je donio rješenje o izvršenju 18. rujna 2013. godine.
3. Tijekom postupka postojale su procesne smetnje glede dostave rješenja o izvršenju izvršenicima, kao i nemogućnost provedbe izvršenja na predloženim sredstvima izvršenja, pa je sud pozivao tražitelja izvršenja da predujmi troškove objave rješenja o izvršenju u dnevnim novinama i da predloži drugo sredstvo izvršenja.
4. Rješenjem Općinskog suda od 28. listopada 2024. godine usvojen je prijedlog tražitelja izvršenja i promijenjeno rješenje o izvršenju tako da je određeno izvršenje, u relevantnom dijelu, na apelantovim novčanim sredstvima koja ostvaruje kod poslodavca. Općinski sud je obavijestio dužnika apelanta i ostalih izvršenika o provedbi izvršenja. Apelant je 12. studenog 2024. godine uložio prigovor protiv navedenog rješenja o promjeni predmeta i sredstva izvršenja.
5. Općinski sud je 28. svibnja 2025. godine donio zaključak kojim se prijedlog za izvršenje u ovoj izvršnopravnoj stvari u odnosu na apelanta ima smatrati tužbom, te je odredio da će se daljnji postupak u odnosu na apelanta nastaviti prema odredbama parničnog postupka. Određeno je da se izvršenje u odnosu na apelanta odgađa, te da će se nastaviti na zahtjev tražitelja izvršenja nakon pravomoćnosti odluke parničnog suda ako tražitelj izvršenja uspije s tužbom. U obrazloženju zaključka Općinski sud je istaknuo da je apelant izjavio prigovor kojem u cijelosti osporava osnovu i visinu obveze koju je tražitelj izvršenja iznio u svom prijedlogu. Sud je ukazao da je člankom 50. st. 4. i 5. Zakona o izvršnom postupku propisano da će se prijedlog za izvršenje smatrati tužbom ako se rješenje o izvršenju pobija u potpunosti ili samo u dijelu kojim je utvrđeno postojanje potraživanja, i u tom slučaju sud će postupati prema odredbama parničnog postupka. Stavkom 5. tog članka je propisano da će sud, kada je podnesen prigovor iz stavka 4. ovog članka, odgoditi izvršenje i nastaviti, na prijedlog tražitelja izvršenja, nakon pravomoćnosti odluke parničnog suda ako tražitelj izvršenja uspije s tužbom. Kako apelant u cijelosti pobija rješenje o izvršenju, te kako je izvršenje određeno na temelju vjerodostojne isprave, sud je ukazao da tražitelj izvršenja svoje pravo treba prethodno dokazati u parničnom postupku. U pouci o pravnom lijeku je navedeno da protiv ovog zaključka nije dopušten pravni lijek. Općinski sud je za ostale izvršenike utvrdio pravomoćnost rješenja o promjeni predmeta i sredstva te je navedeno rješenje dostavio poslodavcu ostalih izvršenika.
6. Apelant navodi da mu je zbog duljine trajanja izvršnog postupka pred Općinskim sudom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija), uključujući i pravo na pristup sudu kao element prava na pravično suđenje, pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju i zabranu diskriminacije iz članka II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i članka 14. Europske konvencije. Apelant ističe da mu Općinski sud u razdoblju od jedanaest godina nije dostavio rješenje o izvršenju, kao i da nije postupio po njegovom prigovoru protiv rješenja o promjeni predmeta i sredstva izvršenja. Ističe da mjenicu nikad nije potpisao, te traži da Ustavni sud ukine rješenje o izvršenju i rješenje o promjeni predmeta i sredstva izvršenja.
7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda.
Članak VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud također ima prizivnu nadležnost za pitanja iz Ustava koja se pojave na temelju presude bilo kojeg drugog suda u Bosni i Hercegovini.
Članak 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja prava zaštićenih Ustavom, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
8. Ustavni sud podsjeća da u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i jesu li ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda. U svezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj praksi i praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koja štiti Ustav Bosne i Hercegovine i te povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očigledno neutemeljena ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji s dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Europski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. siječnja 2018. godine, predstavka broj 48657/16, točka 43., Khudunts protiv Azerbajdžana, odluka od 26. veljače 2019. godine, predstavka broj 74628/16, točka 32., te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. svibnja 2005. godine, točka 9., dostupna na www.ustavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Europski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, predstavka broj 5503/02, točka 21. i Dumlu protiv Turske, odluka od 20. travnja 2021. godine, predstavka broj 65159/17, točka 27.), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine (vidi Europski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. studenog 2008. godine, predstavka broj 34379/03).
9. Ustavni sud zapaža da apelant osporava duljinu izvršnog postupka u kojem je imao procesni položaj izvršenika, koji je pokrenut prijedlogom za izvršenje od 3. studenog 2011. godine, ali za koji je apelant saznao i u koji je stupio tek donošenjem i dostavom rješenja o promjeni sredstva izvršenja od 28. listopada 2024. godine. Imajući u vidu okolnosti konkretnog slučaja, relevantno razdoblje je od 28. listopada 2024. godine pa do 28. svibnja 2025. godine, kada je Općinski sud donio zaključak kojim je usvojio apelantov prigovor i odredio da se prijedlog za izvršenje u odnosu na apelanta ima smatrati tužbom, te je u odnosu na apelanta odloženo izvršenje do okončanja parničnog postupka. Dakle, relevantno razdoblje je oko sedam mjeseci. Ustavni sud podsjeća da se opravdanost duljine postupka mora ocijeniti u svjetlu okolnosti predmeta vodeći računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Europskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Europski sud, Mahmutović protiv Hrvatske, presuda od 15. veljače 2007. godine, predstavka broj 9505/03, točka 26., Jakovljević i drugi protiv Bosne i Hercegovine, presuda od 23. srpnja 2019. godine, predstavka broj 51227/16, točka 82.).
10. U odnosu na ponašanje strana u postupku i nadležnog suda Ustavni sud konstatira da apelant nije doprinio duljini trajanja postupka. S druge strane, ocjenjujući ponašanje redovnog suda, Ustavni sud zapaža da je taj sud u relevantnom razdoblju, nakon donošenja rješenja o promjeni predmeta i sredstava izvršenja, promptno apelantu dostavio navedeno rješenje, te bez duljeg odlaganja odlučio o apelantovom prigovoru. U svezi s apelantovim navodom da mu rješenje o izvršenju nije dostavljeno jedanaest godina, te da je time došlo do kršenja njegovog prava na suđenje u razumnom roku, Ustavni sud ističe da za to vrijeme apelant nije ni bio sudionik postupka, s obzirom na to da tek dostavom rješenja o izvršenju postupak u odnosu na izvršenika počinje teći, kao i rokovi za korištenje raspoloživih pravnih lijekova. U svezi s apelantovim navodom da mjenicu nikad nije potpisao te da Općinski sud nije odlučio o njegovom prigovoru, Ustavni sud zapaža da je nedugo nakon podnošenja apelacije Općinski sud usvojio njegov prigovor, odredio da se prijedlog za izvršenje smatra tužbom i da će se postupak nastaviti prema pravilima parničnog postupka. Prema tome, apelant će u parnici moći osporiti potraživanje za koje smatra da je neutemeljeno. Posmatrajući postupak u cjelini i imajući u vidu sve činjenice u ovom predmetu, Ustavni sud nalazi da nema elemenata koji ukazuju da je Općinski sud bezrazložno odugovlačio postupak, zbog čega u konkretnom slučaju nije povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje u razumnom roku iz članka 6. stavak 1. Europske konvencije, uključujući i pravo na pristup sudu. Osim toga, apelant se pozvao i na kršenje prava na imovinu. Međutim, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ništa ne ukazuje da je njegovo pravo na imovinu došlo u pitanje na način koji bi vodio potrebi da Ustavni sud to pravo posebno ispita prema standardima iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine, niti su u apelaciji pruženi dokazi iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno.
11. Ustavni sud ukazuje da članak 14. Europske konvencije nije neovisan, nego da ima važnu ulogu u nadopunjavanju ostalih odredaba Europske konvencije i njezinih protokola (vidi Europski sud, Oreščanin protiv Hrvatske, odluka od 7. veljače 2023. godine, predstavke br. 19544/15 i 44792/16, točka 21.). Imajući u vidu prethodna razmatranja Ustavnog suda, kao i činjenicu da apelant nije dostavio nikakav dokaz koji bi mogao učiniti vjerojatnim da je u postupku diskriminiran po nekoj od zabranjenih osnova u svezi s uživanjem prava iz Europske konvencije, niti da to proizlazi iz predočenih dokumenata, Ustavni sud te navode neće razmatrati.
12. Imajući u vidu odredbu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neutemeljena, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
13. S obzirom na odluku Ustavnog suda u ovom predmetu, kao i okolnost da je nakon podnošenja apelacije Općinski sud donio zaključak kojim je odložio provedbu rješenja o izvršenju u odnosu na apelanta, nije neophodno posebno razmatrati apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere.
14. U skladu sa člankom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman