Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3444/22 (A. H.)

Odluka donesena 11. 06. 2026.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Krivični postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić, Angelika Nußberger

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3444/22

Apelacija

Odluka o dopustivosti

11. 06. 2026.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednice Valerija Galić i Angelika Nussberger i sudije Helen Keller, Ledi Bianku, Marin Vukoja i Larisa Velić, na sjednici održanoj 11. juna 2026. godine, u predmetu broj AP-3444/22, rješavajući apelaciju Aladina Halilagića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14, 47/23 i 41/24), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Aladin Halilagić protiv Presude Kantonalnog suda u Bihaću broj 23 0 K 049548 22 Kž od 16. juna 2022. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Aladin Halilagić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Velike Kladuše, kojeg zastupa Hasan Veladžić, advokat iz Bihaća, podnio je 5. septembra 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 23 0 K 049548 22 Kž od 16. juna 2022. godine. Apelant je zatražio da Ustavni sud donese privremenu mjeru kojom se ne pokreće izvršenje kazne zatvora, do donošenja konačne odluke Ustavnog suda.

2. Ustavni sud je, prethodno, Odlukom broj AP-3444/22 od 5. oktobra 2022. godine, odbio apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere (dostupna na: www.ustavnisud.ba).

3. Općinski sud u Velikoj Kladuši (u daljnjem tekstu: Općinski sud) je Presudom broj 23 0 K 049548 21 K od 31. januara 2022. godine, apelanta proglasio krivim da je počinio produženo krivično djelo nasilničkog ponašanja iz člana 362. stav 2. u vezi sa stavom 1. i članom 55. Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZ), i osudio ga na kaznu zatvora u trajanju od tri godine i šest mjeseci.

4. Apelant je proglašen krivim što je u martu 2021. godine i 15. aprila 2021. godine, na opisanim mjestima, fizički i psihički maltretirao A. B. (u daljnjem tekstu: oštećeni), koji je kod njega radio i stanovao. Prvo ga je, nezadovoljan što se oštećeni žalio na hranu, više puta tukao šakama, kablom i kaišem, tjerao na fizičke vježbe i na drugi opisani način maltretirao. Drugi put ga je, u garaži, natjerao da se potpuno skine, trči i radi sklekove, polijevao ga hladnom i vrelom vodom, te mu nanio više povreda koje su kvalifikovane kao lake tjelesne povrede (modrice, oguljotine, opekotine). Dakle, kako je Sud utvrdio, apelant je više puta grubim vrijeđanjem, zlostavljanjem drugog, nasiljem prema drugom i osobito drskim i bezobzirnim ponašanjem ugrozio građanski mir, kojom prilikom je jedna osoba lako tjelesno ozlijeđena.

5. U obrazloženju, Sud je naveo da su na prijedlog Tužilaštva saslušani oštećeni i svjedoci A. S., N. O., S. S., Al. M. i A. M., te vještak medicinske struke koji je iznio nalaz i mišljenje. Provedeni su i opisani materijalni dokazi. Na prijedlog odbrane saslušani su svjedoci E. V., S. Č. i mldb. E. V.

6. Općinski sud je ocjenom provedenih dokaza, u smislu člana 296. u vezi sa čl. 15. i 16. Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: ZKPFBiH), zaključio da je činjenično stanje jasno utvrđeno. U presudi su detaljno interpretirani iskazi svjedoka Tužilaštva te je ukazano da su apelant i njegov branitelj „prigovarali u granicama odbrane“ i unakrsno ispitali te svjedoke. Općinski sud je pojasnio da je oštećeni opisao konkretne radnje nasilja, uključujući udarce i zlostavljanje, koje je bilo u prisustvu drugih, i to prvi put u prisustvu N. O., koji je sve mogao čuti i vidjeti, a drugi put u prisustvu A. M. Sud je ocijenio da je iskaz oštećenog vjerodostojan i u potpunosti potvrđuje navode optužnice. Tim iskazom je apelant jasno naznačen kao osoba koja je u opisanom vremenu i mjestima, kako je navedeno u izreci presude, na brutalan i bezdušan način fizički maltretirao oštećenog, nanoseći mu višestruke povrede. Neovisno od toga, Sud je istakao da, prema njegovom stavu, opisano maltretiranje „ima elemente mazohističkog karaktera i ponižavanja osobe što može utjecati na njegovu psihu.“ Dalje je navedeno da je vještak medicinske struke, potvrdio da su povrede kod oštećenog bile višestruke i nastale usljed mehaničkog djelovanja i topline (opekotine). Sud je prihvatio nalaz vještaka medicinske struke kao objektivan i temeljen na dokumentaciji iz Doma zdravlja i fotodokumentaciji.

7. Sud je zaključio da su svi navodi iz optužnice izuzev iskaza oštećenog, potvrđeni i iskazima svjedoka, naročito A. M. – direktnog svjedoka događaja u stanu i garaži. On je opisao fizičko maltretiranje kojem je prisustvovao, potvrdivši i da je svjedok N. O. također bio prisutan, iako je to kasnije negirao. Navedeno je da je raniji iskaz (iz istrage) svjedoka N. O. bio detaljan i vjerodostojan, dok je kasnije svjedočenje na glavnoj raspravi ocijenjeno kao svjesno izbjegavanje istine. Navedeno je da su svjedoci A. S. i Al. M. potvrdili postojanje povreda kod oštećenog.

8. Dalje, Sud je pojasnio da su svjedoci odbrane, E. V., mldb. E. V. i S. Č., naveli da im nije poznato da je apelant u vremenu, mjestu i na način činjenično naveden u izreci presude fizički maltretirao oštećenog. Stoga je Sud zaključio da ti iskazi ne sadrže ni direktna ni posredna saznanja o činjeničnom stanju relevantnom za presudu.

9. Kantonalni sud je presudom broj 23 0 K 049548 22 Kž od 16. juna 2022. godine, žalbe apelantovih branitelja djelomično uvažio i presudu Općinskog suda preinačio u odluci o kazni, tako da je apelanta osudio na kaznu zatvora u trajanju od jedne godine. U ostalom dijelu prvostepena presuda je ostala neizmijenjena.

10. Kantonalni sud je ocijenio da su u pobijanoj presudi dati valjani i prihvatljivi razlozi o svim odlučnim činjenicama koje su značajne da bi se na pravilan i zakonit način donijela sudska odluka. Prvostepeni sud je, kako to i nalaže odredba člana 305. stav 7. ZKPFBiH određeno i potpuno iznio koje činjenice i iz kojih razloga uzima kao dokazane, dao je naročitu ocjenu vjerodostojnosti svih izvedenih dokaza optužbe i apelantove odbrane. Utvrđeno je da je Općinski sud posebnu pažnju posvetio iskazu oštećenog, koji žalbe najviše osporavaju. U vezi s tim je ocijenjeno da Općinski sud, nije samo prepričao oštećenikov iskaz, već ga je pažljivo procijenio i uporedio s ostalim dokazima te potom zaključio da je oštećeni govorio istinu. Ocijenjeno je da je Općinski sud pravilno postupio kada je prihvatio iskaze svjedoka optužbe A. M. i N. O., jer oni, pored oštećenog, imaju neposredna saznanja vezano za radnje izvršenja koje se apelantu stavljaju na teret. Kada je u pitanju nalaz i mišljenje vještaka za sudsku medicinu, naglašeno je da njegov nalaz u pogledu povreda koje su konstatovane na tijelu oštećenog, potvrđuje vjerodostojnost iskaza oštećenog i svjedoka A. M. i N. O., u pogledu radnji izvršenja koje je apelant poduzimao. U presudi su dati jasni razlozi zašto nisu prihvaćeni iskazi svjedoka odbrane, jer oni ne samo da nisu imali neposrednih saznanja vezanih za kritični događaj, već su, po mišljenju Kantonalnog suda, očito bili sračunati sa namjerom da se poboljša apelantov položaj u krivičnopravnom smislu.

11. Dalje, po ocjeni Kantonalnog suda, izreka pobijane presude je jasna i razumljiva, nema proturječnosti izreke sa datim razlozima u obrazloženju, a samim tim nije počinjena bitna povreda odredaba krivičnog postupka iz člana 312. stav 1. tačka k) ZKPFBiH, kako se to žalbama ukazuje. Iz sadržaja spisa proizlazi da je apelant u vremenskom periodu od mjeseca marta 2021. godine do 15. aprila 2021. godine u više navrata poduzimao radnje izvršenja prema oštećenom. Presuda je formulisana tako da obuhvata dva konkretna događaja nasilja. Međutim, kako je dalje zaključio Kantonalni sud, zbog njihove sličnosti, vremenske povezanosti i činjenice da je riječ o istom oštećenom, prvostepeni sud je ispravno zaključio da se radi o jednom - ali produženom - krivičnom djelu nasilničkog ponašanja. Takva pravna kvalifikacija bila je ne samo moguća, već i nužna.

12. Dalje, Kantonalni sud je naveo da su žalbe zbog povrede krivičnog zakona i zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, apstraktne i neodređene, zbog čega taj sud, kao drugostepeni sud, nije niti bio u prilici da cijeni zakonitost prvostepene presude iz tih osnova.

13. Apelant u apelaciji ukazuje na povredu prava iz člana II/3.d) i e) Ustava Bosne i Hercegovine te člana 5. i člana 6. st. 1. i 2. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant smatra da je sud donio odluku proizvoljnom ocjenom dokaza te da nije utvrdio vrijeme izvršenja djela niti je cijenio iskaze svjedoka odbrane. Kantonalni sud je prihvatio obrazloženje prvostepenog suda u pogledu dokazanosti krivnje, a da se nije upuštao u ocjenu ukazanih prigovora a posebno da prvostepeni sud nije dovodio u vezu dokaze optužbe sa dokazima odbrane, koji su suprotni. Apelant ističe i da je činjenično stanje pogrešno utvrđeno „postavljanjem sugestivnih pitanja svjedocima“, kao i da Kantonalni sud nije raspravio žalbene navode apelanta. Apelant povredu prava na slobodu i sigurnost ličnosti, izuzev navođenja u obrascu apelacije, nije ni na koji način obrazlagao niti argumentirao.

14. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: b)Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi: (4)Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

15. Ustavni sud podsjeća da u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i jesu li ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj praksi i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i te povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očigledno neutemeljena ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji s dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. januara 2018. godine, predstavka broj 48657/16, tačka 43., Khudunts protiv Azerbajdžana, odluka od 26. februara 2019. godine, predstavka broj 74628/16, tačka 32., te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine, tačka 9., dostupna na www.ustavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Dumlu protiv Turske, odluka od 20. aprila 2021. godine, predstavka broj 65159/17, tačka 27.), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine (vidi Evropski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. novembra 2008. godine, predstavka broj 34379/03).

16. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje odnose na način na koji su sudovi ocijenili dokaze te na osnovu toga utvrdili činjenično stanje. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je, prema praksi Evropskog suda, prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ističe da ne treba postupati kao sud „četvrte instance“ te da stoga neće, prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije (kojem korespondira član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine), dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili „očigledno nerazumnim“ (vidi Evropski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, predstavka broj 52871/13, tačka 23. sa daljnjim referencama). Takvu praksu dosljedno slijedi i Ustavni sud u odnosu na odluke redovnih sudova (vidi, između ostalih, Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP-

4033/20 od 22. juna 2022. godine, tač. od 42. do 45. sa daljnjim referencama, objavljena na www.ustavnisud.ba). Također, Ustavni sud podsjeća da se neće miješati u način na koji su redovni sudovi usvojili dokaze kao dokaznu građu. Ustavni sud se neće miješati u situaciju kada redovni sudovi povjeruju dokazima jedne strane u postupku na osnovu slobodnog sudijskog uvjerenja. To je isključivo uloga redovnih sudova, čak i kada su izjave jednog te istog svjedoka date na javnoj raspravi i u istrazi suprotne jedna drugoj (vidi mutatis mutandis, Evropski sud, Sorokins i Sorokina protiv Latvije, presuda od 28. maja 2013. godine, predstavka broj 45476/04, tačka 110.).

17. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženjima osporenih presuda dali relevantne razloge za svoje odluke, kako u pogledu utvrđenih činjenica tako i u pogledu primjene prava, zbog čega se ne može reći da su takvi zaključci proizvoljni ili očigledno nerazumni. Sudovi su detaljno analizirali iskaze svjedoka Tužilaštva i vještaka medicinske struke te svjedoka odbrane i dali logične i valjane razloge zašto su vjeru poklonili nalazu vještaka i iskazima oštećenog i ostalih svjedoka optužbe, a ne iskazima svjedoka odbrane. U vezi s tim, Ustavni sud uočava da Sud nije prihvatio iskaze svjedoka odbrane, budući da ni jedan od tih svjedoka nije imao bilo kakva direktna saznanja o apelantovim radnjama, koje su predmet optužbe (vidi tačku 10. ove odluke). Također, Kantonalni sud je detaljno obrazložio da je prvostepeni sud, nakon ocjene dokaza, pravilno zaključio da postoji dovoljno dokaza koji nedvojbeno ukazuju na apelantovu krivnju, te da apelantovi žalbeni navodi nisu mogli dovesti do drugačije odluke suda. Kantonalni sud je obrazložio i zašto je ocijenio neosnovanim apelantove žalbene navode o povredi krivičnog zakona i navodno pogrešno i nepotpuno utvrđenom činjeničnom stanju, u okviru kojih su i navodi o vremenu izvršenja krivičnog djela (vidi tač. 11. i 12. ove odluke). Stoga, Ustavni sud smatra da ne postoji ništa što bi ukazalo na kršenje apelantovog prava na pravično suđenje. Također, Ustavni sud smatra da nema ništa iz čega bi se moglo zaključiti da je prekršena neka druga procesna garancija iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine na apelantovu štetu, niti je apelant pružio dokaze iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno.

18. Apelant se pozvao i na kršenje iz člana II/3.d) i e) Ustava Bosne i Hercegovine te člana 5. i člana 6. stav 2. Evropske konvencije. Međutim, izuzev navođenja tih članova, apelant nije dao bilo kakvo obrazloženje ili dokaze o povredi tih prava, zbog čega ove navode Ustavni sud ne može ni ispitati.

19. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantovi navodi pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ti navodi očigledno (prima facie) neutemeljeni.

20. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neutemeljena, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

21. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3444/22 (A. H.) | Sudska praksa | Aktio