Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-4739/23 (N. U.)
Odluka donesena 22. 01. 2026.
- Nema povrede
- Član 2. Protokola 4 uz EK i član II/3.m) Ustava BiH (Sloboda kretanja)
- Krivični postupak
- Sloboda kretanja
- Pritvor
- Proporcionalnost
- Mjere zabrane
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić, Angelika Nußberger
Citirani propisi
- Zakon o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Odluka o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Zakon o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Zakon o izmjenama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Odluka kojom se proglašava zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH", br. 3/03, 32/03, 36/03 i 26/04)
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine", br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05 i 48/05)
- ODLUKA KOJOM SE DONOSI ZAKON O IZMJENAMA I DOPUNAMA ZAKONA O KRIVIČNOM POSTUPKU BOSNE I HERCEGOVINE ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine", br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06 i 76/06)
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH", br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06, 76/06 i 29/07)
- Zakon o izmjeni Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Odluka o izmjeni pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
- Odluka o dopuni pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
Predmeti (1)
AP-4739/23
Apelacija
Odluka o meritumu
22. 01. 2026.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u predmetu broj AP-4739/23, rješavajući apelaciju Nedima Uzunovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14, 47/23 i 41/24), u sastavu:
Mirsad Ćeman, predsjednik
Valerija Galić, potpredsjednica Angelika Nußberger, potpredsjednica
Helen Keller, sutkinja Ledi Bianku, sudija
Marin Vukoja, sudija
Larisa Velić, sutkinjana sjednici održanoj 22. januara 2026. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Nedima Uzunovića podnesena protiv Rješenja Suda Bosne i Hercegovine broj S1 2 K 031467 23 Kv 15 od 6. oktobra 2023. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Nedim Uzunović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, kojeg zastupa Duška Bogojević, advokat iz Banje Luke, podnio je 13. novembra 2023. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenjā Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) br. S1 2 K 031467 23 Kv 15 od 6. oktobra 2023. godine i S1 2 K 031467 23 Ko od 25. septembra 2023. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Suda BiH i Tužiteljstva Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Tužiteljstvo) zatraženo je da dostave odgovore na apelaciju. Pozvani su dostavili tražene odgovore, koji su 11. decembra 2023. godine dostavljeni apelantovoj punomoćnici na izjašnjenje. Izjašnjenje nije dostavljeno Ustavnom sudu u ostavljenom roku.
III.Činjenično stanje
3. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
Uvodne napomene
4. Pred Sudom BiH u toku je krivični postupak protiv apelanta i drugih osoba zbog postojanja osnovane sumnje da su počinili krivična djela iz Krivičnog zakona Bosne i Hercegovine, i to krivično djelo organiziranog kriminala u vezi s krivičnim djelima zloupotrebe položaja ili ovlasti, sklapanja štetnog ugovora i krivičnog djela pranja novca. Sud je 8. decembra 2021. godine donio rješenje kojim je apelantu odredio mjeru pritvora iz razloga predviđenih članom 132. stav 1. tačka b) Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: ZKP). Istim je rješenjem odbijen prijedlog Tužiteljstva da se apelantu pritvor odredi i zbog posebnog razloga za pritvor iz tačke a) stava 1. člana 132. ZKP-a. Rješenjem Suda BiH od 5. januara 2022. godine odbijen je prijedlog Tužiteljstva za produženje mjere pritvora pa su apelantu određene mjere zabrane. Apelantu je određena mjera zabrane napuštanja boravišta i putovanja, zabrane posjećivanja određenih mjesta ili područja, kao i zabrane sastajanja s određenim osobama. Te su mjere ublažavane prilikom redovnih kontrola.
5. Rješenjem Suda BiH od 23. augusta 2023. godine utvrđeno je da i dalje postoje okolnosti koje opravdavaju daljnju primjenu mjere zabrane putovanja, kao i mjere zabrane sastajanja s određenim osobama. Sud je u obrazloženju rješenja, između ostalog, ukazao da su u konkretnom slučaju apelantu mjere zabrane izrečene i produžavane s ciljem otklanjanja opasnosti od utjecaja na svjedoke i uništenja dokaza, a ne i radi postojanja opasnosti od bjekstva. Dalje, sud je primijetio da Tužiteljstvo u svom izjašnjenju pogrešno obrazlaže opravdanost daljnje primjene mjere zabrane putovanja navodeći „da postoje okolnosti koje ukazuju na opasnost od bjekstva“ iako je sasvim jasno da apelantu pritvor, ali i mjere zabrane niti u jednom trenutku nisu određene radi postojanja navedene opasnosti, nego radi sprečavanja neželjenog utjecaja na istragu.
6. Protiv apelanta je 29. augusta 2023. godine podnesena optužnica. Optužnica je potvrđena 15. septembra 2023. godine.
7. Apelantova braniteljica je 11. septembra 2023. godine Sudu BiH podnijela prijedlog za ukidanje mjera zabrane jer su prestali razlozi zbog kojih su određene. U prijedlogu je navedeno da je protiv apelanta okončana istraga, što je rezultiralo podizanjem optužnice. S obzirom na to da su mjere zabrane apelantu izrečene i produžavane isključivo radi zaštite istrage, a istraga je okončana i svi su dokazi prikupljeni, apelantova odbrana je smatrala da nema potrebe da mjere ostanu na snazi.
Osporena rješenja
8. Rješenjem Suda BiH od 25. septembra 2023. godine odbijen je apelantov prijedlog za ukidanje mjera zabrane produženih rješenjem Suda BiH od 23. augusta 2023. godine. Istim je rješenjem djelomično usvojen prijedlog Tužiteljstva za produženje mjera zabrane koji je podnesen 18. septembra 2023. godine i preciziran na ročištu od 25. septembra 2023. godine. Apelantu je produžena mjera zabrane putovanja i mjera zabrane sastajanja s određenim osobama. Određeno je da izrečene mjere zabrane mogu trajati dok za tim postoji potreba i da će se njihova kontrola vršiti svaka dva mjeseca. Dio prijedloga Tužiteljstva za produženje zabrane sastajanja apelanta s drugim optuženicima u postupku i zabrane posjećivanja određenih mjesta je odbijen.
9. Sud je u obrazloženju rješenja naveo da je 18. septembra 2023. godine primio izjašnjenje Tužiteljstva o prijedlogu odbrane za ukidanje mjera zabrane. Tužiteljstvo je predložilo da se prijedlog odbije budući da je tokom postupka utvrđeno da postoje dokazi koji ukazuju na mogućnost apelantovog bjekstva. Stoga je Tužiteljstvo predložilo da izrečene mjere ostanu na snazi do pravomoćnosti presude.
10. Na ročištu održanom povodom tog prijedloga odbrana je ostala pri svom prijedlogu. Tužiteljstvo je navelo da se izjasnilo o prijedlogu odbrane. Dalje, Tužiteljstvo je navelo da je tokom istrage, a i nakon potvrđivanja optužnice ukazivalo na postojanje opasnosti od bjekstva. Ukazano je da je apelant, kada je saznao da se protiv njega vodi istraga, sa svog računa u Hrvatskoj prebacio novčane iznose na njemu poznate račune. Zbog toga je Tužiteljstvo tvrdilo da apelant posjeduje velika novčana sredstva na računima za koja Tužiteljstvo ne zna, a koja se „nalaze svuda po svijetu“. Osim toga, Tužiteljstvo je navelo da je apelantova supruga podnijela prijedlog za pokretanje stečaja u firmi „Serreta investing“, što ukazuje da optuženici poduzimaju mjere za napuštanje Bosne i Hercegovine. Kako su do tada apelantu mjere zabrane putovanja bile određene zbog opasnosti od utjecaja na istragu, Tužiteljstvo je navedeno ponudilo kao novi prijedlog da se mjere odrede zbog opasnosti od bjekstva.
11. Odbrana je, izjašnjavajući se o tom prijedlogu Tužiteljstva, istakla da se radi o pretpostavkama i da tokom postupka nikada nije utvrđeno postojanje opasnosti od apelantovog bjekstva. Braniteljica je predložila da se prijedlog odbaci kao neblagovremen zato što se procesne garancije koje se odnose na mjeru pritvora odnose i na mjere zabrane. To znači da je Tužiteljstvo bilo obavezno uz optužnicu predložiti produženje mjera. Dalje, odbrana je ukazala da su apelantu mjere zabrane bile izrečene zbog opasnosti od utjecaja na istragu, a ne zbog opasnosti od bjekstva i da se ne može produžiti nešto što ne postoji. Braniteljica je predložila da sud, ukoliko ga ne odbaci, odbije prijedlog Tužiteljstva zbog toga što je apelant duži period svjestan svog procesnopravnog položaja, zbog čega okolnosti koje je Tužiteljstvo navelo nisu dovoljan razlog za postojanje mjere zabrane putovanja. Osim toga, odbrana je istakla da apelant posjeduje samo državljanstvo BiH, da je oženjen, otac troje maloljetne djece i da je s porodicom stalno nastanjen u Sarajevu. Njegove veze s BiH su čvrste i stalne.
12. Sud je, imajući u vidu izjašnjenja stranaka, prvenstveno razmotrio pitanje postojanja osnovane sumnje da je apelant počinio krivična djela koja su mu stavljena na teret. Sud je naveo da postoji dovoljno dokaza koji u toj fazi postupka potkrepljuju tvrdnju Tužiteljstva o postojanju osnovane sumnje. Sud je ukazao da osnovana sumnja proizlazi iz iskaza svjedoka saslušanih tokom istrage i materijalnih dokaza dostavljenih uz optužnicu.
13. U pogledu mjere zabrane putovanja, sud je naveo da je, razmotrivši prijedlog Tužiteljstva za produženje mjera zabrane po tom zakonskom osnovu, utvrdio da postoje okolnosti koje ukazuju na određen stepen opasnosti od bjekstva. Sud je ocijenio osnovanim navode odbrane da je mjera zabrane putovanja u fazi istrage bila izrečena zbog bojazni od ometanja istrage, a ne zbog opasnosti od bjekstva. Međutim, sud je istakao da je njegova obaveza tokom cijelog postupka, u postupku kontrole mjera zabrane, ili prijedloga za njihovo produženje ili ukidanje, da cijeni razloge za njihovu daljnju egzistenciju i vodi računa o tome da li je neki od razloga prestao ili se neki novi pojavio. Stoga je sud, bez obzira na to što apelantu mjera zabrane putovanja nije bila izrečena zbog opasnosti od bjekstva, zaključio da u tom procesnom trenutku takva opasnost postoji. Zbog toga je ocijenio opravdanim i dalje održati na snazi navedenu mjeru, odnosno odbiti prijedlog odbrane za njezino ukidanje. Osim toga, sud je istakao da je krivični postupak prešao iz faze istrage u novu fazu podizanja, potom i potvrđivanja optužnice. Iako je istraga u predmetu trajala duži period i apelant je bio upoznat s onim što mu se stavlja na teret, činjenica potvrđivanja optužnice protiv njega, po stavu suda, dodatno daje na ozbiljnosti i izvjesnosti daljnjeg vođenja krivičnog postupka. Sud smatra da to može biti motiv i razlog da se apelant da u bijeg i postane nedostupan organima gonjenja. Ukazano je da iz dokaza dostavljenih uz optužnicu (izvodi iz banaka, transakcije, ugovori o zajmu i dr.) proizlazi da apelant raspolaže velikim novčanim sredstvima na računima u zemlji i inozemstvu, koja nisu blokirana, a s kojima bi on i njegova porodica mogli bez teškoća živjeti u bilo kojem dijelu svijeta. Sud je također cijenio činjenicu da je apelant dugi niz godina živio i radio u Moskvi, što govori u prilog činjenici da mu odlazak u inozemstvo i organizacija života tamo nije nepoznanica. Sud je istakao da, ukoliko se ukaže opravdana potreba da apelant napusti BiH, on se može obratiti sudu s obrazloženim zahtjevom, o kojem će sud odlučiti.
14. Rješenjem vijeća Suda BiH od 6. oktobra 2023. godine odbijena je apelantova žalba. Vijeće je navelo da je sudija za prethodno saslušanje donio pravilnu odluku o potrebi daljnjeg trajanja mjera zabrane uz adekvatno obrazloženje i da takvom odlukom suda nije došlo do povrede odredaba krivičnog postupka. Vijeće je ocijenilo neosnovanim navod iz žalbe da je osporeno rješenje doneseno na osnovu izjašnjenja Tužiteljstva na prijedlog odbrane, a ne na osnovu prijedloga Tužiteljstva za produženje mjera zabrane. Vijeće je u vezi s tim ukazalo da je sudija za prethodno saslušanje odluku donio nakon izjašnjenja svih strana u postupku, odnosno nakon održanog ročišta na kojem su stranke iznijele argumentaciju kojom opravdavaju, odnosno osporavaju daljnju potrebu za egzistiranjem mjera zabrane. Odluka je donesena u skladu s procesnom fazom u kojoj se predmet nalazio, uz ocjenu svih relevantnih okolnosti. Vijeće je istaklo da je prvostepeni sud pravilno i potpuno utvrdio i ocijenio sve odlučne činjenice i okolnosti koje su postojale na apelantovoj strani u vrijeme donošenja osporenog rješenja. Na osnovu tih činjenica i okolnosti prvostepeni sud je izveo pravilan zaključak o neophodnosti daljnje primjene mjere zabrane putovanja i mjere zabrane sastajanja s određenim osobama.
15. Vijeće je ukazalo da je u žalbi navedeno da je odbrani uskraćeno pravo na izjašnjenje na prijedlog i dokaze za produženje mjera zabrane i da se osporeno rješenje zasniva na dokazima u koje odbrana nije imala uvid (dokazi da apelant posjeduje imovinu u Hrvatskoj i da je podigao velike novčane iznose s računa u Hrvatskoj). Vijeće je navelo da se „neosnovanost tih navoda ogleda u činjenici da je odbrani, nakon potvrđivanja optužnice 15. septembra 2023. godine, ona dostavljena zajedno s dokazima u prilogu. (…) Stoga, kada se navedeno dovede u vezu sa činjenicom da je odbrana uputila sudu prijedlog za ukidanje mjera zabrane 18. septembra 2023. godine, dakle nakon potvrđivanja optužnice i uvida u dostavljene dokaze, te činjenicom da je strankama na ročištu održanom 25. septembra 2023. godine omogućeno da se izjasne na razloge i argumente suprotne strane, što su u konačnici i učinile, to je vijeće navedeni prigovor odbrane da im je onemogućen uvid u dokaze i time povrijeđeno pravo na odbranu ocijenilo paušalnim i neargumentiranim“.
16. Vijeće je, u pogledu žalbenih navoda da u osporenom rješenju nisu obrazložene odlučne činjenice u pogledu postojanja bojazni od bjekstva, istaklo da su u osporenom rješenju dati jasni i argumentirani razlozi u pogledu izrečenih mjera. Vijeće je navelo da ti razlozi, suprotno navodima odbrane, nisu uopćeni, nego jasni i određeni. Dalje, u pogledu daljnje primjene mjere zabrane putovanja vijeće je zaključilo da je u osporenom rješenju pravilno zaključeno da je, u skladu s procesnom situacijom, odnosno činjenicom da je potvrđena optužnica, za apelanta nastupila potpuno nova procesna situacija. To, prema mišljenju vijeća, može biti motivirajući faktor apelantu da opstruira krivični postupak tako što će se dati u bjekstvo ili se sakriti. Vijeće je imalo u vidu činjenicu da je apelant svjestan težine krivičnih djela koja mu se stavljaju na teret i visine sankcije, kao i činjenicu da tek predstoji početak glavnog pretresa. Stoga je vijeće prihvatilo stav prvostepenog suda da postoji bojazan da bi apelant mogao pobjeći i zaključilo da je opravdano daljnje trajanje mjere zabrane putovanja. Vijeće je istaklo da dijeli stav prvostepenog suda o neophodnosti daljnjeg egzistiranja mjere zabrane putovanja prema optuženom zbog opasnosti od bjekstva. Vijeće je dodatno istaklo da, u skladu s fazom u kojoj se nalazi taj krivični postupak, mjera zabrane putovanja zbog bojazni od bjekstva ima svoju svrhu budući da onemogućava neminovno odugovlačenje krivičnog postupka do kojeg bi sigurno došlo u slučaju eventualnog bjekstva i provođenja procedure izručenja, što je u skladu s načelima ekonomičnosti i efikasnosti krivičnog postupka.
IV.Apelacijaa)Navodi iz apelacije
17. Apelant smatra da su mu osporenim rješenjima povrijeđena prava iz člana II/3.e) i m) Ustava Bosne i Hercegovine, čl. 6. i 13. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), te prava iz člana 2. Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju. Apelant smatra da je u postupku proizvoljno primijenjeno procesno pravo. Ukazao je da je podnio prijedlog za ukidanje mjera zabrane imajući u vidu da je nastupila nova činjenica, tj. da je protiv njega potvrđena optužnica. To je doveo u vezu sa činjenicom da u optužnici nije predloženo produženje niti određivanje mjera zabrane. Apelant je ukazao da je odredbom člana 227. stav 3. ZKP-a propisano da u optužnici treba navesti da li se predlaže određivanje ili produženje pritvora. Apelant smatra da se to odnosi i na mjere zabrane jer mjere zabrane predstavljaju blažu mjeru od pritvora, a imaju i istu svrhu
– osiguranje neometanog vođenja krivičnog postupka i određuju se iz istih razloga.
18. Dalje, apelant je istakao da je Sud BiH naveo da je prvostepeno rješenje doneseno po prijedlogu Tužiteljstva 18. septembra 2023. godine, preciziranom na ročištu od 25. septembra 2023. godine. Apelant ističe da podnesak Tužiteljstva od 18. septembra 2023. godine nije predstavljao, niti je naslovljen kao prijedlog za određivanje i/ili produženje mjera zabrane, nego je predstavljao isključivo izjašnjenje Tužiteljstva na prijedlog odbrane za ukidanje mjera zabrane. To se vidi iz teksta podneska, naslova podneska, kao i činjenice da su u njemu navedeni podaci o pravnim zastupnicima pravnih osoba. Apelant je naveo da taj podnesak jest dostavljen odbrani, ali iz njegovog sadržaja je vidljivo da on ne sadrži prijedlog nego isključivo izjašnjenje na prijedlog odbrane za ukidanje mjera zabrane. Dalje, apelant je naveo da je na ročištu održanom 25. septembra 2023. godine „Tužiteljstvo iznijelo neku formu usmenog nekonkretiziranog prijedloga, na koji je odbrana dala izjašnjenje, ali bez suštinske mogućnosti da se izjasni“. To se najbolje vidi iz činjenice da je Tužiteljstvo „ponudilo da dostavi pismeni prijedlog, očigledno i samo svjesno to nije uradilo“. Apelant ističe da je uslijed takvog postupanja ostao uskraćen za mogućnost da se izjasni na prijedlog Tužiteljstva. Apelant tvrdi da su osporena rješenja donesena bez obrazloženog prijedloga ovlaštenog podnositelja. Dalje, apelant je ukazao da je odbrana na ročištu održanom 25. septembra 2023. godine jasno iznijela da se nije bila u mogućnosti upoznati s navodnim dokazima koji ukazuju na opasnost od bjekstva, ali joj to ni tada nije omogućeno.b)Odgovor na apelaciju
19. Sud BiH je u odgovoru na apelaciju ocijenio neosnovanim apelantove navode o tome da je prvostepeni sud povrijedio njegovo pravo na slobodu kretanja. Sud je ukazao da apelant nije naveo niti jednu činjenicu koja bi ukazivala na takvu povredu, posebno ako se ima u vidu činjenica da je sud odluku donio nakon izjašnjenja svih strana u postupku, nakon održanog ročišta na kojem su stranke iznijele argumentaciju kojom opravdavaju, odnosno osporavaju daljnju potrebu za egzistiranjem mjera zabrane. V.Relevantni propisi
20. Zakon o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik BiH“ br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06, 76/06, 29/07, 32/07, 53/07, 76/07, 15/08, 58/08, 12/09, 16/09, 93/09, 72/13, 49/17 – odluka USBiH, 42/18 – rješenje USBiH, 65/18, 22/21 – odluka USBiH i 8/22 – rješenje USBiH)
Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji glasi:
Odjeljak 4 - Mjere zabrane
Član 126. stav (2)
Zabrana napuštanja boravišta i zabrana putovanja (2) U okolnostima iz stava (1) ovog člana, Sud također može, bilo kao dodatnu mjeru uz zabranu napuštanja boravišta bilo kao zasebnu mjeru, narediti privremeno oduzimanje putnih isprava uz zabranu izdavanja novih putnih isprava, kao i zabranu korištenja lične karte za prelazak državne granice Bosne i Hercegovine (zabrana putovanja).
Član 126.a stav 1. tačka c) Ostale mjere zabrane (1) Kada okolnosti slučaja na to ukazuju, Sud može izreći jednu ili više sljedećih mjera zabrane:
c) zabranu sastajanja s određenim osobama,
Član 227.
Sadržaj optužnice (1) Optužnica sadrži:
a) naziv Suda,
b) ime i prezime osumnjičenog, s osobnim podacima,
c) opis djela iz kog proizlaze zakonska obilježja krivičnog djela, vrijeme i mjesto učinjenja krivičnog djela, predmet na kome je i sredstvo kojim je izvršeno krivično djelo, kao i ostale okolnosti potrebne da se krivično djelo što preciznije odredi,
d) zakonski naziv krivičnog djela, s navođenjem odredbe krivičnog zakona,
e) prijedlog o dokazima koje treba izvesti, uz naznačenje svjedoka i vještaka ili pseudonima zaštićenih svjedoka, spisa koje treba pročitati i predmeta koji služe kao dokaz,
f) rezultat istrage,
g) dokaze koji potkrijepljuju navode optužnice. (2) Jednom optužnicom može se obuhvatiti više krivičnih djela ili više osumnjičenih. (3) Ako se osumnjičeni nalazi na slobodi, u optužnici se može predložiti da se odredi pritvor, a ako se nalazi u pritvoru može se predložiti da se pritvor produži ili da se pusti na slobodu.
VI.Dopustivost i meritum
21. Ustavni sud utvrđuje da apelacija ispunjava uvjete propisane članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, kao i da je podnesena u roku, da ispunjava i ostale uvjete dopustivosti iz člana 18. stav (3) Pravila Ustavnog suda, te da nije očigledno (prima facie ) neosnovana, u smislu odredbe člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
22. Apelant pobija navedena rješenja tvrdeći da su mu njima povrijeđena prava iz člana II/3.e) i m) Ustava Bosne i Hercegovine, čl. 6. i 13. Evropske konvencije, te prava iz člana 2. Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju. S obzirom na to da se apelant nalazi na slobodi i da se suština njegovih navoda odnosi na problematiziranje produženja mjere zabrane putovanja u inozemstvo, Ustavni sud će navode iz apelacije ispitati isključivo u vezi s garancijama prava na slobodu kretanja iz člana II/3.m) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2. Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju.
23. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
m) Pravo na slobodu kretanja i prebivališta.
24. Član 2. Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju glasi:
1. Svako ko se zakonito nalazi na teritoriji jedne države ima na toj teritoriji pravo na slobodu kretanja i slobodu izbora boravišta.
2. Svako je slobodan napustiti bilo koju zemlju, uključujući i vlastitu.
3. Nikakva ograničenja ne mogu se postaviti u odnosu na ostvarivanje ovih prava osim onih koja su u skladu sa zakonom i koja su neophodna u demokratskom društvu u interesu državne ili javne sigurnosti, radi očuvanja javnog poretka, radi sprečavanja kriminala, radi zaštite zdravlja ili morala, ili radi zaštite prava i sloboda drugih.
4. Prava iz stava 1. mogu se u određenim oblastima, također, podvrgnuti ograničenjima koja su uvedena u skladu sa zakonom i opravdana javnim interesom u demokratskom društvu.
25. Prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), svaka mjera kojom se ograničava pravo na slobodu kretanja mora biti „u skladu sa zakonom“, mora slijediti jedan ili više legitimnih ciljeva iz stava 3. člana 2. i mora biti „neophodna u demokratskom društvu“ u svrhu postizanja takvog cilja (vidi Evropski sud, Khlyustov protiv Rusije, presuda od 11. jula 2013. godine, predstavka broj 28975/05, tačka 64).
26. Ustavni sud podsjeća da izraz „u skladu sa zakonom“ zahtijeva ne samo da nametnute mjere imaju osnov u domaćem pravu već upućuje i na kvalitetu zakona u pitanju, zahtijevajući da bude dostupan zainteresiranim osobama i predvidiv u pogledu njegovih efekata (vidi Evropski sud, De Tommaso protiv Italije, presuda od 23. februara 2017. godine, predstavka broj 43395/09, tačka 106). Pri tome, kada je riječ o zakonitosti, uključujući i pitanje da li je poštovan postupak propisan zakonom, Evropska konvencija se, u suštini, poziva na nacionalno pravo i utvrđuje obavezu da se poštuju materijalna i proceduralna pravila nacionalnog prava.
27. U konkretnom slučaju, iz apelantovih navoda proizlazi da on ne osporava da su mjere zabrane zasnovane na relevantnim odredbama ZKP-a, ali tvrdi da prilikom njihovog izricanja nije poštovana zakonska procedura. Konkretno, problematizirajući zakonitost produženja mjere zabrane putovanja, ukazuje na okolnost da uz optužnicu nije predloženo produženje mjera zabrane, tvrdi da je sud mjere produžio bez obrazloženog prijedloga ovlaštenog podnositelja i da je uslijed takvog postupanja ostao uskraćen za mogućnost da se izjasni na prijedlog Tužiteljstva.
28. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je o apelantovom prijedlogu za ukidanje mjera zabrane održano ročište na kojem je apelanta zastupala njegova braniteljica. Tokom ročišta je utvrđeno da je Tužiteljstvo podnijelo prijedlog da se apelantu mjere produže zbog opasnosti od bjekstva. Izjašnjavajući se o tom prijedlogu, apelantova braniteljica je predložila da se taj prijedlog odbaci kao neblagovremen jer nije podnesen uz optužnicu ili da se odbije jer Tužiteljstvo nije ponudilo dovoljno razloga za njihovo produženje. Sud je, u pogledu navedenog, ukazao da je njegova obaveza tokom cijelog postupka, u postupku kontrole mjera zabrane, da cijeni razloge za njihovu daljnju egzistenciju i vodi računa da li je neki od razloga prestao ili se neki novi pojavio. Stoga je, bez obzira na to što apelantu mjera zabrane putovanja nije bila izrečena zbog opasnosti od bjekstva, sud zaključio da u tom procesnom trenutku takva opasnost postoji, ocijenio je opravdanim da i dalje održi na snazi navedenu mjeru te odbije prijedlog odbrane za njezino ukidanje.
29. Imajući u vidu navedeno, konkretno odredbu člana 227. ZKP-a, Ustavni sud ocjenjuje neosnovanim apelantove navode da je prijedlog Tužiteljstva podnesen neblagovremeno. Naime, tom odredbom u stavu 3. je propisano da se ako se osumnjičeni nalazi na slobodi u optužnici može predložiti da se odredi pritvor, a ako se nalazi u pritvoru može se predložiti da se pritvor produži ili da se pusti na slobodu. U konkretnoj situaciji, apelantu su mjere zabrane bile produžene u postupku redovne kontrole rješenjem Suda BiH od 23. augusta 2023. godine. Činjenica da prilikom podizanja optužnice Tužiteljstvo nije tražilo njihovo produženje ne čini te mjere zabrane nezakonitima. Prvo iz razloga što navedena zakonska odredba propisuje da Tužiteljstvo „može“ tražiti njihovo produženje, dakle ne propisuje obavezu da se produženje mjera traži. Drugo, rješenje od 23. augusta 2023. godine doneseno je u skladu sa zakonom i bilo je na snazi u vrijeme podnošenja optužnice. Osim toga, u postupku koji apelant osporava, u kojem su mjere zabrane produžene zbog opasnosti od bjekstva, apelanta je zastupala njegova braniteljica. Ona se očitovala o tom prijedlogu i iznijela razloge zbog kojih smatra da apelantu mjere ne trebaju biti produžene. Suprotno apelantovim navodima da je bio uskraćen da se izjasni na prijedlog Tužiteljstva, iz stanja u spisu jasno proizlazi da je apelant imao i iskoristio tu mogućnost. Dalje, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi u obrazloženjima osporenih rješenja, kako je navedeno u činjeničnom dijelu ove odluke, dali pojašnjenja za svoje zaključke o postojanju osnovane sumnje da je apelant počinio krivično djelo za koje se tereti optužnicom, kao i razloge za postojanje naročitih okolnosti koje ukazuju na opasnost od bjekstva. Navedene razloge Ustavni sud smatra dovoljnim u ovoj fazi postupka. S obzirom na navedeno, proizlazi da su mjere zabrane apelantu izrečene u skladu sa zakonom.
30. U pogledu proporcionalnosti izrečene mjere zabrane putovanja u vezi s apelantovim pravom na slobodu kretanja, Ustavni sud podsjeća da, prema praksi Evropskog suda, prilikom ispitivanja proporcionalnosti sud treba razmotriti tri elementa: a) apelantovo ponašanje, uključujući, gdje je relevantno, postojanje prijetnje po javni poredak; b) poseban utjecaj na apelantove specifične okolnosti, uključujući i porodične potrebe i finansijska sredstva, te c) da li je apelant imao istinski interes za ostvarivanje prava na koje utječe osporeno ograničenje (vidi Evropski sud, Garib protiv Nizozemske, presuda od 6. novembra 2017. godine, predstavka broj 43494/09, tač. 158–164). Evropski sud je također istakao da neodređena osobna preferencija za koju nije dato nikakvo opravdanje ne može nadjačati javno odlučivanje, umanjujući time polje slobodne procjene države (idem, tačka 166).
31. Imajući u vidu navedene standarde, Ustavni sud zaključuje da je Sud BiH za vrijeme trajanja mjera zabrane vodio računa o apelantovim specifičnim interesima, kao i o tome da se apelantovo pravo na slobodu kretanja ne ograničava preko neophodno potrebne mjere. Taj zaključak Ustavni sud zasniva na obrazloženjima osporenih rješenja iz kojih proizlazi da su mjere koje su bile izrečene apelantu tokom postupka redovno kontrolirane i ublažavane u skladu s procjenom suda. Osim toga, Ustavni sud primjećuje da je Sud BiH u rješenju od 25. septembra 2023. godine istakao da se apelant, ukoliko se ukaže opravdana potreba da napusti BiH, može obratiti sudu s obrazloženim zahtjevom i tražiti dozvolu za putovanje. Dalje, Ustavni sud podsjeća da krivični postupak nužno podrazumijeva određene restrikcije u odnosu na osobe protiv kojih se vodi i da mjere zabrane predstavljaju odraz tih restrikcija u okviru kojih postoje i određena ograničenja osnovnih prava i sloboda prema osobama kojima su izrečene, u mjeri koja je nužna da se zaštite i ostvare legitimni ciljevi krivičnog postupka. O tome su, kako to proizlazi iz obrazloženja osporenih rješenja, redovni sudovi također vodili računa pri ocjeni postizanja pravične ravnoteže između javnog interesa i apelantovih ustavnih prava, odnosno da li je izrečena sporna mjera zabrane doista neophodna u demokratskom društvu. Imajući u vidu obrazloženja redovnih sudova, Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost u zaključku Suda BiH da je u toj fazi postupka bilo nužno apelantu izreći mjeru zabrane putovanja iz člana 126. stav (2) ZKP-a. S obzirom na to da nema proizvoljnosti u obrazloženjima Suda BiH o ocjeni razloga za produženje sporne mjere zabrane putovanja, proizlazi da u konkretnom slučaju interes za neometano vođenje postupka još uvijek preteže nad apelantovim pravom na slobodu kretanja, odnosno da je postignut pravičan balans i zadovoljeno načelo proporcionalnosti.
32. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da osporenim rješenjima nije došlo do povrede apelantovog prava na slobodu kretanja i boravišta iz člana II/3.m) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2. Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju.
VII.Zaključak
33. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na slobodu kretanja i prebivališta iz člana II/3.m) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2. Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju kada je mjera zabrane putovanja izrečena u skladu sa zakonom i u službi legitimnog cilja, te ne dovodi u pitanje pravičnu ravnotežu između legitimnog cilja koji se ogleda u osiguranju nesmetanog vođenja krivičnog postupka i apelantovog prava na slobodu kretanja i prebivališta.
34. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
35. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman