Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4089/22 (A. Š.)

Odluka donesena 02. 07. 2026.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Krivični postupak
  • Dokazni postupak
  • In dubio pro reo
  • Dokaz
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Načelo slobodne ocjene dokaza
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić, Angelika Nußberger

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4089/22

Apelacija

Odluka o dopustivosti

02. 07. 2026.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednice Valerija Galić i Angelika Nussberger i sudije Helen Keller, Ledi Bianku, Marin Vukoja i Larisa Velić, na sjednici održanoj 2. jula 2026. godine, u predmetu broj AP-4089/22, rješavajući apelaciju Armina Šabanovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“, br. 94/14, 47/23 i 41/24), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Armina Šabanovića podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 K 693222 22 Kž 2 od 9. juna 2022. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Armin Šabanović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, kojeg zastupa Kadrija Kolić advokat iz Ilidže, podnio je 1. novembra 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 K 693222 22 Kž 2 od 9. juna 2022. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 65 0 K 693222 21 K 2 od 14. februara 2022. godine.

2. Općinski sud je Presudom broj 65 0 K 693222 21 K 2 od 14. februara 2022. godine oglasio apelanta krivim da je na način opisan u izreci presude počinio krivično djelo teška tjelesna povreda iz člana 172. stav (1) Krivičnog zakona FBiH (u daljnjem tekstu: KZ FBiH). Slijedom toga, sud je apelantu izrekao uslovnu osudu kojom mu je utvrđena kazna zatvora u trajanju od sedam mjeseci, a koja kazna se neće izvršiti ukoliko apelant u roku od jedne godine od dana pravosnažnosti presude ne počini novo krivično djelo.

3. U obrazloženju presude, Općinski sud je naveo da su tokom postupka po prijedlogu optužbe saslušani svjedoci E. B., E. M. i N. L. (u daljnjem tekstu: oštećeni), vještak medicinske struke dr. H. Ž. i vještak D. Š., te da je izvršen uvid i čitanje materijalne dokumentacije, dok je po prijedlogu obrane saslušan svjedok H. D., te je izvršen uvid i čitanje u materijalne dokumentacije. Općinski sud je naveo da je cijenio sve dokaze pojedinačno i u njihovoj međusobnoj povezanosti, te da je na osnovu svih izvedenih dokaza van razumne sumnje utvrdio da su se u apelantovim radnjama stekla sva obilježja djela za koje je optužen. Osim toga, sud je ocijenio neosnovanim apelantov prigovor o nezakonitosti zapisnika o prepoznavanju lica. U vezi s tim je obrazložio da je zapisnik sačinjen u skladu sa odredbama člana 165. Zakona o krivičnom postupku (u daljnjem tekstu: ZKP), te da sadrži sve obavezne elemente, da ga je potpisalo lice koje je vršilo prepoznavanje i službena lica u smislu odredbi čl. 166., 167. i 168. ZKP-a. Takođe, sud je naveo da je oštećeni prije prepoznavanja dao dovoljno precizan opis lica koje ga je napalo i nanijelo mu tjelesne povrede, a da je potom vršio prepoznavanje tog lica između pet lica sličnih karakteristika, koja su stajala sa brojevima jedna do drugih, sve u smislu odredbe člana 99. ZKP-a. Osim toga, Općinski sud je ukazao da ne postoje ograničenja koliko puta oštećeni može vršiti radnju prepoznavanja, te da apelantov branilac paušalno navodi da je oštećenom sugerisano ko je učinio krivično djelo, pa da je, slijedom toga, apealntove prigovore u vezi s tim odbio kao neosnovane. Dalje, Općinski sud je naveo da je nalaz i mišljenje vještaka medicinske struke dr H. Ž. sačinjen na osnovu originalne medicinske dokumentacije oštećenog, koja je po ocjeni tog suda dovoljna i vjerodostojna za vještačenje njegovih tjelesnih povreda. Imajući to u vidu, te cijeneći i okolnost da je dr H. Ž. vještak sa dugogodišnjim iskustvom, sud je u cijelosti prihvatio navedeni nalaz i mišljenje u kojem su konstatovane povrede koje je i oštećeni opisao u svom iskazu. Općinski sud je naveo da je Kantonalno tužilaštvo u skladu sa odredbama člana 116. ZKP-a povjerilo vještačenje snimaka nadzorne kamere sa vjerskog objekta stručnoj ustanovi - Ministarstvu bezbijednosti BiH, Agenciji za forenzička ispitivanja i vještačenja, koja je odredila stručnjaka D. S. da obavi vještačenje u smislu odredbe člana 110. stav (2) tog zakona. Imajući to u vidu, Općinski sud je ukazao da je, suprotno apelantovim navodima, D. Š. vještak - stručno lice, te da nije obuhvaćen odredbama člana 112. ZKP-a kojim je propisano ko ne može biti vještak, pa da su, stoga, neosnovani apelantovi prigovori kojima ukazuje da on nije mogao sačiniti nalaz i mišljenje. Općinski sud je odbio apelantove prigovore da su njegova nesporna fotografija, CD i DVD snimak nadzorne kamere nezakonito pribavljeni pa da je slijedom toga i nalaz i mišljenje koji je sačinjen na osnovu njih nezakonit dokaz. Naime, sud je ukazao da je apelantovu nespornu fotografiju sačinilo Ministarstva unutrašnjih poslova KS i uz propratni akt je dostavilo tužilaštvu, dok su snimci sa nadzorne kamere postavljene na vjerskom objektu izuzeti po naredbi tog suda od 22. februara 2018. godine, te je za njih izdata potvrda o privremenom oduzimanju predmeta od 23. februara 2018.godine.

4. Općinski sud je detaljno interpretirao iskaz oštećenog, te ga doveo u vezu sa njegovom medicinskom dokumentacijom, pa je slijedom toga zaključio da konstatovane povrede u cijelosti odgovaraju opisu povreda koje je pretrpio. Osim toga, sud je ukazao da je iskaz oštećenog potvrđen i materijalnom dokumentacijom i to zapisnikom o prepoznavaju osoba u kojem je konstatovano da je oštećeni između pet lica sličnih karakteristika prepoznao apelanta kao lice koje mu je nakon što su izašli iz vjerskog objekta i udaljili se od njega nanijelo teške tjelesne povrede. Općinsku sud je naveo da je izvršio uvid u izvještaj o vještačenju video snimka sa nadzorne kamere tog objekta, na osnovu kojeg je utvrdio, da lice koje je zabilježeno na snimcima nadzora dana i vrijeme kada je izvršeno krivično djelo i lice sa sinalitičke (nesporne) fotografije dosta liče. Takođe, sud je ukazao na iskaz svjedoka E. M., policijskog službenika koji je potvrdio da je oštećeni primljen u zdravstvenu ustanovu zbog tjelesnih povreda, koji je izjavio da ga je nakon izlaska iz vjerskog objekta, nedaleko od tog mjesta, napalo muško lice. Imajući u vidu da je iskaz oštećenog, potkrijepljen i medicinskom dokumentacijom, te nalazom i mišljenjem vještaka medicinske struke, Općinski sud je navedeni iskaz cijenio kao dosljedan, te mu je kao takvom poklonio vjeru. S druge strane, sud je naveo da je ocjenom dokaza odbrane zaključio da ti dokazi ne pobijaju dokaze optužbe niti dovode u sumnju činjenice relevantne za konkretnu krivičnopravnu stvar. Naime, sud je ukazao da svjedok odbrane H. D. nije imao direktna saznanja o spornom događaju. Obrazloženo je da činjenica da je taj svjedok izjavio da apelant nije bio njegov vozač ili tjelohranitelj, ne podrazumijeva da oštećeni nije znao ko ga je napao samo zbog toga što je policijskom službeniku E. M. izjavio da ga je napalo lice koje je prtilac tog svjedoka. Općinski sud je ocijenio neosnovanim tvrdnje odbrane da apelant nije bio na mjestu i u vrijeme kada se sporni događaj desio. U vezi s tim je naveo da u zdravstvenom kartonu apelantovog djeteta nije zabilježeno vrijeme pregleda, niti ko je od roditelja bio u pratnji djeteta. Obrazloženo je da je sud cijenio i ostale dokaze odbrane, te je naveo da su irelevantni u konkretnom slučaju. U konačnici sud je naveo da je prilikom odlučivanja o vrsti i visini krivične sankcije imao u vidu sve okolnosti, u smislu odredbe člana 49. KZ-a. Naime, sud je kao olakšavajuću okolnost prilikom odmjeravanja kazne cijenio apelantovu neosuđivanost i činjenicu da je riječ o porodičnom licu zrelije dobi koje do sada nije osuđivano, ocu četvoro djece koje izdržava od prihoda koje ostvaruje od stalnog zaposlenja, dok otežavajuće okolnosti nije našao. Imajući u vidu olakšavajuće okolnosti, težinu i posljedicu krivičnog djela, Općinski sud je apelantu izrekao kaznu kao u izreci presude.

5. Kantonalni sud je Presudom broj 65 0 K 693222 22 Kž 2 od 9. juna 2022. godine odbio apelantovu žalbu i potvrdio prvostepenu presudu. U obrazloženju presude, Kantonalni sud je, suprotno apelantovim navodima, istakao da je oštećeni bio dosljedan prilikom vršenja prepoznavanja, te je ukazao da je zapisnik sačinjen u skladu da relevantnim odredbama ZKP-a. Također je vezano za apelantove navode da je nalaz i mišljenje D. Š. nezakonit dokaz budući da se taj vještak ne nalazi na listi vještaka, istakao da odredbe ZKP-a ne propisuju obavezu suda i tužilaštva da angažuju vještaka isključivo sa liste vještaka koju utvrđuje Federalno ministrastvo pravde. Obrazloženo je da vještak polaže zakletvu pred sudom, te da se vjerodostojnost njegovog nalaza dovodi u pitanje samo u pogledu činjenica koje iznosi u skladu sa sačinjenim nalazom i mišljenjem. Osim toga, Kantonalni sud je ukazao da apelantova odbrana, osim pozivanja na odredbe čl. 109. do 114. ZKP-a nije objasnila u čemu se sastoji povreda tih odredbi odnosno zbog čega smatra da je navedeni nalaz i mišljenje sačinjen suprotno tim odredbama. Dalje, sud je naveo da je, suprotno apelantovim navodima, nalaz i mišljenje vještaka medicinske struke, sačinjen u skladu sa obredbom člana 122. ZKP-a budući da nije neophodan neposredni pregled oštećenog ukoliko se nalaz može sačiniti na osnovu medicinske dokumentacije ili drugih podataka u spisu, što je u konkretnom slučaju i učinjeno. U odnosu na apelantove navode da se prvostepena presuda zasniva isključivo na iskazu oštećenog te da nije bilo svjedoka koji bi potvrdili da se sporni događaj dogodio, Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud pravilno cijenio vjerodostojnost svih izvedenih dokaza, kako optužbe tako i odbrane, prvo pojedinačno, te da ih je zatim doveo u međusobnu vezu. Naime, ukazao je da je prvostepeni sud na osnovu ocjene svih dokaza, a ne isključivo iskaza oštećenog, izveo pravilan zaključak da je izvan razumne sumnje dokazano da je apelant počinio krivično djelo koje mu je stavljeno na teret. Osim toga, Kantonalni sud je naveo da apelantov alibi da nije bio prisutan u vrijeme i na mjestu izvršenja djela nije potkrijepljen nego da se samo odnosi na pretpostavku njegove odbrane da apelantova supruga, kao majka četvoro djece nije mogla sama otići da zakaže pregled djeteta, nego da je to učinio apelant onog dana kada se dogodio sporni događaj. Konačno, Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud, suprotno navodima odbrane cijenio sve olakšavajuće okolnosti, te da utvrđena kazna i po ocjeni tog suda, odgovara težini učinjenog krivičnog djela i stepenu društvene opasnosti, kao i da će se izrečenom uslovnom osudom u potpunosti ostvariti svrha mjera upozorenja iz čl. 60. i 62. KZ-a.

6. Apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije. U vezi s tim, apelant ističe da je zapisnik o prepoznavanju osoba nezakonit dokaz jer je sačinjen suprotno odredbama ZKP-a. Takođe apelant navodi da ga je oštećeni tek iz drugog puta prepoznao, da je opis lica koje je napalo oštećenog neodređen, te da prilikom prepoznavanja lica nisu bila postrojena zajedno nego su pokazivana pojedinačno, čime je vjerovatno sugerisano oštećenom ko je apelant. Apelant tvrdi da je nalaz i mišljenje vještaka D. Š. nezakonit dokaz budući da taj vještak nije mogao biti saslušan kao vještak jer nije upisan na listu vještaka u skladu sa odredbama Zakona o vještacima FBiH. Osim toga apelant smatra da su apelantova nesporna fotografija, fotodokumentacija, CD i DVD na osnovu kojih je sačinjen navedeni nalaz i mišljenje pribavljeni na nezakonit način, pa da je i nalaz i mišljenje koji su sačinjeni na osnovu njih nezakoniti dokazi. Apelant smatra da je nalaz i mišljenje vještaka medicinske struke nezakonit dokaz budući da je sačinjen bez neposrednog pregleda oštećenog kako to nalaže odredba člana 122. ZKP-a. Osim toga tvrdi da tužilaštvo izvan razumne sumnje nije dokazalo da je apelant počinio navedeno krivično djelo budući da osim oštećenog nijedan svjedok nije potvrdio da se sporni događaj dogodio zbog čega smatra da su redovni sudovi propustili da primijene princip in dubio pro reo. U vezi s tim ističe da je spornog dana bio u zdravstvenoj ustanovi, te da nije imao nikakav motiv da tog dana napadne oštećenog, što redovni sudovi nisu cijenili. Apelant ističe da prvostepeni sud nije cijenio iskaz svjedoka i materijalne dokaze odbrane nego da je presudu zasnovano isključivo na iskazu oštećenog. U konačnici, apelant smatra da redovni sudovi prilikom izricanja krivičnopravne sankcije nisu u dovoljnoj mjeri cijenili olakšavajuće okolnosti na apelantovoj strani posebno imajući u vidu da u konkretnom slučaju nije bilo otežavajućih okolnosti.

7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: b)Ustavni sud takođe ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi: (4)Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

8. Ustavni sud podsjeća da u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i jesu li ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj praksi i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i te povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji s dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. januara 2018. godine, predstavka broj 48657/16, tačka 43, Khudunts protiv Azerbejdžana, odluka od 26. februara 2019. godine, predstavka broj 74628/16, tačka 32, te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine, tačka 9, dostupna na www.ustavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Euvopski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, predstavka broj 5503/02, tačka 21. i Dumlu protiv Turske, odluka od 20. aprila 2021. godine, predstavka broj 65159/17, tačka 27.), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine (vidi Evropski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. novembra 2008. godine, predstavka broj 34379/03).

9. Apelant tvrdi da su osporene presude zasnovane na nezakonitim dokazima i to zapisniku o prepoznavanju osoba, nalazu i mišljenju vještaka D. S., nalazu i mišljenju vještaka medicinske struke.

U vezi s tim, Ustavni sud, prije svega, upućuje na principe Evropskog suda u vezi sa prihvatljivošću dokaza, odnosno prihvatanja nezakonitih dokaza (vidi, Evropski sud, Akbay i ostali protiv Njemačke , presuda od 15. oktobra 2020. godine, predstavka broj 40495/15, stav 109). Iz navedene prakse Evropskog suda proizlazi da član 6. Evropske konvencije ne propisuje pravila o prihvatljivosti dokaza, nego je to pitanje u isključivoj nadležnosti domaćeg zakonodavstva, a Evropski sud ispituje da li je postupak u cjelini bio pravičan, odnosno da li su sudovi korištenjem nezakonitog dokaza lice lišili prava na pravično suđenje. U vezi s tim , Ustavni sud podsjeća da prama praksi Evropskog suda nije njegova uloga da odredi, kao pitanje načela, mogu li određene vrste dokaza – na primjer, dokazi pribavljeni nezakonito u smislu domaćeg prava – biti prihvatljivi. Pitanje na koje se mora odgovoriti jeste da li je postupak u cjelini, uključujući i način na koji su pribavljeni dokazi, bio pravičan. Ovo pitanje se ispituje uzimajući u obzir sve okolnosti predmeta, uključujući poštivanje prava na odbranu podnosioca predstavke i kvaliteta i važnosti dokaza o kojima je riječ. Posebno se mora ispitati da li je podnosiocu predstavke data prilika da ospori autentičnost dokaza i da se usprotivi njihovoj upotrebi (vidi Evropski sud López Ribalda i ostali protiv Španije, presuda od 17. oktobra 2019. godine, predstavke br. 1874/13 i dr., tač. 150. i 151. sa daljnjim referencama).

10. Dovodeći u vezu navedene stavove s konkretnim predmetom, Ustavni sud zapaža apelant u suštini osporava vjerodostojnost naprijed navedenih dokaza za koje smatra da nisu mogli biti osnov za donošenje osuđujuće presude. Međutim, nasuprot ovim tvrdnjama, Ustavni sud uočava da su redovni sudovi na dvije sudske instance s posebnom pažnjom razmotrili ove apelantove prigovore, prvostepeni u okviru ocjene i analize dokazne građe, a drugostepeni u okviru žalbenih razloga koje je apelant u tom pravcu istakao, detaljno i jasno obrazložili zbog čega prigovori apelantove odbrane u ovom pravcu nisu osnovani. Dakle, redovni sudovi su detaljno razmotrili prigovore o navodnoj nezakonitosti izvedenih dokaza, pa su o tome dali detaljna i relevantna obrazloženja koja Ustavnom sudu, imajući u vidu činjenice predmeta i relevantne odredbe ZKP-a na koje su ukazali redovni sudovi, ne djeluju proizvoljnim niti su u apelaciji dovedena u pitanje. Osim toga, apelant ne navodi da mu je bila uskraćena mogućnost da dokazima optužbe suprotstavi vlastite dokaze kako bi osporio njihovu suštinu a ne samo formu. Imajući u vidu naprijed navedeno, kao i jasna i argumentovana obrazloženja redovnih sudova, činjenica da su apelantovi navodi o nezakonitosti dokaza ocjenjeni kao neosnovani, sa dovoljnim i jasnim obrazloženjima ne dovodi u pitanje pravičnost postupka sagledanog u cjelini.

11. Dalje, Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje odnose na način na koji su redovni sudovi utvrdili činjenično stanje, ocijenili dokaze i primijenili relevantne propise. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je, prema praksi Evropskog suda, prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ističe da ne treba postupati kao sud „četvrte instance“ te da stoga neće, prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije (kojem korespondira član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine), dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili „očigledno nerazumnim“ (vidi Evropski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, predstavka broj 52871/13, tačka 23. sa daljnjim referencama). Ovakvu praksu dosljedno slijedi i Ustavni sud u odnosu na odluke redovnih sudova (vidi, između ostalih, Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP-4033/20 od 22. juna 2022. godine, tač. od 42. do 45. sa daljnjim referencama, objavljena na www.ustavnisud.ba). U odnosu na apelantove navode kojima problematizira ocjenu dokaza, Ustavni sud podsjeća da se neće miješati u način na koji su redovni sudovi usvojili dokaze kao dokaznu građu. Ustavni sud se neće miješati u situaciju kada redovni sudovi povjeruju dokazima jedne strane u postupku na osnovu slobodnog sudijskog uvjerenja. To je isključivo uloga redovnih sudova, čak i kada su izjave jednog te istog svjedoka date na javnoj raspravi i u istrazi suprotne jedna drugoj (vidi mutatis mutandis, Evropski sud, Sorokins i Sorokina protiv Latvije, presuda od 28. maja 2013. godine, predstavka broj 45476/04, tačka 110).

12. Dovodeći u vezu navedeno sa činjenicama konkretnog premeta, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi dali dovoljne i relevantne razloge za zaključak da su se u apelantovim radnjama stekla sva obilježja krivičnog djela za koje je osuđen. Dalje, Ustavni sud zapaža da je osuđujuća presuda u odnosu na apelanta zasnovana u suštini na iskazu odnosno svjedočenju samog oštećenog, te da su ostali dokazi optužbe bili posrednog i potkrjepljujućeg karaktera. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja osporenih odluka proizlazi da su redovni sudovi s posebnom pažnjom cijenili iskaz oštećenog, kako bi na pravilan i potpun način utvrdili činjenično stanje. Dalje, Ustavni sud zapaža da je Općinski sud, taj iskaz potom doveo u vezu sa iskazima ostalih svjedoka i materijalnim dokazima, uključujući zapisnik o prepoznavanju osoba i nalazom i mišljenjem vještaka medicinske struke. Osim toga, Ustavni sud zapaža da je Općinski sud, suprotno apelantovim navodima, cijenio dokaze odbrane te dao dovoljne i jasne razloge zbog čega ih nije prihvatio, a te razloge je u cjelosti prihvatio i Kantonalni sud. Osim toga, Ustavni sud zapaža da je apelant imao mogućnost da ispita oštećenog te da svojim dokazima dovede u sumnju kredibilitet njegovog iskaza, što apelant i ne osporava. Stoga Ustavni sud smatra da su u konvencijskom smislu poštovana sva prava odbrane. Ustavni sud smatra da su redovni sudovi dali jasne i precizne razloge za svoje stavove u obrazloženju osporenih odluka, tako da ocjena izvedenih dokaza ni u jednom dijelu ne izgleda proizvoljna ili neprihvatljiva samo po sebi, niti ima elemenata koji bi ukazali na to da je dokazni postupak zloupotrijebljen na apelantovu štetu. Dalje, Ustavni sud primjećuje da obrazloženja redovnih sudova u odnosu na odluku o krivičnopravnoj sankciji ne ostavljaju utisak proizvoljnosti niti su apelacionim navodima dovedena u pitanje. Osim toga, Ustavni sud ukazuje da iz osporenih presuda ne proizlazi ništa što bi ukazivalo da su redovni sudovi imali sumnju u pogledu postojanja bilo koje činjenice koja čini obilježje konkretnog krivičnog djela, pa da bi tu sumnju rješavali presudom na način koji je povoljniji za apelanta u smislu principa in dubio pro reo. Stoga, Ustavni sud smatra da ne postoji ništa što bi ukazalo na kršenje apelantovog prava na pravično suđenje niti bilo šta ukazuje da je u konkretnom slučaju prekršena neka druga procesna garancija iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine na apelantovu štetu, niti je apelant pružio dokaze iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno.

13. Takođe, imajući u vidu da je apelant imao i koristio mogućnost podnošenja zakonom propisanih pravnih lijekova, Ustavni sud ukazuje da činjenica da korišteni pravni lijekovi nisu rezultirali njegovim uspjehom u postupku ne pokreće pitanje kršenja prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije u vezi sa pravom na pravično suđenje.

14. Imajući u vidu sve navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda, kao i stavove navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantovi navodi pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ti navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

15. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

16. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4089/22 (A. Š.) | Sudska praksa | Aktio