Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-3923/23 (B.D.)

Odluka donesena 26. 03. 2026.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Pristup sudu
  • Dijete
  • Povjeravanje djeteta
  • Zakonitost u kontekstu člana 8. EK
  • Proporcionalnost u kontekstu člana 8. EK
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Neophodna mjera u demokratskom društvu- član 8. EK
  • Član 8. EK – Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života, doma i prepiske
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić, Angelika Nußberger

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3923/23

Apelacija

Odluka o meritumu

26. 03. 2026.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u predmetu broj AP-3923/23, rješavajući apelaciju B. D., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14, 47/23 i 41/24), u sastavu:

Mirsad Ćeman, predsjednik

Valerija Galić, potpredsjednica Angelika Nußberger, potpredsjednica

Helen Keller, sutkinja Ledi Bianku, sudija

Marin Vukoja, sudija

Larisa Velić, sutkinjana sjednici održanoj 26. marta 2026. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija B. D. podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Bihaću broj 20 0 P 077235 23 Gž od 12. maja 2023. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. B. D. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Republike Austrije, kojeg zastupa Ferid Mujagić, advokat iz Bihaća, podnio je 1. septembra 2023. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 20 0 P 077235 23 Gž od 12. maja 2023. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda, Općinskog suda u Cazinu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) i S. D. (u daljnjem tekstu: tužiteljica) zatraženo je 16. i 17. juna 2025. godine da dostave odgovor na apelaciju.

3. Kantonalni sud, Općinski sud i tužiteljica su u periodu od 17. do 25. juna 2025. godine dostavili odgovore na apelaciju, koji su 30. juna 2025. godine proslijeđeni apelantu na izjašnjenje. Apelant je 7. jula 2025. godine dostavio izjašnjenje na odgovore na apelaciju.

III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

5. Presudom Općinskog suda broj 20 0 P 077235 22 P od 13. marta 2023. godine razveden je brak između apelanta i tužiteljice. Određeno je da će njihovo maloljetno dijete (u daljnjem tekstu: dijete) živjeti s tužiteljicom, koja će ostvarivati roditeljsko staranje nad djetetom, a apelant ima posebno pravo i dužnost da se stara o zdravlju i školovanju djeteta, kao i da učestvuje u donošenju svih važnijih odluka o podizanju djeteta. Također je određeno da apelant ima pravo i dužnost održavati lične odnose i neposredne kontakte s djetetom svake srijede od 13 sati do narednog dana u 8 sati kada će odvesti dijete u školu, svaki prvi i treći vikend u mjesecu od petka u 13 sati do ponedjeljka u 8 sati kada će odvesti dijete u školu, prvu polovinu ljetnog i zimskog školskog raspusta, te svake parne godine 1. januar i prvi dan oba bajrama. Apelant je obavezan da na ime izdržavanja djeteta plaća mjesečni iznos od 500 KM.

6. Općinski sud je u obrazloženju presude naveo da je proveden postupak posredovanja i da nije bio uspješan, tako da je ispunjen uvjet za podnošenje tužbe za razvod braka. Dalje je naveo da je odbio apelantov prijedlog da se sasluša socijalna radnica kao svjedokinja na okolnosti urednosti dostave poziva apelantu u postupku posredovanja. U vezi s tim, ukazano je da je urednost poziva potvrđena u zapisniku koji je sastavila navedena socijalna radnica, pa je suvišno i nepotrebno njeno saslušavanje na istu okolnost. Općinski sud je naveo da tužiteljica i apelant žive u Beču, Republika Austrija, da prekid bračne zajednice traje najmanje godinu dana i da je dijete u tom periodu živjelo s tužiteljicom. Dalje je naveo da je, s obzirom na dob djeteta od nepunih osam godina, u najboljem djetetovom interesu da i dalje živi s tužiteljicom. U vezi s tim, ukazano je da tužiteljica, s obzirom na utvrđene stambene uvjete i profesiju nastavnika u osnovnoj školi u Beču, u toj djetetovoj dobi omogućava i može mu omogućiti zadovoljavanje njegovih razvojnih potreba, odnosno pružiti mu sigurno i stabilno okruženje, emocionalno zadovoljstvo i brigu o životu, zdravlju i školovanju. Istaknuto je da je takav prijedlog organa starateljstva iz Beča i organa starateljstva iz Cazina. Općinski sud nije prihvatio apelantov prijedlog da dijete sedam dana živi s njim a sedam dana s tužiteljicom. U vezi s tim, obrazloženo je da sud, prema članu 304. stav 1. Porodičnog zakona FBiH (u daljnjem tekstu: PZ), u slučaju razvoda odlučuje da dijete živi s jednim roditeljem, a s drugim ostvaruje kontakt, tj. da dijete mora imati određeno glavno boravište. Također je istaknuto da je i organ starateljstva u Beču ocijenio da takvo stanovanje nije svrsishodno s obzirom na lošu komunikaciju roditelja i na potrebu fiksnog boravišta djeteta s tužiteljicom i fiksnog načina i vremena kontakta s apelantom.

7. Općinski sud nije prihvatio apelantov prijedlog da se dijete sasluša pred sudom radi izjašnjenja o tome s kojim roditeljem želi živjeti. U vezi s tim, ukazano je da dijete u dobi od nepunih osam godina nema zrelost da slobodno i jasno oblikuje vlastito mišljenje i izrazi svoje želje pred sudom. Također je ukazano da nije prihvaćen apelantov prijedlog da vještak pedagoško-psihološke struke provede vještačenje kako bi se izjasnio o djetetovom psihičkom stanju i njegovoj mogućnosti da živi s apelantom. U vezi s tim, obrazloženo je da nije bilo neophodno vještačenjem utvrđivati djetetovo psihičko stanje niti mogućnost da dijete živi s apelantom. Istaknuto je da su oba organa starateljstva obavila razgovor s djetetom, da se dijete izjasnilo da želi i dalje živjeti kod tužiteljice a oca redovno viđati, te da je njihov prijedlog bio da dijete živi s tužiteljicom. Također je istaknuto da dijete nesporno voli oba roditelja, ali kako oni više ne žive u porodičnoj zajednici, zaključeno je da je sada u najboljem djetetovom interesu da živi s tužiteljicom. Općinski sud je ocijenio da apelant neosnovano smatra da je dijete moralo biti na odgovarajući način obaviješteno o tom postupku, u smislu neformalnog razgovora sudije s djetetom uz posredovanje organa starateljstva i sastavljanja zapisnika. U vezi s tim, obrazloženo je da dijete ima nepunih osam godina, odnosno da nema 14 godina. Dalje je obrazloženo da nije potrebno djetetu imenovati posebnog zastupnika jer u postupku razvoda braka nisu u suprotnosti interesi djeteta i njegovih roditelja kao zakonskih zastupnika. Budući da je odlučeno da dijete živi s tužiteljicom, Općinski sud je odlučio da tužiteljica ostvaruje roditeljsko staranje shodno članu 142. stav 1. PZ-a, a shodno članu 142. stav 3. PZ-a odlučeno je da apelant ima pravo i dužnost staranja o djetetu i učestvovanja u važnim odlukama.

8. Presudom Kantonalnog suda broj 20 0 P 077235 23 Gž od 12. maja 2023. godine odbijena je apelantova žalba i potvrđena presuda Općinskog suda.

9. Kantonalni sud je u obrazloženju presude naveo da je Općinski sud utvrdio da je tužiteljica podnijela zahtjev za posredovanje kod organa starateljstva u Cazinu i da apelant nije uredno pozvan na prvo zakazano posredovanje. Dalje je naveo da je na drugo zakazano posredovanje pristupila tužiteljica, dok apelant nije pristupio iako je bio uredno pozvan. Stoga je ocijenio da je Općinski sud pravilno zaključio da takvo apelantovo pasivno ponašanje u postupku posredovanja nije bilo s ciljem otklanjanja uzroka u bračnim poremećajima, niti s ciljem sporazuma o pitanjima vezanim za dijete. Također je ocijenjeno da su neosnovani apelantovi navodi da nije bio uredno pozvan na drugo posredovanje budući da je u zapisniku o drugom posredovanju jasno naznačeno da je apelant primio poziv. Istaknuto je da navedeni zapisnik predstavlja ispravu u smislu člana 132. stav 1. Zakona o parničnom postupku, pa je pravilno Općinski sud zaključio da je istinito ono što se u njemu potvrđuje ili određuje. Kantonalni sud je ocijenio neosnovanim apelantove navode da je Općinski sud trebao obavijestiti dijete o vođenju postupka i njegovom pravu da izrazi mišljenje. U vezi s tim, obrazloženo je da je Općinski sud dao jasne razloge zbog kojih je zaključio da dijete nema zrelost da slobodno i jasno oblikuje mišljenje i izrazi želje pred sudom, kao i zbog čega nije prihvatio prijedlog da se provede vještačenje posredstvom vještaka pedagoško-psihološke struke. Također je ukazano da je Općinski sud dao pravilne i jasne razloge zbog čega je neosnovan apelantov prijedlog da se dijete obavijesti o postupku pozivajući se na član 271. PZ-a.

IV.Apelacijaa)Navodi iz apelacije

10. Apelant navodi da mu je osporenom odlukom prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije. Dalje navodi da sudovi nisu obrazložili razloge zbog kojih su odbili njegove prijedloge za saslušanje djeteta i za pedagoško-psihološko vještačenje djetetovog stanja. Smatra da je time prekršeno i njegovo pravo na ravnopravnost i kontradiktorno suđenje, te pristup sudu i dokazivanje. Ističe i da je sud zasnovao odluku isključivo na mišljenjima oba organa starateljstva, pri čemu nije uzeo u obzir da je to samo jedan od dokaza. Osim toga, apelant ističe i da su sudovi pogrešno odbili njegov prijedlog za saslušanje socijalne radnice kao svjedokinje radi utvrđivanja okolnosti dostave u postupku posredovanja. Apelant navodi da mu je prekršeno pravo na porodični život jer mu je uskraćeno pravo da bude uključen u postupak u kojem se odlučuje o skrbi nad djetetom, i to do stepena koji mu je omogućavao zaštitu njegovih i djetetovih interesa. Ističe da mu je onemogućeno da dokaže da nije uredno pozvan na postupak posredovanja, koji je bio odlučan, jer je sud velikim dijelom zasnovao svoju odluku na zapisniku sačinjenom u tom postupku. Dalje ističe da je sud onemogućavanjem saslušanja djeteta i njegovim vještačenjem onemogućio apelantu da zaštiti svoje interese. Poziva se na odluke Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) Petrov i X protiv Rusije i Dombo Beheer protiv Nizozemske.b)Odgovori na apelaciju

11. Kantonalni sud je naveo da je apelacija neosnovana jer osporenom odlukom nisu prekršena prava navedena u apelaciji. Dalje je naveo da je prvostepeni sud pravilno utvrdio činjenično stanje na osnovu izvedenih dokaza i pravilno primijenio materijalno pravo.

12. Općinski sud je naveo da ostaje pri obrazloženju prvostepene odluke.

13. Tužiteljica je navela da osporenom odlukom nisu prekršena apelantova prava i da su redovni sudovi dali jasna obrazloženja u pogledu svih apelantovih navoda. Ističe da se apelant ne pridržava svoje obaveze izdržavanja djeteta, niti s djetetom kontaktira, pa je bila primorana ostvariti pravo na djetetovo izdržavanje putem nadležnih službi. Smatra da navedeno upućuje da apelant krši djetetova osnovna prava, pa nema osnova da traži staranje nad djetetom.

Izjašnjenje na odgovore na apelaciju

14. Apelant navodi da sudovi nisu naveli nove pravno relevantne činjenice za osporavanje apelacije, pa ostaje pri apelacionim navodima koji ukazuju na kršenje prava na pravično suđenje i prava na porodični život. Dalje navodi da tužiteljicini navodi nisu pravno relevantni za donošenje odluke Ustavnog suda, pa smatra da nije potrebno da se o njima posebno izjašnjava.

V.Relevantni propisi

15. Porodični zakon Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine FBiH“ br. 35/05, 41/05, 31/14, 32/19 i 94/20) u relevantnom dijelu glasi:

Član 142. st. (1)-(4) (1) Ako roditelji ne žive u porodičnoj zajednici, roditeljsko staranje ostvaruje roditelj sa kojim dijete živi. U slučaju kada je drugi roditelj spriječen da se stara o djetetu, ili je nepoznatog boravišta, ili ne izvršava obavezu izdržavanja, ili je nedostupan, roditelj sa kojim dijete živi samostalno odlučuje o zaštiti osobnih, imovinskih i drugih interesa djeteta i nije potrebna saglasnost drugog roditelja. (2) Odluku o tome sa kojim roditeljem će dijete živjeti donosi sud. (3) U odluci iz stava 2. ovog člana sud će odlučiti, osim ako je to u suprotnosti sa interesom djeteta, da roditelj sa kojim dijete ne živi obavlja pojedine dužnosti, a naročito da se stara o zdravlju djeteta i o njegovom školovanju, da ga zastupa u nekim poslovima ili da učestvuje u donošenju svih važnijih odluka o podizanju djeteta, te da upravlja njegovom imovinom. (4) Roditelj sa kojim dijete ne živi i koji ne obavlja dužnosti utvrđene u stavu 3. ovog člana, ima pravo da bude informiran od drugog roditelja o važnim stvarima koje se tiču života djeteta. Ako se ne slaže sa nekim postupkom ili mjerom drugog roditelja, može se obratiti sudu koji će u vanparničnom postupku odlučiti o prigovoru.

Član 149. (1) U svim postupcima u kojima se odlučuje o roditeljskom staranju i povjeravanju čuvanja i odgoja djeteta nadležni organ treba dati djetetu potreban savjet, upoznati ga sa okolnostima važnim za odlučivanje i omogućiti mu da izrazi svoje mišljenje o tim okolnostima. (2) Mišljenje djeteta uzet će se u obzir u skladu sa njegovim uzrastom i zrelosti.

Član 271. st. (1) i (2) (1) Dijete koje je navršilo 14 godina i osoba kojoj je ograničena poslovna sposobnost, za koje sud utvrdi da su sposobni shvatiti značenje i pravne posljedice svojih radnji, mogu kao stranka ili učesnik u postupku samostalno poduzimati parnične radnje. (2) Tokom postupka u kojem odlučuje o tome sa kojim će roditeljem dijete živjeti, o osobnim odnosima i neposrednim kontaktima djeteta sa roditeljem sa kojim ne živi, te o roditeljskom staranju, sud mora na odgovarajući način obavijestiti dijete koje je sposobno shvatiti značenje i pravne posljedice odluke o vođenju postupka i o njegovom pravu da izrazi svoje mišljenje. Sudija obavlja neformalni razgovor sa djetetom na sudu, ili van suda, uz posredovanje organa starateljstva, o čemu sastavlja zapisnik.

Član 304. stav (1) (1) Odlukom kojom se utvrđuje da brak ne postoji, ili se poništava, ili razvodi, kojom se utvrđuje materinstvo ili očinstvo, kao i odlukom donesenom u drugim slučajevima odvojenog života roditelja, sud će odlučiti o tome sa kojim roditeljem će živjeti maloljetno dijete, ili dijete nad kojim se ostvaruje roditeljsko staranje, nakon punoljetstva, o načinu održavanja osobnih odnosa i neposrednih kontakata djeteta sa drugim roditeljem, kao i roditeljskom staranju drugog roditelja u smislu stava 3. član 142. ovog Zakona.

VI.Dopustivost i meritum

16. Ustavni sud utvrđuje da apelacija ispunjava uvjete propisane članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, odnosno da je podnesena u roku, da ispunjava i ostale uvjete dopustivosti iz člana 18. stav (3) Pravila Ustavnog suda te da nije očigledno (prima facie) neosnovana u smislu odredbe člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

17. Apelant navodi da mu je osporenom odlukom prekršeno pravo na pravično suđenje i pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije.

Pravo na pravično suđenje

18. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

19. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. [...]

20. Ustavni sud ukazuje da je, prema praksi Evropskog suda, prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ne treba postupati kao sud „četvrte instance“, te stoga neće, prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije (kojem korespondira član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine), dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili očigledno nerazumnim (vidi Evropski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, predstavka broj 52871/13, tačka 23. s daljnjim referencama). Takvu praksu dosljedno slijedi i Ustavni sud u odnosu na odluke redovnih sudova (vidi, između ostalih, Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP-4033/20 od 22. juna 2022. godine, tač. od 42. do 45. s daljnjim referencama, dostupnu na www.ustavnisud.ba).

21. Osim toga, Ustavni sud ukazuje da pravo na obrazloženu odluku predstavlja neodvojiv dio prava na pravično suđenje i ono obavezuje sudove da obrazlože svoje odluke. Naime, nedostatak dovoljnih i relevantnih razloga u sudskoj odluci može ukazivati, između ostalog, na arbitrarno sudsko odlučivanje. Međutim, to ne znači i obavezu sudova da detaljno odgovore na svaki argument koji stranke iznesu u postupku već moraju odgovoriti na one argumente koji su ključni i odlučujući za donošenje odluke. Do koje mjere se ta obaveza davanja obrazloženja primjenjuje može biti različito zavisno od prirode odluke (vidi, npr. Evropski sud, Petrović i drugi protiv Crne Gore, presuda od 17. jula 2018. godine, predstavka broj 18116/15, tačka 41, i Ustavni sud, npr. Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-81/21 od 2. novembra 2022. godine, tačka 23. s daljnjim referencama, objavljena na www.ustavnisud.ba).

22. U pogledu apelantovih navoda kojim ukazuje na kršenje prava na pristup sudu, Ustavni sud podsjeća da pravo na pristup sudu ne obuhvata samo pravo na pokretanje postupka, već i pravo na „rješavanje“ spora. Najvažnije je da je spor o kojem se odlučivalo u sudskom postupku stvarno ispitan (vidi, između ostalih, Evropski sud, Šimecki protiv Hrvatske, presuda od 30. aprila 2014. godine, predstavka broj 15253/10, tačka 42. s referiranjem na drugu relevantnu praksu). U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da sama činjenica da je apelant ishodio da sudovi donesu odluke u kojim je odlučivano o meritumu predmeta nepobitno potvrđuje da je apelantovo pravo na pristup sudu u konkretnom slučaju ostvareno budući da je tim presudama ispitana suština spora između apelanta i tužiteljice (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-1521/16 od 17. jula 2018. godine, tačka 41, dostupna na www.ustavnisud.ba).

23. Ustavni sud dalje podsjeća da je, prema praksi Evropskog suda, koju podržava i Ustavni sud, zauzet stav da će u postupcima u kojima se odlučuje o pravima djeteta „najbolji interesi djeteta biti od prvenstvenog značaja“ (vidi, mutatis mutandis, Evropski sud, Popadić protiv Srbije, presuda od 20. septembra 2022. godine, predstavka broj 7833/12, tačka 83, Jeunesse protiv Nizozemske, presuda od 3. oktobra 2014. godine, predstavka broj 12738/10, tačka 109, i Ustavni sud, odluke br. AP-1784/21 od 8. jula 2021. godine, tač. 49. i 50, i AP-1088/15 od 21. jula 2015. godine, tač. 25. i 26, dostupne na www.ustavnisud.ba). U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da su, suprotno apelantovim navodima, redovni sudovi analizirali šta je u djetetovom najboljem interesu, imajući u vidu sve okolnosti predmeta i relevantne odredbe PZ-a, o čemu su dali logične i uvjerljive razloge. Naime, prema navodima suda, dijete nesporno voli oba roditelja, ali sud, u situaciji kada je brak razveden, mora odrediti da dijete živi kod jednog od roditelja. U konkretnom slučaju sudovi su ocijenili da dijete treba da živi kod tužiteljice, cijeneći njeno zvanje i stambene prilike, te preporuke organa starateljstva. Također, Ustavni sud primjećuje da su sudovi razmotrili apelantov prijedlog za saslušanje socijalne radnice i obrazložili razloge zbog kojih su odbili taj zahtjev. Zbog toga, Ustavni sud ne može zaključiti da su ta utvrđenja proizvoljna ili „očigledno nerazumna“. Pri tome, Ustavni sud zapaža da je Općinski sud, što je potvrdio i Kantonalni sud u osporenoj odluci, pažljivo cijenio izvedene dokaze i detaljno obrazložio razloge za svoju odluku o roditeljskom staranju nad djetetom. Shodno navedenom, te imajući u vidu da nema ništa što ukazuje da je u konkretnom postupku apelantu uskraćena mogućnost da predlaže dokaze, kao i da se izjašnjava i osporava dokaze suprotne strane, Ustavni sud smatra da su neosnovani i apelantovi navodi da je prekršeno načelo ravnopravnosti stranaka u postupku jer su ti navodi u suštini zasnovani na navodima koji se odnose na utvrđene činjenice i primjenu prava. Budući da su redovni sudovi o svim svojim zaključcima dali dovoljna i relevantna obrazloženja, Ustavni sud ne može zaključiti da je apelantu prekršeno pravo na obrazloženu sudsku odluku kao dio prava na pravično suđenje.

24. U pogledu apelantovih navoda kojim ukazuje da su sudovi odbili njegove prijedloge za saslušanje djeteta i za pedagoško-psihološko vještačenje djetetovog stanja, Ustavni sud podsjeća da je u Odluci broj AP-2168/11 ukazao da je mišljenje djeteta jedan od elemenata koji mora da se procjenjuje kada je u pitanju odluka koja uključuje najbolji interes djeteta. Također je ukazao da taj element nema prednost ili prevagu nad ostalim elementima, već značaj niza elemenata za procjenu najboljeg interesa djeteta mora da se cijeni u okolnostima svakog konkretnog slučaja (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-2168/11 od 9. oktobra 2013. godine, tačka 38, dostupna na www.ustavnisud.ba). U konkretnom slučaju Ustavni sud primjećuje da su sudovi dali razloge zbog kojih nisu mogli prihvatiti te apelantove prijedloge, ali da su cijenili okolnost da je dijete saslušano pred oba organa starateljstva (vidi tačku 7. ove odluke). Osim toga, iz obrazloženja presuda redovnih sudova proizlazi da je odluka da dijete živi kod tužiteljice zasnovana na procjeni dugoročnih potreba djeteta, tj. brizi, zaštiti i sigurnosti te obrazovnim potrebama. Sve navedeno također predstavlja elemente koji su dio procjene pri donošenju odluke u najboljem interesu djeteta. Shodno navedenom, u kontekstu ovlaštenja koja ima, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi bili u najboljoj poziciji da u neposrednom kontaktu s parničnim strankama i organom starateljstva procijene sve relevantne okolnosti, posebno zrelost djeteta, i donesu odluku o povjeravanju djeteta koja će biti u njegovom najboljem interesu. Pri tome, u pogledu apelantovog pozivanja na presude Evropskog suda, Ustavni sud ukazuje da je sve navedeno imao u vidu prilikom donošenja ove odluke. Međutim, u konkretnom slučaju, u situaciji kada su redovni sudovi dali obrazloženje u pogledu traženog saslušanja djeteta i donijeli odluke u njegovom najboljem interesu, Ustavni sud smatra da navedena praksa ni na koji način ne utječe na drugačiju odluku u apelantovom slučaju. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud smatra da apelant niti jednim navodom nije doveo u pitanje pravičnost postupka, niti je dokazao da je postupak na bilo koji način u procesnom smislu proveden na njegovu štetu, već je samo nezadovoljan rezultatom postupka.

25. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi neosnovani te da osporenom odlukom Kantonalnog suda nije prekršeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

Pravo na privatni i porodični život

26. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

f) Pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku.

27. Član 8. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Svako ima pravo na poštovanje svog privatnog i porodičnog života, doma i prepiske.

2. Javne vlasti se ne smiju miješati u ostvarivanje ovog prava osim ako to nije u skladu sa zakonom i neophodno u demokratskom društvu u interesima nacionalne sigurnosti, javne sigurnosti ili ekonomske dobrobiti zemlje, radi sprečavanja nereda ili kriminala, radi zaštite zdravlja ili morala, ili radi zaštite prava i sloboda drugih.

28. Apelant smatra da mu je osporenom odlukom prekršeno i pravo iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije jer mu je postupcima sudova onemogućeno da zaštiti svoje i djetetove interese.

29. U vezi s tim, Ustavni sud, podržavajući praksu Evropskog suda (vidi Giuliano Germano protiv Italije, presuda od 22. juna 2023. godine, predstavka broj 10794/12, tačka 76. s ukazivanjem na drugu relevantnu praksu), podsjeća na to da „od trenutka rođenja djeteta i samom činjenicom njegovog rođenja između njega i njegovih roditelja postoji veza koja predstavlja porodični život, čak i ako roditelji ne žive zajedno“. Iz navedenog proizlazi da odnosi između roditelja i djece ulaze u domen prava koja su zaštićena članom 8. stav 1. Evropske konvencije.

30. Nadalje, podržavajući praksu u sličnim predmetima (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-1297/16 od 7. juna 2016. godine, tačka 30), Ustavni sud zapaža da član 8. Evropske konvencije ne sadrži specifične propise koji se tiču pitanja koji roditelj treba da dobije staranje nad djetetom. Ukoliko se porodična zajednica raspadne razvodom, o tim pitanjima se u načelu odlučuje na osnovu relevantnog domaćeg zakona. Iz člana 8. Evropske konvencije, dakle, ne može se izvući prioritet za bilo kojeg od dva roditelja. Svaka odluka o davanju starateljstva nad djecom podrazumijeva miješanje u pravo na poštovanje porodičnog života jednog ili oba roditelja.

31. Dovodeći navedeni stav u vezu sa činjenicama konkretnog predmeta, za Ustavni sud je neupitno da osporena odluka predstavlja miješanje u apelantovo pravo na porodični život. Nadalje, Ustavni sud smatra da je odluka da dijete živi s tužiteljicom, koja će ostvarivati roditeljsko staranje, u okolnostima konkretnog slučaja donesena na osnovu stručne ocjene svih odlučnih činjenica i u djetetovom najboljem interesu te na osnovu pozitivnih zakonskih odredbi. Naime, Ustavni sud zapaža da je sud cijenio sve okolnosti predmeta i da je jasno obrazložio zašto je u djetetovom najboljem interesu da živi kod tužiteljice, a ne kod apelanta. Dalje, u situaciji kada je konkretni postupak proveden u skladu sa svim garancijama prava na pravičan postupak iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, Ustavni sud zaključuje da apelantu, suprotno njegovim navodima, nije onemogućeno da u postupku štiti svoje i djetetove interese. Osim toga, Ustavni sud ukazuje da osporenom presudom nije onemogućen apelantov odnos s djetetom, već je modificiran u skladu s okolnošću da roditelji više ne žive skupa. S druge strane, osporena odluka Kantonalnog suda je donesena uz poštovanje svih materijalnih i procesnih odredbi relevantnog prava, kao i u djetetovom interesu, čime je ispunjen uvjet iz stava 2. člana 8. Evropske konvencije. S obzirom na navedeno, proizlazi da je miješanje u apelantovo pravo na porodični život bilo u skladu sa zakonom i da je to bila nužna mjera u demokratskom društvu. Naime, odluka da dijete živi kod jednog od roditelja mora se donijeti kada zajednički život roditelja više nije moguć. Također, Ustavni sud zaključuje da odluka u konkretnom slučaju zadovoljava i načelo proporcionalnosti jer interes maloljetne djece, koja su odredbama PZ-a posebno zaštićena, preteže nad interesom roditelja (vidi, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-1242/22 od 22. juna 2022. godine, tačka 48, dostupna na www.ustavnisud.ba).

32. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da su neosnovani apelantovi navodi o kršenju prava iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije.

VII.Zaključak

33. Ustavni sud zaključuje da ne postoji kršenje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije budući da je Kantonalni sud pri donošenju odluke o vršenju roditeljskog prava i održavanju ličnih odnosa i kontakata apelanta s djetetom detaljno i jasno obrazložio svoju odluku u pogledu utvrđenog činjeničnog stanja i primjene pozitivnopravnih propisa, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim.

34. Ustavni sud zaključuje da nema ni kršenja prava na porodični život iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije s obzirom na to da je odluka da dijete živi s tužiteljicom i da ona ostvaruje roditeljsko pravo nad djetetom donesena u skladu sa zakonom, da je to bila nužna mjera u demokratskom društvu i da zadovoljava načelo proporcionalnosti budući da interes maloljetne djece preteže nad interesom roditelja.

35. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

36. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o meritumu u predmetu AP-3923/23 (B.D.) | Sudska praksa | Aktio