Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-2469/21 (E. K.)

Odluka donesena 27. 11. 2025.

Povreda
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Propisano zakonom
  • Javni interes
  • Izvršni postupak
  • Proporcionalnost
  • Miješanje u imovinu
  • Nesrazmjerno veliki teret
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić, Angelika Nußberger

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2469/21

Apelacija

Odluka o meritumu

27. 11. 2025.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u predmetu broj AP-2469/21, rješavajući apelaciju Edina Kolašinca, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b), člana 59. st. (1) i (2) i člana 62. stav (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14, 47/23 i 41/24), u sastavu:

Mirsad Ćeman, predsjednik

Valerija Galić, potpredsjednica Angelika Nußberger, potpredsjednica

Helen Keller, sutkinja Ledi Bianku, sudija

Marin Vukoja, sudija

Larisa Velić, sutkinjana sjednici održanoj 27. novembra 2025. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Usvaja se apelacija Edina Kolašinca.

Utvrđuje se povreda prava iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Ukida se Rješenje Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 I 704360 18 Gži od 18. maja 2021. godine.

Predmet se vraća Kantonalnom sudu u Sarajevu koji je dužan da po hitnom postupku donese novu odluku u skladu sa članom II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Nalaže se Kantonalnom sudu u Sarajevu da, u skladu sa članom 72. stav (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Edin Kolašinac (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Marsela Bajramović, advokat iz Sarajeva (Ilidža), podnio je 13. jula 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 I 704360 18 Gži od 18. maja 2021. godine. Apelant je podneskom od 2. decembra 2021. godine informirao Ustavni sud da je Vrhovni sud Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) Rješenjem broj 65 0 I 704360 21 Rev od 21. oktobra 2021. godine odbacio njegovu reviziju koju je izjavio protiv navedenog rješenja Kantonalnog suda. II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda, Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) i izvršenika „Teledigital“ d.d. Sarajevo (u daljnjem tekstu: izvršenik) zatraženo je 26. septembra 2022. godine, odnosno 1. juna 2023. godine da dostave odgovore na apelaciju. Svi pozvani su odgovor dostavili u periodu od 7. oktobra 2022. godine do 14. juna 2023. godine.

3. Odgovori učesnika u postupku su 30. januara 2023. godine i 7. jula 2025. godine dostavljeni apelantovom punomoćniku radi eventualnog izjašnjenja. Izjašnjenje je dostavljeno 31. januara 2023. godine.

III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelacionih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

Uvodne napomene

5. Presudom Općinskog suda broj 65 0 Rs 449224 14 Rs od 9. decembra 2014. godine utvrđeno je da je odluka izvršenika o raskidu ugovora o radu od 28. februara 2014. godine nedopuštena i nezakonita, te je poništena uz obavezivanje izvršenika da apelanta vrati na posao, i to na poslove koje je obavljao ili druge odgovarajuće poslove, kao i da mu isplati naknadu plaće u visini plaće koju bi zaposlenik ostvario da je radio (stav I izreke presude). Stavom II izreke izvršenik je obavezan na isplatu neisplaćenih plaća za period od 15. februara do 31. oktobra 2014. godine, razliku plaće za period od 1. jula 2013. godine do 15. marta 2014. godine, regres za period od 2011. do 2013. godine, naknadu u slučaju smrti člana porodice, te pripadajuće doprinose na neisplaćene i isplaćene plaće, zajedno s troškovima postupka.

6. Presudom Kantonalnog suda broj 65 0 Rs 449224 15 Rsž od 7. marta 2018. godine djelimično je uvažena izvršenikova žalba te je prvostepena presuda preinačena u dijelu stava II izreke presude koji se odnosi na odluku o regresu, dok je u ostalom dijelu žalba odbijena i prvostepena presuda potvrđena.

Izvršni postupak

7. Apelant je Općinskom sudu 14. maja 2018. godine podnio prijedlog za izvršenje (koji je na traženje suda uredio 25. jula 2018. godine) kojim je, između ostalog, tražio uspostavljanje radnopravnog statusa na poslovima koje je radio ili na drugim odgovarajućim poslovima kod izvršenika počevši od 28. februara 2014. godine do 1. augusta 2017. godine, te isplatu dosuđenih plaća, razlike plaće, regresa i drugih naknada. U smislu člana 217. Zakona o izvršnom postupku (u daljnjem tekstu: ZIP) apelant je predložio namirenje mjesečnih plaća s pripadajućim porezima i drugim doprinosima u iznosima od po 1.515,01 KM mjesečno počevši od 9. decembra 2014. godine kao dana donošenja prvostepene presude pa do 1. augusta 2017. godine.

8. Općinski sud je donio Rješenje o izvršenju broj 65 0 I 704360 18 I od 17. augusta 2018. godine kojim je odredio predloženo izvršenje po uređenom prijedlogu za izvršenje od 25. jula 2018. godine na osnovu izvršne isprave.

9. Rješenjem Općinskog suda broj 65 0 I 704360 18 I od 24. oktobra 2018. godine djelimično je uvažen izvršenikov prigovor u dijelu obaveze „kojim je izvršenik obavezan da tražioca izvršenja vrati na posao, na poslove na kojima je radio ili druge odgovarajuće poslove“ i radi namirenja mjesečnih plaća s porezima i doprinosima po osnovu plaće u iznosima od 1.515,01 KM mjesečno počevši od 9. decembra 2014. godine pa do povratka na posao“ pa je u tom dijelu rješenje o izvršenju stavljeno van snage, ukinute su sve provedene radnje i rješenje je u tom dijelu obustavljeno, dok je u ostalom dijelu rješenje o izvršenju ostavljeno na snazi. Navedeno je da izvršenik u prigovoru navodi da je apelant zasnovao radni odnos kod drugog poslodavca, što apelant u odgovoru na prigovor nije osporio jer je potvrdio da je kod drugog poslodavca zasnovao radni odnos 1. augusta 2017. godine, i to prije podnošenja prijedloga za izvršenje (14. maj 2018. godine). Navedeno je da apelant stoga nema pravni interes za izvršenje dijela presude radi vraćanja na posao ili slične poslove, pa je prigovor u tom dijelu osnovan jer navedena okolnost predstavlja razlog koji sprečava izvršenje prema članu 47. stav 1. tačka 8. ZIP-a. Shodno tome, navedeno je da je osnovan prigovor i u dijelu kojim apelant traži isplatu plaća počevši od 9. decembra 2014. godine do 1. augusta 2017. godine. Navedeno stoga što član 217. stav 1. ZIP-a propisuje mogućnost tražiocu izvršenja da može predložiti da sud donese rješenje kojim će odrediti isplatu mjesečnih iznosa dospjelih plaća od dana pravosnažnosti odluke pa dok tražilac izvršenja ne bude vraćen na posao, ali samo uz prijedlog za izvršenje radi vraćanja na posao. U vezi s tim, Općinski sud je naveo da navedeni uvjeti nisu ispunjeni jer apelant više ne traži vraćanje na posao zbog okolnosti koje su nastupile prije podnošenja prijedloga za izvršenje. Navedeno je da apelant svoje pravo na nadoknadu plaća može ostvariti u posebnom postupku, imajući u vidu odredbe člana 217. stav 6. ZIP-a.

10. Kantonalni sud je Rješenjem broj 65 0 I 704360 18 Gži od 18. maja 2021. godine apelantovu žalbu odbio, a izvršenikovu žalbu djelimično uvažio i prvostepeno rješenje preinačio tako „što se izvršenikov prigovor djelimično usvaja i rješenje o izvršenju stavlja van snage u dijelu obaveze uspostavljanja radnopravnog statusa tražioca izvršenja na poslovima na kojim je radio ili drugim odgovarajućim poslovima kod izvršenika počevši od 31. oktobra 2014. godine“ i u tom dijelu rješenje o izvršenju je stavljeno van snage te su ukinute sve provedene radnje. U ostalom dijelu žalba je odbijena tako što se „prvostepeno rješenje potvrđuje i odbija kao neosnovan prijedlog za izvršenje u dijelu izvršenja obaveze uspostavljanja radnopravnog statusa tražioca izvršenja na poslovima na kojima je radio ili drugim odgovarajućim poslovima kod izvršenika počevši od 31. oktobra 2014. godine do 1. augusta 2017. godine“. Obrazloženo je da su odredbama člana 217. ZIP-a propisani uvjeti za donošenje rješenja o izvršenju kojim se određuje isplata plaća dospjelih od pravosnažnosti odluke do ponovnog vraćanja na posao. U vezi s tim, navedeno je da tražilac izvršenja koji je podnio prijedlog da bude vraćen na rad može predložiti da sud donese rješenje kojim će odrediti da mu je izvršenik dužan isplatiti na ime plaće mjesečne iznose dospjele od pravosnažnosti odluke dok ponovo ne bude vraćen na posao. Navedeno je da apelant u konkretnom slučaju nije predložio vraćanje na rad, pa je time izostao jedan od preduvjeta za ostvarivanje apelantovog prava prema članu 217. ZIP-a.

11. Navedeno je da je izvršenik u žalbi pravilno istakao da u izvršnom postupku vrijedi princip formalnog legaliteta prema kojem se postojanje određenog prava dokazuje izvršnom ispravom. Obrazloženo je da, prema članu 22. ZIP-a, samo na osnovu izvršne ili vjerodostojne isprave sud određuje izvršenje, ako zakonom nije drugačije određeno. Uvidom u izvršnu ispravu sud je utvrdio da je pogrešan stav prvostepenog suda da iz izvršne isprave proizlazi obaveza za uspostavljanje apelantovog radnopravnog statusa na poslovima na kojima je radio ili na drugim odgovarajućim poslovima kod izvršenika počevši od 28. februara 2014. godine do 1. augusta 2017. godine. U vezi s tim je navedeno da je izvršnom ispravom izvršenik obavezan da apelanta vrati na posao na poslove koje je radio ili druge odgovarajuće poslove i isplati mu naknadu plaće u visini koju bi zaposlenik ostvario da je radio, navodeći period na koji se novčane obaveze odnose, i to zaključno s 31. oktobrom 2014. godine. Shodno tome, kako je naveo Kantonalni sud, apelant nema osnov za izvršenje za period od 31. oktobra 2014. godine do 1. augusta 2017. godine. U vezi s tim je obrazloženo da apelant ne posjeduje pravosnažnu presudu kojom su mu dosuđena potraživanja za taj period, niti je u izvršnom postupku „izjavio prijedlog radi vraćanja na rad“ u skladu s odredbom člana 217. stav 1. ZIP-a. Kantonalni sud je, imajući u vidu sve prethodno navedeno, odlučio kao u dispozitivu rješenja pozivajući se na odredbe člana 21. stav 1. ZIP-a u vezi s odredbama člana 235. st. 2. i 3. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP).

12. Vrhovni sud je Rješenjem broj 65 0 I 704360 21 Rev od 21. oktobra 2021. godine odbacio apelantovu reviziju koju je podnio protiv rješenja Kantonalnog suda koje je doneseno u izvršnom postupku protiv kojeg se prema odredbama ZIP-a ne može izjaviti revizija.

13. Zaključkom Općinskog suda broj 65 0 I 704360 18 I od 19. aprila 2022. godine izvršni postupak je završen jer je utvrđeno da je banka postupila po osporenom rješenju od 24. oktobra 2018. godine. Protiv zaključka nije dozvoljen pravni lijek.

IV.Apelacija

a) Navodi iz apelacije

14. Apelant se poziva na kršenje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Navodi da je pravosnažnom presudom poništena odluka izvršenika o raskidu ugovora o radu od 28. februara 2014. godine, te je izvršeniku naloženo da apelanta vrati na poslove koje je radio ili druge odgovarajuće poslove, kao i da mu isplati plaće za period od 28. februara do 31. oktobra 2014. godine, kada je obavljeno finansijsko vještačenje. Smatra da je logično i pravno osnovano da u izvršnom postupku namiri preostali dio naknade plaće od dana donošenja prvostepene presude do 1. augusta 2017. godine kada je dobio priliku da nakon duže od tri godine bez zaposlenja, zbog izvršenikove nezakonite odluke, dobije posao kod drugog poslodavca. Smatra da su sudovi iznijeli svoje tumačenje odredbe člana 217. ZIP-a na njegovu štetu, te su mu uskratili pravo na naknadu samo zato što je u međuvremenu nakon više godina čekanja da se radni spor okonča dobio priliku da se zaposli kod drugog poslodavca. Navodi da je prvostepeni sud proizvoljno obrazložio da nije ispunjen uvjet iz člana 217. ZIP-a jer apelant nije tražio vraćanje na rad zbog okolnosti novog zaposlenja koje su nastupile prije podnošenja prijedloga za izvršenje. Do sličnog zaključka je došao i Kantonalni sud koji je otišao i korak dalje jer je utvrdio da apelant nije ni tražio vraćanje na posao, te da mu izvršnom ispravom nije dosuđeno traženo potraživanje. Smatra da su sudovi povrijedili njegova prava koja mu pripadaju, ne samo prema odredbama Zakona o radu i ZIP-a već i prava iz Ustava Bosne i Hercegovine i Evropske konvencije. Navodi da vraćanje na rad i uspostavljanje ravnopravnog statusa predstavlja istu stvar, odnosno činidbu izvršenika koja stvara iste posljedice. Iz spisa proizlazi da je apelant tražio uspostavljanje radnopravnog statusa, što je ekvivalentno terminu „vraćanje na rad“. Činjenica da je apelant u međuvremenu zasnovao radni odnos kod drugog poslodavca ne umanjuje i ne ograničava njegovo pravo da izvršenik postupi po presudi. Pravno pitanje koje se postavlja jeste da li se odredba člana 217. ZIP-a može primijeniti i na slučajeve kada tražilac izvršenja postavi zahtjev za uspostavljanje radnopravnog statusa od dana donošenja izvršne isprave kojom je utvrđena nezakonitost otkaza ugovora o radu, pa do dana njegovog zaposlenja kod drugog poslodavca, koje se u međuvremenu dogodilo. U tom pravcu apelant naglašava važnost tog pitanja u kontekstu činjenice da radni sporovi traju godinama. Od trenutka kada radnik dobije otkaz do momenta kada sud pravosnažno utvrdi da je otkaz nezakonit prođe pet i više godina, što je dug period, posebno u ekonomskim uvjetima u Bosni i Hercegovini, jer radnik u tom periodu trpi posljedice nezaposlenosti. Apelant je bez novčanih prihoda bio duže od tri godine, dakle od otkaza (februar 2014. godine) do 1. augusta 2017. godine. U tom trenutku parnični postupak još nije bio pravosnažno okončan jer je bio u toku žalbeni postupak kod Kantonalnog suda. Smatra da se odredba člana 217. ZIP-a treba tumačiti šire i da se tom odredbom ne ograničava niti uvjetuje novi radni angažman tražioca izvršenja. Presudom ili materijalnim propisom ne može se tražiti više od dosuđenog, ali se može tražiti manje, što je slučaj u ovom predmetu jer se traži uspostavljanje radnopravnog statusa do dana novog zaposlenja a ne nakon toga, što je povoljnije za poslodavca. Smatra nerazumnim obrazloženje sudova da za sporno potraživanje treba voditi novu parnicu jer je takva uputa ekonomski neopravdana.

b) Odgovori na apelaciju

15. Kantonalni i Općinski sud su sve prigovore ocijenili neosnovanim te su naveli da ostaju pri razlozima koje su dali u osporenim odlukama. Predložili su da se apelacija odbije kao neosnovana.

16. Izvršenik je naveo da je apelacija očigledno neosnovana. U vezi s tim, navodi da se apelacija odnosi na to da su redovni sudovi izveli pogrešan zaključak o činjenicama jer apelant traži da mu se isplati nešto što mu izvršnom ispravom nije dosuđeno. Predloženo je da se apelacija odbaci kao prima facie neosnovana.

17. Apelant je u izjašnjenju naveo da redovni sudovi nisu naveli niti jedan suštinski argument u kontekstu apelacionih navoda i pravnog pitanja koje je postavio. Shodno tome, apelant smatra da su ispunjeni uvjeti da Ustavni sud usvoji apelaciju na način na koji je predloženo.

V.Relevantni propisi

18. Zakon o izvršnom postupku („Službene novine Federacije BiH“ br. 32/03, 52/03 – ispravka, 33/06, 39/06 – ispravka, 39/09, 29/11 – odluka USBiH, 74/11 – odluka USFBiH, 35/12, 35/12 – rješenje USBiH, 46/16, 36/17 – odluka USBiH, 55/18 – rješenje USBiH, 25/20 – odluka USBiH i 19/25) u relevantnom dijelu glasi:

Član 22.

Osnov za određivanje izvršenja Sud određuje izvršenje samo na osnovu izvršne ili vjerodostojne isprave, ako ovim zakonom nije drukčije određeno. Član 47. tačka 8)

Razlozi za prigovor

Prigovor protiv rješenja o izvršenju može se podnijeti iz razloga koji spriječavaju izvršenje, a naročito ako: 8) je potraživanje prestalo na osnovu činjenice koja je nastala u vrijeme kad je izvršenik nije više mogao istaći u postupku iz kojeg potiče odluka, odnosno ako je potraživanje prestalo na osnovu činjenice koja je nastala nakon zaključenja sudskog ili upravnog poravnanja; Član 217. Nadoknada plaće u slučaju vraćanja zaposlenog na rad (1) Tražilac izvršenja koji je podnio prijedlog da bude vraćen na rad odnosno u službu može predložiti da sud donese rješenje kojim će odrediti da mu je izvršenik dužan isplatiti na ime plaće mjesečne iznose dospjele od pravosnažnosti odluke pa dok ponovo ne bude vraćen na posao, te odrediti izvršenje radi naplate dosuđenih iznosa. (2) Prijedlog za naknadu može se spojiti s prijedlogom za izvršenje radi vraćanja na rad, odnosno u službu ili može biti podnesen naknadno do završetka izvršnog postupka. (3) Rješenje kojim se prijedlog za naknadu prihvata ima djelovanje rješenja kojim se utvrđuje postojanje obaveze izvršenika i djelovanje rješenja o izvršenju. (4) Izvršenik može predložiti da se rješenje iz stava 3. ovog člana stavi izvan snage ako su se nakon njegovog donošenja izmijenile okolnosti na osnovu kojih je doneseno. (5) Mjesečna naknada plaće određuje se u iznosu koji bi tražilac izvršenja ostvario da je bio na radu. Mjesečna naknada obuhvata i plaćanje poreza te drugih davanja po osnovi plaće. (6) Tražilac izvršenja može svoje pravo na nadoknadu ostvarivati i u posebnom postupku pred sudom. (7) Ako je sud djelimično prihvatio zahtjev za isplatu naknade, uputit će tražioca izvršenja da ostatak ostvaruje u postupku pred sudom.

19. Zakon o radu („Službene novine Federacije BiH“ br. 26/16, 89/18, 23/20 – odluka USFBiH, 31/20 – odluka USFBiH, 49/21 – završne odredbe Zakona o mirnom rješavanju radnih sporova, 19/22

– rješenje USFBiH, 44/22 i 39/24) u relevantnom dijelu glasi:

Prava radnika u slučaju nezakonitog otkaza

Član 106. stav (2) (2) Ako sud utvrdi da je otkaz nezakonit može poslodavca obavezati da:a. vrati radnika na rad, na njegov zahtjev, na poslove na kojima je radio ili druge odgovarajuće poslove i isplati mu naknadu plaće u visini plaće koju bi radnik ostvario da je radio i nadoknadi mu štetu, ilib. isplati radniku:

- naknadu plaće u visini plaće koju bi radnik ostvario da je radio;

- naknadu štete za pretrpljenu štetu;

- otpremninu na koju radnik ima pravo u skladu sa zakonom, kolektivnim ugovorom, pravilnikom o radu ili ugovorom o radu;

- druge naknade na koje radnik ima pravo, u skladu sa zakonom, kolektivnim ugovorom, pravilnikom o radu ili ugovorom o radu.

VI.Dopustivost i meritum

20. Ustavni sud utvrđuje da apelacija ispunjava uvjete propisane članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, kao i da je podnesena u roku, da ispunjava i ostale uvjete dopustivosti iz člana 18. stav (3) Pravila Ustavnog suda, te da nije očigledno (prima facie ) neosnovana, u smislu odredbe člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

21. Apelant ukazuje da mu je u postupku povrijeđeno pravo iz čl. II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 6. stav 1. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, kao i pravo iz člana II/4.Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije.

Pravo na imovinu

22. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi: Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

k) Pravo na imovinu.

23. Član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju u relevantnom dijelu glasi:

Svaka fizička ili pravna osoba ima pravo na mirno uživanje svoje imovine. Niko ne može biti lišen svoje imovine, osim u javnom interesu i pod uvjetima predviđenim zakonom i općim načelima međunarodnog prava.

Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne umanjuju pravo države da primjenjuje zakone koje smatra potrebnim da bi regulirala korištenje imovine u skladu s općim interesom, ili da bi osigurala plaćanje poreza ili drugih doprinosa ili kazni.

24. Prilikom razmatranja da li je došlo do povrede člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, Ustavni sud, prije svega, mora utvrditi ima li apelant „imovinu“ u smislu člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

25. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema konzistentnoj praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, „imovina“, u smislu člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, može biti ili „postojeća imovina“ ili „dobra“, uključujući i potraživanja u odnosu na koja lice ima bar „legitimno očekivanje“ da će ih realizirati (vidi Radomilja protiv Hrvatske, presuda od 20. marta 2018. godine, predstavke br. 37685/10, 22768/12, tač. 142. i 143, i Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-2349/06od 27. februara 2008. godine, tačka 44, dostupna na www.ustavnisud.ba).

26. Ustavni sud primjećuje da odredbe člana 217. st. (1) i (2) ZIP-a propisuju da tražilac izvršenja može, uz prijedlog za vraćanje na posao, koji može biti podnesen odmah ili tokom trajanja izvršnog postupka, zatražiti da sud donese rješenje kojim se određuje isplata plaća koje su dospjele od pravosnažnosti prvostepene odluke pa do povratka na posao. U konkretnom slučaju, izvršnom ispravom apelantu je priznato pravo na vraćanje na posao na iste ili druge odgovarajuće poslove, kao i na isplatu plaća i drugih naknada iz radnog odnosa od momenta donošenja nezakonitog otkaza pa do dana kada je vještak finansijske struke sačinio nalaz i mišljenje u parnici (31. oktobar 2014. godine). Apelant je, pozivajući se na odredbe člana 217. ZIP-a, prijedlogom tražio isplatu plaća od dana donošenja prvostepene presude do 1. augusta 2017. godine kada je zasnovao radni odnos kod drugog poslodavca (vidi tačku 7. ove odluke). Izvršnom ispravom utvrđeno je da je odluka o raskidu ugovora o radu bila nezakonita, te je poništena, a izvršenik je obavezan da apelanta vrati na poslove koje je radio ili druge odgovarajuće poslove i da mu isplati naknade plaća i druge naknade koje bi ostvario da je radio (stav I izreke prvostepene presude). Svrha parničnog postupka je bilo otklanjanje štetnih posljedica nezakonite odluke o raskidu ugovora koje je apelant trpio u periodu od raskida ugovora do 1. augusta 2017. godine (član 106. stav (2) Zakona o radu; u daljnjem tekstu: ZOR). U takvim okolnostima Ustavni sud smatra da je apelant u odredbama člana 217. st. (1) i (2) ZIP-a imao „legitimno očekivanje“ koje je zaštićeno članom 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Dalje, rješenjem Kantonalnog suda kojim je stavljen van snage dio rješenja o izvršenju koji je apelant postavio shodno odredbama člana 217. st. (1) i (2) ZIP-a došlo je do miješanja u apelantovo pravo na imovinu.

27. Ustavni sud će dalje ispitati da li je miješanje bilo opravdano u svjetlu primjenjivih principa: a) princip zakonitosti; b) princip legitimnog cilja u javnom interesu i c) princip „pravične ravnoteže“.

a) Princip zakonitosti

28. Kod ocjene zakonitosti miješanja u imovinu Ustavni sud podsjeća na to da je, prema praksi Evropskog suda, prvi i najvažniji zahtjev iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju onaj koji traži da miješanje javnih vlasti u pravo na imovinu bude „zakonito“. Naime, druga rečenica prvog stava člana 1. Protokola broj 1 dopušta lišavanje prava na imovinu samo „pod uvjetima predviđenim zakonom“, a drugi stav člana 1. priznaje državama pravo kontroliranja korištenja imovine izvršavanjem „zakona“. Osim toga, vladavina prava, jedno od osnovnih principa demokratskog društva, dio je svih članova Evropske konvencije (vidi Evropski sud, Lekić protiv Slovenije (VV), presuda od 11. decembra 2018. godine, predstavka broj 36480/07, tačka 94). Princip zakonitosti također podrazumijeva da su primjenjive odredbe domaćeg prava dovoljno dostupne, precizne i predvidive u svojoj primjeni (ibid., tačka 95). Tek kada je zahtjev zakonitosti ispunjen, može se razmatrati da li postoji pravična ravnoteža između zahtjeva od općeg ili javnog interesa i zahtjeva za zaštitu pojedinačnog prava na imovinu.

29. U konkretnom slučaju Kantonalni sud je primijenio odredbe člana 217. stav (1) ZIP-a navodeći da apelant prijedlogom nije tražio „vraćanje na posao“, kako iz navedene odredbe eksplicitno proizlazi, kao preduvjet za ostvarivanje traženog prava. Dalje, Kantonalni sud je imao u vidu odredbu člana 22. ZIP-a, te se pozvao na princip formalnog legaliteta koji obavezuje sud da u izvršnom postupku omogući izvršenje potraživanja na način i u obimu shodno izvršnom naslovu. Kantonalni sud je, primjenjujući taj princip, utvrdio da izvršnom ispravom nije utvrđeno „uspostavljanje radnopravnog statusa“ u relevantnom periodu već „vraćanje na rad“ te da apelant stoga nema valjan osnov za predloženo izvršenje koje se odnosi na isplatu plaća prema članu 217. ZIP-a. Uzimajući u obzir obrazloženje Kantonalnog suda u vezi s primjenom relevantnih odredaba ZIP-a, Ustavni sud smatra kako posljedice koje odredbe člana 217. st. (1) i (2) ZIP-a imaju, s aspekta saglasnosti sa članom 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, predstavljaju materijalna razmatranja koja treba uzeti u obzir pri odlučivanju o tome jesu li javne vlasti u primjeni propisanih mjera ili u nečinjenu postigle pravičnu ravnotežu između različitih interesa (vidi, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-1191/08 od 25. marta 2011. godine, tač. 32–

33. s daljnjim referencama, objavljenja u „Službenom glasniku BiH“ broj 65/11, dostupna na www.ustavnisud.ba). Stoga će Ustavni sud nastaviti analizu uz prihvatanje da je miješanje u apelantovo pravo bilo „propisano zakonom“, u smislu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

b) Princip legitimnog cilja u javnom interesu

30. Ustavni sud smatra da je miješanje u apelantovo pravo na imovinu bilo u općem interesu, a to je osiguranje dosljednog provođenja zakonskih odredaba koje su donesene s ciljem ekonomičnosti a odnose se na zakonsku pogodnost da tražilac izvršenja u izvršnom postupku uz prijedlog za vraćanje na posao ili naknadno do okončanja izvršnog postupka zahtijeva i isplatu plaća koje izvršnom ispravom nisu utvrđene.

c) Princip „pravične ravnoteže“ između općeg interesa zajednice i apelantovog prava na mirno uživanje imovine

31. Ustavni sud, slijedeći vlastitu praksu i praksu Evropskog suda, ukazuje na to da u svakom pojedinom slučaju mora postojati „pravičan odnos“ između zahtjeva javnog interesa koji se želi postići i zaštite osnovnih prava pojedinaca, što nije moguće postići ako apelant mora snositi „poseban i pretjeran teret“. Čak i ako je do miješanja došlo u skladu s uvjetima predviđenim zakonom i u javnom interesu, mora postojati i razuman odnos razmjernosti između korištenih sredstava i cilja koji se želi ostvariti bilo kojim mjerama koje država primjenjuje, uključujući i mjere predviđene da kontroliraju upotrebu imovine pojedinca. Taj je zahtjev izražen pojmom „pravična ravnoteža”, koja mora biti uspostavljena između zahtjeva općeg interesa zajednice i zahtjeva zaštite osnovnih prava pojedinca (vidi Evropski sud, Stołkowski protiv Poljske, presuda od 21. decembra 2021. godine, predstavka broj 58795/15, tačka 61).

32. U konkretnom slučaju izvršnom ispravom je utvrđena nezakonitost odluke o raskidu ugovora o radu te je kao takva poništena, a izvršeniku je naloženo da apelanta vrati na iste ili druge odgovarajuće poslove, te da mu isplati naknade plaće i druge naknade koje bi ostvario da je radio (vidi tačku 5. ove odluke). Ustavni sud, prije svega, zapaža da se radi o specifičnim okolnostima. Specifičnost se odnosi na činjenicu što je apelant, čekajući ishod parničnog postupka, zasnovao novi radni odnos kod drugog poslodavca. U takvim okolnostima, budući da apelant u prijedlogu za izvršenje ne zahtijeva „vraćanje na posao“, kako je naloženo sudskom odlukom, već traži „uspostavljanje radnopravnog statusa“, čime se izvršenikova obaveza, shodno novonastalim okolnostima, ograničava do 1. augusta 2017. godine, a ne do povratka na rad kod izvršenika, postavlja se pitanje može li se zakonska pogodnost iz člana 217. st. (1) i (2) ZIP-a primijeniti na takav slučaj. Redovni sudovi su zaključili da se ta zakonska pogodnost ne odnosi na apelantov slučaj.

33. Ustavni sud zapaža da odredba člana 217. stav (1) ZIP-a podrazumijeva, osim izvršenja radi vraćanja na rad i isplate dosuđenih plaća, da tražilac izvršenja traži i plaće koje nisu bile predmet spora između stranaka u parničnom postupku. U protivnom, tražilac izvršenja bi bio uskraćen za isplatu plaća dospjelih od pravosnažnosti presude do povratka na rad. Logično je da ti iznosi nisu mogli ni biti obuhvaćeni tužbenim zahtjevom, pa bi tražilac izvršenja bio prinuđen drugom parnicom potraživati te plaće. Citirana odredba upravo omogućava da se takva situacija izbjegne, a osnovni cilj takvog zakonskog rješenja je ekonomičnost postupka. Stav (2) odredbe člana 217. ZIP-a omogućava tražiocu izvršenja da prijedlog za ostvarivanje tog prava može podnijeti uz prijedlog za vraćanje na posao ili naknadno do završetka izvršnog postupka. Ustavni sud zapaža da se sudovi nisu bavili suštinom pojmova „vraćanje na posao“ i „uspostavljanje radnopravnog statusa“, niti su razmotrili značenje tih pojmova, niti kakve su posljedice i obaveze za poslodavca koje proistječu iz njih. To je bilo važno kako bi se ispitalo da li se prijedlogom tražilo više od onoga što je apelantu izvršnom ispravom dosuđeno, o čemu je Kantonalni sud trebao da vodi računa. Prema članu 106. stav (2) ZOR-a, zaposleniku u slučaju nezakonitog otkaza pripada pravo na naknadu plaće koju bi ostvario da je radio, a u sudskom postupku apelant je to pravo ostvario. Posljedice nezakonitog otkaza apelant je trpio od nezakonite odluke o raskidu ugovora o radu (28. februar 2014. godine) do novog zaposlenja (1. august 2017. godine), što predstavlja period od tri godine i šest mjeseci. Apelant je u tom periodu čekao ishod radnog spora jer je parnični postupak pravosnažno okončan tek u martu 2018. godine, kada je apelant objektivno mogao podnijeti prijedlog za izvršenje. Iz navedenog slijedi zaključak da se apelant u izvršnom postupku ne bi našao u spornoj situaciji da je parnični postupak pravosnažno okončan prije 1. augusta 2017. godine (radni sporovi su po zakonu hitni postupci). U takvim okolnostima apelant ne može snositi štetne posljedice okolnosti što radni spor nije okončan prije nego je apelant dobio priliku da zasnuje novi radni odnos kod drugog poslodavca.

34. Ustavni sud smatra da su sudovi trebali odredbe člana 217. st. (1) i (2) ZIP-a tumačiti kroz prizmu specifičnih okolnosti konkretnog slučaja na koje je prethodno ukazano. Također, Ustavni sud zapaža da ZIP ne predviđa izričito situaciju kao što je ona u kojoj se našao apelant. Ustavni sud podsjeća „da zakonodavac prilikom donošenja zakona kojim pravno regulira određenu oblast ne može propisati svaku situaciju na koju bi se konkretna zakonska norma mogla primijeniti. Međutim, redovni sudovi su ovlašteni da tumače zakon u svjetlu svih relevantnih okolnosti kako zakonsku normu ne bi protumačili na štetu stranke koja u sudskom postupku traži pravnu zaštitu“ (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-5007/23 od 14. novembra 2024. godine, tačka 30. s daljnjim referencama, dostupna na www.ustavnisud.ba). U skladu s tim, Ustavni sud smatra da su sudovi morali razmotriti da li je apelantovo traženje isplate plaća za period između pravosnažnosti presude i zaposlenja kod drugog poslodavca (1. august 2017. godine) zaista predstavljalo zahtjev za „više“ od onoga što je presudom dosuđeno. Također je trebalo ispitati da li termin „uspostavljanje radnopravnog statusa“ u suštini odgovara obavezi vraćanja na posao, te koje posljedice proizlaze za poslodavca iz takvog zahtjeva. S obzirom na to da je odluka o raskidu ugovora o radu proglašena nezakonitom, a apelant je u međuvremenu, čekajući pravosnažnu presudu, ostao bez posla i prihoda duže od tri godine, Ustavni sud smatra da apelant ne bi smio snositi posljedice zbog toga što je radni spor trajao predugo.

35. Prema tome, Ustavni sud smatra da su sudovi bili dužni da situaciju u kojoj se apelant našao razmotre u svjetlu njegovih ustavnih prava i prava iz Evropske konvencije i njenih protokola jer takva obaveza proizlazi direktno iz Ustava Bosne i Hercegovine. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema članu II/2. Ustava Bosne i Hercegovine, odredbe Evropske konvencije imaju supremaciju nad ostalim zakonima, dok prema članu II/6. Ustava Bosne i Hercegovine svi sudovi i drugi organi vlasti imaju obavezu „da primjenjuju ljudska prava i osnovne slobode na koje je ukazano u stavu 2“ (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-1522/15 od 17. januara 2018. godine, tačka 30, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). U skladu s tim, Ustavni sud smatra da je upućivanje apelanta da u smislu člana 217. stav (6) ZIP-a vodi novi parnični postupak radi potraživanja plaća za period koji je već obuhvaćen posljedicama nezakonitog raskida ugovora o radu suprotno principu ekonomičnosti postupka i cilju odredbe člana 217. st. (1) i (2) ZIP-a. Stoga, Ustavni sud smatra da je na taj način na apelanta stavljen nepotreban i pretjeran teret.

36. Shodno svemu navedenom, Ustavni sud smatra da je došlo do povrede apelantovog prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

Ostali navodi

37. Apelant smatra da mu je u postupku koji je okončan osporenom odlukom povrijeđeno i pravo iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, te pravo iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. S obzirom na prethodni zaključak Ustavnog suda o kršenju apelantovog prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, Ustavni sud ne vidi potrebu da posebno ispituje i navode o povredi tih prava.

VII.Zaključak

38. Ustavni sud zaključuje da je prekršeno apelantovo pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada je miješanje u to apelantovo pravo bilo neproporcionalno cilju kojem se težilo, čime je na apelanta stavljen prekomjeran teret da ponovo vodi parnicu kako bi ostvario pravo koje je u izvršnom postupku tražio koristeći se zakonskom pogodnošću iz odredaba člana 217. st. (1) i (2) ZIP-a.

39. Na osnovu člana 59. st. (1) i (2) i člana 62. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

40. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman