Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4463/22 (M. S.)
Odluka donesena 20. 10. 2026.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Krivični postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić, Angelika Nußberger
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-4463/22
Apelacija
Odluka o dopustivosti
20. 10. 2026.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednice Valerija Galić i Angelika Nussberger i sudije Helen Keller, Ledi Bianku, Marin Vukoja i Larisa Velić, na sjednici održanoj 20. oktobra 2026. godine, u predmetu broj AP-4463/22, rješavajući apelaciju Muaza Sedića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“, br. 94/14, 47/23 i 41/24), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Muaza Sedića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 06 0 K 014603 21 Kž od 7. septembra 2022. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Muaz Sedić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Bosanske Krupe, kojeg zastupa Advokatsko društvo „Adil Lozo i drugi“ d.o.o. Travnik, podnio je 24. novembra 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 06 0 K 014603 21 Kž od 7. septembra 2022. godine i Presude Kantonalnog suda u Novom Travniku (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 06 0 K 014603 20 K od 11. maja 2021. godine.
2. Presudom Kantonalnog suda broj 06 0 K 014603 20 K od 11. maja 2021. godine apelant je oglašen krivim da je na način opisan u izreci presude počinio teško krivično djelo protiv sigurnosti javnog prometa iz člana 336. stav (2) u vezi sa članom 332. stav (1) Krivičnog zakona FBiH (u daljnjem tekstu: KZ). Apelantu je izrečena kazna zatvora u trajanju od dvije godine, te je obavezan da plati sudski paušal u novčanom iznosu od 100,00 KM, te troškove krivičnog postupka čiju visinu će sud utvrditi posebnim rješenjem.
3. U obrazloženju presude, Kantonalni sud je naveo da su tokom dokaznog postupka na prijedlog optužbe saslušani svjedoci N. T., Z. A., S. M., B. G. i E. M., da je provedeno vještačenje posredstvom vještaka saobraćajne struke S. M., vještačenje posredstvom vještaka sudske medicine Z. C. i da su pročitani materijalni dokazi koje je sud detaljno naveo. Takođe, na prijedlog apelantove odbrane saslušan je apelant u svojstvu svjedoka, provedeno je vještačenje posredstvom vještaka saobraćajne struke A. I., te je pročitan materijalni dokaz-potvrda o pohađanju nastave. U vezi s tim, Kantonalni sud je naveo da je cijenio sve dokaze pojedinačno, a potom ih doveo u međusobnu vezu i u vezu sa apelantovim priznanjem krivice na glavnom pretresu, te je osnovu toga zaključio da su se u apelantovim radnjama stekla sva bitna obilježja krivičnog djela za koje je optužen. Naime, Kantonalni sud je naveo da je iz navedenih dokaza utvrdio da je apelant upravljao pmv u kom su, kao saputnici bili A. A., M. T., S. M. i B. G. Dalje, utvrdio je da je apelant započeo radnju preticanja kolone vozila čime je postupio suprotno odredbi člana 61. stav (1) Zakona o osnovama sigurnosti prometa na cestama u BiH (u daljnjem tekstu: Zakon o osnovama sigurnosti). Obrazloženo je da je apelant, u uslovima mokrog i kliskog kolovoza zbog kiše koja je padala, tokom preticanja kolone vozila izgubio kontrolu nad vozilom i da je vozilo usljed nekontrolisanog kretanja udarilo u bankinu sa lijeve strane kolovoza. Kantonalni sud je naveo da se bankina od jačine udara odvojila od ležišta, te je vozilo kojim je upravljao apelant sletilo sa kolovoza, te da su tom prilikom usljed zadobijenih povreda bliže opisanih u izreci presude A. A. i M. T. smrtno stradali, dok su oštećeni S. M. i B. G. zadobili lakše tjelesne povrede.
4. Kantonalni sud je naveo da je prilagođenu brzinu kretanja vozila kojom se apelant trebao kretati s obzirom na uslove kolovoza i brzinu kojom se kretalo njegovo pmv u trenutku destabilizacije, utvrdio na osnovu nalaza i mišljenja vještaka saobraćajne struke S. M. i A. I. Naime, Kantonalni sud je ukazao da je prilagođenu brzinu kretanja (najviše 55,60 km/h) utvrdio da osnovu nalaza i mišljenja vještaka odbrane A. I. Kantonalni sud je naveo da je prihvatio nalaz i mišljenje navedenog vještaka u tom dijelu kao pouzdan, vjerodostajan i tačan jer je vještak matematičkim obračunom, nakon izlaska na lice mjesta i neposrednog opažanja terena, uz uvažavanje prilika u vrijeme nastanka saobraćajne nezgode, izračunao vrijednost prilagođene brzine kretanja. S druge strane, Kantonalni sud nije prihvatio nalaz i mišljenje vještaka optužbe S. M. u dijelu kojim je utvrdio da prilagođena brzina kretanja vozila iznosi 50 km/h jer je nalaz i mišljenje u tom dijelu ocijenio kao paušalan i nepouzdan. Međutim, Kantonalni sud je naveo da je brzinu kretanja apelantovog vozila prije destabilizacije i gubitka kontrole nad vozilom, utvrdio na osnovu nalaza i mišljenja vještaka optužbe S. M. koji je u tom dijelu ocijenio kao pouzdan, tačan i u saglasnosti sa drugim izvedenim dokazima. Pri tome, sud je obrazložio da nije prihvatio nalaz i mišljenje vještaka odbrane u dijelu kojem je utvrdio da se apelantovo vozilo kretalo brzinom od 85,40 km/h budući da ta brzina kretanja vozila ne odgovara brzini kretanja apelantovog vozila koju je u svom iskazu opisao svjedok E.M. Naime, sud je ukazao da je navedeni svjedok u svom iskazu naveo da je apelant velikom brzinom započeo radnju preticanja, te da se kretao velikom brzinom što je okarakterisao kao divljanje. S obzirom na to, sud je ocijenio da takva brzina kretanja odgovara brzini od 99 km/h koju je utvrdio vještak optužbe, a ne brzini od 85,40 km/h, posebno kada se navedene brzine dovedu u vezu sa vrstom i težinom oštećenja vozila i bankine, te konfiguracijom kolovoza kojim se kretalo vozilo. Takođe, ukazao je da je navedeni vještak brzinu kretanja vozila utvrđivao i na osnovu putanje i načina kretanja vozila nakon slijetanja sa kolovoza, te je u vezi s tim naveo da se vozilo nije prevrtalo, što je suprotno iskazu svjedoka B. G. i zapisniku o uviđaju iz kojih jasno proizlazi da se vozilo nakon slijetanja sa kolovoza prevrtalo. Dalje, Kantonalni sud je naveo da nije prihvatio nalaz i mišljenje ovog vještaka u dijelu u kojem je zaključio da je nastaloj posljedici doprinio način na koji je postavljena zaštitna ograda u koju je udarilo apelantovo vozilo. Naime, sud je naveo da vještak pretpostavlja, što je prilikom unakrsnog ispitivanja na glavnom pretresu potvrdio, da je zaštitna ograda bila nepravilno postavljena, dok je u nastavku nalaza prikazao stanje na licu mjesta nakon izvršene popravke koje, prema vještakovom utvrđenju, odgovora bezbijednosnim uslovima. U odnosu na odluku o krivičnopravnoj sankciji Kantonalni sud je cijenio da apelant nije ranije osuđivan, da su u saobraćajnoj nezgodi smrtno stradali njegovi školski drugovi što je apelanta dodatno pogodilo, kao i činjenicu da je na početku glavnog pretresa priznao krivicu. S druge strane, Kantonalni sud je cijenio činjenice koje utiču na veći stepen krivične odgovornosti. U vezi s tim je obrazložio da je apelant pored jedne blanketne norme kao bitnog obilježja krivičnog djela postupao protivno još jednoj takvoj normi, te da su druga smrtna posljedica i dvije lake tjelesne povrede cijenjene kao okolnosti koje povećavaju stepen njegove krivice u konkretnom slučaju.
5. Presudom Vrhovnog suda broj 06 0 K 014603 21 Kž od 7. septembra 2022. godine odbijena ja apelantova žalba, dok je žalba zamjenika glavnog kantonalnog tužioca uvažena i prvostepena presuda je preinačena u dijelu odluke o kazni tako što je apelant osuđen na kaznu zatvora u trajanju od četiri godine, a u ostalom dijelu prvostepena presuda je ostala neizmijenjena. U obrazloženju presude, Vrhovni sud je naveo da apelant neosnovano ukazuje na nalaz i mišljenje vještaka saobraćajne struke koji je sačinjen po prijedlogu njegove odbrane i u vezi s tim ističe da su prisustvo vode i oštećenja na kolovozu uticala na destabilizaciju vozila. Naime, Vrhovni sud je ocijenio da navedeni prigovori ne utiču na pravilnost zaključka prvostepenog suda da je apelant bio obavezan da brzinu kretanja vozila prilagodi uslovima vožnje i stanju kolovoza kako je to propisano odredbom člana 43. stav (1) Zakona o osnovama sigurnosti. Vrhovni sud je naveo da nisu osnovani apelantovi prigovori da je način postavljanja zaštitne ograde uticao na težinu nastale posljedice. Naime, obrazloženo je da iz nalaza i mišljenja vještaka saobraćajne struke A. I., što je taj vještak pojasnio i u iskazu na glavnom pretresu, proizlazi da je vještak prilikom utvrđivanja brzine kretanja vozila pošao od pretpostavke da je zaštitna ograda u vrijeme i na mjestu na kojem se dogodila saobraćajna nezgoda najvjerovatnije bila postavljena na način koji je po mišljenju tog vještaka nepravilan tj. da početak ograde nije bio izveden kao kosnik što je dovelo do prodiranja ograde u unutrašnjost vozila. Imajući u vidu da se nalaz i mišljenje zasniva na pretpostavkama a ne na utvrđenim činjenicama, Vrhovni sud je naveo da prvostepeni sud pravilno nije poklonio vjeru nalazu i mišljenju navedenog vještaka u tom dijelu, za šta je naveo detaljne razloge. Imajući u vidu težinu posljedice krivičnog djela odnosno da su u saobraćajnoj nezgodi smrtno stradale dvije osobe mlađe životne dobi, te da su dvije osobe pretrpjele lake tjelesne povrede, Vrhovni sud je ukazao na potrebu izražavanja društvene osude takvog krivičnog djela i uticaja na apelanta da ubuduće na čini krivična djela. Navedeno se po ocjeni Vrhovnog suda ne može postići kaznom koju je apelantu izrekao prvostepeni sud. Imajući to u vidu, Vrhovni sud je odlučio kao u izreci cijeneći da je kazna koju je izrekao apelantu srazmjerna težini djela i stepenu apelantove krivice.
6. Apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim, apelant naročito ističe da tokom postupka nije negirao svoju odgovornost za uzrok i posljedicu saobraćajne nezgode, te da je upravljao pmv koje se kretalo iznad dozvoljene brzine. Međutim, apelant smatra da su redovni sudovi proizvoljno cijenili nalaz i mišljenje vještaka saobraćajne struke A. I., samo da bi odbranili tezu optužbe zbog čega su i prihvatili nalaz i mišljenja vještaka optužbe. Naime, apelant smatra da su redovni sudovi proizvoljno cijenili nalaz i mišljenje vještaka odbrane u dijelu kojim je ukazivao na propuste pri postavljanju zaštitne ograde, te da su uslovi na kolovozu doprinijeli nastanku saobraćajne nezgode. Osim toga, apelant smatra da redovni sudovi nemaju prihvaćene kriterijume pri odmjeravanju kazni, te da su i istim i sličnim činjeničnim i pravnim situacija izricali blaže sankcije što utiče na povjerenje javnosti u pravosuđe i narušava princip pravne sigurnosti. U prilog tih tvrdnji je dostavio presude Kantonalnog suda br. 06 0 K 003976 11 K od 11. novembra 2011. godine, 06 0 K 002352 10 K od 4. novembra 2010. godine, 06 0 K 011990 18 K od 21. novembra 2018. godine i presude Vrhovnog suda br. 06 0 K 003976 12 Kž od 24. oktobra 2012. godine i 06 0 K 011990 18 Kž od 9. jula 2019. godine.
7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: b)Ustavni sud takođe ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi: (4)Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
8. Ustavni sud podsjeća da u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i jesu li ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj praksi i praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i te povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji s dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. januara 2018. godine, predstavka broj 48657/16, tačka 43, Khudunts protiv Azerbajdžana, odluka od 26. februara 2019. godine, predstavka broj 74628/16, tačka 32, te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine, tačka 9, dostupna na www.ustavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Europski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, predstavka broj 5503/02, tačka 21. i Dumlu protiv Turske, odluka od 20. aprila 2021. godine, predstavka broj 65159/17, tačka 27.), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine (vidi Europski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. novembra 2008. godine, predstavka broj 34379/03).
9. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje, te u vezi s tim ocijenili dokaze i primijenili relevantne propise. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je, prema praksi Evropskog suda, prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ističe da ne treba postupati kao sud „četvrte instance“ te da stoga neće, prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije (kojem korespondira član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine), dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili „očigledno nerazumnim“ (vidi Evropski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, predstavka broj 52871/13, tačka 23. sa daljnjim referencama). Ovakvu praksu dosljedno slijedi i Ustavni sud u odnosu na odluke redovnih sudova (vidi, između ostalih, Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP-4033/20 od 22. juna 2022. godine, tač. od 42. do 45. sa daljnjim referencama, objavljena na www.ustavnisud.ba).
10. Ustavni sud primjećuje da su redovni sudovi u obrazloženjima osporenih odluka ocjenom svih dokaza, kako odbrane tako i optužbe, dali detaljne i jasne razloge za zaključak da su se apelantovim radnjama stekla sva bitna obilježja djela za koje je suđen, te da su detaljno odgovorili na sva ključna pitanja koje apelant problematizuje i u apelaciji. Takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim ili očigledno nerazumnim. Naime, redovni sudovi su jasno i dovoljno obrazložili zašto nisu prihvatili nalaz i mišljenje vještaka odbrane u vezi sa utvrđivanjem brzine kretanja vozila i doprinosa postavljene zaštitne ograde nastanku i težini posljedica saobraćajne nezgode odnosno zašto uslovi kolovoza ne mogu dovesti do drugačijeg odlučenja u konkretnom slučaju (vidi tač. 4. i 5. ove odluke). Osim toga, Ustavni sud podsjeća da prema praksi Evropskog suda, koju podržava i Ustavni sud, nije uloga ovih sudova da utvrđuju je li pouzdan nalaz vještaka korištenog tokom postupka pred redovnim sudovima. Opšte je pravilo da redovni sud ima široko diskrecijsko pravo pri odabiru između protivrječnih nalaza i izbora kojem će od tih nalaza pokloniti vjeru (vidi, Evropski sud, Gaggl protiv Austrije, presuda od 8. novembra 2022. godine, predstavka broj 63950/19, tačka 50). Takođe, prema praksi Evropskog suda, koju dosljedno prati i Ustavni sud, taj sud ne odlučuje o krivici ili nevinosti osobe koju su domaći sudovi osudili, jer je to pitanje u nadležnosti domaćih sudova (vidi, Evropski sud, Cupiał protiv Poljske, presuda od 9. marta 2023. godine, predstavka broj 67414/11, tačka 62. s daljnjim referencama). Isto tako, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud je dao dovoljne i jasne razloge u odnosu na odluku o kazni, koje ne ostavljaju utisak proizvoljnosti. U odnosu na apelantovo ukazivanje na različitu sudsku praksu, Ustavni sud podsjeća da se kazna u svakom konkretnom slučaju izriče u granicama koje su zakonom propisane za konkretno djelo, imajući u vidu svrhu kažnjavanja i ocjenom svih olakšavajućih i otežavajućih okolnosti koje su, prema svojoj prirodi, u svakom konkretnom slučaju individualne. Drugačije tumačenje bi vodilo ka tome da se svim licima optuženim za isto djelo izriče ista kazna što nije u skladu sa svrhom koja se nastoji ostvariti krivičnopravnom sankcijom, te bi potpuno obesmislilo značaj olakšavajućih i otežavajućih okolnosti koje kod svih optuženih osoba nisu identične. Stoga je apelantovo ukazivanje na presude redovnih suda kojim su u sličnim činjeničnim i pravnim okolnostima optuženima izrečene blaže krivičnopravne sankcije, po ocjeni Ustavnog suda, očigledno neosnovano. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud smatra da ne postoji bilo šta što bi ukazalo na kršenje apelantovog prava na pravično suđenje niti su u apelaciji pruženi dokazi iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno. Osim toga, apelant se pozvao i na kršenje prava na imovinu. Međutim, Ustavni sud smatra da ništa ne ukazuje da je njegovo pravo na imovinu došlo u pitanje na način koji bi vodio potrebi da Ustavni sud to pravo posebno ispita prema standardima iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, niti su u apelaciji pruženi dokazi iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno.
11. Imajući u vidu sve navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda, kao i stavove navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantovi navodi pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ti navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
12. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
13. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman