Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3911/22 (S. S.)

Odluka donesena 02. 07. 2026.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Krivični postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić, Angelika Nußberger

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3911/22

Apelacija

Odluka o dopustivosti

02. 07. 2026.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednice Valerija Galić i Angelika Nussberger i sudije Helen Keller, Ledi Bianku, Marin Vukoja i Larisa Velić, na sjednici održanoj 2. jula 2026. godine, u predmetu broj AP-3911/22, rješavajući apelaciju Stevana Srdića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14, 47/23 i 41/24), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Stevan Srdić protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 10 0 K 004608 21 Kžk od 13. jula 2022. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Stevan Srdić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Drvara, kojeg zastupa Hasan Veladžić advokat iz Bihaća, podnio je 17. oktobra 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 10 0 K 004608 21 Kžk od 13. jula 2022. godine. Također, apelant je zatražio da Ustavni sud donese, u apelaciji opisanu, privremenu mjeru.

2. Ustavni sud je, prethodno, Odlukom broj AP-3911/22 od 1. decembra 2022. godine, odbio apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere (dostupna na: www.ustavnisud.ba).

3. Presudom Kantonalnog suda u Livnu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 10 0 K 004608 K od 23. decembra 2019. godine, apelant je proglašen krivim što je počinio krivično djelo ubistva iz člana 166. stav (1) u vezi sa članom 28. (pokušaj) Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZ) i osuđen na kaznu zatvora u trajanju od dvije godine. Vrhovni sud je, 2. jula 2020. godine, ovu presudu ukinuo i predmet vratio na ponovno suđenje, ukazavši da prvostepeni sud u pobijanoj presudi nije utvrdio i obrazložio oblik vinosti. Nakon ponovljenog suđenja, Kantonalni sud je 5. marta 2021. godine, apelanata ponovo proglasio krivim i osudio na istu kaznu. Međutim, Vrhovni sud je i ovu presudu ukinuo i odredio da će se pred tim sudom održati pretres.

4. Vrhovni sud je u ponovljenom postupku, donio presudu broj 10 0 K 004608 21 Kžk od 13. jula 2022. godine. Tom presudom, apelant je proglašen krivim zbog krivičnog djela ubistva - u pokušaju, i osuđen na kaznu zatvora u trajanju od tri godine i šest mjeseci.

5. Apelant je proglašen krivim što je 9. februara 2019. godine, oko 11:00 sati, nakon noćne smjene koju je obavljao kao policajac, došao u ugostiteljski objekt i sa društvom za šankom popio više žestokih alkoholnih pića, dovodeći se u stanje od 1,75 promila alkohola u krvi. Tokom razgovora o službenim pištoljima, policajac B. D., koji je bio s apelantom u društvu, izvadio je svoj pištolj i pokazivao ga prisutnima. Prilikom pokušaja da ga vrati u futrolu, pištolj mu je ispao na pod. Apelant je tada uzeo pištolj s poda, stavio ga u džep, nakratko se udaljio prema ulaznim vratima, a potom se vratio za šank, izvukao pištolj, repetira ga i s udaljenosti od oko jednog metra, svjestan da time može usmrtiti drugu osobu, puca u A. G. (u daljnjem tekstu: oštećena) radnicu za šankom. Metak je oštećenu pogodio u predjelu prsa, od kojih posljedica je ona zadobila teške tjelesne povrede.

6. U obrazloženju, Sud je naveo da je, u skladu sa članom 332. stav (2) Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine( u daljnjem tekstu: ZKP), na pretresu preuzeo dokaze izvedene tokom prvostepenog postupka. To su iskaz oštećene, iskazi svjedoka M. G., B. D., M. M., L. S. i I. Š. te iskaz apelanta kao iskazi i nalazi vještakâ iz oblasti medicine, balistike i hemije, među kojima su i nalaz i mišljenje vještaka - specijaliste neuropsihijatra o izvršenom psihijatrijskom vještačenju apelanta i drugi opisani dokazi.

7. Vrhovni sud je, nakon detaljne ocjene provedenih dokaza, u smislu člana 296. stav (2) ZKP-a, utvrdio da je apelant, u vrijeme i na način opisan u izreci presude, počinio krivično djelo ubistva u pokušaju. Ovu ocjenu, Vrhovni sud je zasnovao na iskazima oštećene i svjedoka M. M., B. D., M. G. i I. Š., koji su bili očevidci inkriminiranog događaja i čiji iskazi su u presudi detaljno interpretirani. U vezi s tim, Vrhovni sud je naveo da je oštećena izjavila da su apelant i kolega B. D., nakon noćne smjene, konzumirali alkohol (kafa, pa desetak pića), a potom su im se pridružili ostali svjedoci. U njenom prisustvu, B. D.-u je ispao pištolj koji je apelant uzeo, zatim repetirao i ispalio prema njoj, uz komentar „šta uradi?“. Navela je i da je apelant i ranije, u alkoholisanom stanju, znao uperiti pištolj prema njoj, ali ga nije ranije repetirao. Da je apelant iz pištolja ispalio metak u pravcu oštećene, proizilazi i iz iskaza svjedoka M. G., M. M. i I. Š. , koji su naveli da su po dolasku u ugostiteljski objekat, za šankom zatekli apelanta i B. D. koji su konzumirali alkohol i prema iskazu svjedoka M. G., bili pijani. Svjedoci su opisali kako je došlo do inkriminiranog događaja. Osim toga, to je utvrđeno i na osnovu nalaza i mišljenja vještaka medicinske struke - specijaliste hirurga o vještačenju vrste i težine tjelesnih povreda oštećene i mehanizmu njihovog nanošenja, kao i nalaza i mišljenja vještaka za balistiku i mehanoskopska vještačenja o vještačenju oružja iz kojeg je ispaljen metak, te nalaza i mišljenja vještaka za hemijska ispitivanja o vještačenju čestica prikupljenih pomoću silikonske rukavice uzete sa apelantovih ruku. Prisustvo alkohola kod apelanta potvrđeno je toksikološkim nalazom, prema kojem je u krvi imao 1,75 promila alkohola, te materijalnih dokaza u spisu, koji potvrđuju činjenične navode iz optužnice i izreke presude.

8. Sud je naveo da apelant nije negirao da je ranio oštećenu, ali je tvrdio da je do pucnja došlo slučajno – zbog vrtoglavice prilikom naglog podizanja i konzumacije alkohola, i da nije znao da je pištolj napunjen. Međutim, Sud je ovu tvrdnju ocijenio nevjerodostojnom, jer nije potkrijepljena nijednim dokazom i protivi se iskazima oštećene, B. D.-a i svjedoka M. M, M. G. i I. Š., koji su izjavili da je apelant svjesno uzeo pištolj, repetirao ga i uperio u oštećenu prije nego što je ispalio hitac koji ju je pogodio u prsa.

9. Vrhovni sud je apelantovo stanje svijesti u vrijeme inkriminiranog događaja, utvrdio na osnovu nalaza i mišljenja vještaka medicinske struke - specijaliste neuropsihijatra, iz kojeg proizlazi da je apelantova sposobnost shvatanja značaja djela i upravljanja postupcima u vrijeme izvršenja krivičnog djela, bila smanjena ali ne bitno. Vrhovni su je zaključio da je apelant, prilikom izvršenja krivičnog djela, postupao sa eventualnim umišljajem, jer je bio svjestan da radnjama koje je poduzeo ispaljenjem metka iz pištolja u pravcu oštećene, nju može usmrtiti, na što je i pristao. Pri tome, Sud je imao u vidu okolnost da je apelant nakon što je sa poda podigao pištolj B. D., pištolj uperio u predio prsa oštećene, kao dio tijela gdje se nalaze vitalni organi. Zaključeno je da je apelant, bio svjestan da prethodno nije provjerio stanje oružja, tačnije da li je pištolj bio napunjen i da stoga, što proizilazi iz općeg životnog iskustva, što je apelantu - kao policajcu, bilo poznato, može doći do ispaljenja metka i usmrćenja oštećene. Apelant je pristajući na to, pištolj repetirao, povukao okidač i tako ispalio jedan metak u pravcu oštećene, nanoseći joj osobito teške tjelesne ozljede. Slijedom toga, Vrhovni sud je ocijenio neprihvatljivim navode apelantovog branitelja, da apelant nije počinio krivično djelo koje mu se optužnicom stavlja na teret, nego da se u njegovim radnjama stiču elementi krivičnog djela izazivanja opće opasnosti.

10. Apelant smatra da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1. i 2. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant smatra da je presuda Vrhovnog suda rezultat proizvoljne ocjene dokaza i „proizvoljnosti u zaključivanju.“ Suština navoda o povredi prava je da je Vrhovni sud propustio da utvrdi da apelant „nije bio svjestan da je pištolj napunjen“. Pri tome apelant ukazuje da su prethodno ukinute presude u predmetu upravo zbog te okolnosti. Navodi da je u osporenoj presudi Vrhovnog suda samo u jednom pasusu obrazložen umišljaj kao oblik vinosti. Apelant ističe da nije znao i nije mogao znati da je neposredno prije pada pištolja, svjedok B. D. vratio okvir sa mecima u pištolj. Slijedom toga, osporava primjenu materijalnog prava, odnosno odredba KZ-a kojima je propisan umišljaj.

11. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

12. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: b)Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

13. Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi: (4)Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

14. Ustavni sud podsjeća da u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i jesu li ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj praksi i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i te povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očigledno neutemeljena ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji s dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. januara 2018. godine, predstavka broj 48657/16, tačka 43., Khudunts protiv Azerbajdžana, odluka od 26. februara 2019. godine, predstavka broj 74628/16, tačka 32., te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine, tačka 9., dostupna na www.ustavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Dumlu protiv Turske, odluka od 20. aprila 2021. godine, predstavka broj 65159/17, tačka 27.), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine (vidi Evropski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. novembra 2008. godine, predstavka broj 34379/03).

15. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje odnose na način na koji su sudovi ocijenili dokaze te na osnovu toga utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je, prema praksi Evropskog suda, prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ističe da ne treba postupati kao sud „četvrte instance“ te da stoga neće, prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije (kojem korespondira član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine), dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili „očigledno nerazumnim“ (vidi Evropski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, predstavka broj 52871/13, tačka 23. sa daljnjim referencama). Takvu praksu dosljedno slijedi i Ustavni sud u odnosu na odluke redovnih sudova (vidi, između ostalih, Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP-4033/20 od 22. juna 2022. godine, tač. od 42. do 45. sa daljnjim referencama, objavljena na www.ustavnisud.ba). Također, Ustavni sud podsjeća da se neće miješati u način na koji su redovni sudovi usvojili dokaze kao dokaznu građu. Ustavni sud se neće miješati u situaciju kada redovni sudovi povjeruju dokazima jedne strane u postupku na osnovu slobodnog sudijskog uvjerenja. To je isključivo uloga redovnih sudova, čak i kada su izjave jednog te istog svjedoka date na javnoj raspravi i u istrazi suprotne jedna drugoj (vidi mutatis mutandis, Evropski sud, Sorokins i Sorokina protiv Latvije, presuda od 28. maja 2013. godine, predstavka broj 45476/04, tačka 110.).

16. Na osnovu činjenica predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženju osporene odluke dao relevantne razloge za svoje odlučenje, kako u pogledu utvrđenih činjenica tako i u pogledu primjene materijalnog prava, zbog čega se ne može reći da su takva utvrđenja proizvoljna ili očigledno nerazumna. Naročito, Ustavni sud ukazuje da je sud detaljno analizirao iskaze oštećene i drugih svjedoka Tužilaštva i više vještaka te iskaz apelanta u svojstvu svjedoka i dao logične i valjane razloge zašto je poklonio vjeru tim dokazima optužbe, a nije iskazu apelanta. Također, Ustavni sud uočava da je Sud zaključak o apelantovom stanju svijesti u inkriminirano vrijeme zasnovao na nalazu i mišljenju vještaka medicinske struke - specijaliste neuropsihijatra, iz kojeg je utvrđeno da je apelantova sposobnost shvatanja značaja djela i upravljanja postupcima u vrijeme izvršenja krivičnog djela, bila smanjena ali ne bitno. Pri tome, apelantovu tvrdnju da nije znao da je pištolj napunjen Vrhovni sud je ocijenio nevjerodostojnom, jer ona nije potkrijepljena niti jednim dokazom i protivi se iskazima oštećene i drugih svjedoka. Slijedom toga, Vrhovni sud je zaključio da je apelant, prilikom izvršenja krivičnog djela, postupao sa eventualnim umišljajem, jer je bio svjestan da radnjama koje je poduzeo ispaljenjem metka iz pištolja u pravcu oštećene, oštećenu može usmrtiti, na što je i pristao (vidi, tačku 9. ove odluke). Osim toga, apelant ne navodi, niti Ustavni sud zapaža da je u provedenom postupku prekršena neka procesna garancija iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije na njegovu štetu. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da ne postoji bilo šta što bi ukazalo na kršenje prava na pravično suđenje.

17. Apelant se pozvao i na kršenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine te člana 6. stav 2. Evropske konvencije. Međutim, izuzev navođenja na obrascu apelacije, apelant nije dao bilo kakvo obrazloženje ili dokaze o povredi tog prava, zbog čega ove navode Ustavni sud ne može ni ispitati.

18. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantovi navodi pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ti navodi očigledno (prima facie) neutemeljeni.

19. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neutemeljena, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

20. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3911/22 (S. S.) | Sudska praksa | Aktio