Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4311/22 („Penny Plus“ d.o.o. Sarajevo)
Odluka donesena 24. 09. 2026.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Pravično suđenje - nepristrasan sud
- Eksproprijacija
- Upravni spor
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-4311/22
Apelacija
Odluka o dopustivosti
24. 09. 2026.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednica Valerija Galić i sudije Helen Keller, Ledi Bianku, Marin Vukoja i Larisa Velić, na sjednici održanoj 25. septembra 2026. godine, u predmetu broj AP-4311/22, rješavajući apelaciju „Penny Plus“ d.o.o. Sarajevo, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“, br. 94/14, 47/23 i 41/24), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija „Penny Plus“ d.o.o. Sarajevo podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 09 0 U 034704 20 Uvp od 16. augusta 2022. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. „Penny Plus“ d.o.o. Sarajevo (u daljnjem tekstu: apelant), koga zastupaju Senka Nožica i Ahmed Fejzić, advokati iz Sarajeva, podnio je 15. novembra 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 09 0 U 034704 20 Uvp od 16. augusta 2022. godine i Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 09 0 U 034704 19 U od 11. novembra 2019. godine.
Uvodne napomene
2. Vlada Kantona Sarajevo je donijela zaključak broj 02-05-23512-36/185 od 31. maja 2018. godine kojim je Zavodu za planiranje Kantona Sarajevo dato ovlaštenje da u ime i za račun Ministarstva saobraćaja Kantona Sarajevo, Direkcija za puteve (u daljnjem tekstu: Direkcija) preduzme radnje rješavanja imovinsko-pravnih odnosa na saobraćajnici I transverzale, dionica Kranjčevićeva-Bare-Hotonj, Sarajevo.
3. Nakon što je Zavod za planiranje razvoja Kantona Sarajevo dostavio podatke o namjeni zemljišta za saobraćajnicu I transverzale, Zavod za izgradnju Kantona Sarajevo (u daljnjem tekstu: Zavod) se, u postupku rješavanja imovinsko-pravnih odnosa u predmetu izgradnje navedene saobraćajnice, putem Službe za registar, upravljanje imovinom i katastar nekretnine Općine Centar Sarajevo (u daljnjem tekstu: Služba) obratio Općinskom vijeću Općine Centar Sarajevo (u daljnjem tekstu: Općinsko vijeće). Zavod je tražio da Općinsko vijeće utvrdi postojanje javnog interesa za izgradnju saobraćajnice I transverzale od ulice Kranjčevićeva do ulice Braće Begić, obzirom da je taj dio trase saobraćajnice pokriven Urbanističkim planom Grada Sarajeva za period od 1986. do 2015. godine. Uz prijedlog za utvrđivanje javnog interesa Zavod je priložio izvode iz zemljišnih knjiga, izvode iz planske dokumentacije, Urbanistički plan sa grafičkim prikazima, kopiju katastarskog plana i ostalu potrebnu dokumentaciju.
Osporene odluke
4. Općinsko vijeće je na osnovu člana 14. stav 4. Zakona o eksproprijaciji, postupajući po prijedlogu Zavoda, donijelo Odluku o utvrđivanju javnog interesa za izgradnju I transverzale za dionicu trase saobraćajnice od ulice Kranjčevićeva do ulice Braće Begić u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Odluka) broj 01-49-1311/19 od 9. jula 2019. godine, na nekretninama bliže preciziranim u članu 1. Odluke. Dalje, čl. 2. i 3. Odluke utvrđeno je da je korisnik eksproprijacije navedenih nekretnina Direkcija, te da se za realizaciju Odluke zadužuje Zavod i Služba.
5. Apelant je tužbom od 28. augusta 2019. godine pokrenuo upravni spor protiv tužene radi poništenja Odluke.
6. Kantonalni sud je presudom broj 09 0 U 034704 19 U od 11. novembra 2019. godine odbio apelantovu tužbu podnesenu protiv Općinskog vijeća, radi poništenja Odluke broj 01-49-1311/19 od 9. jula 2019. godine. U obrazloženju presude Kantonalni sud je ukazao da je postupajući po zahtjevu apelanta istaknutom u tužbi u smislu člana 28. stav 2. Zakona o upravnim sporovima održao javnu raspravu 16. oktobra 2019. godine. Sud je je dalje naveo da je odredbom člana 3. stav 1. Zakona o eksproprijaciji propisano da se „nekretnina može eksproprisati kada je to potrebno za izgradnju saobraćajne infrastrukture […] kada se ocijeni da će se korištenjem nekretnine, za koju se namjerava predložiti eksproprijacija u novoj namjeni postići veća korist od one koja se postizala korištenjem te nekretnine na dosadašnji način“. Pri tome je ukazao da je odredbom člana 14. stav 4. tog zakona propisano da „odluku o utvrđivanju javnog interesa za izgradnju objekta ili izvođenje radova na području općine donosi općinsko vijeće na čijem se području namjerava graditi objekat ili izvoditi radovi u skladu sa planskim dokumentima prostornog uređenja“. Dalje, Kantonalni sud je istakao da iz pismene dokumentacije koja je priložena uz prijedlog za utvrđivanje javnog interesa jasno proizlazi kakav će se objekat graditi, na kojem zemljištu, ko su vlasnici i posjednici nekretnina, lokacija i zone objekta koji se namjerava graditi, svojstvo korisnika eksproprijacije i druge činjenice koje dokazuju da je Općinsko vijeće osporenu Odluku donijelo na pravilan i zakonit način.
7. Također, Kantonalni sud je ukazao da je cijenio neosnovanim apelantove prigovore iz tužbe da je Odluku od 9. jula 2019. godine donio nenadležan organ za odlučivanje o postojanju javnog interesa za izgradnju I transverzale za dionicu trase saobraćajnice. Naime, istakao je da je to zbog toga jer je prije svega imao u vidu da je materijalno-pravni uslov svake eksproprijacije utvrđivanje javnog interesa. Pri tome je naveo da je pošao od odredbe člana 124. Zakona o upravnom postupku, a kojom je propisano da „u stvarima u kojima po zakonu ili po prirodi stvari za pokretanje i vođenje upravnog postupka je potreban zahtjev stranke, nadležni organ može pokrenuti i voditi postupak samo ako takav zahtjev postoji“. Kantonalni sud je u vezi s tim ukazao da je u postupak u konkretnoj upravnoj stvari pokrenut po prijedlogu (zahtjevu) Zavoda za utvrđivanje javnog interesa za izgradnju I transverzale za dionicu navedene trase saobraćajnice, a koja lokacija pripada Općini Centar Sarajevo. Shodno tome, istakao je da u smislu člana 14. stav 4. Zakona o eksproprijaciji, za odlučivanje u konkretnoj upravnoj stvari, nadležni upravni organ je Općinsko vijeće općine na čijoj teritoriji se namjeravaju izvoditi radovi. Shodno tome, Kantonalni sud je na temelju člana 36. st. 1. i 2. Zakona o upravnim sporovima tužbu odbio kao neosnovanu.
8. Vrhovni sud je presudom broj 09 0 U 034704 20 Uvp od 16. augusta 2022. godine odbio apelantov zahtjev za vanredno preispitivanje presude Kantonalnog suda od 11. novembra 2019. godine. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da apelant osporava mogućnosti da se prilikom izgradnje saobraćajnice koja prolazi kroz više općina, donese odluka o postojanju javnog interesa samo za dio trase. Međutim, Vrhovni sud je ocijenio da takvo rezonovanje nije osnovano, jer je Odluka koju apelant osporava donesena isključivo za tačno utvrđenu dionicu koja se nalazi na području Općine Centar Sarajevo, zbog čega je upravo Općinsko vijeće bilo ovlašteno za provođenje procedure i donošenje odluke. Pri tome je istakao da se neosnovano u zahtjevu prigovara i na propust prvostepenog suda da cijeni odredbu člana 14. stav 3. Zakona o eksproprijaciji. Naime, Vrhovni sud je ukazao da ta odredba propisuje da „odluku o utvrđivanju javnog interesa za izgradnju objekta ili izvođenje radova na području dvije ili više općina donosi vlada kantona, po prethodno pribavljenom mišljenju općinskog vijeća na čijim se područjima namjerava graditi objekat ili izvoditi radove“. Dakle, kako se u konkretnom slučaju odlučivalo o javnom interesu za izgradnju saobraćajnice i to isključivo na području Općine Centar Sarajevo, a ne za područje dvije ili više općina, kako to pogrešno apelant smatra, Vrhovni sud je zaključio da nije ni bilo osnova za primjenu navedenog stava, već je pravilno Odluka donesena shodno stavu 4. citirane odredbe člana 14. Zakona o eksproprijaciji.
9. Također, Vrhovni sud je ukazao da je prvostepeni sud, nasuprot apelantovim tvrdnjama, u svojoj odluci obrazložio i dao konzistentne razloge za zaključak da je odluka o utvrđivanju javnog interesa pravilna i zakonita, pozivajući se pri tome na materijalne propise koji su pravilno primijenjeni na konkretnu upravnu stvar. Najzad, Vrhovni sud je istakao da su navodi zahtjeva u pretežnom dijelu, po svom sadržaju, navodi koji izražavaju određene stavove i daju mišljenje o društvenim i političkim zbivanjima, te da ti navodi ne predstavljaju konkretne prigovore u pogledu osporenih odluka. Pri tome je naveo da na takve navode ne može dati konkretne odgovore, niti takvi navodi mogu uticati na drugačije rješavanje konkretne upravne stvari. Osim toga, Vrhovni sud je ukazao da izražavanje osnovane sumnje u nezavisnost i nepristranost Kantonalnog suda također nije objektivizirano, niti argumentirano, pa ni takvim navodima nema mjesta.
10. Apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U suštini, apelant ponavlja navode koje je iznosio tokom postupka pred redovnim sudovima, te smatra da su redovni sudovi pri donošenju osporenih odluka pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili relevantne propise. Naročito ističe da su Odlukom od 9. jula 2019. godine povrijeđene relevantne odredbe člana
14. Zakona o eksproprijaciji. U vezi s tim, apelant ukazuje da je o netrpeljivosti izvršne vlasti, koja je istovremeno stranka u konkretnom slučaju, samo zbog pokretanja upravnog spora, obavijestio podneskom sve relevantne institucije, pa tako i Kantonalni sud. Pri tome navodi da to nije bilo od značaja jer je nakon toga zaprimio poziv za usmenu raspravu pred tim sudom, iz čega se da zaključiti da je urgencija upućena Kantonalnom sudu od ministrice pravde i uprave Kantona Sarajevo uticala na hitno rješavanje tužbe pred tim sudom. Dakle, ako se navedeno dovede u vezu sa činjenicom da razlozi njegove tužbe nisu obrazloženi u cjelini ili je odgovoreno na te razloge djelimično i to usmjeravajući takva obrazloženja samo u korist odluke prvostepenog suda. Apelant smatra da proizlazi pitanje da li je postojao pritisak javne vlasti na Kantonalni sud prilikom donošenja odluke, odnosno da li se sam sud doimao kao nezavisan, kao garancija nezavisnosti i nepristranosti suda, koje vrijednosti štiti i garantuje član 6. Evropske konvencije. Shodno tome, apelant osporava stav Vrhovnog suda da njegovi prigovori koji se odnose na nepovjerenje u postojanje nezavisnosti i nepristranosti Kantonalnog suda, nemaju mjesta jer nisu objektivizirani, niti argumentovani. Također ukazuje na postojanje proizvoljnosti u primjeni materijalnog prava u postupku upravnog spora i postojanje nedovoljno obrazloženih razloga za donošenje osporene odluke.
11. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
b) Ustavni sud takođe ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi: (4) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
12. Ustavni sud podsjeća da u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i jesu li ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. januara 2018. godine, predstavka broj 48657/16, tačka 43., i Khudunts protiv Azerbajdžana, odluka od 26. februara 2019. godine, predstavka broj 74628/16, tačka 32., te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine, tačka 9., dostupna na www.ustavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, predstavka broj 5503/02, tačka 21. i Dumlu protiv Turske, odluka od 20. aprila 2021. godine, predstavka broj 65159/17, tačka 27.), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava (vidi, Evropski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. novembra 2008. godine, predstavka broj 34379/03 ).
13. U odnosu na navode o kršenju principa nezavisnosti i nepristranosti suda, Ustavni sud zapaža da apelant ovaj prigovor dovodi u vezu s tvrdnjama o proizvoljno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj primjeni materijalnog prava. Ustavni sud, prije svega, podsjeća da se kršenje prava na nezavisan i nepristran sud ne može vezati za takve prigovore tj. da se ne može temeljiti na načinu na koji su redovni sudovi utvrđivali činjenično stanje i primjenjivali propise (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-285/21 od 30. novembra 2023. godine, tačka 21, dostupna na www.ustavnisud.ba). Osim toga, Ustavni sud podsjeća da se, prema utvrđenoj praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, postojanje nepristranosti u svrhu člana 6. stav 1. Evropske konvencije mora ocjenjivati prema subjektivnom i objektivnom testu (vidi, između ostalih, Europski sud, Šekerija protiv Hrvatske, predstavka broj 3021/14, presuda od 5. novembra 2020. godine, tač. 134. do 137. uz ukazivanje na drugu relevantnu praksu). Subjektivna ili osobna nepristranost se pretpostavlja, odnosno smatra se da je u osobnom smislu sud uvijek nepristran u odnosu na stranke, osim ukoliko se to ne ospori uvjerljivim dokazima. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da apelant u tom pravcu nije ponudio nikakve dokaze. Pri tome Ustavni sud ukazuje da tvrdnja apelanta da je urgencija ministrice pravde i uprave upućena Kantonalnom sudu uticala na hitno rješavanje tužbe ne može dovesti do drugačijeg zaključka. Ovo tim prije što pravo na pravično suđenje garantira donošenje odluke u razumnom roku pa je stoga nejasno zašto apelant, koji je podnio tužbu u upravnom sporu i koji ima interes da o njegovom zahtjevu bude odlučeno u razumnom roku, problematizira postupanje Kantonalnog suda u tom smislu. S druge strane, Ustavni sud ukazuje na to da se objektivna nepristranost ne pretpostavlja, već se utvrđuje na temelju objektivnih činjenica koje se nalaze u samom predmetu, tj. utvrđuje se da li u spisu postoje objektivni dokazi na temelju kojih se može razumno sumnjati da sud nije bio nepristran. U tom kontekstu, Ustavni sud zapaža da apelant nije iznio bilo šta što bi predstavljalo dokaze koji bi ukazivali na razumnu sumnju da se sud svrstao na stranu Općinskog vijeća i na taj način povrijedio apelantovo pravo na suđenje pred nepristranim sudom. S obzirom na navedeno, Ustavni sud ove navode smatra neosnovanim.
14. Dalje, budući da apelant smatra da su redovni sudovi proizvoljno utvrdili činjenice i proizvoljno primijenili relevantne propise, Ustavni sud podsjeća da je, prema praksi Evropskog suda prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ističe da ne treba postupati kao sud „četvrte instance“ te da stoga neće, prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije (kojem korespondira član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine) dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili „očigledno nerazumnim“ (vidi, Evropski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, predstavka broj 52871/13, tačka 23. sa daljnjim referencama). Ovakvu praksu dosljedno slijedi i Ustavni sud u odnosu na odluke redovnih sudova (vidi, između ostalih, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-4033/20 od 22. juna 2022. godine, tač. 42. do 45. sa daljnjim referencama, objavljena na www.ustavnisud.ba).
15. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su Kantonalni i Vrhovni sud, pozivajući se na relevantne odredbe navedenog Zakona o eksproprijaciji, u osporenim odlukama dali jasne i relevantne razloge za svoje odlučenje, odnosno za zaključak da Općinsko vijeće pobijanom Odlukom nije povrijedilo zakon na apelantovu štetu, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Naime, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi dali jasne razloge zbog kojih su zaključili da je upravo Općinsko vijeće bilo ovlašteno za provođenje procedure i donošenje Odluke. Osim toga, apelant ne navodi, niti Ustavni sud zapaža da je u provedenom postupku prekršena neka procesna garancija iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije na njegovu štetu. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ne postoji bilo šta što bi ukazalo na kršenje prava na pravično suđenje. Apelant se pozvao i na kršenje prava na imovinu. Međutim, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ništa ne ukazuje da je njegovo pravo na imovinu došlo u pitanje na način koji bi vodio potrebi da Ustavni sud to pravo posebno ispita prema standardima iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, niti su u apelaciji pruženi dokazi iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno.
16. Imajući u vidu sve navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda, kao i stavove navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantovi navodi pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ti navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
17. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
18. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman