Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-2093/21 (A. A.)
Odluka donesena 27. 11. 2025.
- Povreda
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Nadležnost suda
- Građanski postupak
- Pristup sudu
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić, Angelika Nußberger
Citirani propisi
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o ministarskim, vladinim i drugim imenovanjima Federacije Bosne i Hercegovine
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 62
- Odluka o izmjeni pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 62
- Odluka o dopuni pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 62
Predmeti (1)
AP-2093/21
Apelacija
Odluka o meritumu
27. 11. 2025.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u predmetu broj AP-2093/21, rješavajući apelaciju Almine Alagić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b), člana 59. st. (1) i (2) i člana 62. stav (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14, 47/23 i 41/24), u sastavu:
Mirsad Ćeman, predsjednik
Valerija Galić, potpredsjednica
Angelika Nußberger, potpredsjednica
Helen Keller, sutkinja
Ledi Bianku, sudija
Marin Vukoja, sudija
Larisa Velić, sutkinjana sjednici održanoj 27. novembra 2025. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Usvaja se apelacija Almine Alagić.
Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Ukida se Rješenje Kantonalnog suda u Zenici broj 43 0 P 177804 21 Gž od 8. aprila 2021. godine.
Predmet se vraća Kantonalnom sudu u Zenici koji je dužan da po hitnom postupku donese novu odluku u skladu sa članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Nalaže se Kantonalnom sudu u Zenici da, u skladu sa članom 72. stav (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Almina Alagić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Tešnja, koju zastupa Sanela Dautbegović, advokatica iz Zenice, podnijela je 14. juna 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 43 0 P 177804 21 Gž od 8. aprila 2021. godine i Rješenja Općinskog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 43 0 P 177804 19 P od 12. februara 2021. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda, Općinskog suda i Zeničko-dobojskog kantona (u daljnjem tekstu: tuženi) zatraženo je 30. novembra 2022. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Kantonalni sud, Općinski sud i tuženi su odgovore na apelaciju dostavili u periodu od 5. decembra 2022. godine do 5. januara 2023. godine. Odgovori na apelaciju su 4. i 6. januara 2023. godine dostavljeni apelantovom punomoćniku, koji je 10. januara 2023. godine dostavio izjašnjenje.
III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelanticinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
5. Apelantica je 6. novembra 2019. godine Općinskom sudu podnijela tužbu protiv tuženog radi poništenja Rješenja tuženog o razrješenju člana i imenovanja na kraći period člana Upravnog odbora Javne ustanove Univerziteta u Zenici iz reda osnivača od 27. februara 2019. godine (u daljnjem tekstu: osporeno rješenje). Osporenim rješenjem apelantica je razriješena dužnosti člana Upravnog odbora navedene javne ustanove prije isteka mandata i na tu dužnost je imenovano treće lice do okončanja postupka izbora novog člana upravnog odbora.
6. Rješenjem Općinskog suda broj 43 0 P 177804 19 P od 12. februara 2021. godine sud se oglasio nenadležnim za postupanje u konkretnoj pravnoj stvari, ukinuo sve provedene radnje u postupku i odbacio apelanticinu tužbu. Općinski sud je u obrazloženju rješenja ukazao da je odredbama Zakona o ministarskim, vladinim i drugim imenovanjima Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Zakon o imenovanjima) propisan postupak izbora kojim se lica konačno imenuju na pozicije u organima, principi po kojima se imenuju (član 3) i pravo na prigovor odgovornom javnom službeniku i ombudsmenu za ljudska prava (član 16). Također je ukazao da je Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o imenovanjima brisana odredba člana 14. koja je regulirala situaciju nezakonitog razrješenja imenovanog lica (stav 1) i kojom je bilo propisano da je to „onda predmet člana 16. ovog zakona“ (stav 2). Slijedom navedenog, sud je zaključio da je jedina zaštita u postupku imenovanja i razrješenja članova Upravnog odbora Javne ustanove Univerzitet u Zenici prigovor koji može podnijeti bilo koje zainteresirano lice ili član javnosti odgovornom javnom službeniku, te postupak zaštite ljudskih prava pred Uredom ombudsmena za ljudska prava BiH. Stoga je, primjenom člana 16. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), odbacio apelanticinu tužbu zbog nenadležnosti parničnog suda da preispituje zakonitost osporenog rješenja. U vezi s tim, Općinski sud je ukazao da je takav stav zauzeo Vrhovni sud Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) u odlukama br. 65 0 P 235156 18 Rev od 20. decembra 2018. godine i 45 0 P 038925 20 Rev od 20. augusta 2020. godine.
7. Rješenjem Kantonalnog suda broj 43 0 P 177804 21 Gž od 8. aprila 2021. godine apelanticina žalba je odbijena i prvostepeno rješenje je potvrđeno. U obrazloženju rješenja Kantonalni sud je podržao odluku prvostepenog suda, kao i razloge koje je u vezi s tim dao.
IV.Apelacijaa)Navodi iz apelacije
8. Apelantica se pozvala na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije. U vezi s tim, apelantica navodi da su sudovi proizvoljno utvrdili činjenično stanje, proizvoljno primijenili odredbe ZPP-a i Zakona imenovanjima, te da su joj povrijedili pravo na pristup sudu. Navodi da odredbe Zakona o imenovanjima na koje su se sudovi pozvali ne reguliraju postupak prijevremenog razrješenja, već samo postupak imenovanja jer je član 14. tog zakona brisan izmjenama iz 2013. godine. U vezi s tim, apelantica ističe da se Odluka Vrhovnog suda broj 65 0 P 235156 18 Rev od 20. decembra 2018. godine odnosi na period iz 2012. godine, kada su još uvijek na snazi bile odredbe člana 14. Zakona o imenovanjima. Također navodi da nijednom odredbom Zakona o imenovanjima nije isključena mogućnost pokretanja parničnog postupka radi poništenja odluke o razrješenju. Apelantica navodi da nije zadovoljen standard obrazložene sudske odluke jer drugostepeni sud nije dao adekvatno obrazloženje, već je samo podržao stav prvostepenog suda. Apelantica smatra da stvarna nadležnost redovnih sudova u konkretnom slučaju proizlazi iz odredbe člana 27. Zakona o sudovima u Federaciji BiH. Dalje navodi da je odlukama redovnih sudova lišena naknade koju je primala kao član upravnog odbora i da je na taj način lišena imovine. Konačno, apelantica navodi da njeno pravo na djelotvoran pravni lijek nije ni formalno zadovoljeno jer sudovi nisu odlučili o meritumu predmeta, te da postupak pred Uredom ombudsmena ne predstavlja efektivnu pravnu zaštitu.b)Odgovori na apelaciju i apelanticino izjašnjenje
9. Kantonalni sud je naveo da ostaje pri jasnoj činjeničnoj i pravnoj argumentaciji datoj u obrazloženju osporene odluke. Naveo je da osporenom odlukom nisu povrijeđena apelanticina prava, te je predložio da Ustavni sud apelaciju odbije.
10. Općinski sud je naveo da ostaje pri obrazloženju osporene odluke. Ističe da apelanticin zahtjev ne predstavlja građanskopravni odnos, zbog čega parnični sud nije nadležan da o njemu postupa. Smatra da osporenom odlukom nisu povrijeđena apelanticina prava.
11. Tuženi je naveo da apelantica ponavlja navode koje je isticala u postupku pred redovnim sudovima i o kojima su sudovi dali jasne i na zakonu zasnovane odgovore koje treba prihvatiti i Ustavni sud. Smatra da osporenim odlukama nisu povrijeđena apelanticina prava, te je predložio da Ustavni sud apelaciju odbije.
12. Izjašnjavajući se na odgovore na apelaciju, apelantica je navela da je osnovanost njenih navoda potvrđena stavovima iz Odluke broj AP-4080/20. Dalje je ponovila navode u vezi s nemogućnošću primjene Zakona o imenovanjima na postupak njenog razrješenja. Smatra da su redovni sudovi proizvoljno primijenili materijalno pravo i da su povrijedili njeno pravo na pristup sudu.
V.Relevantni propisi
13. Zakon o ministarskim, vladinim i drugim imenovanjima Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine Federacije BiH“ br. 12/03, 34/03 i 65/13) Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji u relevantnom dijelu glasi:
Član 1. Predmet Zakona
1. Ovim zakonom utvrđuje se otvoreni postupak izbora kojim se vrši konačno imenovanje i ponovno imenovanje na pozicije u reguliranim organima definiranim u daljem tekstu.
2. Ovaj zakon se primjenjuje na svim nivoima vlasti u Federaciji Bosne i Hercegovine (u daljem tekstu: Federacija), uključujući kantone, općine i gradove. Član 14.
Razrješenje
1. Smatra se da je došlo do kršenja principa iz člana 3. ukoliko je odgovorni javni službenik vršio ovlaštenja svoje funkcije na taj način da je nezakonito razriješio imenovano lice u reguliranom organu na dan ili nakon stupanja ovog zakona na snagu.
2. U smislu ovog zakona, smatra se da je imenovano lice nezakonito razriješeno, što je onda predmet člana 16. ovog zakona, kada ne postoje zakonske osnove za razrješenje ili kada je razrješenje izvršeno bez provedenog pravičnog i propisanog postupka. Član 14. briše se. Član 16. st. (1) i (2)
Prigovori
1. U slučaju kada postoje dokazi da principi utvrđeni u članu 3. ovog zakona, ili postupci, nisu ispoštovani, zainteresirana stranka može podnijeti prigovor na konačno imenovanje u skladu sa odredbama ovog zakona.
2. Prigovor se podnosi odgovornom javnom službeniku, a kopija se dostavlja Ombudsmenu za ljudska prava Bosne i Hercegovine.
VI.Dopustivost i meritum
14. Ustavni sud utvrđuje da apelacija ispunjava uvjete propisane članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, kao i da je podnesena u roku, da ispunjava i ostale uvjete dopustivosti iz člana 18. stav (3) Pravila Ustavnog suda, te da nije očigledno (prima facie ) neosnovana u smislu odredbe člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
15. Apelant smatra da mu je osporenom odlukom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije.
Pravo na pravično suđenje
16. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
17. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom.
18. Imajući u vidu sadržaj apelantovih navoda, Ustavni sud će te navode razmotriti, prije svega, s aspekta prava na pristup sudu.
19. Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), pravo na pristup sudu ne obuhvata samo pravo na pokretanje postupka već i pravo na „rješavanje“ spora. Najvažnije je da je spor o kojem se odlučivalo u sudskom postupku stvarno ispitan (vidi, između ostalih, Evropski sud, Šimecki protiv Hrvatske, presuda od 30. aprila 2014. godine, predstavka broj 15253/10, tačka 42. s referiranjem na drugu relevantnu praksu). Pravo na pristup sudu nije apsolutno. Ono može biti podložno ograničenjima jer pravo na pristup po samoj svojoj prirodi zahtijeva uređenje od države koja uživa određenu slobodu procjene u tom pogledu (vidi Evropski sud, Zubac protiv Hrvatske [VV], presuda od 5. aprila 2018. godine, predstavka broj 40160/12, tačka 78). Kako je navedeno, ta ograničenja ne smiju ograničavati niti umanjiti pristup pojedincu na takav način ili u tolikoj mjeri da se naruši sama suština tog prava. Osim toga, takva ograničenja neće biti u skladu sa članom 6. stav 1. ako ne slijede legitiman cilj ili ako ne postoji razuman odnos proporcionalnosti između upotrijebljenih sredstava i cilja koji se želi postići (vidi Evropski sud, Fabbri i ostali protiv San Marina, presuda od 18. oktobra 2022. godine, predstavka broj 345/21 i drugi, tačka 65).
20. Ustavni sud primjećuje da su redovni sudovi odbacili apelanticinu tužbu uz obrazloženje da nisu nadležni i da je jedina zaštita u postupku imenovanja i razrješenja prigovor koji može podnijeti bilo koje zainteresirano lice ili član javnosti odgovornom javnom službeniku, te postupak zaštite ljudskih prava pred Uredom ombudsmena za ljudska prava BiH u smislu odredbi člana 16. Zakona o imenovanjima. Pri tome, Ustavni sud primjećuje da se prvostepeni sud pozvao na stav koji je zauzeo Vrhovni sud Federacije BiH u odlukama br. 65 0 P 235156 18 Rev od 20. decembra 2018. godine i 45 0 P 038925 20 Rev od 20. augusta 2020. godine. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je rješenje Vrhovnog suda od 20. decembra 2018. godine, koje je doneseno u identičnoj činjeničnoj situaciji – razrješenja članova upravnog odbora javne ustanove prije isteka mandata, bilo predmet apelacionog postupka i da Ustavni sud nije smatrao da je takav stav Vrhovnog suda rezultirao povredom prava na pristup sudu (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-431/19 od 17. jula 2019. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba). Tu praksu Ustavni sud je slijedio i u odlukama br. AP-3887/19 od 26. marta 2020. godine i AP-2850/20 od 6. aprila 2022. godine (dostupne na www.ustavnisud.ba). Međutim, Ustavni sud ukazuje da se u predmetu broj AP-431/19 tražilo poništenje rješenja o razrješenju Upravnog odbora Federalnog zavoda za zapošljavanje od 1. februara 2012. godine, a u predmetu broj AP-3887/19 poništenje rješenja o razrješenju predsjednika i članova Nadzornog odbora JU Službe za zapošljavanje Kantona Sarajevo od 10. januara 2013. godine. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da se u tim predmetima radi o periodu kada su na snazi bile odredbe člana 14. Zakona o imenovanjima koje su propisivale da se postupak zaštite iz čl. 16. i 17. tog zakona primjenjuje i na postupak razrješenja. Međutim, odredbe člana 14. Zakona o imenovanjima su brisane Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o imenovanjima („Službene novine Federacije BiH“ broj 65/13) koji je stupio na snagu osam dana od dana njegove objave u službenom glasilu od 23. augusta 2013. godine, dakle brisane su prije nego što je doneseno osporeno rješenje. Također, u predmetu broj AP-2850/20 tražilo se poništenje Javnog konkursa za imenovanje dva člana Nadzornog odbora JP „Rad“ Bratunac. Dakle, u tom predmetu se nije radilo o poništenju odluke o razrješenju, već o poništenju odluke o imenovanju, koja potpada pod zaštitu člana 16. Zakona o imenovanjima.
21. Osim toga, Ustavni sud ukazuje da je Presuda Vrhovnog suda broj 45 0 P 038925 20 Rev od 20. augusta 2020. godine, na koju se prvostepeni sud pozvao, također bila predmet apelacionog postupka pred Ustavnim sudom u predmetu broj AP-4080/20. Naime, u tom predmetu je Vrhovni sud, iako je meritorno odbio tužbeni zahtjev uz obrazloženje da su posljedice odbijanja i odbacivanja tužbe u tom slučaju identične, zaključio da zahtjev za poništenje rješenja Vlade Bosanskopodrinjskog kantona o razrješenju dužnosti direktora Zavoda zdravstvenog osiguranja BPK-a od 19. juna 2019. godine ne predstavlja građanskopravni odnos. Stoga je zaključio da parnični sud nema nadležnost da preispituje zakonitost akata javne vlasti pozivajući se na odredbe čl. 14. i 16. Zakona o imenovanjima. Međutim, Ustavni sud je ocijenio proizvoljnim pozivanje Vrhovnog suda na Zakon o imenovanju jer se taj zakon odnosi isključivo na postupke konačnog imenovanja i ponovnog imenovanja, ali ne i na razrješenja jer je takva odredba brisana iz tog zakona. Naime, Ustavni sud je naglasio da je Vrhovni sud na taj način isključio apelantovo pravo na sudsku zaštitu te povrijedio njegovo pravo na pristup sudu. Stoga je Ustavni sud utvrdio povredu prava na pravično suđenje i ukinuo Presudu Vrhovnog suda broj 45 0 P 038925 20 Rev od 20. augusta 2020. godine (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-4080/20 od 19. maja 2021. godine, tač. 50–52, dostupna na www.ustavnisud.ba).
22. Ustavni sud smatra da se u konkretnom predmetu radi o identičnoj situaciji kao u predmetu broj AP-4080/20. Naime, i u tom predmetu sudovi su odbacili apelanticinu tužbu podnesenu zbog poništenja odluke od 27. februara 2019. godine kojom je apelantica razriješena dužnosti člana Upravnog odbora JU Univerziteta u Zenici primjenom Zakona o imenovanjima. Međutim, kako je ranije ukazano, odredbe člana 14. Zakona o imenovanjima koje su propisivale da se postupak zaštite iz čl. 16. i 17. tog zakona primjenjuje i na postupak razriješenja brisane su iz tog zakona još 2013. godine. Stoga sudovi nisu mogli primijeniti navedene odredbe u postupku u kojem je apelantica osporavala odluku o razrješenju koja je donesena 2019. godine. Dakle, za razliku od prakse iz predmetā br. AP-431/19 i AP-3887/19 u kojima se radilo o periodu u kojem su na snazi bile odredbe člana 14. Zakona o imenovanjima, u vrijeme kada je donesena odluka o apelanticinom razrješenju te odredbe nisu bile na snazi.
23. Slijedom navedenog, Ustavni sud smatra da uskraćivanje pristupa sudu apelantici nije imalo zakonski osnov, već se zasnivalo na nečemu što predstavlja apstraktnu tvrdnju van svake razumne sudske procjene (vidi, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, predstavka broj 1401/08, tačka 27). Stoga je došlo do povrede apelanticinog prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije. Ostali navodi
24. S obzirom na izneseni zaključak o kršenju prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, Ustavni sud ne smatra potrebnim da posebno obrazlaže apelanticine navode o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije.
VII.Zaključak
25. Ustavni sud zaključuju da je povrijeđeno apelanticino pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije jer joj je uskraćen pristup sudu primjenom Zakona o imenovanjima, koji se odnosi na postupke konačnog imenovanja i ponovnog imenovanja, a ne na postupak razrješenja jer je odredba o razrješenju još 2013. godine brisana iz tog zakona.
26. Na osnovu člana 59. st. (1) i (2) i člana 62. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
27. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman