Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-3044/21 (M.N.)

Odluka donesena 27. 11. 2025.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Građanski postupak
  • Radni odnos
  • Radni spor
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić, Angelika Nußberger

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3044/21

Apelacija

Odluka o meritumu

27. 11. 2025.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u predmetu broj AP-3044/21, rješavajući apelaciju M. N., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14, 47/23 i 41/24), u sastavu:

Mirsad Ćeman, predsjednik

Valerija Galić, potpredsjednica

Angelika Nußberger, potpredsjednica

Helen Keller, sutkinja

Ledi Bianku, sudija

Marin Vukoja, sudija

Larisa Velić, sutkinjana sjednici održanoj 27. novembra 2025. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija M. N. podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 65 0 Rs 406238 21 Rev od 8. jula 2021. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. M. N. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, kojeg zastupa Zajednička advokatska kancelarija Hakija Kurtović i Adis Kurtović iz Sarajeva, podnio je 24. augusta 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 65 0 Rs 406238 21 Rev od 8. jula 2021. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda i Razvojne banke Federacije BiH (u daljnjem tekstu: tužena) zatraženo je 13. i 18. novembra 2022. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Vrhovni sud i tužena su dostavili odgovore na apelaciju 30. novembra i 8. decembra 2022. godine. Odgovori na apelaciju su 12. juna 2023. godine dostavljeni apelantovim punomoćnicima, ali oni nisu dostavili izjašnjenje.

III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

5. Presudom Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 65 0 Rs 406238 14 Rs od 15. decembra 2015. godine obavezana je tužena da u apelantovu korist obračuna i uplati doprinose za PIO na isplaćene novčane naknade za period od 1. oktobra 2007. do 1. oktobra 2008. godine u iznosu navedenom u izreci presude. Sud je u obrazloženju utvrdio da je apelant obavljao pripravnički staž kod tužene na osnovu ugovora o obavljanju pripravničkog staža, ali da mu tužena za to vrijeme nije uplatila doprinose za PIO. Stoga je obavezao tuženu da u apelantovu korist obračuna i uplati doprinose za PIO u visini utvrđenoj na osnovu nalaza i mišljenja vještaka ekonomske struke, primjenom odredbi čl. 102, 118. i 119. Zakona o PIO, čl. 4, 5, 6. i 11. Zakona o doprinosima i člana 26. Zakona o radu. Pri tome je sud istakao da navedena odredba Zakona o radu, suprotno tvrdnjama tužene, ne isključuje obavezu poslodavca da za pripravnike obračuna i uplati doprinose za PIO. Osim toga, naglasio je da je Zakon o doprinosima u datim okolnostima lex specialis.

6. Presudom Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 Rs 406238 16 Rsž od 8. marta 2021. godine odbijena je žalba tužene i potvrđena je prvostepena presuda. Sud je u obrazloženju podržao pravne zaključke i razloge koje je prvostepeni sud dao u vezi s primjenom materijalnog prava. Pri tome je istakao da se u konkretnom slučaju ne radi o volonterskom radu u smislu člana 28. stav 1. Zakona o radu, u kojem slučaju se ne zasniva radni odnos, već o radu pripravnika koji podrazumijeva zasnivanje radnog odnosa. Konačno, Kantonalni sud je ocijenio neosnovanim žalbene navode tužene da apelant kao pripravnik nije zasnovao radni odnos. U vezi s tim je istakao da iz odredbe člana 26. stav 4. Zakona o radu proizlazi da je pripravnik lice koje prvi put zasniva radni odnos.

7. Presudom Vrhovnog suda broj 65 0 Rs 406238 21 Rev od 8. jula 2021. godine usvojena je revizija tužene i nižestepene presude su preinačene i apelantov tužbeni zahtjev odbijen. Sud je u obrazloženju ukazao da apelant nije zasnovao radni odnos s tuženom te da mu stoga ne pripada ni pravo na obračun i uplatu doprinosa PIO. U vezi s tim je istakao da iz odredbi člana 26. Zakona o radu proizlazi da poslodavac može zaključiti ugovor za obavljanje pripravničkog staža s pripravnikom na onoliko vremena koliko traje pripravnički staž propisan za zanimanje na koje se odnosi. Vrhovni sud je ukazao da se pripravnikom smatra lice sa završenom srednjom ili višom školom, odnosno fakultetom, koje prvi put zasniva radni odnos u tom zanimanju, a koje je prema zakonu obavezno položiti stručni ispit ili mu je za rad u zanimanju potrebno iskustvo. Slijedom navedenog je zaključio da Zakon o radu propisuje da poslodavac za obavljanje pripravničkog staža može zaključiti ugovor. Međutim, kako je to sud obrazložio, taj zakon ne definira karakter tog ugovora. Stoga je zaključio da kada poslodavac zaključuje ugovor na osnovu navedene zakonske odredbe „to nije radni odnos i navedenu mogućnost treba shvatiti kao olakšicu poslodavcu i pogodnost licu da može obaviti pripravnički staž“. Iz navedenog razloga poslodavac, kako je obrazloženo, nema obavezu da apelantu osigura sva prava iz radnog odnosa, već samo zakonom određene obaveze isplate naknade u propisanom iznosu, pravo na odmor i osiguranje za slučaj povrede na radu i profesionalne bolesti, dok zdravstveno osiguranje osigurava nadležna služba za zapošljavanje.

IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije

8. Apelant smatra da su mu osporenom odlukom povrijeđeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim, apelant navodi da je Vrhovni sud proizvoljno primijenio materijalno pravo i da je povrijedio njegovo pravo na obrazloženu sudsku odluku. Navodi da iz teksta odredbe člana 26. Zakona o radu proizlazi da je pripravnik lice koje zasniva radni odnos. Apelant navodi da ugovor o obavljanju pripravničkog staža sadrži sve elemente ugovora o radu u smislu člana 21. Zakona o radu. Također navodi da Zakon o radu propisuje rad bez zasnivanja radnog odnosa samo odredbom člana 28. Zakona o radu, koja definira volonterski rad. Stoga smatra proizvoljnim zaključak Vrhovnog suda da nije određen karakter ugovora o obavljanju pripravničkog staža i da takav rad ne predstavlja radni odnos. Apelant navodi da zaključak da je pripravnik lice u radnom odnosu proizlazi i iz odredbi čl. 4 stav 2. i 6. Zakona o doprinosima.b)Odgovori na apelaciju

9. Vrhovni sud je naveo da su apelantovi navodi neosnovani, što proizlazi iz relevantnih zakonskih odredbi na koje i apelant ukazuje. Predložio je da Ustavni sud odbije apelaciju.

10. Tužena je navela da apelant nije bio u radnom odnosu i da je za takav zaključak Vrhovni sud dao detaljne, jasne i precizne razloge koji nisu proizvoljni. Predložio je da Ustavni sud odbaci apelaciju kao očigledno neosnovanu ili da je odbije.

V.Relevantni propisi

11. Zakon o radu Federacije BiH („Službene novine Federacije BiH“ br. 43/99, 32/00 i 29/03) koji je bio na snazi u vrijeme donošenja osporenih odluka u relevantnom dijelu glasi:

Član 26.

Poslodavac može da zaključi ugovor o obavljanju pripravničkog staža sa pripravnikom na onoliko vremena koliko traje pripravnički staž propisan za zanimanje na koje se odnosi. Ugovor se zaključuje u pisanoj formi.

Kopiju ugovora poslodavac dostavlja nadležnoj službi za zapošljavanje u roku od pet dana od dana njegovog zaključivanja radi evidencije i kontrole.

Pripravnikom se smatra lice sa završenom srednjom ili višom školom, odnosno fakultetom koje prvi put zasniva radni odnos u tom zanimanju, a koje je, prema Zakonu, obavezno položiti stručni ispit ili mu je za rad u zanimanju potrebno prethodno radno iskustvo.

U toku obavljanja pripravničkog staža pripravnik ima pravo na novčanu naknadu u iznosu najmanje 80% od najniže plaće. Poslodavac i pripravnik mogu da se dogovore i o većem iznosu novčane naknade, zavisno od stručne spreme pripravnika.

Poslodavac osigurava pripravnika za slučaj povrede na radu i profesionalne bolesti, a zdravstveno osiguranje osigurava nadležna služba za zapošljavanje.

Pripravnik ima pravo na odmor u toku radnog dana, dnevni odmor između dva uzastopna radna dana i sedmični odmor.

12. Zakon o radu Federacije BiH („Službene novine Federacije BiH“ broj 43/99) u relevantnom dijelu glasi:

1. Prijem pripravnika

Član 26.

Poslodavac može zaključiti ugovor o radu sa pripravnikom.

Pripravnikom se smatra lice koje prvi put zasniva radni odnos u zanimanju za koje se školovalo, radi stručnog osposobljavanja za samostalan rad.

Ugovor o radu sa pripravnikom zaključuje se na određeno vrijeme, a najduže godinu dana, ako zakonom, propisom kantona ili ugovorom o radu nije drugačije određeno.

VI.Dopustivost i meritum

13. Ustavni sud utvrđuje da apelacija ispunjava uvjete propisane članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, kao i da je podnesena u roku, da ispunjava i ostale uvjete dopustivosti iz člana 18. stav (3) Pravila Ustavnog suda te da nije očigledno (prima facie ) neosnovana u smislu odredbe člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

14. Apelant smatra da su mu osporenom odlukom povrijeđeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Pravo na pravično suđenje

15. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

16. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom.

17. U vezi s navodima kojima apelant problematizira način na koji je Vrhovni sud primijenio pravo, Ustavni sud podsjeća da je, prema praksi Evropskog suda, prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ističe da ne treba postupati kao sud „četvrte instance“, te da stoga neće, prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije (kojem korespondira član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine), dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili „očigledno nerazumnim“ (vidi Evropski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, predstavka broj 52871/13, tačka 23. s daljnjim referencama). Ovakvu praksu dosljedno slijedi i Ustavni sud u odnosu na odluke redovnih sudova (vidi, između ostalih, Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP-

4033/20 od 22. juna 2022. godine, tač. od 42. do 45. s daljnjim referencama, objavljenu na www.ustavnisud.ba).

18. Osim toga, pravo na obrazloženu odluku predstavlja neodvojiv dio prava na pravično suđenje i ono obavezuje sudove da obrazlože svoje odluke. Naime, nedostatak dovoljnih i relevantnih razloga u sudskoj odluci može ukazivati, između ostalog, na arbitrarno sudsko odlučivanje. Međutim, to ne znači i obavezu sudova da detaljno odgovore na svaki argument koji stranke iznesu u postupku, već moraju odgovoriti na one argumente koji su ključni i odlučujući za donošenje odluke (vidi, npr. Evropski sud, Petrović i drugi protiv Crne Gore, presuda od 17. jula 2018. godine, predstavka broj 18116/15, tačka 41, i Ustavni sud, npr. Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-81/21 od 2. novembra 2022. godine, stav 23. s daljnjim referencama, objavljena na www.ustavnisud.ba).

19. Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud odbio apelantov tužbeni zahtjev jer je zaključio da zaključivanjem ugovora o obavljanju pripravničkog staža s tuženom na osnovu člana 26. Zakona o radu („Službene novine Federacije BiH“ br. 43/99, 32/00 i 29/03) apelant nije zasnovao radni odnos, te da mu stoga ne pripada pravo na isplatu doprinosa za PIO. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da iz odredbe člana 26. Zakona o radu, koji je primijenjen u apelantovom slučaju (vidi tačku 11. ove odluke) proizlazi da poslodavac s pripravnikom zaključuje „ugovor o obavljanju pripravničkog staža“. Pri tome, tom odredbom nije explicite propisano da li takav ugovor predstavlja ugovor o radu, odnosno nije jasno definiran pravni karakter tog ugovora, kako je to obrazložio i Vrhovni sud. U vezi s tim, Ustavni sud smatra neophodnim ukazati da je odredba člana 26. Zakona o radu u izvornom tekstu tog zakona („Službene novine Federacije BiH“ broj 43/99) drugačije regulirala navedeno pitanje, te da je Zakonom o izmjenama Zakona o radu („Službene novine Federacije BiH“ broj 29/03) zakonodavac izmijenio navedenu odredbu te drugačije regulirao navedeno pitanje. Do tada je tom odredbom bilo propisano da poslodavac može zaključiti „ugovor o radu“ s pripravnikom (stav 1), da se pripravnikom smatra lice koje prvi put zasniva radni odnos u zanimanju za koje se školovalo radi stručnog osposobljavanja za samostalan rad (stav 2), te da se ugovor o radu s pripravnikom zaključuje na određeno vrijeme, a najduže godinu dana ako zakonom, propisom kantona ili ugovorom o radu nije drugačije određeno (stav 3). Iz navedenog proizlazi da je prethodno bilo eksplicitno propisano da poslodavac s pripravnikom zaključuje ugovor o radu (vidi tačku 12. ove odluke). Osim toga, Ustavni sud primjećuje da ni tom niti drugom odredbom tada važećeg Zakona o radu nije bilo posebno propisano koja prava pripadaju pripravniku, te su mu stoga pripadala sva prava iz radnog odnosa. Stoga, Ustavni sud smatra da je ratio legis navedenih izmjena člana 26. Zakona o radu upravo da se izmijeni pravni odnos između poslodavca i pripravnika, zbog čega je i propisano da poslodavac s pripravnikom zaključuje „ugovor o obavljanju pripravničkog staža“, a ne ugovor o radu kako je to prethodno bilo propisano. Također, noveliranim članom 26. Zakona o radu, koji je primijenjen u apelantovom slučaju, jasno su propisana prava koja pripravniku pripadaju na osnovu ugovora o obavljanju pripravničkog staža, kako je to obrazložio i Vrhovni sud. Tako je propisano da pripravnik ima pravo na novčanu naknadu u iznosu od najmanje 80% od najniže plaće, osiguranje za slučaj povrede na radu i profesionalne bolesti na teret poslodavca, zdravstveno osiguranje na teret nadležne službe za zapošljavanje, te pravo na odmor u toku radnog dana, dnevni odmor između dva uzastopna radna dana i sedmični odmor (vidi tačku 11. ove odluke). Iz navedenih razloga Ustavni sud ne smatra proizvoljnim stav Vrhovnog suda da zaključivanjem ugovora o obavljanju pripravničkog staža apelant nije zasnovao radni odnos s tuženom, zbog čega mu ne pripada pravo na isplatu doprinosa za PIO. Osim toga, Ustavni sud ne primjećuje, niti to apelant tvrdi, da je u provedenom postupku prekršena neka procesna garancija iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije na njegovu štetu.

20. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da osporenom odlukom nije povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

Pravo na imovinu

21. Ustavni sud zapaža da se apelant pozvao i na kršenje prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Međutim, Ustavni sud zapaža da apelant nije posebno obrazložio u čemu se ogleda kršenje navedenog prava, već je tvrdnju o povredi tog prava zasnovao na istim navodima koje je istakao u vezi s pravom na pravično suđenje, koje je Ustavni sud analizirao i zaključio da su neosnovani. Osim toga, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ništa ne ukazuje da je apelantovo pravo na imovinu došlo u pitanje na način koji bi vodio potrebi da Ustavni sud to pravo posebno ispita prema standardima iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, niti su u apelaciji pruženi dokazi iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno.

VII.Zaključak

22. Ustavni sud zaključuje da osporenom odlukom nije povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije s obzirom na to da je Vrhovni sud dao relevantne i dovoljne razloge za zaključak da zaključivanjem ugovora o obavljanju pripravničkog staža apelant nije zasnovao radni odnos s tuženom, zbog čega mu ne pripada pravo na isplatu doprinosa za PIO, koje razloge Ustavni sud ne smatra proizvoljnim niti „očigledno nerazumnim“.

23. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

24. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman