Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-503/24 (E. Z.)
Odluka donesena 14. 07. 2025.
- Privremena mjera - usvojena
Sastav suda
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-503/24
Apelacija
Odluka o privremenoj mjeri
14. 07. 2025.
Tekst odluke
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman, dana 15. jula 2025. godine, u predmetu broj AP-503/24, rješavajući zahtjev Enesa Zukića za donošenje privremene mjere, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka e) i člana 64. stav (2) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14, 47/23 i 41/24), donio je
ODLUKU O PRIVREMENOJ MJERI
Usvaja se zahtjev Enesa Zukića za donošenje privremene mjere.
Nalaže se odlaganje provođenja izvršenja u predmetu Osnovnog suda Brčko distrikta Bosne i Hercegovine broj 96 0 I 162665 24 I.
Ova odluka stupa na snagu odmah i obavezujuća je do donošenja konačne odluke Ustavnog suda Bosne i Hercegovine.
OBRAZLOŽENJE
1. Enes Zukić iz Brčko distrikta Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Milenko Simikić, advokat iz Brčko distrikta Bosne i Hercegovine, podnio je 2. februara 2024. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Apelacionog suda Brčko distrikta Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Apelacioni sud) broj 96 0 P 102465 23 Rev od 14. decembra 2023. godine i presude Apelacionog suda broj 96 0 P 102465 23 Gž 2 od 3. jula 2023. godine. Apelant je 21. juna 2024. godine i 24. juna 2025. godine urgirao postupanje po apelaciji i dostavio informacije o pokrenutom izvršnom postupku.
2. Apelant je podneskom od 27. juna 2024. godine zatražio donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud naložio odlaganje provođenja izvršenja u predmetu Osnovnog suda Brčko distrikta Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 96 0 I 162665 24 I do donošenja konačne odluke Ustavnog suda. Parnični postupak okončan osporenim odlukama
3. Presudom Osnovnog suda broj 96 0 P 102465 20 P 2 od 6. septembra 2022. godine, odbijen je tužbeni zahtjev Hajrudina Delalića (u daljnjem tekstu: tužitelj) kojim je tražio da se obaveže apelant da mu preda u posjed dio parcele bliže opisane u izreci (u daljnjem tekstu: sporna parcela), u površini od 184 m², i da se obaveže apelant da o svom trošku sruši stambeni objekt – kuću u površini od 60 m² koja je sagrađena na spornoj parceli, uz ovlaštenje da zadrži sav materijal dobijen rušenjem. Presudom je odbijen apelantov protivtužbeni zahtjev kojim je tražio da se utvrdi da po osnovu ugovora o kupoprodaji i na osnovu dosjelosti ima valjan pravni osnov za sticanje i upis prava građenja i prava vlasništva na dijelu sporne parcele u površini od 184 m², što je tužitelj dužan priznati i trpiti da se taj dio sporne parcele „odcijepi“ i formira nova parcela koja će biti upisana na apelantovo ime. Također je odbijen apelantov alternativni protivtužbeni zahtjev kojim je tražio da se utvrdi da je građenjem stambenog objekta stekao pravo svojine i pravo građenja na dijelu sporne parcele u površini od 184 m², što je tužitelj dužan priznati i trpiti da se taj dio sporne parcele „odcijepi“ i formira nova parcela koja će biti upisana na apelantovo ime.
4. U obrazloženju presude Osnovni sud je naveo da je sporna parcela društvena svojina, te da je 2002. godine na osnovu ugovora o kupoprodaji sa ranijim nosiocem, izvršen prijenos prava korištenja i prava građenja u korist tužitelja. Dalje je naveo da je apelant u svom iskazu ukazao da je njegov otac 1984. godine kupio dio sporne parcele u površini od oko 180 m², koji mu je poklonio, da je 1992. godine započeo gradnju kuće, a nastavio 2005. godine, nakon što je dobio donatorska sredstva za gradnju kuće. Istaknuto je da iz nalazu vještaka i uviđaja na licu mjesta proizlazi da je stambeni objekt u prizemlju uređen i u funkciji stanovanja, da je potkrovlje ozidano, da je izgrađen krov i da je objekt neomalterisan i priključen na mjesnu elektro-vodovodnu i komunalnu mrežu. Osnovni sud je odbio tužiteljev tužbeni zahtjev zbog nedostatka aktivne legitimacije, jer je tužitelj ovlaštenik ograničenog stvarnog prava - prava građenja na spornoj parceli i ne pripadaju mu sredstva zaštite prava vlasništva propisana članom 41. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima Brčko distrikta Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Zakon o vlasništvu). Sud je odbio apelantov protivtužbeni zahtjev kao neosnovan. U vezi s tim, ukazao je da nije mogao pouzdano utvrditi da je ugovor o kupoprodaji, kojim je njegov otac kupio dio sporne parcele, zaista zaključen 1984. godine, a da je ocijenio da isprava koja nosi naziv „Ugovor o kupoprodaji (1984. god)“ nije sačinjena 1984. godine. Dalje je naveo da ne postoji original ili ovjerena kopija ugovora o kupoprodaji iz 1984. godine, pa je stoga zaključeno da kupoprodaja nije osnov za eventualno sticanje prava vlasništva i prava građenja na spornoj parceli. Osnovni sud je dalje naveo da je sporna parcela 1977. godine po sili zakona postala društvena svojina, odnosno gradsko građevinsko zemljište, pa se njom moglo raspolagati isključivo u skladu sa odredbama Zakona o građevinskom zemljištu u društvenoj svojini. Osnovni sud je zaključio i da apelant nije mogao steći pravo vlasništva po osnovu dosjelosti. U vezi s tim, ukazao je da apelant nije zakonit posjednik sporne parcele jer ne postoji ugovor o kupoprodaji, te da nije protekao rok od 20 godina propisan članom 32. stav 2. Zakona o vlasničko-pravnim odnosima. Osnovni sud je ocijenio neosnovanim i alternativni protivtužbeni zahtjev. U vezi s tim, obrazloženo je da čak i kad bi se prihvatile apelantove tvrdnje da je temelj kuće napravljen 1992. godine a gradnja kuće završena 2006. godine, odredbe o sticanju vlasništva građenjem na tuđem zemljištu se ne mogu primijeniti u slučaju izgradnje građevine na građevinskom zemljištu u društvenoj svojini. Stoga je zaključeno da se ne mogu primijeniti čl. 24-28. Zakona o osnovnim svojinsko-pravnim odnosima. Također je ukazao da Zakon o vlasništva ne poznaje sticanje vlasništva građenjem na tuđem zemljištu.
5. Presudom Apelacionog suda broj 96 0 P 102465 23 Gž 2 od 3. jula 2023. godine, odbijena je apelantova žalba i potvrđena presuda Osnovnog suda u dijelu kojim su odbijeni protivtužbeni zahtjevi. Djelomično je uvažena tužiteljeva žalba i preinačena presuda Osnovnog suda tako što je apelant obavezan da o svom trošku sruši stambeni objekt – kuću uz ovlaštenje da zadrži sav materijal dobiven rušenjem. U preostalom dijelu tužiteljeva žalba je odbijena i potvrđena presuda Osnovnog suda.
6. U obrazloženju presude Okružni sud je naveo da apelant nije dokazao postojanje punovažnog ugovora kao valjanog pravnog osnova za sticanje. Stoga je ocijenio irelevantnim njegove navode da dio sporne parcele nije bio predmet kupoprodaje između tužitelja i ranijeg nosioca prava građenja, da li je tužitelj osporavao apelantu pravo da gradi, pitanje višestrukog ugovaranja iste nekretnine, itd. Okružni sud je naveo da bi apelant sa navodima o kršenju prava na dom mogao ishoditi eventualno odbijanje tužbenog zahtjeva, ali samo u situaciji da je njegovo pravo na dom u koliziji sa javnim interesom, odnosno da je njegovo iseljenje i rušenje sagrađenog objekta tražila država ili jedinica lokalne samouprave. Dalje je naveo da bi u tom slučaju redovni sud, u skladu sa praksom Ustavnog suda i Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) bio dužan provesti test srazmjernosti. Istaknuto je da su u konkretnom slučaju u koliziji dva privatna interesa, apelantovo pravo na dom i tužiteljevo pravo da u punom kapacitetu ostvaruje i uživa pravo građenja na cijeloj spornoj parceli. Stoga je zaključeno da apelantovo pozivanje na pravo na dom za rezultat ne može imati ni potpuno odbijanje tužiteljevog tužbenog zahtjeva, odnosno odbijanje i onog dijela tužbenog traženja koje je „upodobljeno“ pozitivnom pravnom okviru koji determiniše zaštitu prava građenja. U tom kontekstu, Apelacioni sud je ocijenio da tužitelj osnovano ukazuju da prvostepena presuda nije u cijelosti zakonita, tj. da je prvostepeni sud trebao usvojiti dio tužbenog zahtjeva koji se odnosi na rušenje stambenog objekta koji je apelant nezakonito sagradio na tužiteljevom pravu građenja sporne parcele. U vezi s tim, ukazano je da je članom 85. Zakona o vlasništvu propisano da se na zaštitu prava građenja shodno primjenjuju pravila o zaštiti služnosti. Stoga je ocijenjeno da tužitelj, kao nosilac prava građenja, ima pravo od suda zahtijevati da naloži apelantu da preduzme radnje u cilju prestanka protivpravnog sprečavanja ili ometanja uživanja prava građenja na dijelu sporne parcele, što uključuje rušenje kuće koju je apelant protivpravno izgradio.
7. Rješenjem Apelacionog suda broj 96 0 P 102465 23 Rev od 14. decembra 2023. godine odbačena je kao nedopuštena apelantova revizija.
Izvršni postupak
8. Na tužiteljev prijedlog, Osnovni sud je rješenjem o izvršenju broj 96 0 I 162665 24 I od 21. maja 2024. godine odredio izvršenje presude Apelacionog suda u dijelu koji se odnosi na rušenje apelantove kuće te je također odredio da će apelant, ukoliko svoju obavezu ne ispuni u naknadnom roku od 30 dana od dana prijema rješenja o izvršenju, isplaćivati na ime sudskih penala tužitelju, kao tražitelju izvršenja, iznos od po 30,00 KM dnevno za svaki dan zakašnjenja, počev od dana naknadnog roka za ispunjenje obaveze pa sve do izvršenja činidbe u skladu sa izvršnom ispravom. Sud je rješenjem također naložio apelantu da tražiocu izvršenja naknadi troškove parničnog i izvršnog postupka.
9. Rješenjem Osnovnog suda broj 96 0 I 162665 24 I od 18. juna 2025. godine, odbijen je apelantov prigovor protiv rješenja o izvršenju.
Apelantovi navodi
10. Apelant navodi da mu je osporenim odlukama prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Smatra da je Apelacioni sud proizvoljno primijenio odredbe Zakona o parničnom postupku, jer sporedni dio tužbenog zahtjeva za rušenje nije mogao razmatrati samostalno od glavnog tužbenog zahtjeva za predaju u posjed, koji je odbijen zbog nedostatka aktivne legitimacije. Ističe da tužitelj nikada nije bio u posjedu dijela sporne parcele, niti je preostali dio sporne parcele priveo namjeni, tj. izgradio objekte, kao da ni raniji nosilac prava građenja nije tražio predaju u posjed. Također ističe da je sud dao veća prava tužitelju, kao nosiocu prava građenja, nego što bi imao vlasnik sporne parcele da je tražio uklanjanje apelantovog objekta. Apelant ukazuje da rušenje njegovog objekta predstavlja miješanje u njegovo pravo na dom, te da ne ispunjava kriterije opravdanosti i neophodnosti. U vezi s tim, ističe da tužiteljev interes, koji nikada nije imao u posjedu dio sporne parcele na kojoj ima pravo građenja, ne može biti prioritetniji od apelantovog interesa, koji bi trebao da sruši kuću koja predstavlja jedini dom za njega i njegovu porodicu. Pri tome, ističe i da je bolestan i nezaposlen. Apelant navodi i da je kuća izgrađena donacijom građevinskog materijala koju je dobio od Federacije Bosne i Hercegovine i Brčko distrikta Bosne i Hercegovine, da su nadležni organi vršili nadzor nad gradnjom i priključili kuću na komunalnu infrastrukturu. Osim toga, smatra da je Apelacioni sud pokazao pretjerani formalizam u primjeni prava insistirajući da formalna ispravnost ugovora na osnovu kojeg je tužitelj upisao svoje pravo građenja ima prednost u odnosu na načela obligacionog prava. Ističe da je tužitelj znao da je dio sporne parcele ranije kupio apelantov prednik, jer je taj dio ogradom bio odvojen od ostatka sporne parcele.
11. U zahtjevu za donošenje privremene mjere, apelant je naveo da je tužitelj pokrenuo izvršni postupak radi izvršenja presude Apelacionog suda u dijelu koji se odnosi na rušenje njegove kuće. Dalje je naveo da odredbe Zakona o izvršnom postupku Brčko distrikta Bosne i Hercegovine ne sadrže odredbe o odlaganju izvršenje po zahtjevu izvršenika. Stoga traži od Ustavnog suda da donese privremenu mjeru kojom bi odložilo provođenje izvršenja. Ističe da su apelacijom pokrenuta pitanja kršenja prava na dom, imovinu i pravično suđenje, pa bi provođenjem osporene presude bila ozbiljno ugrožena navedena apelantova prava. Naime, smatra da bi se provođenjem izvršenja apelantu i njegovoj porodici prouzrokovala nenadoknadiva šteta i ostali bi bez svog doma, dok sa druge strane, tužitelj odlaganjem izvršenja ne bi pretrpio nikakvu štetu.
12. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 64. st. (1) i (2) Pravila Ustavnog suda glasi: (1) Ustavni sud može, na vlastitu inicijativu ili na zahtjev podnositelja zahtjeva ili apelanta, odrediti svaku privremenu mjeru za koju smatra da je treba donijeti u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka. (2) Izuzetno, predsjednik Ustavnog suda može, u nemogućnosti sazivanja sjednice, odrediti privremenu mjeru iz stava (1) ovog člana.
13. Ustavni sud naglašava da osnovanost apelacije ispituje odvojeno od osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere. Dakle, razlozi koje Ustavni sud uvažava pri usvajanju ili neusvajanju zahtjeva za donošenje privremene mjere su različiti od razloga koje Ustavni sud uvažava pri odlučivanju o apelaciji. Razlozi i dokazi koje je apelant naveo u pogledu navodnih kršenja ustavnih prava ne mogu se analogno primijeniti pri odlučivanju o osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere. Stoga, apelant mora posebno obrazložiti i dokazati zašto traži donošenje privremene mjere.
14. Ustavni sud smatra da predočene okolnosti i dokazi koje je apelant dostavio ukazuju da bi nastavkom izvršnih radnji u predmetu Osnovnog suda, prije donošenja konačne odluke o apelaciji, apelantu mogle nastupiti nenadoknadive štetne posljedice koje bi se teško mogle sanirati. U vezi s tim, Ustavni sud primjećuje da je konkretni izvršni postupak usmjeren na izvršenje osporene presude kojom je naloženo rušenje apelantove kuće, koja prema apelantovim navodima, predstavlja jedini dom njega i njegove porodice. S druge strane, Ustavni sud smatra da privremeno odlaganje provođenja izvršnih radnji ne bi u znatnijoj mjeri otežalo tužiteljev položaj u postupku. Stoga, kod postojanja takvih okolnosti, Ustavni sud smatra da je u interesu stranaka i pravilnog vođenja postupka da se odloži provođenja izvršenja u predmetu Osnovnog suda broj 96 0 I 162665 24 I, dok Ustavni sud u međuvremenu ispita dopustivost, odnosno meritum apelacije. Svrha privremene mjere i jest da, u slučajevima u kojima Ustavni sud ocijeni svrsishodnim, bude zadržan status quo do okončanja postupka pred Ustavnim sudom.
15. Na osnovu izloženog, odlučeno je kao u dispozitivu ove odluke.
16. Ustavni sud podsjeća da odluka o privremenoj mjeri ni u kojem slučaju ne prejudicira odluku o dopustivosti, odnosno o meritumu apelacije.
17. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman