Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-2237/23 („Grupex Energy“ d. o. o. Velika Kladuša)

Odluka donesena 27. 11. 2025.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Dosjelost
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Pravično suđenje - jednakost strana u postupku
  • Pristup sudu
  • Privatizacija
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić, Angelika Nußberger

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2237/23

Apelacija

Odluka o meritumu

27. 11. 2025.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u predmetu broj AP-2237/23, rješavajući apelaciju „Grupex Energy“ d. o. o. Velika Kladuša, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14, 47/23 i 41/24), u sastavu:

Mirsad Ćeman, predsjednik

Valerija Galić, potpredsjednica

Angelika Nußberger, potpredsjednica

Helen Keller, sutkinja

Ledi Bianku, sudija

Marin Vukoja, sudija

Larisa Velić, sutkinjana sjednici održanoj 27. novembra 2025. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija koju je podnio „Grupex Energy“ d. o. o. Velika Kladuša protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 17 0 Ps 064327 22 Rev 2 od 14. marta 2023. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. „Grupex Energy“ d. o. o. Velika Kladuša (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Šerif Nadarević, advokat iz Cazina, podnio je 8. maja 2023. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 17 0 Ps 064327 22 Rev 2 od 14. marta 2023. godine, Presude Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 17 0 Ps 064327 22 Pž 2 od 12. septembra 2022. godine i Presude Općinskog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 17 0 Ps 064327 19 Ps 2 od 8. aprila 2022. godine.

2. Apelant je 24. maja 2023. godine podnio zahtjev za donošenje privremene mjere kojim je predložio da Ustavni sud donese privremenu mjeru kojom bi se „privremeno odložio postupak izvršenja pravomoćne Presude Općinskog suda broj 17 0 Ps 064327 19 Ps 2 od 8. aprila 2022. godine do donošenja odluke o apelaciji“.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

3. Ustavni sud je Odlukom o privremenoj mjeri broj AP-2237/23 od 5. juna 2023. godine odbio apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere.

4. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda, Općinskog suda, „Agrokomerca“ d.d. Velika Kladuša (u daljnjem tekstu: tužilac) i umješača na strani tužioca „Airvent“ d. o. o. Velika Kladuša (u daljnjem tekstu: umješač) zatraženo je 4. juna 2025. godine da dostave odgovore na apelaciju. Svi pozvani su dostavili odgovore koji su 14. jula 2025. godine dostavljeni apelantu. Apelant nije dostavio izjašnjenje na odgovore.

III.Činjenično stanje

5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

6. Tužilac i umješač su 12. januara 2015. godine podnijeli tužbu Općinskom sudu protiv apelanta radi utvrđenja prava vlasništva. Presudom Općinskog suda broj 17 0 Ps 064327 19 Ps 2 od 8. aprila 2022. godine utvrđeno je da je tužilac na osnovu dosjelosti stekao pravo vlasništva na nekretnini preciziranoj u izreci presude (u daljnjem tekstu: sporna nekretnina), u naravi poslovna zgrada i zemljište uz zgradu.

7. Općinski sud je u obrazloženju presude naveo da je na osnovu provedenih dokaza utvrdio da je 1986. godine zaključen Samoupravni sporazum o razgraničenju međusobnih prava i obaveza nastalih izdvajanjem OOUR „Tmsko-Seko“ iz sastava apelantovog pravnog prednika (u daljnjem tekstu: apelant) i to društvo je preuzeto u sastav tužiočevog pravnog prednika (u daljnjem tekstu: sporazum). Općinski sud je ocijenio da je navedeni sporazum u svemu pravno valjan i sastavljen u skladu s tada važećim propisima. Tim sporazumom predviđeno je preuzimanje zemljišta i objekata, uključujući i spornu nekretninu, koja je od tada u nesmetanom faktičkom posjedu tužioca. Nekretnina je korištena za proizvodnju, a kasnije izdavana u zakup drugim pravnim licima. Općinski sud je na osnovu iskaza svjedoka, bivših zaposlenika obje parnične strane, utvrdio da je tužilac preuzeo spornu nekretninu od apelantovog prednika jer je apelantov prednik bio u poslovnim problemima, a da je tužilac preuzeo njegove obaveze uz dogovor da se dug namiri kroz preuzimanje sporne nekretnine.

8. Općinski sud je dalje utvrdio da je pravomoćnim rješenjem tog suda od 31. januara 2020. godine utvrđeno da je apelant smetao tužioca u posljednjem, mirnom i faktičkom posjedu sporne nekretnine, te mu je naloženo da prestane s uznemiravanjem tužioca. Iz navedenog, prema ocjeni Općinskog suda, proizlazi da je tužilac u momentu donošenja navedenog rješenja bio u mirnom i faktičkom posjedu sporne nekretnine. Općinski sud je naveo da je apelant dostavio Program privatizacije i početni bilans stanja iz 2000. godine, u kojem su navedene osnovne informacije o preduzeću, njegovom statusu i strukturi kapitala. Međutim, sud je ocijenio da su navedeni podaci irelevantni za donošenje odluke jer se odnose na stjecanje prava vlasništva na osnovu privatizacije u tom privrednom društvu, što se ne može dovesti u vezu s faktičkim stvarnim posjedom sporne nekretnine koja je predmet spora. Općinski sud je utvrdio da je sporna nekretnina bila evidentirana u apelantovom aktivnom podbilansu i obuhvaćena procesom privatizacije, da je Zemljišnoknjižni ured 2014. godine na osnovu ugovora o kupoprodaji iz postupka privatizacije iz 2000. godine donio rješenje o upisu prava vlasništva u apelantovu korist. Općinski sud je naveo da je u postupku izvršio uvid u niz dokaza, među kojima je i uvjerenje Agencije za privatizaciju iz 2007. godine, iz kojeg, prema navodima iz tužbe, proizlazi da sporna nekretnina nije bila predmet kupoprodaje. Međutim, navedene dokaze sud nije posebno cijenio jer se ne mogu dovesti u vezu s posjedom, njegovim trajanjem, niti utječu na osnovanost zahtjeva za stjecanje vlasništva dosjelošću. Općinski sud je utvrdio da je tužilac pokretao upravni postupak radi upisa spornih nekretnina po Uredbi o upisu u javne knjige nekretnina i prava na nekretninama, ali da je organ uprave odbacio njegov zahtjev i uputio ga na sudsko rješavanje spora. Općinski sud je istakao da vlasništvo koje apelant dokazuje ispravama koje se odnose na privatizaciju i načinom njegovog stjecanja i koje je upisano u određeni zemljišnoknjižni izvadak nije pravno relevantno za utvrđenje dosjelosti. Općinski sud je naveo da je na osnovu nalaza vještaka geodetske struke i uviđaja na licu mjesta identificirao spornu nekretninu kao poslovnu zgradu i zemljište uz zgradu.

9. Na osnovu tako utvrđenog činjeničnog stanja, Općinski sud je primjenom člana 58. st. 1, 2. i 3. Zakona o stvarnim pravima (u daljnjem tekstu: ZSP) zaključio da su ispunjeni uvjeti za stjecanje vlasništva dosjelošću. Naime, Općinski sud je utvrdio da je tužilac dokazao da je od 1986. do 2015. godine bio u neprekidnom, zakonitom, istinitom i savjesnom posjedu, dok apelant u tom periodu nije imao faktički posjed. Općinski sud je utvrdio da je posjed zasnovan na sporazumu kojim je izvršeno preuzimanje organizacione jedinice jednog društva u društvenom vlasništvu od strane drugog, zaključenom u skladu s tada važećim zakonima – Zakonom o osnovnim svojinsko-pravnim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOSPO) i Zakonom o udruženom radu (u daljnjem tekstu: ZUR). Općinski sud je naveo da se nije radilo o prenosu prava vlasništva, već o prenosu prava raspolaganja, što je bilo dopušteno među društveno-pravnim subjektima, pri čemu je pravo vlasništva ostalo nepromijenjeno.

Općinski sud je naveo da je sporazum jasno regulirao način preuzimanja jedinice udruženog rada iz sastava jednog društva u sastav drugog društva i da je taj sporazum u potpunosti proveden. Prema ocjeni Općinskog suda, tužilac je nesumnjivo dokazao zakonitost sporazuma. Općinski sud je naveo da je tužilac uredno izvršio sve obaveze iz sporazuma i bio u mirnom posjedu do podnošenja tužbe. Osim toga, tužilac je dokazao da je bio savjestan posjednik, odnosno da je sve vrijeme vjerovao u pravni osnov vlastitog posjeda, da je titular prava čiju sadržinu faktički vrši, te da je istog takvog ubjeđenja ostao i nakon što je saznao da je apelant u zemljišnim knjigama upisan kao vlasnik sporne nekretnine. Budući da prenos vlasništva među državnim subjektima nije bio moguć, ali je raspolaganje bilo dozvoljeno, Općinski sud je zaključio da je tužilac bio savjestan posjednik, da je stekao vlasništvo dosjelošću, te da su ispunjeni svi zakonski uvjeti za upis prava vlasništva u njegovu korist.

10. Nadalje, Općinski sud je naveo da se prema ZOSPO-u iz 1980. godine nije moglo steći pravo vlasništva dosjelošću na stvarima u društvenom vlasništvu, ali je ta zabrana prestala stupanjem na snagu Zakona o osnovama vlasničkih odnosa iz 1995. godine (u daljnjem tekstu: ZOVO iz 1995. godine). Dakle, od 10. oktobra 1995. godine stjecanje vlasništva dosjelošću i na takvim nekretninama je dozvoljeno. Iako je tužilac faktičku vlast uspostavio 1986. godine, pravno relevantan početak roka za dosjelost računa se od 10. oktobra 1995. godine. Općinski sud se pozvao i na pravomoćno rješenje od 31. januara 2020. godine kojim je utvrđeno da je apelant smetao tužioca u posjedu, što potvrđuje da je tada bio u posljednjem mirnom i faktičkom posjedu. Osim toga, zaključenim ugovorima o zakupu s trećim licima tužilac je dokazao posjed sporne nekretnine. S obzirom na sve navedeno, a imajući u vidu da zakonski rok od 20 godina teče od 10. oktobra 1995. godine, sud zaključuje da je tužilac 10. oktobra 2015. godine stekao pravo vlasništva dosjelošću u skladu sa članom 58. ZSP-a. Općinski sud je konstatirao da je neosnovan apelantov stav koji je tokom postupka usmjerio na dokazivanje prava vlasništva i upisa sporne nekretnine u zemljišnu knjigu budući da je, prema ocjeni suda, taj pravni osnov irelevantan za stjecanje prava vlasništva putem dosjelosti.

11. Kantonalni sud je Presudom broj 17 0 Ps 064327 22 Pž 2 od 12. septembra 2022. godine odbio apelantovu žalbu i potvrdio prvostepenu presudu uz obrazloženje da u potpunosti prihvata utvrđeno činjenično stanje i pravni stav Općinskog suda. Kantonalni sud je, između ostalog, naveo da nisu osnovani apelantovi žalbeni navodi da je vlasništvo nad spornom nekretninom stekao na osnovu privatizacije u 2000. godini. Pri tome, Kantonalni sud je naveo da provedena privatizacija, kao i upis spornih nekretnina u početni bilans i Program privatizacije nisu od utjecaja na utvrđenje tužiočevog prava na stjecanje prava vlasništva. Nadalje, Kantonalni sud je ocijenio da je prvostepeni sud sa sigurnošću utvrdio da je tužiočev posjed zakonit, istinit i savjestan jer se zasniva na valjanom pravnom osnovu – sporazumu, da nije probavljen silom, prijetnjom ili zloupotrebom povjerenja, te da je protekao rok od 20 godina neprekidnog posjedovanja. Činjenica da se apelant u postupku privatizacije upisao kao vlasnik sporne nekretnine ne čini posjednika nesavjesnim. Osim toga, Kantonalni sud je ocijenio da apelant neosnovano ukazuje da je sud odbio „niz dokaza“ koje je predložio. U vezi s tim, Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud odobrio, izveo i ocijenio sadržaj svih relevantnih dokaza koji su odlučni za utvrđivanje osnovanosti tužbenog zahtjeva, kao i osnovanost iskazanih prigovora. Također, Kantonalni sud je naveo da nisu osnovani apelantovi žalbeni navodi u dijelu koji se odnosi na primjenu odredbi Zakona o građevinskom zemljištu (u daljnjem tekstu: ZGZ) budući da vještak geodetske struke ni u svom nalazu niti u iskazu datom na glavnoj raspravi nije potvrdio da se radi o gradskom građevinskom zemljištu.

12. Odlučujući o apelantovoj reviziji, Vrhovni sud je Presudom broj 17 0 Ps 064327 22 Rev 2 od 14. marta 2023. godine reviziju odbio uz obrazloženje da u potpunosti prihvata utvrđeno činjenično stanje i pravni stav drugostepenog suda o osnovanosti tužiočevog zahtjeva.

13. Vrhovni sud je ponovio činjenice utvrđene u postupku. Vrhovni sud je naglasio da je u konkretnom slučaju tužba podnesena 12. januara 2015. godine, pa se primjenjuje član 359. stav 4. ZSP-a prema kojem se u rok za stjecanje dosjelošću nekretnina, koje su na dan stupanja na snagu tog zakona bile u društvenom, odnosno državnom vlasništvu, kao i za stjecanje stvarnih prava na tim nekretninama dosjelošću ne računa vrijeme posjedovanja dok su na snazi bili propisi koji su isključivali dosjelost. Vrhovni sud je naglasio da je upisom sporne nekretnine u zemljišnu knjigu kao apelantovo vlasništvo ta nekretnina izgubila svojstvo društvenog odnosno državnog vlasništva, ali sve dok nije bio izvršen upis (2014. godine) sporna nekretnina je imala status društvene odnosno državne imovine. Dakle, tužilac je saznao da mu pravo posjeda prestaje tek 2014. godine kada se apelant u zemljišnoj knjizi upisao kao vlasnik, nakon čega je podnio tužbu protiv apelanta. Nadalje, Vrhovni sud je naveo da je apelant u svojim revizionim navodima istakao kako su sporne nekretnine bile uključene u početni bilans stanja preduzeća i da su navodno kupljene tokom procesa privatizacije. U vezi s tim, Vrhovni sud je naveo da su u uvjerenju Agencije za privatizaciju iz 2007. godine navedene sve nekretnine na kojima je apelant imao riješene vlasničkopravne odnose prije postupka velike privatizacije. Međutim, u navedenom uvjerenju su navedene i nekretnine koje su se vodile kao katastarski ili faktički posjed, koje su prijavljene Agenciji kao nekretnine za koje se vodi postupak rješavanja imovinsko-pravnih odnosa, među kojima je i sporna nekretnina. Imajući u vidu navedeno, Vrhovni sud je zaključio da su nižestepeni sudovi pravilno utvrdili da sporna nekretnina nije ušla u kapital koji je apelantu prodat u postupku privatizacije. Navedeno potvrđuje i činjenica da apelant, iako je postao privatizirano društvo, nikada nije bio u faktičkom posjedu spornih nekretnina – za razliku od tužioca, koji jest, a teret dokazivanja leži upravo na apelantu. Pri tome, Vrhovni sud je naveo da apelant u toku postupka nije dokazao da je koristio pravne mehanizme propisane Uredbom o načinu raspolaganja spornom imovinom, kada više preduzeća u početnim bilansima iskazuju ista prava, stvari, obaveze i kapital, kao ni da je tražio reviziju bilansa radi rješavanja imovinskog spora.

14. Što se tiče uvjeta zakonitosti posjeda iz člana 324. ZSP-a, Vrhovni sud je zaključio da su nižestepeni sudovi pravilno utvrdili postojanje valjanog pravnog osnova za tužiočev posjed – zaključenog sporazuma. Na osnovu tog sporazuma, tužilac je obavljao poslove na spornim nekretninama sve dok to nije postalo nemoguće uslijed ratnih i drugih okolnosti. Nakon toga, tužilac je nastavio vršiti faktičku vlast nad nekretninama tako što ih je davao u zakup drugim pravnim licima, čime ih je držao u posrednom posjedu.

15. Dakle, računajući od 1995. godine, tužilac je do 2005. godine bio u zakonitom i savjesnom posjedu sporne nekretnine, čime je ispunio zakonski uvjet za stjecanje prava vlasništva dosjelošću u skladu sa zakonom. Kako apelant nije u zakonom propisanoj proceduri utvrdio prava na spornim nekretninama prilikom provođenja postupka privatizacije, Vrhovni sud je naveo da su nižestepeni sudovi pravilno utvrdili da je tužilac bio i savjestan posjednik duže od 10 godina, odnosno da postupak privatizacije nije prekinuo kontinuitet i savjesnost tog posjeda. Naime, apelant tokom privatizacije nije dokazao vlasništvo na spornim nekretninama, niti da su ušle u kapital društva koje je bilo predmet privatizacije. Nekretnine koje su bile samo upisane u katastarskoj evidenciji ili se vodile kao faktički posjed nisu mogle biti predmet prodaje kao dio kapitala društva. U prilog ovom zaključku ide i činjenica da je apelant pravo vlasništva na osnovu ugovora iz privatizacije uknjižio tek 2014. godine iako je ugovor zaključen još 2000. godine. Također, Agencija za privatizaciju je već 2007. godine utvrdila da su sporne nekretnine uključene u apelantov početni bilans samo na osnovu katastarskih podataka, što potvrđuje da apelant nije bio u faktičkom posjedu tih nekretnina u vrijeme privatizacije. Konačno, Vrhovni sud je ocijenio da apelantovi prigovori koji se odnose na sadržaj sporazuma, koji, prema apelantovim navodima, nije sadržavao precizne oznake nekretnina koje se njime prenose na tužioca, iako tačni, ne utječu na pravno relevantan zaključak da je tužilac, na osnovu tog akta kao valjanog pravnog osnova bio u nesmetanom, zakonitom i kontinuiranom posjedu spornih nekretnina. Vrhovni sud je naglasio da je apelant tek u reviziji istakao novu činjenicu, tj. da se radi o gradskom građevinskom zemljištu i da je trebalo primijeniti ZGZ. Međutim, Vrhovni sud je naveo da ta činjenica u postupku nije utvrđivana, pa se taj prigovor odnosi na nepotpuno činjenično stanje i on se u reviziji, shodno članu 240. stav 2. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), ne može izjaviti.

IV.Apelacijaa)Navodi iz apelacije

16. Apelant navodi da mu je osporenim odlukama prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, te zabrana diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije.

17. Apelant smatra da su redovni sudovi u osporenim odlukama proizvoljno primijenili materijalno i procesno pravo, da su proizvoljno cijenili provedene dokaze, kao i da osporene presude ne zadovoljavaju standard prava na obrazloženu odluku. Navodi da mu je povrijeđeno pravo na pristup sudu i jednak tretman stranaka pred sudom zato što je sud odbio niz dokaza koje je predložio da budu izvedeni na glavnoj raspravi, a naročito vještaka geodetske i ekonomske struke, jer bi iz tih dokaza jasno utvrdio historijat sporne nekretnine. Nadalje, navodi da su osporene presude kontradiktorne, nerazumljive i zasnovane na potpuno pogrešnim pravnim zaključcima. Navodi da je Vrhovni sud vršio ocjenu dokaza i utvrđivao činjenično stanje suprotno onom što je utvrđeno tokom postupka i suprotno činjenicama koje je tužilac učinio nespornim. Također smatra da su nižestepeni sudovi jednostrano cijenili dokaze, isključivo u korist tužioca. U vezi s tim, apelant navodi da tužilac zakonitost svog posjeda na spornoj nekretnini zasniva na sporazumu koji je navodno zaključen s njegovim pravnim prednikom. Navodi da je Vrhovni sud zaključio da je na osnovu tog sporazuma tužilac dokazao zakonitost svog posjeda. Međutim, nižestepeni sudovi nisu utvrdili ključne činjenice, odnosno nisu ispitali da li je sporazum sačinjen u skladu s tada važećim propisima o prometu nekretnina, niti su razjasnili da li je na osnovu tog sporazuma bilo uopće moguće stjecanje, raspolaganje ili korištenje prava na nekretninama. Nadalje, nije utvrđeno da li su sporne nekretnine uopće navedene u sporazumu. Drugim riječima, nije razjašnjeno da li se taj sporazum uopće odnosi na sporne nekretnine. Apelant ističe da nižestepene odluke ne sadrže valjane razloge o tome. Sudovi, prema njegovom stavu, nisu razjasnili ni ko je bio titular prava vlasništva u vrijeme zaključenja sporazuma, kao ni nakon rata, niti ko je pravno mogao raspolagati spornom nekretninom. Osim toga, apelant navodi da je sud neosnovano odbio njegov prijedlog za izvođenje dokaza vještačenjem vještaka ekonomske struke radi utvrđenja da je predmetna nekretnina privatizirana i da je on stekao vlasništvo u tom postupku.

18. Smatra da je pitanje privatizacije ključno za ocjenu zakonitosti i savjesnosti posjeda, kao i za računanje roka potrebnog za dosjelost. Apelant dalje navodi da tužilac nije mogao biti savjestan posjednik jer se radilo o nekretnini u društvenom, odnosno državnom vlasništvu, s obzirom na to da je bio svjestan da nije njen vlasnik imajući u vidu da je bio upoznat sa stanjem u zemljišnim evidencijama. Nadalje, tužilac je znao da sporna nekretnina nije njegovo vlasništvo jer je pokretao postupke kako bi dokazao vlasništvo nad tom nekretninom, s kojim zahtjevima je odbijen. Također, znao je da sporna nekretnina nije bila u njegovom početnom bilansu stanja jer ju je apelant kupio u postupku privatizacije. Osim toga, apelant je naveo da je tužilac znao da sporna nekretnina nije njegovo vlasništvo i zbog toga što je ta nekretnina bila vlasništvo države, kao što je i sam apelant bio ranije, a tada i sada tužilac je u vlasništvu države, kao i sve nekretnine koje su takva pravna lica dobila na korištenje. Dalje navodi da nije ispunjen osnovni uvjet stjecanja prava vlasništva dosjelošću, i to protek perioda od 20 godina savjesnog i mirnog posjeda, te da su sudske odluke suprotne pravnim stavovima Vrhovnog suda u sličnim predmetima, zbog čega je narušeno načelo pravne sigurnosti. U tom kontekstu, apelant je ukazao na više odluka Vrhovnog suda, koje nije dostavio u prilogu apelacije, te na Odluku Ustavnog suda broj AP-2157/08. Također navodi da sporna nekretnina ima status gradskog građevinskog zemljišta čiji je status reguliran ZGZ-om, za koje je do 16. maja 2003. godine postojala zabrana raspolaganja. Smatra da rok dosjelosti može teći tek od tog datuma, što znači da dvadesetogodišnji period nije mogao isteći u vrijeme podnošenja tužbe. S obzirom na to da je u konkretnom slučaju nesumnjivo da se radi o gradskom građevinskom zemljištu, što je, prema apelantovim navodima, potvrdio i vještak u svom nalazu, te da sud uopće nije primijenio odredbe ZGZ-a, jasno je da je prvostepeni sud pogrešno primijenio materijalno pravo jer je bio dužan primijeniti relevantne zakonske propise, što je propustio uraditi.b)Odgovori na apelaciju

19. Vrhovni sud je naveo da osporenom presudom nisu povrijeđena apelantova ustavna prava na koja je ukazao u apelaciji.

20. Kantonalni sud je naveo da je apelacija neosnovana jer osporenom odlukom nisu povrijeđena apelantova prava na koja se pozvao u apelaciji. Predložio je da se apelacija odbije.

21. Općinski sud je naveo da je presudu donio 18. aprila 2022. godine i da je ta odluka potvrđena odlukama višestepenih sudova. Naveo je da ostaje pri navodima izrečenim u osporenoj odluci.

22. Tužilac i umješač su naveli da je apelacija neosnovana jer osporenim odlukama nisu povrijeđena apelantova prava na koja se pozvao u apelaciji. Naveli su da su sudovi proveli zakonit postupak i donijeli zakonite odluke, pa su predložili da se apelacija odbije. Navode da nisu osnovani apelantovi navodi da su odluke neobrazložene imajući u vidu da su redovni sudovi dali valjane i jasne razloge u smislu člana 191. stav 4. ZPP-a. Dalje navode da nisu osnovani ni apelantovi navodi da nižestepene odluke ne sadrže razloge o tome da li je sporazum sačinjen u skladu s tada važećim propisima imajući u vidu da je prvostepeni sud jasno i argumentirano cijenio taj dokaz i obrazložio kako i na osnovu kojih važećih zakonskih propisa je zaključen. Osim toga, naveli su da je navedeni sporazum sud cijenio i u vezi s drugim dokazima kao što su iskazi svjedoka i materijalna dokumentacija. Navode da apelant pogrešno ističe da je sud povrijedio njegovo pravo na pravično suđenje kada je odbio njegov prijedlog za vještačenje za utvrđenje okolnosti provođenja postupka privatizacije, posebno jer su navedene činjenice irelevantne. Također navode da je prvostepeni sud ispravno postupio kada nije dozvolio provođenje tih dokaza, a naročito s obzirom na vrstu i prirodu spora i činjenica na kojima je tužilac zasnivao svoj tužbeni zahtjev u kojem nije bilo potrebno utvrđivati ko je knjižni vlasnik sporne nekretnine. Dalje navode da je prvostepeni sud iz mnoštva izvedenih materijalnih dokaza koje je cijenio s iskazima svjedoka ispravno utvrdio da je tužilac sve vrijeme posjeda postupao kao savjestan posjednik i vlasnik. Tužilac i umješač navode da su paušalni apelantovi navodi koji se odnose na ograničenja u pogledu stjecanja prava vlasništva dosjelošću na gradskom građevinskom zemljištu. Ističu da apelant zanemaruje činjenicu da su nižestepeni sudovi jasno obrazložili da je u postupku provedeno vještačenje po vještaku geodetske struke, kao i uviđaj na licu mjesta, iz kojih dokaza nesporno proizlazi da sporna nekretnina nema status gradskog građevinskog zemljišta.

V.Relevantni propisi

23. Zakon o osnovnim svojinsko-pravnim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 6/80 i 36/90 i „Službeni list RBiH“ br. 2/92, 13/94 i 18/94) u relevantnom dijelu glasi:

Član 29.

Na stvari u društvenoj svojini pravo svojine se ne može steći održajem.

24. Zakon o osnovama vlasničkih odnosa („Službeni list Republike BiH“ broj 37/95) u relevantnom dijelu glasi:

Član 86.

Danom stupanja na snagu ovog zakona prestaje važiti Zakon o osnovnim svojinsko-pravnim odnosima ("Službeni list RBiH", br. 2/92 i 13/94).

25. Zakon o vlasničko-pravnim odnosima („Službene novine Federacije BiH“ br. 6/98 i 29/03) u relevantnom dijelu glasi:

Član 32.

Posjednik stječe dosjelošću pravo vlasništva na nepokretnoj stvari koja je u vlasništvu druge osobe, protekom deset godina savjesnog i zakonitog posjeda.

Posjednik stječe dosjelošću pravo vlasništva na nepokretnoj stvari koja je u vlasništvu druge osobe, proteklom dvadeset godina savjesnog posjeda.

Član 95.

Danom stupanja na snagu ovog zakona prestaje primjena zakona i drugih propisa o vlasničkim odnosima koji se primjenjuju na teritoriji Federacije do dana stupanja na snagu ovog zakona.

Član 96.

Ovaj zakon će se uskladiti sa odgovarajućim zakonom Bosne i Hercegovine u roku od tri mjeseca od dana stupanja na snagu tog zakona.

26. Zakon o stvarnim pravima („Službene novine Federacije BiH“ br. 66/13, 100/13, 32/19 – odluka USFBiH i 94/20 – rješenje USFBiH) u relevantnom dijelu glasi:

Član 58. st. 1., 2., 3. i 7.

Sticanje dosjelošću (1) Samostalni posjednik stiče dosjelošću pravo vlasništva na nekretnini, ako mu je posjed zakonit i savjestan, a nije pribavljen silom, prijetnjom ili zloupotrebom povjerenja, protekom deset godina neprekidnoga posjedovanja. (2) Samostalni posjednik nekretnine, čiji je posjed savjestan, stiče dosjelošću vlasništvo na nekretnini protekom dvadeset godina neprekidnog posjedovanja. (3) Vrijeme potrebno za dosjelost počinje teći onoga dana kad je posjednik stupio u samostalni posjed stvari, a završava se istekom posljednjeg dana vremena potrebnog za dosjelost. (7) Na prekid odnosno zastoj proteka vremena dosjelosti na odgovarajući način se primjenjuju odredbe o prekidu, odnosno zastoju proteka rokova za zastaru potraživanja.

Član 324.

Zakonit posjed

Posjed je zakonit ako se zasniva na valjanom pravnom osnovu toga posjedovanja (pravo na posjed).

Član 326. st. 1. i 2.

Savjestan posjed (1) Posjed je savjestan ako posjednik ne zna ili ne može znati da nema pravo na posjed. Savjesnost prestaje saznanjem posjednika da mu ne pripada pravo na posjed. (2) Savjesnost posjeda se pretpostavlja.

Član 359.

Primjena zakona (1) Na sticanje, promjenu, pravne učinke i prestanak stvarnih prava od dana stupanja na snagu ovoga zakona primjenjuju se odredbe ovoga zakona, ako posebnim zakonom nije drukčije određeno. (2) Na sticanje, promjenu, pravne učinke i prestanak stvarnih prava do dana stupanja na snagu ovoga zakona primjenjuju se propisi koji su važili u trenutku sticanja, promjene i prestanka prava i njihovih pravnih učinaka. (3) Ukoliko su rokovi za sticanje i prestanak stvarnih prava počeli teći prije nego što je stupio na snagu ovaj zakon, oni će teći i nakon njegova stupanja na snagu po odredbama dosadašnjeg zakona. (4) U rok za sticanje dosjelošću nekretnina, koje su na dan stupanja na snagu ovog zakona bile u društvenom, odnosno državnom vlasništvu, kao i za sticanje stvarnih prava na tim nekretninama dosjelošću, ne računa se vrijeme posjedovanja dok su na snazi bili propisi, koji su izričito isključivali dosjelost.

Član 371. stav (1), tačka 12), stav (3)

Prestanak važenja zakona (1) Početkom primjene ovoga zakona prestaju važiti sljedeći zakoni:

12) Zakon o vlasničkopravnim odnosima ("Službene novine Federacije BiH" br. 6/98 i 29/03). (3) U slučaju kolizije odredbi ovog zakona sa odredbama drugog propisa primjenjivat će se odredbe ovog zakona.

27. Zakon o parničnom postupku („Službene novine Federacije BiH“ br. 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15)

Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst relevantnih odredbi sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji glasi:

Član 7. (1) Stranke su dužne iznijeti sve činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve i izvoditi dokaze kojima se utvrđuju te činjenice. (2) Sud će razmotriti i utvrditi samo činjenice koje su stranke iznijele i odrediti izvođenje samo onih dokaza koje su stranke predložile, ako zakonom nije drugačije određeno. (3) Sud je ovlašten utvrditi i činjenice koje stranke nisu iznijele i naložiti izvođenje dokaza koje stranke nisu predložile ako iz rezultata rasprave i dokazivanja proizlazi da stranke idu za tim da raspolažu zahtjevima kojima ne mogu raspolagati (član 3. stav 2.).

Član 8.

Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na osnovu slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i brižljivo cijeniti svaki dokaz posebno i sve dokaze zajedno.

Član 63.

U toku pripremanja glavne rasprave stranke mogu upućivati podneske u kojima će navesti činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve, te predložiti dokaze kojima se utvrđuju te činjenice.

Član 71. stav 2. (2) Ako tuženi osporava tužbeni zahtjev, odgovor na tužbu mora sadržavati i razloge iz kojih se tužbeni zahtjev osporava, činjenice na kojima tuženi zasniva svoje navode i dokaze kojima se utvrđuju te činjenice.

Član 123. stav 2. (2) Sud će slobodnom ocjenom dokaza utvrditi činjenice na osnovu kojih će donijeti odluku.

Član 128. (1) Dokazi se izvode na glavnoj raspravi.

Član 207. stav 1. (1) U žalbi se ne mogu iznositi nove činjenice i predlagati novi dokazi, osim ako žalilac pruži dokaze da ih bez svoje krivice nije mogao iznijeti odnosno predložiti do zaključenja glavne rasprave.

Član 217. st. 1. i 2. (1) Drugostepeni sud odlučuje o žalbi na sjednici vijeća ili na osnovu održane rasprave. (2) Drugostepeni sud će zakazati raspravu kada ocijeni da je radi pravilnog utvrđivanja činjeničnog stanja potrebno pred drugostepenim sudom utvrditi nove činjenice ili izvesti nove dokaze ili ponovo izvesti već izvedene dokaze, kao i kada ocijeni da je zbog povrede odredaba parničnog postupka u prvostepenom postupku potrebno održati raspravu pred drugostepenim sudom.

Član 240. stav 2. (2) Revizija se ne može izjaviti zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

Član 242.

Stranke mogu u reviziji iznositi nove činjenice i predlagati nove dokaze samo ako se oni odnose na povrede odredaba parničnog postupka koje su učinjene u postupku pred drugostepenim sudom.

28. Zakon o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89, „Službeni list RBiH“ br. 2/92, 13/93 i 13/94 i „Službene novine Federacije BiH“ br. 29/03 i 42/11)

Za potrebe ove odluke koristi se tekst propisa kako je objavljen u službenim glasilima jer nije objavljen na svim službenim jezicima i pismima, čije relevantne odredbe glase:

Podizanje tužbe

Član 388.

Zastarijevanje se prekida podizanjem tužbe i svakom drugom povjeriočevom radnjom preduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim organom, u cilju utvrđivanja, obezbjeđenja ili ostvarenja potraživanja.

Rok zastarjelosti u slučaju prekida

Član 392. st. (1) i (3) (1) Poslije prekida zastarijevanje počinje teći iznova, a vrijeme koje je proteklo prije prekida ne računa se u zakonom određeni rok za zastarjelost. (3) Kad je prekid zastarijevanja nastao podizanjem tužbe ili pozivanjem u zaštitu, ili isticanjem prebijanja potraživanja u sporu, odnosno prijavljivanjem potraživanja u nekom drugom postupku, zastarijevanje počinje teći iznova od dana kad je spor okončan ili svršen na neki drugi način. VI.Dopustivost i meritum

29. Ustavni sud utvrđuje da apelacija ispunjava uvjete propisane članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, kao i da je podnesena u roku, da ispunjava i ostale uvjete dopustivosti iz člana 18. stav (3) Pravila Ustavnog suda te da nije očigledno (prima facie ) neosnovana u smislu odredbe člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

30. Apelant smatra da mu je osporenom odlukom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i zabrana diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije.a)Pravo na pravično suđenje

31. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

32. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]

33. U pogledu apelantovih navoda o povredi prava na pristup sudu, Ustavni sud primjećuje da je iz činjenica predmeta evidentno da su redovni sudovi u konkretnom slučaju na tri sudske instance raspravljali i odlučivali o meritumu predmeta, što, per se, isključuje postojanje povrede prava na pristup sudu iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije, koji korespondira s odredbom člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-3192/19 od 3. februara 2021. godine, tačka 59, dostupna na internetskoj stranici www.ustavnisud.ba).

34. Nadalje, Ustavni sud uočava da apelant smatra da je povrijeđeno načelo ravnopravnosti stranaka u postupku, što argumentira navodima da je sud neosnovano odbio njegov prijedlog za izvođenje dokaza vještačenjem vještaka geodetske, kao i vještaka ekonomske struke radi utvrđenja da je predmetna nekretnina privatizirana i da je on stekao vlasništvo u tom postupku. U vezi s tim navodima, Ustavni sud podsjeća da načelo ravnopravnosti stranaka podrazumijeva da objema stranama mora biti data razumna mogućnost da izlože svoj predmet – uključujući i iznošenje dokazne građe – pod uvjetima koji ih ne stavljaju u znatno podređen položaj u odnosu na protivnika (vidi Evropski sud za ljudska prava, u daljnjem tekstu: Evropski sud, Letinčić protiv Hrvatske, presuda od 3. maja 2016. godine, predstavka broj 7183/11, tačka 48, Odluka Ustavnog suda broj AP-3692/19 od 5. maja 2021. godine, tačka 35, dostupna na www.ustavnisud.ba). Ustavni sud, prije svega, naglašava da činjenica da redovni sud nije prihvatio dokaze jedne strane u postupku sama po sebi ne znači da ta strana nije ravnopravno tretirana u odnosnu na suprotnu stranu u postupku. Pored toga, Ustavni sud zapaža da iz dokumentacije predočene Ustavnom sudu proizlazi da su i prvostepeni i drugostepeni sud proveli obiman dokazni postupak u kojem su analizirani i cijenjeni materijalni dokazi, a apelant je imao mogućnost da predlaže izvođenje dokaza, što je i činio. Osim toga, Ustavni sud zapaža da je sud odbio apelantov prijedlog za izvođenje dokaza vještačenjem ekonomske struke jer predloženo vještačenje nije odlučno za rješavanje konkretnog spora imajući u vidu da je dokazivanje prava vlasništva i upis sporne nekretnine u zemljišnu knjigu irelevantno za stjecanje prava vlasništva putem dosjelosti. S druge strane, Ustavni sud zapaža da je prvostepeni sud cijenio nalaz vještaka geodetske struke, kao i uviđaj na licu mjesta, na osnovu kojih dokaza je spornu nekretninu identificirao kao poslovnu zgradu i zemljište uz zgradu. Ustavni sud zapaža da je navedeni stav potvrdio i Kantonalni sud kada je zaključio da apelant neosnovano ukazuje da je sud odbio „niz dokaza“ koje je predložio, posebno imajući u vidu da je prvostepeni sud odobrio, izveo i ocijenio sadržaj svih relevantnih dokaza koji su odlučni za utvrđivanje osnovanosti tužbenog zahtjeva, kao i osnovanost iskazanih prigovora. Shodno navedenom, te imajući u vidu da apelant, osim tvrdnji koje je isticao u postupku pred Kantonalnim sudom, nije dokazao da nije ravnopravno tretiran u postupku, niti iz spisa proizlazi da mu je uskraćeno pravo na predlaganje i osporavanje dokaza, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o neravnopravnom tretmanu neosnovani.

35. U vezi s navodima koji se tiču proizvoljnosti u postupanju suda pri utvrđivanju činjenica i primjeni pozitivno-pravnih propisa, Ustavni sud podsjeća da je, prema praksi Evropskog suda, prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ističe da ne treba postupati kao sud „četvrte instance“, te da stoga neće, prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije (kojem korespondira član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine), dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili „očigledno nerazumnim“ (vidi Evropski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, predstavka broj 52871/13, tačka 23. s daljnjim referencama). Ovakvu praksu dosljedno slijedi i Ustavni sud u odnosu na odluke redovnih sudova (vidi, između ostalih, Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP-4033/20 od 22. juna 2022. godine, tač. od 42. do 45. s daljnjim referencama, objavljenu na www.ustavnisud.ba).

36. Osim toga, pravo na obrazloženu odluku predstavlja neodvojiv dio prava na pravično suđenje i ono obavezuje sudove da obrazlože svoje odluke. Naime, nedostatak dovoljnih i relevantnih razloga u sudskoj odluci može ukazivati, između ostalog, na arbitrarno sudsko odlučivanje. Međutim, to ne znači i obavezu sudova da detaljno odgovore na svaki argument koji stranke iznesu u postupku, već moraju odgovoriti na one argumente koji su ključni i odlučujući za donošenje odluke. Do koje mjere se ova obaveza davanja obrazloženja primjenjuje može biti različito zavisno od prirode odluke (vidi, npr. Evropski sud, Petrović i drugi protiv Crne Gore, presuda od 17. jula 2018. godine, predstavka broj 18116/15, tačka 41, i Ustavni sud, npr. Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-81/21 od 2. novembra 2022. godine, stav 23. s daljnjim referencama, objavljena na www.ustavnisud.ba).

37. Nadalje, u pogledu apelantovih navoda u vezi s ocjenom dokaza, Ustavni sud podsjeća da je u svojim brojnim odlukama, slijedeći praksu Evropskog suda, naglasio da se neće miješati u način na koji su redovni sudovi usvojili dokaze kao dokaznu građu. Ustavni sud se neće miješati u situaciju kada redovni sudovi povjeruju dokazima jedne strane u postupku na osnovu slobodnog sudijskog uvjerenja. To je isključivo uloga redovnih sudova, čak i kada su izjave jednog te istog svjedoka date na javnoj raspravi i u istrazi suprotne jedna drugoj (vidi, mutatis mutandis, Evropski sud, Sorokins i Sorokina protiv Latvije, presuda od 28. maja 2013. godine, predstavka broj 45476/04, tačka 110).

38. Ustavni sud zapaža da apelant u apelaciji iznosi brojne prigovore u kontekstu obrazloženja Kantonalnog suda, odnosno Vrhovnog suda, s kojima se ne slaže, koji se, u suštini, svode na proizvoljnu primjenu prava i pogrešno utvrđeno činjenično stanje. Ustavni sud, također, zapaža da se identičnim prigovorima bavio Vrhovni sud koji je apelantove prigovore ocijenio neosnovanim, a takav stav je obrazložio na način koji ne ostavlja utisak proizvoljnosti. Naime, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi pravno relevantan početak roka za stjecanje prava vlasništva dosjelošću računali tek od 10. oktobra 1995. godine, kada je stupio na snagu ZOVO iz 1995. godine koji ne sadrži zabranu stjecanja vlasništva dosjelošću na nekretninama u društvenom vlasništvu. Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud, suprotno nižestepenim sudovima koji su primijenili rok od 20 godina, usvojio tužbeni zahtjev primjenom desetogodišnjeg roka ocjenjujući da je tužilac ispunio uvjete za stjecanje prava vlasništva dosjelošću (vidi tačku 15. ove odluke). U kontekstu navedenog, Ustavni sud smatra svrsishodnim podsjetiti da su redovni sudovi tokom postupka utvrdili da je tužilac posjed stekao zakonito, te da je cijelo vrijeme bio savjestan posjednik vjerujući da spornu nekretninu posjeduje na osnovu valjanog pravnog osnova i da je titular prava čiju sadržinu faktički ostvaruje, pri čemu je takvo uvjerenje zadržao i nakon saznanja da je apelant u zemljišnim knjigama upisan kao vlasnik. Pri tome, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja osporene presude Vrhovnog suda proizlazi da je taj sud razmotrio apelantov prigovor u pogledu sadržaja sporazuma, te ocijenio da nedostatak preciznih oznaka nekretnina u sporazumu ne dovodi u pitanje pravno relevantan zaključak da je tužilac, na osnovu tog akta, kao valjanog pravnog osnova, bio u nesmetanom, zakonitom i kontinuitetnom posjedu spornih nekretnina. Imajuću u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da nisu osnovani apelantovi navodi da nižestepeni sudovi nisu ispitali da li je sporazum sačinjen u skladu s tada važećim propisima o prometu nekretnina, niti su razjasnili da li je na osnovu tog sporazuma bilo uopće moguće stjecanje, raspolaganje ili korištenje prava na nekretninama.

39. Također, Ustavni sud smatra da nisu osnovani apelantovi navodi da tužilac nije mogao biti savjestan posjednik jer se radilo o nekretnini u društvenom, odnosno državnom vlasništvu, da je bio svjestan da nije njen vlasnik, da je pokretao postupke kako bi dokazao vlasništvo nad tom nekretninom, s kojim zahtjevima je odbijen. Naime, Ustavni sud smatra da iz činjeničnih utvrđenja nižestepenih sudova proizlazi da je tužilac preuzeo spornu nekretninu na osnovu valjanog pravnog osnova – sporazuma zaključenog u skladu s tada važećim propisima, te da je od tada u neprekidnom, zakonitom i mirnom posjedu. Činjenica da je apelant upisan kao vlasnik 2014. godine ne utječe na savjesnost tužiočevog posjeda, niti je relevantna u kontekstu stjecanja vlasništva dosjelošću. Također, činjenica da je tužilac ranije pokretao upravni postupak radi upisa prava vlasništva na spornim nekretninama, postupajući po Uredbi o upisu u javne knjige nekretnina i prava na nekretninama, a u kojem je nadležni upravni organ odbacio njegov zahtjev bez ocjene merituma i uputio ga na sudsko rješavanje spora, ne može se tumačiti kao okolnost koja isključuje njegovu savjesnost. Upravo suprotno, iz te okolnosti proizlazi da je tužilac bio uvjeren da ima valjan pravni osnov za posjed, ali da je bio svjestan da ostvarenje njegovih prava zahtijeva provođenje odgovarajućeg pravnog postupka (vidi tačku 8. ove odluke). Stoga, obrazloženje iz osporene presude Vrhovnog suda da je tužilac putem dosjelosti stekao pravo vlasništva na spornoj nekretnini shodno odredbama člana 58. ZSP-a Ustavni sud ne smatra proizvoljnim niti „očigledno nerazumnim“.

40. Nadalje, Ustavni sud smatra da nisu osnovani apelantovi navodi da je sporna nekretnina privatizirana te da je stoga prekinut rok za stjecanje te nekretnine dosjelošću. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da se u skladu sa članom 58. st. 1. i 2. ZSP-a pravo vlasništva na nekretnini stječe dosjelošću ako je posjed zakonit, savjestan i neprekidan u trajanju od deset, odnosno dvadeset godina, zavisno od pravne prirode posjeda. U tom kontekstu, Ustavni sud ističe da je dosjelost originarni način stjecanja prava vlasništva, koji je nezavisan od statusa u zemljišnim knjigama ili od eventualnih bilansnih i imovinskopravnih promjena kod prethodnog titulara. Formalni akti druge strane, poput pokretanja privatizacije ili knjigovodstvenog evidentiranja, ne predstavljaju prekid posjeda, niti utječu na tok roka potrebnog za stjecanje vlasništva putem dosjelosti, u smislu člana 58. st. 3. i 7. ZSP-a. Rok za dosjelost se može prekinuti samo ako posjed prestane ili postane nesavjestan, što u konkretnom slučaju nije utvrđeno (vidi tačku 8. ove odluke). Stoga, Ustavni sud i ove navode smatra neosnovanim. Pri tome, Ustavni sud podsjeća da je slično činjenično i pravno pitanje razmatrao i u svojoj dosadašnjoj praksi (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-4223/22 od 11. jula 2024. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba). U odlukama osporenim tom apelacijom redovni sudovi su utvrdili da su tužioci, na osnovu dosjelosti stekli pravo vlasništva na nekretninama preciziranim u izreci presuda. Kantonalni sud je u tom predmetu istakao „[…] da se kod dosjelosti cijeni savjesnost tužioca, faktičko posjedovanje i protek vremena faktičkog posjedovanja nezavisno od formalnog vlasništva. Imajući to u vidu, Kantonalni sud je naveo da su apelantovi prigovori da je bio savjestan kupac bez utjecaja na zakonitost pobijanih presuda jer apelant nikad nije ušao u posjed spornih nekretnina, a tužioci i njihovi prednici su sporne nekretnine držali u posjedu i prije privatizacije, i to na valjanom pravnom osnovu“. Analizirajući apelacione navode, Ustavni sud je u tom predmetu zaključio da su redovni sudovi u obrazloženju osporenih odluka dali relevantne razloge za svoje odlučenje, zbog čega se ne može reći da su utvrđenja tih sudova proizvoljna ili očigledno nerazumna.

41. Osim toga, Ustavni sud smatra da nisu osnovani ni apelantovi navodi da sporna nekretnina predstavlja gradsko građevinsko zemljište, što je potvrdio nalaz vještaka, na kojem je do 16. maja 2003. godine postojala zakonska zabrana raspolaganja, te da rok za stjecanje prava vlasništva dosjelošću nije mogao teći prije tog datuma. Naime, Ustavni sud zapaža da iz nalaza vještaka geodetske struke, kao i iz njegovog iskaza datog na glavnoj raspravi ne proizlazi da se radi o gradskom građevinskom zemljištu u smislu ZGZ-a, već o poslovnoj zgradi i zemljištu uz zgradu, što je utvrđeno i uviđajem na licu mjesta (vidi tačku 7. ove odluke). Pri tome, Ustavni sud zapaža da je i Kantonalni sud zaključio da apelantovi žalbeni navodi nisu osnovani u dijelu u kojem ukazuje na pogrešnu primjenu materijalnog prava, konkretno odredbi ZGZ-a, budući da vještak geodetske struke ni u svom nalazu niti u iskazu datom na glavnoj raspravi nije potvrdio da se radi o gradskom građevinskom zemljištu. Shodno tome, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi pravilno primijenili materijalno pravo kada su ocijenili da su ispunjeni uvjeti za stjecanje prava vlasništva putem dosjelosti u skladu sa članom 58. ZSP-a.

42. Ustavni sud zapaža da je apelant naveo da je Vrhovni sud vršio ocjenu dokaza i utvrđivao činjenično stanje suprotno onom što je utvrđeno tokom postupka i suprotno činjenicama koje je tužilac učinio nespornim. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud u obrazloženju svoje odluke iznio konstatacije u vezi s provedenim dokaznim postupkom, ali Ustavni sud smatra da je to učinjeno isključivo u funkciji pojašnjenja obrazloženja suda koje se tiče zaključka o primjeni materijalnog, odnosno procesnog prava. Ustavni sud zapaža da Vrhovni sud nije samostalno utvrđivao činjenično stanje, već se pozvao na činjenice koje su utvrdili nižestepeni sudovi, što je u skladu s njegovom ulogom prema važećim procesnim pravilima koja reguliraju reviziju. U konkretnom slučaju Vrhovni sud se pozvao na utvrđeno činjenično stanje iz prvostepene i drugostepene presude, pri čemu se osvrnuo na sadržaj uvjerenja Agencije za privatizaciju, kao što je to učinio i prvostepeni sud, ali ga je drugačije vrednovao, isključivo u funkciji pravne analize. Naime, prvostepeni sud je uzeo u obzir uvjerenje Agencije za privatizaciju, ali ga nije posebno cijenio jer nije imalo utjecaja na posjed i njegov kontinuitet (što je i tačno u kontekstu dosjelosti). S druge strane, Vrhovni sud navedeno utvrđenje nije osporio, već je dodatno istakao njegovu važnost za dokazivanje da sporna nekretnina nije bila predmet prodaje u procesu privatizacije, odnosno da nije imala riješen vlasnički status. Slijedom navedenog, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud pravilno postupao u granicama revizije i nije činjenično utvrdio ništa što već nije bilo ranije utvrđeno, već je samo izvršio pravnu ocjenu na osnovu već postojećih činjenica. Imajući u vidu navedeno, kao i obavezu Vrhovnog suda da u postupku po reviziji na primjenu materijalnog prava pazi po službenoj dužnosti, Ustavni sud, suprotno apelantovim navodima, nije mogao zaključiti da je Vrhovni sud proizvoljno primijenio ZPP, odnosno da je izašao iz zakonom ustanovljene nadležnosti pri odlučivanju o reviziji. Stoga, imajući u vidu sve naprijed navedeno, kao i to da zadatak Ustavnog suda nije da preispituje zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava, osim ukoliko je u tom segmentu uočena očigledna proizvoljnost, Ustavni sud apelantove navode o proizvoljnoj primjeni materijalnog i procesnog prava smatra neosnovanim.

43. Nadalje, u pogledu apelantovih navoda da nisu ispunjeni uvjeti za stjecanje vlasništva dosjelošću i da osporene odluke odstupaju od stavova Vrhovnog suda u sličnim predmetima, zbog čega je narušeno načelo pravne sigurnosti, Ustavni sud ukazuje da apelant navedene presude nije dostavio u prilogu apelacije, pa se Ustavni sud ne može očitovati o tim navodima. Što se tiče Odluke Ustavnog suda u predmetu broj AP-2157/08 (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-2157/08 od 30. maja 2009. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba), Ustavni sud primjećuje da se ne radi o situaciji koja se može dovesti u vezu s konkretnim predmetom. Naime, u navedenom predmetu Ustavni sud je utvrdio povredu prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju jer je Vrhovni sud arbitrarno zanemario činjenicu da su apelanti stekli pravo vlasništva upisom na osnovu pravnog posla. S druge strane, u konkretnom slučaju ključna pravna okolnost je da tužilac pravo vlasništva stječe dosjelošću u skladu sa članom 58. ZSP-a, pri čemu pokretanje privatizacije ili knjigovodstveni upis ne prekida rok za dosjelost. Shodno navedenom, Ustavni sud zaključuje da se u predmetu broj AP-2157/08 i u konkretnom slučaju ne radi o istom činjeničnom i pravnom pitanju budući da se u predmetu na koji se apelant pozvao radi o stjecanju prava vlasništva na osnovu pravnog posla i upisa u zemljišnu knjigu dok se u konkretnom slučaju radi o stjecanju vlasništva putem dosjelosti, pri čemu su odlučne činjenice i pravni osnov bitno različiti.b)Ostali navodi

44. Apelant smatra da mu je povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Ustavni sud zapaža da se apelantovi navodi o kršenju prava na imovinu zasnivaju na istim tvrdnjama koje je istakao u vezi s pravom na pravično suđenje, koje je Ustavni sud ocijenio neosnovanim. Osim toga, Ustavni sud smatra da nema ništa iz čega bi se moglo zaključiti da je apelantovo pravo na imovinu došlo u pitanje na način koji bi vodio potrebi da Ustavni sud to pravo posebno ispita prema standardima iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, niti su u apelaciji pruženi dokazi iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno.

45. Apelant navodi da mu je prekršeno i pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije. Ustavni sud zapaža da se iz apelantovih navoda može zaključiti da kršenje tog prava apelant dovodi u vezu s pravom na pravično suđenje. Imajući u vidu činjenice predmeta u svjetlu prethodnih zaključaka u odnosu na navode o kršenju prava na pravično suđenje, Ustavni sud smatra da je raspravio suštinsko pravno pitanje pokrenuto ovom apelacijom. Stoga, Ustavni sud smatra da nije potrebno ispitati apelantove navode u odnosu na član 13. Evropske konvencije. Ovakav pristup korespondira i s praksom Evropskog suda (vidi Evropski sud, Moskalj protiv Hrvatske, presuda od 15. oktobra 2024. godine, predstavka broj 60272/21, tačka 95).

46. Apelant se pozvao i na kršenje zabrane diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje. Ustavni sud ukazuje da član 14. Evropske konvencije nije nezavisan nego ima važnu ulogu u nadopunjavanju ostalih odredbi Evropske konvencije i njenih protokola (vidi Evropski sud, Oreščanin protiv Hrvatske , odluka od 7. februara 2023. godine, predstavke br. 19544/15 i 44792/16, tačka 21). Imajući u vidu prethodna razmatranja Ustavnog suda, kao i činjenicu da apelant nije dostavio nikakav dokaz koji bi mogao učiniti vjerovatnim da je u postupku diskriminiran po nekom od zabranjenih osnova u vezi s uživanjem prava iz Evropske konvencije, niti to proizlazi iz predočenih dokumenata, Ustavni sud ove navode neće razmatrati.

VII.Zaključak

47. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada je Vrhovni sud dao jasne i argumentirane razloge zašto je osnovan tužiočev tužbeni zahtjev da je putem dosjelosti stekao pravo vlasništva na spornoj nekretnini, pri čemu je pravilno zaključio da pokretanje postupka privatizacije ne prekida rok za dosjelost, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim niti „očigledno nerazumnim“.

48. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

49. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.