Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-503/24 (E. Z.)

Odluka donesena 27. 11. 2025.

Povreda
Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
  • Miješanje u pravo na dom
  • Neophodna mjera u demokratskom društvu- član 8. EK
  • Građanski postupak
  • Legitiman cilj
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić, Angelika Nußberger

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-503/24

Apelacija

Odluka o meritumu

27. 11. 2025.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u predmetu broj AP-503/24, rješavajući apelaciju Enesa Zukića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b), člana 59. st. (1) i (2), člana 62. stav (1) i člana 64. stav (4) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14, 47/23 i 41/24), u sastavu:

Mirsad Ćeman, predsjednik

Valerija Galić, potpredsjednica

Angelika Nußberger, potpredsjednica

Helen Keller, sutkinja

Ledi Bianku, sudija

Marin Vukoja, sudija

Larisa Velić, sutkinjana sjednici održanoj 27. novembra 2025. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Usvaja se apelacija Enesa Zukića.

Utvrđuje se kršenje prava na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Ukida se Presuda Apelacionog suda Brčko distrikta Bosne i Hercegovine broj 96 0 P 102465 23 Gž 2 od 3. jula 2023. godine u dijelu u kojem je usvojen tužbeni zahtjev.

Predmet se vraća Apelacionom sudu Brčko distrikta Bosne i Hercegovine, koji je dužan da po hitnom postupku donese novu odluku u skladu sa članom II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 8. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Nalaže se Apelacionom sudu Brčko distrikta Bosne i Hercegovine, u skladu sa članom 72. stav (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, da u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.

Na osnovu člana 64. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prestaje pravno djelovanje Odluke Ustavnog suda o privremenoj mjeri broj AP-

503/24 od 15. jula 2025. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Enes Zukić iz Brčko distrikta Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Milenko Simikić, advokat iz Brčko distrikta Bosne i Hercegovine, podnio je 2. februara 2024. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Apelacionog suda Brčko distrikta Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Apelacioni sud) broj 96 0 P 102465 23 Rev od 14. decembra 2023. godine i Presude Apelacionog suda broj 96 0 P 102465 23 Gž 2 od 3. jula 2023. godine. Apelant je 21. juna 2024. i 24. juna 2025. godine urgirao postupanje po apelaciji i dostavio informacije o pokrenutom izvršnom postupku.

2. Apelant je podneskom od 27. juna 2024. godine zatražio donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud naložio odlaganje provođenja izvršenja u predmetu Osnovnog suda Brčko distrikta Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 96 0 I 162665 24 I do donošenja konačne odluke Ustavnog suda.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

3. Ustavni sud konstatira da je prethodno, Odlukom o dopustivosti broj AP-3478/23 od 28. septembra 2023. godine (dostupna na www.ustavnisud.ba), odbacio kao preuranjenu apelantovu apelaciju broj AP-3628/23 koju je podnio 8. augusta 2023. godine protiv osporene presude Apelacionog suda. Ustavni sud je u toj odluci ukazao da nakon donošenja odluke o reviziji, nezavisno od vrste te odluke, apelant ima mogućnost ponovo podnijeti apelaciju u kojoj je dužan navesti i tu odluku Ustavnog suda.

4. Postupajući povodom apelantovog zahtjeva za donošenje privremene mjere, predsjednik Ustavnog suda je, na osnovu ovlaštenja iz člana 64. stav (2) Pravila Ustavnog suda, donio Odluku o privremenoj mjeri broj AP-503/24 od 15. jula 2025. godine kojom je usvojen apelantov zahtjev i naloženo odlaganje provođenja izvršenja u predmetu Osnovnog suda broj 96 0 I 162665 24 I.

5. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Apelacionog suda, Osnovnog suda te Hajrudina Delalića (u daljnjem tekstu: tužilac) zatraženo je 9. i 10. jula 2025. godine da dostave odgovore na apelaciju.

6. Apelacioni sud, Osnovni sud i tužilac su 14. odnosno 23. jula 2025. godine dostavili odgovore na apelaciju. Odgovori na apelaciju su 25. jula i 18. augusta 2025. godine proslijeđeni apelantu na izjašnjenje, koje je apelant dostavio 4. augusta 2025. godine.

III.Činjenično stanje

7. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

Parnični postupak okončan osporenim odlukama

8. Presudom Osnovnog suda broj 96 0 P 102465 17 P od 21. septembra 2018. godine odbijen je tužiočev tužbeni zahtjev, a usvojen apelantov protivtužbeni zahtjev. Međutim, u žalbenom postupku, Apelacioni sud je Rješenjem broj 96 0 P 102465 20 Gž od 14. maja 2020. godine usvojio tužiočevu žalbu, ukinuo presudu Osnovnog suda i predmet vratio na ponovno suđenje.

9. U ponovnom postupku Presudom Osnovnog suda broj 96 0 P 102465 20 P 2 od 6. septembra 2022. godine odbijen je tužiočev tužbeni zahtjev kojim je tražio da se obaveže apelant da mu preda u posjed dio parcele bliže opisane u izreci (u daljnjem tekstu: sporna parcela), u površini od 184 m², i da se apelant obaveže da o svom trošku sruši stambeni objekt – kuću, u površini od 60 m², koja je sagrađena na spornoj parceli, uz ovlaštenje da zadrži sav materijal dobiven rušenjem. Presudom je odbijen apelantov protivtužbeni zahtjev kojim je tražio da se utvrdi da po osnovu ugovora o kupoprodaji i na osnovu dosjelosti ima valjan pravni osnov za stjecanje i upis prava građenja i prava vlasništva na dijelu sporne parcele u površini od 184 m², što je tužilac dužan priznati i trpjeti da se taj dio sporne parcele „otcijepi“ i formira nova parcela koja će biti upisana na apelantovo ime. Također je odbijen apelantov alternativni protivtužbeni zahtjev kojim je tražio da se utvrdi da je građenjem stambenog objekta stekao pravo vlasništva i pravo građenja na dijelu sporne parcele u površini od 184 m², što je tužilac dužan priznati i trpjeti da se taj dio sporne parcele „otcijepi“ i formira nova parcela koja će biti upisana na apelantovo ime.

10. Osnovni sud je u obrazloženju presude naveo da je sporna parcela društveno vlasništvo, te da je 2002. godine izvršen prenos prava korištenja i prava građenja u korist tužioca na osnovu ugovora o kupoprodaji s ranijim nosiocem H. O. U vezi s tim, obrazloženo je da iz nalaza vještaka geodetske struke proizlazi da spornoj parceli odgovara dio gruntovne veće parcele, u kojem je zemljište uknjiženo kao društveno vlasništvo s 1/1 dijela, a pravo korištenja na neizgrađenom građevinskom zemljištu, odnosno pravo građenja uknjiženo u korist tužioca i drugih lica s preciziranim udjelima. Dalje je navedeno da je u katastru zemljišta sporna parcela na osnovu ugovora o kupoprodaji iz 1966. godine bila upisana na ime H. O. s dijelom 1/1 sve do 2002. godine, kada je na osnovu ugovora o kupoprodaji izvršen prenos prava korištenja i prava građenja u tužiočevu korist. Istaknuto je da su u periodu od 1966. godine samo H. O. i tužilac bili nosioci prava korištenja i prava građenja na spornoj parceli, dok treća lica nisu bila evidentirana u zemljišnoknjižnoj evidenciji kao nosioci prava na njoj. Općinski sud je naveo da je apelant u svom iskazu ukazao da je njegov otac 1984. godine kupio dio sporne parcele u površini od oko 180 m², da je 1992. godine započeo gradnju kuće, a nastavio 2005. godine nakon što je dobio donatorska sredstva za gradnju kuće. Ukazao je i da je apelant naveo da je tačno da mu je tužilac 2004. ili 2005. godine tražio da mu isplati precizirani iznos po osnovu prava građenja. Istaknuto je da je iz nalaza vještaka građevinske struke i uviđaja na licu mjesta utvrđeno da je stambeni objekt u prizemlju uređen i u funkciji stanovanja, da je potkrovlje ozidano, da je izgrađen krov i da je objekt neomalterisan i priključen na mjesnu elektro-vodovodnu i komunalnu mrežu. Također je istaknuto da je iz nalaza vještaka utvrđeno da procijenjena tržišna vrijednost dijela sporne parcele u površini od 184 m² iznosi 3.680,00 KM, a tržišna vrijednost stambenog objekta 26.001,10 KM. Osnovni sud je odbio tužiočev tužbeni zahtjev zbog nedostatka aktivne legitimacije jer je tužilac ovlaštenik ograničenog stvarnog prava – prava građenja na spornoj parceli i ne pripadaju mu sredstva zaštite prava vlasništva propisana članom 41. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima Brčko distrikta Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Zakon o vlasništvu). Osnovni sud je odbio apelantov protivtužbeni zahtjev kao neosnovan. U vezi s tim, ukazao je da nije mogao pouzdano utvrditi da je ugovor o kupoprodaji, kojim je apelantov otac kupio dio sporne parcele, zaista zaključen 1984. godine, a da je ocijenio da isprava koja nosi naziv „Ugovor o kupoprodaji (1984. god)“ nije sačinjena 1984. godine. Dalje je naveo da ne postoji original niti ovjerena kopija ugovora o kupoprodaji iz 1984. godine, pa je stoga zaključeno da kupoprodaja nije osnov za eventualno stjecanje prava vlasništva i prava građenja na spornoj parceli. Osnovni sud je dalje naveo da je sporna parcela 1977. godine po sili zakona postala društveno vlasništvo, odnosno gradsko građevinsko zemljište, pa se njom moglo raspolagati isključivo u skladu s odredbama Zakona o građevinskom zemljištu u društvenom vlasništvu. U vezi s tim, obrazloženo je da je odlukom Skupštine općine Brčko od 6. maja 1977. godine sporna parcela proglašena gradskim građevinskim zemljištem. Dalje je obrazloženo da je članom 20. Zakona o građevinskom zemljištu u društvenom vlasništvu bilo propisano da se to zemljište ne može otuđivati, a stjecanje i prenos prava korištenja tog zemljišta se vrši po odredbama tog zakona. Osnovni sud je zaključio i da apelant nije mogao steći pravo vlasništva po osnovu dosjelosti. U vezi s tim, ukazao je da apelant nije zakonit posjednik sporne parcele jer ne postoji ugovor o kupoprodaji, te da nije protekao rok od 20 godina propisan članom 32. stav 2. Zakona o vlasničko-pravnim odnosima. Osnovni sud je ocijenio neosnovanim i alternativni protivtužbeni zahtjev. U vezi s tim, obrazloženo je da čak i kad bi se prihvatile apelantove tvrdnje da je temelj kuće napravljen 1992. godine, a gradnja kuće završena 2006. godine, odredbe o stjecanju vlasništva građenjem na tuđem zemljištu se ne mogu primijeniti u slučaju izgradnje građevine na građevinskom zemljištu u društvenom vlasništvu. Stoga je zaključeno da se ne mogu primijeniti odredbe čl. 24–28. Zakona o osnovnim vlasničko-pravnim odnosima. Također je ukazano da Zakon o vlasništvu ne poznaje stjecanje vlasništva građenjem na tuđem zemljištu.

11. Presudom Apelacionog suda broj 96 0 P 102465 23 Gž 2 od 3. jula 2023. godine odbijena je apelantova žalba i potvrđena presuda Osnovnog suda u dijelu kojim su odbijeni protivtužbeni zahtjevi. Djelimično je uvažena tužiočeva žalba i preinačena presuda Osnovnog suda tako što je apelant obavezan da o svom trošku sruši stambeni objekt – kuću, uz ovlaštenje da zadrži sav materijal dobiven rušenjem. U preostalom dijelu tužiočeva žalba je odbijena i potvrđena presuda Osnovnog suda.

12. Apelacioni sud je u obrazloženju presude naveo da apelant nije dokazao postojanje punovažnog ugovora kao valjanog pravnog osnova za stjecanje. Stoga je ocijenio irelevantnim njegove navode da dio sporne parcele nije bio predmet kupoprodaje između tužioca i ranijeg nosioca prava građenja, da li je tužilac osporavao apelantu pravo da gradi, pitanje višestrukog ugovaranja iste nekretnine itd. Apelacioni sud je ukazao da je apelant u žalbi istakao da je sud trebao voditi računa da predmet tog spora predstavlja dom apelanta i njegove porodice, odnosno da je apelant naveo da je sagradio kuću na konkretnom dijelu sporne parcele, u kojoj živi s porodicom, s namjerom da tu trajno i ostane i da nije zasnovao dom na drugom mjestu. U vezi s tim, Apelacioni sud je naveo da bi apelant s navodima o kršenju prava na dom mogao ishoditi eventualno odbijanje tužbenog zahtjeva, ali samo u situaciji da je njegovo pravo na dom u koliziji s javnim interesom, odnosno da je njegovo iseljenje i rušenje sagrađenog objekta tražila država ili jedinica lokalne samouprave. Dalje je naveo da bi u tom slučaju redovni sud, u skladu s praksom Ustavnog suda i Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), bio dužan provesti test srazmjernosti. Istaknuto je da su u konkretnom slučaju u koliziji dva privatna interesa: apelantovo pravo na dom i tužiočevo pravo da u punom kapacitetu ostvaruje i uživa pravo građenja na cijeloj spornoj parceli. Stoga je zaključeno da apelantovo pozivanje na pravo na dom za rezultat ne može imati ni potpuno odbijanje tužiočevog tužbenog zahtjeva, odnosno odbijanje i onog dijela tužbenog traženja koje je „upodobljeno“ pozitivnom pravnom okviru koji determinira zaštitu prava građenja. U tom kontekstu Apelacioni sud je ocijenio da tužilac osnovano ukazuje da prvostepena presuda nije u cijelosti zakonita, tj. da je prvostepeni sud trebao usvojiti dio tužbenog zahtjeva koji se odnosi na rušenje stambenog objekta koji je apelant nezakonito sagradio „na tužiočevom pravu građenja sporne parcele“. U vezi s tim, ukazano je da je članom 85. Zakona o vlasništvu propisano da se na zaštitu prava građenja shodno primjenjuju pravila o zaštiti služnosti. Dalje je ukazano na član 144. Zakona o vlasništvu. Na osnovu navedenog je ocijenjeno da tužilac, kao nosilac prava građenja, identično kao nosilac prava stvarne služnosti, ima pravo od suda zahtijevati da naloži apelantu da preduzme radnje s ciljem prestanka protivpravnog sprečavanja ili ometanja uživanja prava građenja na dijelu sporne parcele, što uključuje i rušenje kuće koju je apelant protivpravno izgradio.

13. Rješenjem Apelacionog suda broj 96 0 P 102465 23 Rev od 14. decembra 2023. godine odbačena je kao nedopuštena apelantova revizija.

Izvršni postupak

14. Na tužiočev prijedlog Osnovni sud je Rješenjem o izvršenju broj 96 0 I 162665 24 I od 21. maja 2024. godine odredio izvršenje presude Apelacionog suda u dijelu koji se odnosi na apelantovu obavezu da o svom trošku sruši stambeni objekt – kuću, određivanjem naknadnog primjerenog roka od 30 dana od dana prijema rješenja o izvršenju. Također je odredio da će apelant, ukoliko svoju obavezu ne ispuni u naknadnom roku od 30 dana od dana prijema rješenja o izvršenju, isplaćivati na ime sudskih penala tužiocu, kao tražiocu izvršenja, iznos od po 30,00 KM dnevno za svaki dan zakašnjenja, počevši od dana isteka naknadnog roka za ispunjenje obaveze pa sve do izvršenja činidbe u skladu s izvršnom ispravom. Sud je rješenjem također naložio apelantu da tražiocu izvršenja naknadi troškove parničnog i izvršnog postupka.

15. Apelant je podnio žalbu protiv rješenja Osnovnog suda ističući, između ostalog, da bi provođenjem izvršenja on i njegova porodica ostali bez doma.

16. Rješenjem Osnovnog suda broj 96 0 I 162665 24 I od 18. juna 2025. godine odbijen je apelantov prigovor protiv rješenja o izvršenju. Apelacioni sud je u obrazloženju rješenja naveo da je primjenom člana 135. Zakona o izvršnom postupku (u daljnjem tekstu: ZIP) utvrdio da je neosnovan apelantov navod da je predmet izvršenja izuzet od izvršenja budući da rušenje konkretnog objekta ne predstavlja predmet koji je izuzet od izvršenja. Dalje je naveo da radnju rušenja objekta mogu izvršiti i druga lica, u skladu sa zakonskim odredbama, ukoliko to odredi nadležni organ ili sud. Apelacioni sud je zaključio da je neosnovano apelantovo pozivanje na pravo na dom i da nije obavezan provesti test srazmjernosti u skladu s praksom Ustavnog suda i Evropskog suda. Ukazano je na član 81. stav 5) ZIP-a, te da zakonske odredbe koje uređuju izvršni postupak jasno propisuju uvjete i način pod kojim izvršenikova nekretnina može biti predmet izvršenja.

IV.Apelacijaa)Navodi iz apelacije

17. Apelant navodi da mu je osporenim odlukama prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Smatra da je Apelacioni sud proizvoljno primijenio odredbe Zakona o parničnom postupku jer sporedni dio tužbenog zahtjeva za rušenje nije mogao razmatrati samostalno od glavnog tužbenog zahtjeva za predaju u posjed, koji je odbijen zbog nedostatka aktivne legitimacije. U vezi s tim poziva se na Presudu Apelacionog suda broj 96 0 P 041191 14 Gž od 4. septembra 2014. godine. Apelant smatra nepravilnim pozivanje Apelacionog suda na čl. 85. i 144. Zakona o vlasništvu. Ističe da tužilac nikada nije bio u posjedu dijela sporne parcele, niti je preostali dio sporne parcele priveo namjeni, tj. izgradio objekte, kao da ni raniji nosilac prava građenja nije tražio predaju u posjed. Također ističe da je onemogućen da iznese svoje tvrdnje i dokaze jer tužilac u tužbi svoj zahtjev nije zasnovao na tvrdnjama vezanim za ometanje u vršenju prava stvarne služnosti, tj. građenja. Smatra da je sud dao veća prava tužiocu kao nosiocu prava građenja nego što bi imao vlasnik sporne parcele da je tražio uklanjanje apelantovog objekta, u smislu člana 26. stav 4. Zakona o vlasništvu.

18. Apelant ukazuje da rušenje njegovog objekta predstavlja miješanje u njegovo pravo na dom, te da ne ispunjava kriterije opravdanosti i neophodnosti. U vezi s tim, ističe da tužiočev interes, koji nikada nije imao u posjedu dio sporne parcele na kojoj ima pravo građenja, ne može biti prioritetniji od apelantovog interesa, koji bi trebao da sruši kuću koja predstavlja jedini dom za njega i njegovu porodicu. Pri tome, ističe i da je bolestan i nezaposlen. Apelant smatra i da postoji element javnog interesa jer je Brčko distrikt Bosne i Hercegovine vlasnik sporne parcele. Također navodi i da je kuća izgrađena donacijom građevinskog materijala koju je dobio od Federacije Bosne i Hercegovine i Brčko distrikta Bosne i Hercegovine, da su nadležni organi vršili nadzor nad gradnjom i priključili kuću na komunalnu infrastrukturu. Osim toga, apelant ističe da ugovor o kupoprodaji koji je zaključio njegov otac proizvodi pravno dejstvo prema članu 9. stav 4. Zakona o prometu nekretnina jer su ugovorne strane izvršile ugovor u cijelosti. Smatra da je Apelacioni sud pokazao pretjerani formalizam u primjeni prava insistirajući da formalna ispravnost ugovora na osnovu kojeg je tužilac upisao svoje pravo građenja ima prednost u odnosu na načela obligacionog prava. Ističe da je tužilac znao da je dio sporne parcele ranije kupio apelantov prednik jer je taj dio ogradom bio odvojen od ostatka sporne parcele.b)Odgovori na apelaciju

19. Apelacioni sud je naveo da su neosnovani apelacioni navodi i da nije prekršio pravo na pravično suđenje, dom i imovinu. Ističe da je za donošenje osporenih odluka naveo potpune i jasne razloge, pri kojima ostaje.

20. Osnovni sud je naveo da ostaje pri navodima iz prvostepene presude.

21. Tužilac je naveo da su redovni sudovi dali jasno i odgovarajuće obrazloženje za svoje odluke. Smatra da je apelant svojim neodgovornim ponašanjem sam sebe doveo u konkretnu situaciju. Također ističe da se apelant ne može pozivati na kršenje prava navedenih u apelaciji jer je svjesno upotrijebio donaciju dobivenu za drugu parcelu radi nedopuštene gradnje na spornoj parceli, dok je tužilac nosilac prava građenja koje je kao savjesni kupac stekao valjanim pravnim poslom. c)Izjašnjenje na odgovore na apelaciju

22. Apelant je naveo da su sudovi svojim odlukama prekršili apelantova prava i da ostaje pri apelacionim navodima. Ponavlja da tužilac nikada nije bio u posjedu dijela sporne parcele, da je aerofotogrametrijskim snimanjem evidentirana međna granica između tog dijela i ostatka sporne parcele, te da su svjedoci potvrdili da je njegov otac kupio taj dio sporne parcele.

V.Relevantni propisi

23. Zakon o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Službeni glasnik Brčko distrikta BiH“ br. 11/01, 8/03, 40/04, 19/07, 26/21, 44/22 i 8/24 – prečišćeni tekst)

Za potrebe ove odluke koristi se Zakon o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Službeni glasnik Brčko distrikta BiH“ br. 11/01, 8/03, 40/04, 19/07 i 26/21) koji je primjenjivan prilikom donošenja osporene odluke, a koji u relevantnom dijelu glasi:

Član 1. (1) Ovim zakonom se uređuje sticanje, sadržaj, zaštita i prestanak stvarnih prava, posjed i prava stranih lica na teritoriji Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine (u daljem tekstu: Distrikt). (2) Stvarna prava su: pravo vlasništva, pravo građenja, etažno vlasništvo, pravo zaloge, pravo stvarne i lične služnosti i pravo stvarnog tereta.

Član 85. (1) Na zaštitu prava građenja shodno se primjenjuju pravila o zaštiti prava služnosti. (2) Na zaštitu prava vlasništva na zgradi koja je izgrađena na osnovu prava građenja shodno se primjenjuju pravila o zaštiti prava vlasništva.

Član 144.

Ako treća osoba protivpravno ometa ili sprečava vlasnika povlasne nekretnine u vršenju stvarne služnosti on ima pravo tužbom zahtijevati da to ometanje ili sprečavanje prestane.

VI.Dopustivost i meritum

24. Ustavni sud zapaža da je apelant u roku propisanom članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda podnio apelaciju protiv osporenog rješenja Apelacionog suda od 14. decembra 2023. godine kojim je njegova revizija odbačena iz formalnih razloga. Slijedom navedenog, konačna odluka u ovom predmetu je Presuda Apelacionog suda broj 96 0 P 102465 23 Gž 2 od 3. jula 2023. godine, pa će Ustavni sud apelantove navode ispitati u odnosu na tu odluku. U vezi s tom odlukom, Ustavni sud utvrđuje da apelacija ispunjava uvjete propisane članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, odnosno da je podnesena u roku, da ispunjava i ostale uvjete dopustivosti iz člana 18. stav (3) Pravila Ustavnog suda te da nije očigledno (prima facie) neosnovana u smislu odredbe člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

25. Apelant navodi da mu je osporenom presudom Apelacionog suda prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Imajući u vidu da je osporenom odlukom apelant obavezan srušiti svoj objekt, Ustavni sud smatra cjelishodnim prvo razmotriti navode o kršenju prava iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije.

Pravo na dom

26. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

f) Pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku.

27. Član 8. Evropske konvencije glasi:

1. Svako ima pravo na poštovanje svog privatnog i porodičnog života, doma i prepiske.

2. Javne vlasti se ne smiju miješati u ostvarivanje ovog prava osim ako to nije u skladu sa zakonom i neophodno u demokratskom društvu u interesima nacionalnesigurnosti, javne sigurnosti ili ekonomske dobrobiti zemlje, radi sprečavanja nereda ili kriminala, radi zaštite zdravlja ili morala, ili radi zaštite prava i sloboda drugih.

28. Ustavni sud primjećuje da apelant tvrdi da rušenje njegovog objekta predstavlja miješanje u njegovo pravo na dom te da ne ispunjava kriterije opravdanosti i neophodnosti.

29. Pri određivanju da li se u konkretnom slučaju radi o kršenju člana 8. Evropske konvencije prvenstveno se mora utvrditi da li apelantov objekt predstavlja apelantov „dom“ u smislu značenja stava 1. člana 8. Evropske konvencije i da li osporena odluka predstavlja „miješanje“ javnih vlasti u poštovanje tog „doma“. Nakon toga, ako je odgovor potvrdan, treba ispitati da li je „miješanje“ bilo opravdano, odnosno da li je bilo „u skladu sa zakonom“, da li se miješanjem nastojao ostvariti legitiman cilj, odnosno da li je bilo neophodno u demokratskom društvu (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-172/21 od 28. septembra 2023. godine, tačka 27. s referencama na praksu Evropskog suda).

30. U konkretnom slučaju, ocjenjujući može li se stambeni objekt izgrađen na dijelu sporne parcele smatrati apelantovim „domom“ u smislu člana 8. Evropske konvencije, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja osporenih odluka proizlazi da je stambeni objekt u prizemlju uređen i u funkciji stanovanja, da je potkrovlje ozidano, da je izgrađen krov i da je objekt neomalterisan i priključen na mjesnu elektro-vodovodnu i komunalnu mrežu (vidi tačku 10. odluke). Ustavni sud također primjećuje da je apelant tokom parničnog i izvršnog postupka isticao da stambeni objekt predstavlja njegov dom, te je te navode ponovio i u apelaciji. Budući da ovi navodi nisu osporeni tokom redovnog postupka niti u odgovorima na apelaciju, Ustavni sud u okolnostima konkretnog slučaja zaključuje da stambeni objekt koji je apelant sagradio na dijelu sporne parcele predstavlja apelantov „dom“ u smislu člana 8. Evropske konvencije.

31. Nadalje, Ustavni sud nalazi da je u konkretnom slučaju došlo do miješanja u apelantovo pravo na „dom“ jer je osporenom presudom apelant obavezan da o svom trošku sruši stambeni objekt, te je pokrenut izvršni postupak radi izvršenja osporene presude u tom pravcu.

32. Razmatrajući pitanje da li je miješanje bilo u skladu sa zakonom, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja osporene odluke slijedi da je Apelacioni sud, pozivajući se na čl. 85. i 144. Zakona o vlasništvu, zaključio da tužilac, kao nosilac prava građenja na spornoj parceli, ima pravo od suda zahtijevati da naloži apelantu da preduzme radnje s ciljem prestanka protivpravnog sprečavanja ili ometanja uživanja prava građenja na dijelu sporne parcele, što uključuje i rušenje kuće koju je apelant protivpravno izgradio. U tom kontekstu, Ustavni sud primjećuje da je Zakonom o vlasništvu uređeno pitanje zaštite stvarnih prava, uključujući i pravo stvarne služnosti. Članom 85. Zakona o vlasništvu je izričito propisano da se na zaštitu prava građenja shodno primjenjuju pravila o zaštiti prava služnosti. Slijedom toga, tužiocu, kao nosiocu prava građenja na spornoj parceli, omogućena je sudska zaštita u slučaju protivpravnog ometanja ili sprečavanja u vršenju prava građenja. Stoga, Ustavni sud nalazi da iz navedenog proizlazi da je miješanje u apelantovo pravo na dom bilo u skladu sa Zakonom o vlasništvu, koji, pri tome, nesumnjivo ispunjava standarde u smislu autonomnog značenja ovog termina u skladu s Evropskom konvencijom. Također, Ustavni sud zaključuje i da je miješanje u apelantovo pravo na dom imalo legitimni cilj zaštite tužiočevog prava građenja na spornoj parceli (vidi, mutatis mutandis, Evropski sud, Brezec protiv Hrvatske, presuda od 18. jula 2013. godine, predstavka broj 7177/10, tačka 43).

33. U pogledu pitanja da li bi rušenje apelantovog objekta bilo „neophodno u demokratskom društvu”, Ustavni sud podsjeća da je Evropski sud u presudi Ivanova i Cherkezov protiv Bugarske ukazao da procjena neophodnosti miješanja u slučajevima koji se odnose na gubitak doma zbog promoviranja javnog interesa uključuje ne samo pitanje suštine nego i pitanje postupka: da li je postupak odlučivanja bio takav da je na odgovarajući način uzeo u obzir interese zaštićene članom 8. Evropske konvencije. Budući da je gubitak doma najekstremniji oblik miješanja u pravo na dom, svako ko je u opasnosti da mu se to desi, bez obzira na to da li pripada nekoj ranjivoj grupi ili ne, u načelu bi trebao imati mogućnost da nezavisni sud utvrdi proporcionalnost te mjere u svjetlu relevantnih načela iz tog člana. Faktori koji će vjerovatno biti važni u tom pogledu kada je riječ o nezakonitoj gradnji jesu da li je dotična kuća izgrađena nezakonito ili ne, da li su dotična lica to učinila svjesno ili ne, kakva je priroda i stepen sporne nezakonitosti, koja je tačno priroda interesa koji se želi zaštititi rušenjem, te da li je licima koja će osjetiti posljedice rušenja dostupan odgovarajući alternativni smještaj. Drugi faktor bi mogao biti da li postoje blaži načini rješavanja slučaja jer lista nije konačna. Stoga, ukoliko dotično lice osporava proporcionalnost miješanja na osnovu takvih argumenata, sudovi ih moraju pažljivo ispitati i dati odgovarajuće obrazloženje; miješanje se obično ne može smatrati opravdanim samo zato što slučaj potpada pod pravilo koje je formulirano na uopćen i apsolutan način. Sama mogućnost dopuštanja sudske revizije upravne odluke koja je uzrokovala gubitak doma stoga nije dovoljna, lice na koje se to odnosi mora imati mogućnost da ospori tu odluku na osnovu toga da je ona nesrazmjerna s obzirom na lične okolnosti dotičnog lica. Naravno, ukoliko u takvom postupku domaći sudovi uzmu u obzir sve relevantne faktore i odvagnu suprotstavljene interese u skladu s gore navedenim načelima – drugim riječima, ukoliko nema razloga da se sumnja u postupak koji je proveden u datom slučaju – sudovi će imati široko polje slobodne procjene s obzirom na činjenicu da su oni u boljem položaju od međunarodnog suda da procijene domaće potrebe i uvjete, pa će Evropski sud nerado osporiti njihovu procjenu (vidi Evropski sud, Ivanova i Cherkezov protiv Bugarske, presuda od 21. aprila 2016. godine, predstavka broj 46577/15, tačka 53. s referencama na drugu sudsku praksu).

34. U konkretnom slučaju Ustavni sud primjećuje da se apelant u postupku pozvao na kršenje prava na dom iz člana 8. Evropske konvencije. Međutim, Ustavni sud primjećuje da je Apelacioni sud smatrao da test srazmjernosti treba provesti samo u situaciji da je rušenje sagrađenog objekta tražila država ili jedinica lokalne samouprave. Štaviše, Apelacioni sud se u osporenoj presudi, bez razmatranja suštine apelantovih navoda u kontekstu kriterija koji su uspostavljeni Evropskom konvencijom i praksom Evropskog suda, ograničio samo na zaključak da apelantovo pozivanje na pravo na dom za rezultat ne može imati ni potpuno odbijanje tužiočevog tužbenog zahtjeva. U tom pravcu Ustavni sud primjećuje da Apelacioni sud nije razmotrio pitanje zakonitosti izgradnje stambenog objekta, apelantovu savjesnost, apelantove lične prilike i mogućnost alternativnog smještaja, te sve druge okolnosti na koje je ukazao i Evropski sud u svojoj praksi. Dakle, u konkretnom slučaju Apelacioni sud nije uopće ispitivao da li bi obaveza rušenja stambenog objekta nesrazmjerno utjecala na apelanta, odnosno nije razmatrao proporcionalnost rušenja apelantovog doma u odnosu na sve specifične okolnosti predmeta i da li je uspostavljena pravična ravnoteža u odnosu na cilj koji se želio postići (vidi, mutatis mutandis, Evropski sud, Simonova protiv Bugarske,presuda od 11. aprila 2023. godine, predstavka broj 30782/16, tač. 48–53). Stoga, Ustavni sud zaključuje da Apelacioni sud prilikom donošenja osporene presude nije na odgovarajući način uzeo u obzir apelantove interese zajamčene članom 8. Evropske konvencije, odnosno nije u skladu s praksom Evropskog suda ispitao da li je rušenje stambenog objekta sagrađenog na spornoj parceli neophodno u demokratskom društvu.

35. Na osnovu svega navedenog, Ustavni sud zaključuje da je osporenom presudom Apelacionog suda u dijelu u kojem je apelantu naloženo da sruši stambeni objekt prekršeno apelantovo pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije.

Ostali navodi

36. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da nije potrebno posebno razmatrati ostale apelacione navode u odnosu na kršenje prava na pravično suđenje i imovinu.

VII.Zaključak

37. Ustavni sud smatra da postoji kršenje prava na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije jer Apelacioni sud prilikom donošenje osporene odluke nije razmatrao proporcionalnost rušenja apelantovog doma u odnosu na sve specifične okolnosti predmeta i da li je uspostavljena pravična ravnoteža u odnosu na cilj koji se želio postići.

38. Na osnovu člana 59. st. (1) i (2) i člana 62. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

39. U skladu sa članom 64. stav (4) Pravila Ustavnog suda, danom donošenja ove odluke prestaje da važi Odluka o privremenoj mjeri broj AP-503/24 od 15. jula 2025. godine.

40. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Odluka o meritumu u predmetu AP-503/24 (E. Z.) | Sudska praksa | Aktio