Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-1973/25 (Ž.S.)

Odluka donesena 24. 09. 2026.

Povreda
Član 5. EK i član II/3.d) Ustava BiH (Pravo na slobodu i sigurnost)
Nema povrede
Član 5. EK i član II/3.d) Ustava BiH (Pravo na slobodu i sigurnost)
  • Vanparnični postupak
  • Brzina preispitivanja zakonitosti lišenja ili hapšenja
  • Sudsko preispitivanje zakonitosti lišenja ili hapšenja
  • Zakonito lišenje slobode mentalno oboljelih osoba, alkoholičara, narkomana, skitnica
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić, Angelika Nußberger

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1973/25

Apelacija

Odluka o meritumu

24. 09. 2026.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u predmetu broj AP-1973/25, rješavajući apelaciju koju je podnio Ž. S., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b), člana 59. st. (1), (2) i (3) i člana 74. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14, 47/23 i 41/24), u sastavu:

Mirsad Ćeman, predsjednik

Valerija Galić, potpredsjednica

Angelika Nußberger, potpredsjednica

Helen Keller, sudija

Ledi Bianku, sudija

Marin Vukoja, sudija

Larisa Velić, sudijana sjednici održanoj 24. septembra 2026. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Djelimično se usvaja apelacija Ž. S.

Utvrđuje se povreda člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav (1) tačka e) i stav (4) Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na Rješenje Okružnog suda u Banjaluci broj 71 0 V 200517 25 Gž 9 od 21. februara 2025. godine i Rješenje Osnovnog suda u Banjaluci broj 71 0 V 200517 24 V 12 od 16. januara 2025. godine u dijelu u kojem je retroaktivno odlučeno o produženju apelantovog prisilnog zadržavanja na liječenju.

Utvrđuje se povreda prava na ličnu slobodu i bezbjednost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav (4) Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda zbog toga što Ž. S. nije bilo omogućeno da bude lično saslušan pred redovnim sudovima u postupku u kojem je Rješenjem Okružnog suda u Banjaluci broj 71 0 V 200517 25 Gž 9 od 21. februara 2025. godine konačno odlučeno o produženju njegovog zadržavanja na prisilnom liječenju za period od 12. decembra 2024. godine do 12. decembra 2025. godine.

Nalaže se Vladi Republike Srpske da Ž. S., u skladu sa članom 74. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dostavljanja ove odluke isplati iznos od 1.000,00 KM na ime naknade nematerijalne štete zbog utvrđene povrede ustavnog prava, uz obavezu da nakon isteka tog roka plati zakonsku zateznu kamatu na eventualno neisplaćeni iznos ili dio iznosa naknade određene ovom odlukom. Odbija se kao neosnovana apelacija Ž. S. podnesena protiv Rješenja Okružnog suda u Banjaluci broj 71 0 V 200517 25 Gž 9 od 21. februara 2025. godine u odnosu na ostale aspekte prava na slobodu i bezbjednost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav (1) tačka e) Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Ž. S. (u daljnjem tekstu: apelant), koji se nalazi u Javnoj zdravstvenoj ustanovi Zavod za forenzičku psihijatriju Sokolac (u daljnjem tekstu: Zavod), kojeg zastupa Rade K. Ćulibrk, advokat iz Banjaluke, podnio je 30. aprila 2025. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 V 200517 25 Gž 9 od 21. februara 2025. godine i Rješenja Osnovnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 71 0 V 200517 24 V 12 od 16. januara 2025. godine. Apelant je u apelaciji predložio donošenje privremene mjere kojom bi se naložilo Osnovnom sudu i Okružnom sudu da odmah ponove vanparnični postupak zadržavanja duševno bolesnog lica u zdravstvenoj ustanovi i omoguće da apelant bude lično saslušan pred Osnovnim sudom, te da se odloži izvršenje osporenih rješenja do okončanja ponovljenog vanparničnog postupka ili postupka pred Ustavnim sudom.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Ustavni sud je Odlukom o privremenoj mjeri broj AP-1973/25 od 19. februara 2026. godine (dostupna na www.ustavnisud.ba) odbio kao neosnovan apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere.

3. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Okružnog suda, Osnovnog suda te Zavoda zatraženo je 12. maja 2025. godine da dostave odgovore na apelaciju.

4. Pozvani su dostavili odgovore na apelaciju u periodu od 14. do 23. maja 2025. godine, pa su navedeni odgovori dostavljeni apelantovom punomoćniku radi eventualnog izjašnjenja. Izjašnjenje je dostavljeno 9. juna 2025. godine. III.Činjenično stanje

5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način.

Uvodne napomene

6. Pravosnažnom presudom Okružnog suda od 27. juna 2014. godine utvrđeno je da je apelant u stanju neuračunljivosti preduzeo radnje koje su za posljedicu imale tjelesne povrede dvoje lica i smrt trećeg lica, čime je počinio krivično djelo teškog ubistva u sticaju s krivičnim djelom nedozvoljene proizvodnje i prometa oružja ili eksplozivnih materija iz preciziranih članova Krivičnog zakona Republike Srpske. Istog dana apelantu je rješenjem Okružnog suda, koje je doneseno u krivičnom postupku, privremeno određen prisilni smještaj u Zavodu u trajanju od šest mjeseci.

7. Nakon toga, Osnovni sud je u vanparničnom postupku kontinuirano donosio rješenja kojima je apelantu produžavano zadržavanje na prisilnom liječenju u Zavodu na period od jedne godine.

8. Odlučujući o apelacijama koje je apelant podnio protiv rješenja Okružnog suda i Osnovnog suda kojima mu je produženo zadržavanje na prisilnom liječenju u Zavodu u trajanju do godinu dana, Ustavni sud je odlukama o dopustivosti i meritumu djelimično usvojio apelacije. Odlukom o dopustivosti i meritumu broj AP-2540/20 od 14. oktobra 2020. godine Ustavni sud je utvrdio povredu člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav (1) tačka e) i stav (4) Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) u dijelu u kojem je osporenim rješenjima retroaktivno odlučeno o produženju apelantovog prisilnog zadržavanja na liječenju. Odlukama o dopustivosti i meritumu br. AP-1298/22 od 30. novembra 2023. godine i AP-2802/24 od 27. marta 2025. godine Ustavni sud je utvrdio povredu prava na ličnu slobodu i bezbjednost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav (4) Evropske konvencije zbog toga što prilikom donošenja rješenja o produženju zadržavanja na prisilnom liječenju apelantu nije bilo omogućeno da bude lično saslušan pred Osnovnim sudom koji je odlučivao o navedenom zadržavanju. Sve navedene odluke Ustavnog suda dostupne su na internet stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba. Osporena rješenja

9. Rješenjem Osnovnog suda od 16. januara 2025. godine produženo je apelantovo zadržavanje na prisilnom liječenju u trajanju od godinu dana, počevši od 12. decembra 2024. godine (u daljnjem tekstu: relevantni period).

10. Sud je u obrazloženju najprije detaljno obrazložio uzroke i hronologiju svih događaja koji su doveli do apelantovog boravka u Zavodu 2019. godine, te hronologiju i odluke nadležnih organa od tog perioda do relevantnog perioda. U suštini, sud je prikazao da su apelantovi zdravstveni problemi počeli u doba kasne adolescencije i da traju oko 30 godine, te da apelant zapravo boluje od hroničnog duševnog oboljenja psihotičnog kruga, spektra šizofrenije, po klasifikaciji paranoidna šizofrenija. Takođe, prikazao je hronologiju događaja koji su trajali od 2010. do 2014. godine, a koji su rezultirali presudom Okružnog suda od 27. juna 2014. godine kojom je utvrđeno da je apelant u stanju neuračunljivosti preduzeo radnje koje su za posljedicu imale tjelesne povrede dvoje lica i smrt trećeg lica (apelant je 2011. godine zapalio privatni automobil vozača autobusa koji ga je istjerao iz autobusa jer nije imao voznu kartu, a zatim je 2014. godine, u vrijeme kada je u autobusu kojim je upravljao taj vozač bilo „najmanje putnika“, ubacio bombu u autobus koja je eksplodirala i time usmrtila jedno, a povrijedila dvoje lica). Takođe, sud je detaljno prikazao sadržaj nalaza i mišljenja ljekara, odnosno ljekarskih komisija, na osnovu kojih je apelantu produžavano zadržavanje na prisilnom liječenju do relevantnog perioda. Obrazloženo je da iz tih nalaza i mišljenja, zapravo, saglasno proizlazi da apelant boluje od bolesti koja se ne može izliječiti, već samo zaliječiti, te da se pri tome ne smije zanemariti ni apelantova struktura ličnosti prema kojoj on, između ostalog, nema uvida u svoju bolest, niti ima adekvatnu kritičnost u pogledu istorije svog ponašanja.

11. Nadalje, sud je ukazao da je dopisom od 5. novembra 2024. godine pozvao Zavod da dostavi izvještaj o apelantovom zdravstvenom stanju i mišljenje o njegovom daljnjem liječenju. Sud je u navedenom dopisu istakao da je potrebno dostaviti i mišljenje stručnog tima o tome da li je apelantova bolest izlječiva i da li ima pomaka u liječenju. Postupajući po navedenom dopisu, Zavod je dostavio izvještaj od 12. novembra 2024. godine o apelantovom zdravstvenom stanju, s prijedlogom za produženje zadržavanja na prisilnom liječenju. Navedeni izvještaj sačinila je i potpisala P. G., načelnica Odjeljenja za psihotične poremećaje, specijalista psihijatrije, i taj izvještaj takođe sadrži i izvještaj psihologa, urologa, oftalmologa i ortopeda. Takođe, sud je istakao da je u postupku sprovedeno neuropsihijatrijsko vještačenje od specijaliste neuropsihijatrije J. P. i specijaliste psihijatrije S. J.-G., te su sudu dostavljeni njihovi nalazi i mišljenja od 14. i 16. decembra 2024. godine.

12. Sud je naveo da iz izvještaja Zavoda s nalazom i mišljenjem psihologa, te iz nalaza i mišljenja vještaka neuropsihijatara proizlazi da je apelantovo sadašnje psihičko stanje bez značajnijih promjena u odnosu na prethodni period i da ukazuje na nezadovoljavajuću medicinsku remisiju. Naime, apelant nema uvid u svoju bolest i u svoju situaciju, niti ima adekvatnu kritičnost kada je u pitanju ranije učinjeno krivično djelo, a upitna je i kritičnost u odnosu na njegove postupke. Takođe, apelantova sposobnost rasuđivanja je bitno smanjena s obzirom na to da to da i dalje ima prisutan interpretativno paranoidni trend u funkciji mišljenja koji povremeno probija kontrolne inhibitorne mehanizme. Stoga, zaključeno je da je neophodna daljnja primjena mjere obaveznog liječenja u zdravstvenoj ustanovi zatvorenog tipa jer apelant i dalje ima sumanuta uvjerenja kako u pogledu svojih djela iz prošlosti tako i aktuelno. Naime, apelant i dalje ima povišenu interpretativnu spremnost u obradi realnih događaja, a to predstavlja rizik od ponavljanja krivičnih djela opasnih po život drugih lica. Takođe, preporučeno je da se pokrene postupak za procjenu njegove poslovne sposobnosti radi postavljanja staraoca. Konačno, sud je ukazao da je na održanom ročištu specijalista neuropsihijatrije u cijelosti ostala pri svom nalazu i mišljenju. Imajući u vidu sve navedeno, sud je odlučio kao u dispozitivu.

13. Osporenim rješenjem Okružnog suda od 21. februara 2025. godine odbijena je apelantova žalba izjavljena protiv prvostepenog rješenja i to rješenje je potvrđeno.

14. Sud je u obrazloženju naveo da je prvostepena odluka pravilna i zakonita i da iz stanja spisa ne proizlazi nikakav osnov za zaključak da je moguće apelantovo daljnje liječenje van zdravstvene ustanove. Naime, sud je obrazložio da iz dokaza koji su provedeni u prvostepenom postupku proizlazi, između ostalog, da apelant i dalje boravi na Odsjeku muške rehabilitacije, te da je kod apelanta dominantno prisutan odbrambeni mehanizam intelektualizacije, racionalizacije i potiskivanja kojim istovremeno prikriva sopstvenu psihopatologiju. Osim toga, kod apelanta postoje, ali su prikriveni, znakovi agresivnosti, depresivnosti i anksioznosti, a istovremeno, njegov uvid u stanje i bolest, te kritičnost u odnosu na njegove postupke izostaju. Sud je zaključio da, imajući u vidu dokaze provedene u prvostepenom postupku, nisu ispunjeni uslovi da se apelant pusti na slobodu, odnosno da se njegovo daljnje liječenje nastavi u nekoj od zdravstvenih ustanova otvorenog tipa.

IV.Apelacija

a) Navodi iz apelacije

15. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na slobodu i bezbjednost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije, pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav (1) Evropske konvencije, pravo na privatni i porodični život iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije i pravo na slobodu kretanja i prebivališta iz člana II/3.m) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2. Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju. Apelant navodi da je prvostepeno rješenje konfuzno i nejasno, da sadrži hronološki opis događaja od 2014. godine koji je „prepisan i nabacan“, te da je taj sud samo prepisao sadržaj svih izvještaja, nalaza i mišljenja, a nije dao ocjenu izvedenih dokaza, niti je obrazložio svoju odluku. Naime, apelant osporava objektivnost sprovedenog medicinskog vještačenja navodeći da je sud donio odluku o njegovom zadržavanju „bez dodatne medicinske procjene“. Apelant dalje ističe da mu, suprotno ustavnim i konvencijskim pravima, nije omogućeno da bude saslušan pred sudom. U vezi s tim, apelant takođe navodi da „nije imao mogućnost da u potpunosti iznese sve relevantne okolnosti u vezi sa zakonitošću njegovog zadržavanja, niti je imao realnu šansu da se adekvatno bori za svoja prava“. Navodi da mu je na taj način uskraćena mogućnost da ospori zakonitost i osnovanost mjere, da iznese lične argumente i da ostvari minimum procesne zaštite koju zahtijeva član 5. stav (4) Evropske konvencije. Takođe, apelant navodi da sud nije uzeo u obzir značajne promjene u njegovom psihičkom stanju na koje su vještaci ukazali. Naime, apelant navodi da, iako su vještaci naglasili da su neki aspekti njegove mentalne bolesti, kao što je paranoidna šizofrenija, još uvijek prisutni, psihijatri su „jasno ukazali na pozitivne promjene, uključujući povećanu svjesnost pacijenta o svom stanju, kajanje zbog počinjenog krivičnog djela i spremnost da se liječi van institucije uz odgovarajući nadzor“. Nadalje, apelant smatra da postupanje Osnovnog suda i Okružnog suda ukazuje na to da postoje značajne sistemske slabosti koje su u direktnoj vezi s povredom zagarantovanih ljudskih prava. U vezi s tim, apelant navodi da se odluke o produženju njegovog prisilnog smještaja donose van rokova propisanih zakonom. Konačno, apelant traži da mu se zbog povrede konvencijskih prava dodijeli pravična naknada na ime nematerijalne štete.

b) Odgovori na apelaciju

16. Okružni sud je naveo da u postupku nisu povrijeđena apelantova prava, te je istakao da u konkretnom slučaju nisu ispunjeni uslovi da se apelant pusti van zdravstvene ustanove. Stoga, Okružni sud je naveo da je apelacija neosnovana.

17. Osnovni sud je istakao da ostaje pri razlozima navedenim u svojoj odluci. Naveo je da je prisilno zadržavanje u zdravstvenoj ustanovi u konkretnom slučaju u skladu sa standardima Evropske konvencije te da u postupku nisu prekršena apelantova prava.

18. Zavod je naveo da je apelacija neosnovana i predložio je da je Ustavni sud odbije kao neosnovanu. Takođe, istakao je da su prijedlog za produženje prisilne hospitalizacije s izvještajem o apelantovom zdravstvenom stanju u cijelosti potvrdili vještaci koji nisu zaposleni u Zavodu, pa je njihovo mišljenje objektivno i nepristrasno. Zavod smatra da su apelacioni navodi potpuno neosnovani imajući u vidu stručno znanje i iskustvo koje vještaci posjeduju, kao i stručno znanje odjeljenskog ljekara, specijaliste psihijatra s dugogodišnjim iskustvom u radu s forenzičkim pacijentima, koji prati apelantovo zdravstveno stanje. Pored navedenog, Zavod je naglasio da je delegacija Evropskog komiteta za sprečavanje mučenja i nehumanog ili ponižavajućeg postupanja ili kažnjavanja (CPT) prilikom pete periodične posjete BiH u 2019. godini posjetila i Zavod. Navedena delegacija, nakon što je izvršila višednevni neposredni uvid u rad Zavoda, dala je pozitivne ocjene i uvjerila se da se u Zavodu kao modernoj medicinskoj ustanovi mjere liječenja sprovode u skladu s najnovijim međunarodnim standardima, uz poštovanje kako domaćeg zakonodavstva tako i Evropske konvencije i Evropske konvencije o sprečavanju mučenja i neljudskog ili ponižavajućeg postupanja ili kažnjavanja. Zavod je istakao da se u navedeno uvjerila i delegacija Pododbora za prevenciju torture i drugih okrutnih, neljudskih ili ponižavajućih postupaka ili kažnjavanja (SPT), koja je u skladu s odredbama Opcionog protokola uz Konvenciju protiv torture i drugih okrutnih, neljudskih ili ponižavajućih postupaka ili kažnjavanja (OPCAT), prilikom posjete Bosni i Hercegovini u periodu od 11. do 17. decembra 2022. godine, bila u posjeti Zavodu.

c) Izjašnjenje

19. Apelant je, u suštini, ponovio apelacione navode, tj. istakao je da se navedenim odgovorima ne dovodi u pitanje osnovanost njegove apelacije i da on u cijelosti ostaje pri apelacionim navodima.

V.Relevantni propisi

20. Zakon o vanparničnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 36/09, 91/16, 16/23 i 27/24)

U konkretnom slučaju primjenjuje se Zakon o vanparničnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 36/09, 91/16 i 16/23) koji u relevantnom dijelu glasi: Član 44. (1) U postupku zadržavanja u zdravstvenoj ustanovi sud odlučuje o zadržavanju duševno bolesnog lica u zdravstvenoj ustanovi kada je zbog prirode bolesti neophodno da to lice bude ograničeno u slobodi kretanja ili kontaktiranja sa vanjskim svijetom, kao i njegovom otpuštanju kad prestanu razlozi zbog kojih je zadržano. (2) Postupak iz stava 1. ovog člana mora se završiti u roku koji ne može biti duži od osam dana.

Član 51.

Nakon pokretanja postupka o zadržavanju duševno bolesnog lica u zdravstvenoj ustanovi sud će preduzeti mjere da to lice odmah pregleda vještak medicinske struke odgovarajuće specijalnosti i da dâ nalaz i mišljenje o njegovom duševnom stanju i sposobnosti za rasuđivanje.

Član 52. (1) Sud je da ispita sve okolnosti koje su od značaja za donošenje rješenja i da sasluša sva lica koja imaju saznanje o bitnim činjenicama. (2) Ukoliko je to moguće i ako to neće štetno uticati na zdravlje duševno bolesnog lica, sud će saslušati i to lice.

Član 54. (1) Kad sud odluči da se primljeno duševno bolesno lice zadrži u zdravstvenoj ustanovi, odrediće i vrijeme zadržavanja, koje ne može biti duže od godinu dana. (2) Zdravstvena ustanova je dužna da sudu, po potrebi, dostavlja izvještaje o promjenama u zdravstvenom stanju zadržanog lica.

Član 55.

Ako zdravstvena ustanova ocijeni da zadržano lice treba da ostane na liječenju i po isteku vremena određenog rješenjem suda, dužna je da 30 dana prije isteka tog vremena predloži sudu produženje zadržavanja.

Član 57. Rješenje iz čl. 55. i 56. ovog zakona sud donosi na osnovu novog pregleda zadržanog lica i u postupku sprovedenom na isti način kao i kad je vođen postupak za zadržavanje u zdravstvenoj ustanovi.

Član 58. (1) Protiv rješenja o zadržavanju u zdravstvenoj ustanovi i puštanju iz ove organizacije žalbu mogu izjaviti zdravstvena ustanova koja je zadržala duševno bolesno lice, zadržano lice, njegov staratelj, odnosno privremeni zastupnik i nadležni organ starateljstva, i to u roku od osam dana od dana prijema rješenja. (2) Žalba ne zadržava izvršenje rješenja, ako sud iz opravdanih razloga drugačije ne odluči. (3) Prvostepeni sud će žalbu sa spisima bez odlaganja dostaviti drugostepenom sudu, koji je dužan da donese odluku u roku od tri dana od dana prijema žalbe.

VI.Dopustivost

21. Ustavni sud utvrđuje da apelacija ispunjava uslove propisane članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, da je podnesena u roku, kao i da ispunjava ostale uslove dopustivosti iz člana 18. stav (3) Pravila Ustavnog suda te da nije očigledno (prima facie) neosnovana u smislu odredbe člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

22. Apelant smatra da su mu osporenim odlukama povrijeđena prava iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije, člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav (1) Evropske konvencije, člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, te člana II/3.m) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2. Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju.

a) Pravo na ličnu slobodu i bezbjednost

23. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:

d) Pravo na ličnu slobodu i bezbjednost.

24. Član 5. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Svako ima pravo na slobodu i bezbjednost ličnosti. Niko ne može biti lišen slobode osim u sljedećim slučajevima i u skladu sa postupkom propisanim zakonom:

e) u slučaju zakonitog pritvaranja lica da bi se spriječilo širenje zaraznih bolesti, kao i zakonitog pritvaranja duševno poremećenih lica, alkoholičara ili ovisnika o drogama ili skitnica;

4. Svako ko je lišen slobode hapšenjem ili pritvaranjem ima pravo da pokrene postupak u kome će sud brzo odlučiti o zakonitosti njegovog pritvaranja i naložiti puštanje na slobodu ako je pritvaranje bilo nezakonito.

25. Ustavni sud podsjeća da pravo na ličnu slobodu i bezbjednost iz člana 5. Evropske konvencije garantuje da niko ne smije biti proizvoljno lišen slobode. Članom 5. stav (1) tačka e) Evropske konvencije pritvaranje „duševnih bolesnika“ dopušteno je samo kada su ispunjene i materijalne i procesne pretpostavke za takvo pritvaranje (vidi Evropski sud, Zagidulina protiv Rusije, presuda od 2. maja 2013. godine, predstavka broj 11737/06, tačka 54). Ustavni sud dalje podsjeća da lice ne može biti lišeno slobode jer je duševni bolesnik, osim ako su ispunjena tri minimalna uslova: mora se pouzdano dokazati da je lice duševni bolesnik, odnosno istinski duševni poremećaj mora biti utvrđen pred nadležnim tijelom na osnovu objektivnog medicinskog nalaza; duševni poremećaj mora biti takve vrste ili stepena koji opravdava prisilno lišenje slobode; i valjanost produženja lišenja slobode zavisi od ustrajnosti takvog poremećaja (vidi Evropski sud, Ilnseher protiv Njemačke, presuda od 4. decembra 2018. godine, predstavke br. 10211/12 i 27505/14, tačka 127). Prilikom odlučivanja o tome da li lice treba da bude pritvoreno kao „duševni bolesnik“ potrebno je priznati nacionalnim vlastima određeno diskreciono ovlašćenje jer je prvenstveno na njima da ocijene dokaze izvedene u određenom predmetu. Zadatak Evropskog suda je da na osnovu Evropske konvencije preispita odluke tih tijela (idem, tačka 128). Konačno, da bi se ispunio zahtjev iz člana 5. stav (1) tačka e) Evropske konvencije, postupak koji dovodi do prisilnog smještaja pojedinca u psihijatrijsku ustanovu mora nužno da pruži djelotvorna jemstva protiv proizvoljnosti s obzirom na ranjivost lica koja boluju od duševnih poremećaja i potrebu da se iznesu vrlo važni razlozi kojima se opravdava bilo koje ograničenje njihovih prava (vidi Evropski sud, M. S. protiv Hrvatske (br. 2), presuda od 19. februara 2015. godine, predstavka broj 75450/12, tačka 147).

a) Član 5. stav (1) tačka e) Evropske konvencije

26. Ustavni sud zapaža da iz apelacionog spisa proizlazi da je apelant hronični duševni bolesnik, te da je pred redovnim sudovima u postupku u kojem se odlučivalo o produženju njegovog zadržavanja na prisilnom liječenju utvrđeno da i dalje postoji potreba za hospitalizacijom, tj. da je i dalje opasan po (sebe i) svoju okolinu. Ustavni sud zapaža da apelant, shodno članu 5. stav (1) tačka e) Evropske konvencije, u suštini, osporava objektivnost sprovedenog medicinskog vještačenja.

27. U odnosu na te apelantove navode, Ustavni sud podsjeća da je u odnosu na uslove koje treba da ispuni „objektivno medicinsko vještačenje“ Evropski sud istakao da generalno smatra da su nacionalne vlasti u boljoj poziciji od njih samih da ocijene kvalifikacije medicinskog vještaka o kojem je riječ. Međutim, u određenim specifičnim slučajevima neophodno je da medicinski stručnjaci imaju posebne kvalifikacije, kao i, ponekad, da procjenu treba da izvrši „spoljni“ vještak. Štaviše, objektivnost medicinskog vještačenja podrazumijeva zahtjev da je ono bilo „dovoljno nedavno“. Pitanje da li je medicinsko vještačenje bilo „dovoljno nedavno“ zavisi od konkretnih okolnosti predmeta koji je pred njim (vidi op. cit., Ilnseher protiv Njemačke, tač. 130. i 131).

28. Vraćajući se na konkretan predmet, Ustavni sud zapaža da je u skladu sa članom 51. ZVP-a predviđeno da u postupku zadržavanja duševno bolesnog lica u zdravstvenoj ustanovi sud preduzme mjere da to lice pregleda vještak medicinske struke odgovarajuće specijalnosti i da dā nalaz i mišljenje o njegovom duševnom stanju i sposobnosti za rasuđivanje. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je Osnovni sud dopisom od 5. novembra 2024. godine pozvao Zavod da dostavi izvještaj o apelantovom zdravstvenom stanju i mišljenje o njegovom daljnjem liječenju. Taj izvještaj, čiji sastavni dio je nalaz i mišljenje psihologa, sačinila je P. G., načelnica Odjeljenja za psihotične poremećaje, specijalista psihijatrije, oko mjesec dana prije donošenja prvostepene odluke. Takođe, Ustavni sud zapaža da je u postupku sprovedeno i neuropsihijatrijsko vještačenje od vještaka koji nisu zaposlenici Zavoda, specijaliste neuropsihijatrije i specijaliste psihijatrije S. J.-G. i da su njihovi nalazi i mišljenja, koji datiraju mjesec dana prije prvostepene odluke, provedeni kao dokaz u postupku. Naime, kako proizlazi iz osporenih odluka, svi doktori su saglasno zaključili da zbog apelantovog psihičkog stanja i dalje postoji potreba za njegovom hospitalizacijom, i to u trajanju do godinu dana, za šta su dali jasne razloge koje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Osim toga, Ustavni sud zapaža da je specijalista neuropsihijatrije saslušana pred Osnovnim sudom, pa proizlazi da je apelantov punomoćnik imao priliku da postavlja pitanja kojima bi razjasnio njene zaključke. Pri tome, Ustavni sud smatra da okolnost što apelant nije zadovoljan zaključcima navedenih doktora ne ukazuje da su takvi nalazi neobjektivni, pa da redovni sudovi na osnovu njih nisu mogli donijeti osporene odluke.

29. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud smatra da je, u skladu s relevantnim zakonskim odredbama, kao i „dovoljno nedavno“, izvršeno nezavisno i objektivno vještačenje apelanta od „spoljnih“ doktora odgovarajuće medicinske struke, sve s ciljem da se utvrdi opravdanost daljnjeg apelantovog zadržavanja u zdravstvenoj ustanovi. Prema tome, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u ovom postupku utvrdili sve bitne činjenice. Pri tome su svoje odluke zasnovali na nalazu i mišljenju više vještaka koji su dati u konkretnoj fazi postupka, izvještaju Zavoda i drugim relevantnim dokazima. Na osnovu toga su zaključili da se apelantovo psihičko stanje nije poboljšalo, te da i dalje postoji potreba za hospitalizacijom, i to u trajanju od godinu dana.

30. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da je u konkretnom slučaju apelant lišen slobode u postupku koji je bio „u skladu sa zakonom“, a što je sve u skladu s relevantnim zakonskim odredbama i standardima Evropske konvencije.

b) Član 5. stav (4) Evropske konvencije

31. U pogledu apelantovih navoda da se odluke o produženju njegovog prisilnog smještaja donose van rokova propisanih zakonom, Ustavni sud zapaža da apelacija pokreće i pitanje da li je apelantu omogućeno da o produžetku njegovog lišavanja slobode, odnosno prisilnog smještaja odlučuje „sud“ u određenim vremenskim intervalima, kako to propisuje član 5. stav (4) Evropske konvencije.

32. Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda, član 5. stav (4) Evropske konvencije ne garantuje pravo na sudsku kontrolu zakonitosti svih aspekata ili detalja lišavanja slobode, ali pruža krucijalne garancije protiv proizvoljnosti u odlučivanju o „lišavanju slobode“. Obaveza iz člana 5. stav (4) Evropske konvencije primjenjuje se nezavisno od toga po kojem je osnovu lice lišeno slobode, dakle i u slučaju kada se radi o osnovu iz člana 5. stav (1) tačka e) Evropske konvencije. Cjelovita analiza člana 5. stav (4) Evropske konvencije ukazuje na to da u odnosu na lišavanje slobode pojam „zakonitosti“ mora imati isti značaj u stavu (1) tačka e) i stavu (4). Stoga, domaće pravno sredstvo mora da bude dostupno prema članu 5. stav (4) Evropske konvencije i mora da omogući preispitivanje uslova koji su, prema članu 5. stav (1) tačka e), suštinski ne samo za „zakonitost“ inicijalnog lišavanja slobode lica na osnovu „duševnog poremećaja“, već i za „zakonitost“ produženja trajanja te mjere putem periodičnog ispitivanja (vidi Evropski sud, Kolanis protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 21. juna 2005. godine, predstavka broj 517/02, tačka 80).

33. Takođe, član 5. stav (4) Evropske konvencije garantuje licu lišenom slobode da mora imati pristup „sudu“ koji bi mogao ispitati zakonitost kako inicijalnog lišavanja slobode tako i produženja trajanja te mjere, ali to ne mora da bude „klasični sud koji je integrisan u standardnu sudsku mašineriju države“ (vidi Evropski sud, Weeks protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 2. marta 1987. godine, serija A, broj 114, stav 61). Međutim, to mora da bude organ koji ima „sudski karakter“ i koji mora da pruži „proceduralne garancije koje su odgovarajuće za konkretnu vrstu lišavanja slobode“, koje nisu „značajno manje“ od garancija u krivičnom postupku, a što naročito podrazumijeva usmenu raspravu uz pravnu pomoć u postupku u kojem učestvuju obje strane, razmatranje zakonitosti pritvora u najširem smislu, te odluku koja mora da bude donesena brzo.

34. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da je ranijim rješenjem Osnovnog suda produženo apelantovo zadržavanje na prisilnom liječenju do 12. decembra 2024. godine, a da je u konkretnom postupku prvostepenim rješenjem od 16. januara 2025. godine produženo apelantovo zadržavanje na prisilnom liječenju u trajanju od godinu dana, počevši od 12. decembra 2024. do 12. decembra 2025. godine.

35. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je pravno pitanje retroaktivnog produženja apelantovog prisilnog smještaja razmatrao i u predmetu broj AP-2540/20 (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-2540/20 od 14. oktobra 2020. godine, tačka 42, dostupna na www.ustavnisud.ba). Ustavni sud je u tom predmetu istakao da je s aspekta vladavine prava neprihvatljivo da se odluke o zadržavanju na prisilnom liječenju donose s retroaktivnim djelovanjem jer takvo nešto nema osnova u relevantnim zakonskim odredbama kojima su propisani kratki rokovi za postupanje i jasni intervali postupanja redovnih sudova, niti to proizlazi iz smisla prava na slobodu i bezbjednost iz člana 5. Evropske konvencije.

36. Dovodeći navedeno u vezu s okolnostima konkretnog predmeta, Ustavni sud smatra da se stavovi iz navedene odluke mogu u cijelosti primijeniti u konkretnom predmetu. Ustavni sud podsjeća da je članom 55. ZVP-a propisano da, ako zdravstvena ustanova ocijeni da zadržano lice treba da ostane na liječenju i po isteku vremena određenog rješenjem suda, dužna je 30 dana prije isteka tog vremena da predloži sudu produženje zadržavanja. Članom 44. stav (2) ZVP-a, koji se u smislu člana 57. ZVP-a primjenjuje i na postupak produženja prisilnog smještaja u psihijatrijskoj zdravstvenoj ustanovi, propisano je da se taj postupak mora završiti u roku koji ne može biti duži od osam dana. Osim toga, Ustavni sud podsjeća da iz člana 57. ZVP-a proizlazi da do produženja prisilnog zadržavanja na liječenju koje je određeno ranijim rješenjem ne može doći bez novog rješenja koje će biti doneseno na osnovu novog pregleda zadržanog lica. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je apelantovo zadržavanje na prisilnom liječenju prema ranijem rješenju trajalo do 12. decembra 2024. godine. Osnovni sud je rješenje u konkretnom postupku donio tek 16. januara 2025. godine, kojim je retroaktivno odlučio o apelantovom zadržavanju na prisilnom liječenju. Dakle, Ustavni sud zapaža da u periodu od 12. decembra 2024. godine do 16. januara 2025. godine nije bilo odluke suda o prisilnom zadržavanju. Stoga se ne može smatrati da je apelantovo lišavanje slobode u tom periodu, odnosno njegovo prisilno zadržavanje na liječenju, bilo zakonito s obzirom na to da u smislu člana 57. ZVP-a za taj period nije postojalo rješenje suda doneseno na osnovu novog pregleda zadržanog lica. Na osnovu navedenog, Ustavni sud zaključuje da je u konkretnom slučaju u odnosu na period od 12. decembra 2024. do 16. januara 2025. godine povrijeđeno apelantovo pravo na ličnu slobodu i bezbjednost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav (1) tačka e) i stav (4) Evropske konvencije.

37. U odnosu na apelantove navode da mu nije omogućeno da bude saslušan pred sudom, Ustavni sud ukazuje da u skladu s principima koji proizlaze iz prakse Evropskog suda, duševno bolesno lice koje je prisilno zatvoreno u psihijatrijsku ustanovu na neodređeno ili duže vrijeme ima pravo, prema članu 5. stav (4) Evropske konvencije, da pokrene postupak u razumnim vremenskim razmacima pred sudom radi preispitivanja zakonitost tog pritvora, s obzirom na to da razlozi koji su prvobitno opravdavali pritvor mogu prestati da postoje. Takođe, pristup pritvorenika sudiji ne bi trebalo da zavisi od dobre volje institucije u kojoj je apelant pritvoren, niti bi trebalo da bude aktiviran prema nahođenju medicinskih službi ili bolničkih vlasti (vidi Evropski sud, Gorshkov protiv Ukrajine, presuda od 8. novembra 2005. godine, predstavka broj 67531/01, tačka 44, s daljnjim referencama).

38. Ustavni sud zapaža da je odredbama člana 52. ZVP-a predviđena obaveza suda da, ukoliko je to moguće i ako to neće štetno uticati na zdravlje mentalno bolesnog lica, sasluša i to lice. Ustavni sud zapaža da u postupku donošenja rješenja Osnovnog suda apelant nije lično saslušan pred sudom, te da Osnovni sud, pri tome, nije obrazložio zbog čega apelant nije saslušan. Naime, u osporenoj prvostepenoj odluci Osnovni sud je naveo da je odbio apelantov prijedlog da bude saslušan pred sudom, ali iz daljnjeg obrazloženja sadržanog u toj odluci proizlazi da se taj navod zapravo odnosio na postupak iz prethodne godine, odnosno na postupak u kojem je produženo apelantovo prisilno zadržavanje u periodu od 12. decembra 2023. do 12. decembra 2024. godine. Osim toga, Ustavni sud ponovo podsjeća da „pristup pritvorenika sudiji ne bi trebalo da bude aktiviran prema nahođenju medicinskih službi ili bolničkih vlasti“. Takođe, Ustavni sud podsjeća da je u odlukama koje je donio u predmetima br. AP-2802/24 i AP-1298/22 već utvrdio da je apelantu povrijeđeno pravo iz člana 5. stav (4) Evropske konvencije jer mu nije bilo omogućeno da u razumnom intervalu bude lično saslušan pred Osnovnim sudom.

39. Ustavni sud ističe da, pored velikog značaja koji ima ljudska sloboda koju štiti član

5. Evropske konvencije, u ovom slučaju naročito ima u vidu da se radi o mentalno oboljelom licu koje spada u posebno osjetljivu kategoriju. Stoga, imajući u vidu zakonsku obavezu suda da sasluša mentalno bolesno lice, Ustavni sud smatra da je, upravo zbog tolikog značaja dobra koje se štiti, sud morao „vidjeti i čuti apelanta“, što je propustio učiniti u ovoj fazi postupka. U tom kontekstu, Ustavni sud ukazuje da se insistiranjem na tome da sud „vidi i čuje apelanta“ izbjegava birokratizacija odlučivanja o produženju trajanja zadržavanja na prisilnom liječenju i omogućava se onome ko je lišen slobode da se o tome izjasni. Budući da je apelantu to pravo bilo uskraćeno u postupku donošenja osporenog rješenja Osnovnog suda od 16. januara 2025. godine, Ustavni sud zaključuje da je došlo do povrede apelantovog prava iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav (4) Evropske konvencije.

40. Ustavni sud podsjeća da je, s obzirom na temporalni karakter rješenja o produženju zadržavanja na prisilnom liječenju, u svojoj dosadašnjoj praksi usvojio stav da je u situaciji kada utvrdi da je apelantovo lišavanje slobode po osporenoj odluci redovnog suda rezultiralo povredom prava na ličnu slobodu i bezbjednost dovoljno da utvrdi povredu ustavnog prava i ukaže na učinjene propuste u postupku. Međutim, Ustavni sud napominje da je Osnovni sud obavezan da ukoliko se apelant i dalje bude nalazio u Zavodu u vrijeme prijema ove odluke, a bude predloženo njegovo daljnje prisilno zadržavanje, te provedeni dokazi ne budu izričito ukazivali da će apelantovo saslušanje zaista štetno uticati na njegovo zdravlje, odmah preduzme radnje kojima će omogućiti apelantu djelotvorno saslušanje pred sudom kako bi se poštovale apelantove garancije na ličnu slobodu i bezbjednost.

41. S obzirom na navedeno, odnosno da je apelantu produženo prisilno zadržavanje do 12. decembra 2025. godine, kao i činjenicu da je Ustavni sud u konkretnom slučaju zaključio da je apelantovo lišenje slobode, izuzev u dijelu u kojem je odlučeno o retroaktivnom djelovanju prvostepenog rješenja i zbog toga što apelantu nije omogućeno da se izjasni pred sudom, u skladu s garancijama iz člana 5. stav (1) tačka e) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud u konkretnom slučaju samo deklaratorno utvrđuje povredu u odnosu na osporena rješenja redovnih sudova.

Naknada nematerijalne štete

42. Ustavni sud podsjeća da, prema članu 74. stav (1) Pravila Ustavnog suda, u odluci kojom usvaja apelaciju Ustavni sud može da odredi naknadu na ime nematerijalne štete. Prema članu 74. stav (2) Pravila Ustavnog suda, ako Ustavni sud odredi da je potrebno dodijeliti novčanu naknadu, odrediće je na osnovu pravednosti uzimajući u obzir standarde koji proizlaze iz prakse Ustavnog suda.

43. Imajući u vidu citirane odredbe Pravila, kao i okolnosti konkretnog predmeta, te dosadašnju praksu povodom pitanja naknade nematerijalne štete u ovakvoj vrsti predmeta (vidi, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-2928/13 od 12. februara 2014. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba, te već citirana Odluka broj AP-

2540/20, tač. 45. i 46), Ustavni sud smatra da apelantu treba dosuditi iznos od 1.000,00 KM zbog utvrđenog kršenja ustavnih prava. Navedeni iznos apelantu je dužna da isplati Vlada Republike Srpske, s obzirom na sjedište redovnih sudova pred kojima se vodio ovaj postupak, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke. Ova odluka Ustavnog suda u dijelu koji se odnosi na naknadu nematerijalne štete predstavlja izvršnu ispravu.

c) Ostala prava

44. Apelant je takođe ukazao da su mu osporenim odlukama povrijeđena prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav (1) Evropske konvencije, člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije i člana II/3.m) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2. Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da se suština navoda o povredi tih prava odnosi na povredu prava iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav (1) tačka e) Evropske konvencije. Imajući u vidu činjenice predmeta, apelantove navode i svoje prethodne zaključke, Ustavni sud smatra da je razmotrio glavna pravna pitanja u predmetu, zbog čega neće posebno razmatrati apelantove navode o kršenju ostalih navedenih prava (vidi, mutatis mutandis, Evropski sud, Orašanin protiv Hrvatske, presuda od 21. marta 2023. godine, predstavka broj 24811/16, tačka 19. s daljnjim referencama).

VII.Zaključak

45. Ustavni sud smatra da postoji kršenje prava na slobodu i bezbjednost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. tačka e) i stav 4. Evropske konvencije kada prvostepeno rješenje, koje je potvrđeno drugostepenim rješenjem, u dijelu u kojem je retroaktivno produžena mjera prisilnog zadržavanja na liječenju nije bilo doneseno u rokovima iz odredbi na koje upućuje član 57. ZVP-a, te kada apelantu nije bilo omogućeno da bude saslušan pred Osnovnim sudom.

46. S druge strane, Ustavni sud zaključuje da u preostalom dijelu nema kršenja prava na ličnu slobodu i bezbjednost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. tačka e) Evropske konvencije kada je utvrđeno da su osporena rješenja na osnovu kojih je apelant bio prisilno zadržan na liječenju u Zavodu donesena u postupku koji je u skladu s relevantnim zakonskim odredbama i standardima Evropske konvencije.

47. Na osnovu člana 59. st. (1), (2) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

48. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o meritumu u predmetu AP-1973/25 (Ž.S.) | Sudska praksa | Aktio