Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-757/25 (E. T. i drugi)
Odluka donesena 22. 01. 2026.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Naknada štete
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Marin Vukoja, Larisa Velić, Angelika Nußberger
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-757/25
Apelacija
Odluka o dopustivosti
22. 01. 2026.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednice Valerija Galić i Angelika Nußberger i sudije Ledi Bianku, Marin Vukoja i Larisa Velić, na sjednici održanoj 23. januara 2026. godine, u predmetu broj AP-757/25, rješavajući apelaciju koju su podnijeli Edin Tabaković i Meliha Tabaković, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14, 47/23 i 41/24), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju su podnijeli Edin Tabaković protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 32 0 P 262404 25 Rev od 29. aprila 2025. godine i Meliha Tabaković protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 32 0 P 262404 24 Gž 2 od 20. decembra 2024. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Edin Tabaković i Meliha Tabaković (u daljnjem tekstu: prvoapelant i drugoapelantica ili apelanti), koje zastupa Kenan Elezović, advokat iz Tuzle, podnijeli su 20. februara 2025. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 32 0 P 262404 24 Gž 2 od 20. decembra 2024. godine. Apelanti su 2. jula 2025. godine dopunili apelaciju tako što su dostavili Presudu Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 32 0 P 262404 25 Rev od 29. aprila 2025. godine. Tom presudom odbijena je prvoapelantova revizija, a odbačena kao nedopuštena drugoapelanticina revizija izjavljena protiv navedene presude Kantonalnog suda.
2. Imajući u vidu da je navedenom presudom Vrhovnog suda drugoapelanticina revizija odbačena kao nedopuštena, te da ne predstavlja djelotvoran pravni lijek, Ustavni sud ukazuje da je presuda Kantonalnog suda konačna odluka u odnosu na drugoapelanticu.
3. Presudom Općinskog suda u Tuzli od 29. marta 2024. godine, u ponovnom postupku, odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev apelanata kojim su tražili da se obaveže „Grawe osiguranje“ d.d. (u daljnjem tekstu: tuženi) da prvoapelantu na ime naknade nematerijalne štete, troškova radi nabavke lijekova i troškova prijevoza, novčane rente zbog nemogućnosti napredovanja u poslu i tuđe njege i pomoći isplati novčani iznos naveden u izreci presude, te da drugoapelantici (prvoapelantova majka) na ime naknade materijalne i nematerijalne štete isplati novčani iznos naveden u izreci presude.
4. Presudom Kantonalnog suda od 20. decembra 2024. godine odbijena je žalba apelanata te je potvrđena prvostepena presuda. Kantonalni sud je u obrazloženju presude naveo da je u postupku pred prvostepenim sudom utvrđeno da se dogodila saobraćajna nezgoda, odnosno sudar autobusa osiguranog kod tuženog i putničkog motornog vozila kojim je upravljao prvoapelant. Također je utvrđeno da je prvoapelant u navedenoj saobraćajnoj nezgodi zadobio teške tjelesne povrede, te da iz nalazā i mišljenjā vještakā medicinske struke proizlazi da je posljedica nastalih povreda umanjenje životne aktivnosti od 100%. Zatim je naveo da iz nalaza i mišljenja vještaka saobraćajne struke L. N. proizlazi da je do nezgode došlo tako što je putničko motorno vozilo, kojim je upravljao prvoapelant, prešlo svojim prednjim lijevim dijelom u saobraćajnu traku koja je namijenjena za kretanje vozila iz suprotnog smjera, kojom se kretao autobus. Dalje je naveo da iz navedenog vještačenja proizlazi da je uzrok zbog kojeg je prvoapelant prešao u saobraćajnu traku suprotnog smjera subjektivne prirode, koji se može povezati s nepažnjom. Osim toga, naveo je da iz nalaza i mišljenja vještaka mašinske struke S. M. proizlazi da nema vidljivih tragova kočenja prvoapelanta, a postoje tragovi kočenja osiguranika tuženog, te je naveo da se ne može izjasniti o tehničkoj ispravnosti upravljačkog i kočionog sistema vozila budući da nakon nastanka saobraćajne nezgode nije izvršen vanredni tehnički pregled vozila. Također je ukazao da su za autobus utvrđeni tragovi početka i završetka kočenja, te da je postojala neravnomjerna sila kočenja na svim točkovima i da se vozilo zanijelo u lijevu stranu prema sredini kolovoza. Kantonalni sud je ukazao da je odredbom člana 178. Zakona o obligacionim odnosima propisano da se u slučaju udesa izazvanog motornim vozilom u pokretu, koji je prouzrokovan isključivom krivicom jednog imaoca, primjenjuju pravila o odgovornosti po osnovu krivice. U vezi s tim, ukazao je da iz provedenog saobraćajnog vještačenja slijedi da je elementarni uzrok saobraćajne nezgode bio u tome što je prvoapelant, iako je bio u obavezi da se kreće desnom stranom kolovoza u smjeru kretanja, svojim prednjim lijevim dijelom prešao u saobraćajnu traku koja je namijenjena za kretanje vozila iz suprotnog smjera, a na strani osiguranika tuženog nema niti jednog propusta. Slijedom navedenog, Kantonalni sud je zaključio da je prvostepeni sud pravilno postupio kada je odbio tužbeni zahtjev apelanata.
5. Presudom Vrhovnog suda od 29. aprila 2025. godine odbijena je prvoapelantova revizija izjavljena protiv drugostepene presude, a drugoapelanticina revizija je odbačena. Vrhovni sud je u obrazloženju osporene presude naveo da je drugostepeni sud u svojoj odluci pravilno zaključio da je prvostepeni sud sve izvedene dokaze, pa tako i nalaz i mišljenje vještaka saobraćajne struke, cijenio u skladu s odredbom člana 8. Zakona o parničnom postupku. Zatim je ukazao da je drugostepeni sud u svojoj odluci naveo jasne i logične razloge zbog čega je prihvatio nalaz i mišljenje vještaka saobraćajne struke, zaključujući da u konkretnom slučaju nema doprinosa, niti odgovornosti osiguranika tuženog u nastanku saobraćajne nezgode. Pri tome je naveo da sama okolnost da je vještak mašinske struke u svom nalazu naveo da tragovi kočenja ukazuju da je najvjerovatnije u tom momentu bio neispravan kočioni sistem autobusa nije dokaz, kako to tvrdi prvoapelant, da je navedenim nalazom i mišljenjem tog vještaka potvrđena i dokazana isključiva odgovornost osiguranika tuženog za nastanak saobraćajne nezgode. Naime, istakao je da je nalazom i mišljenjem vještaka saobraćajne struke N. L., čiji je zadatak bio da utvrdi uzrok nastanka saobraćajne nezgode, utvrđeno da tehnička neispravnost kočionog sistema, ako je i postojala, nije imala udjela, niti je uzrok nastanka konkretne saobraćajne nezgode. Zatim je Vrhovni sud naveo da je u postupku koji je prethodio donošenju pobijane odluke drugostepeni sud rješenjem ukinuo prvostepenu presudu i predmet vratio na ponovno suđenje. U vezi s tim, ukazao je da je vještak saobraćajne struke B. Dž. u međuvremenu preminuo, te da stoga nije mogao biti pozvan na glavnu raspravu, slijedom čega je prvostepeni sud pravilno postupio kada je, uz saglasnost parničnih stranaka, odredio novo vještačenje posredstvom vještaka saobraćajne struke N. L. S obzirom na to, naveo je da je bespredmetno apelantovo pozivanje na nalaz i mišljenje vještaka B. Dž., koji nije kao dokaz ni izveden na glavnoj raspravi, kao i pozivanje na rješenje drugostepenog suda kojim je ukinuta ranije donesena prvostepena presuda. Pri tome je ukazao da prvostepeni sud u ponovnom postupku nije dužan usvojiti pravno shvatanje drugostepenog suda, već je samo dužan izvesti pravne radnje i raspraviti sporna pitanja na koja je upozorio drugostepeni sud u svom rješenju saglasno odredbi člana 228. Zakona o parničnom postupku. Imajući u vidu navedeno, Vrhovni sud je ukazao da su nižestepeni sudovi pravilno zaključili da je prvoapelantov tužbeni zahtjev neosnovan. Konačno, naveo je da je drugoapelanticina revizija nedopuštena jer ne prelazi imovinski cenzus iz člana 237. stav 2. Zakona o parničnom postupku.
6. Apelanti se pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelanti, u suštini, ponavljaju navode koje su iznosili i tokom postupka pred redovnim sudovima, te smatraju da su redovni sudovi pri donošenju osporenih odluka pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili relevantne propise. Naročito osporavaju nalaz i mišljenje vještaka saobraćajne struke N. L., te ističu da drugostepena odluka ne zadovoljava pravne standarde obrazložene sudske odluke. Također navode da je odlučenje u konkretnom predmetu u suprotnosti sa stavom koji je Kantonalni sud zauzeo u istom predmetu u rješenju od 16. decembra 2021. godine, kojim je povodom žalbe predmet vraćen prvostepenom sudu na ponovno suđenje, te stavom koji je Kantonalni sud zauzeo u Odluci broj 32 0 Rs 310377 20 Rsž od 13. januara 2021. godine. Osim toga, apelanti se pozivaju na povredu prava na porodični život iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije i na kršenje zabrane diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije, ali te navode nisu posebno obrazlagali niti argumentirali, već su ih zasnovali na istim tvrdnjama koje su iznijeli u odnosu na kršenje prava na pravično suđenje.
7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:b)Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi: (4)Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
8. Ustavni sud podsjeća da u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj praksi i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i te povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji s dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. januara 2018. godine, predstavka broj 48657/16, tačka 43, Khudunts protiv Azerbejdžana, odluka od 26. februara 2019. godine, predstavka broj 74628/16, tačka 32, te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine, tačka 9, dostupna na www.ustavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, predstavka broj 5503/02, tačka 21, i Dumlu protiv Turske, odluka od 20. aprila 2021. godine, predstavka broj 65159/17, tačka 27), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine (vidi Evropski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. novembra 2008. godine, predstavka broj 34379/03).
9. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili relevantne propise. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je, prema praksi Evropskog suda, prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ističe da ne treba postupati kao sud „četvrte instance“, te da stoga neće, prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije (kojem korespondira član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine), dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili „očigledno nerazumnim“ (vidi Evropski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, predstavka broj 52871/13, tačka 23. s daljnjim referencama). Takvu praksu dosljedno slijedi i Ustavni sud u odnosu na odluke redovnih sudova (vidi, između ostalih, Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP-
4033/20 od 22. juna 2022. godine, tač. od 42. do 45. s daljnjim referencama, objavljenu na www.ustavnisud.ba).
10. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženju osporenih odluka dali relevantne razloge za svoje odlučenje, kako u pogledu utvrđenih činjenica tako i u pogledu primjene prava, zbog čega se ne može reći da su takva utvrđenja proizvoljna ili očigledno nerazumna. Naime, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud naveo jasne i logične razloge u pogledu ocjene nalaza i mišljenja vještaka saobraćajne struke, zaključujući da u konkretnom slučaju nema doprinosa niti odgovornosti osiguranika tuženog u nastanku saobraćajne nezgode, o čemu se izjasnio i Vrhovni sud prilikom odlučivanja o reviziji. Također, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud, odlučujući o identičnim apelantovim navodima, jasno ukazao da prvostepeni sud nije dužan usvojiti pravno shvatanje drugostepenog suda, već je samo dužan izvesti pravne radnje i raspraviti sporna pitanja na koja je upozorio drugostepeni sud u svom rješenju, slijedom čega je zaključio da je neosnovano prvoapelantovo pozivanje na drugostepenu odluku donesenu u prethodno vođenom postupku. U pogledu navoda apelanata da je odlučenje u konkretnom predmetu u suprotnosti sa stavom koji je Kantonalni sud zauzeo u Odluci broj 32 0 Rs 310377 20 Rsž od 13. januara 2021. godine, Ustavni sud zapaža da apelanti nisu dostavili odluku redovnog suda na koju se pozivaju u apelaciji, zbog čega Ustavni sud ne može ispitati navode apelanata iznesene u tom pravcu. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ne postoji bilo šta što bi ukazalo na kršenje prava na pravično suđenje. Apelanti se pozivaju i na kršenje prava na imovinu i prava na porodični život. Međutim, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ništa ne ukazuje da je njihovo pravo na imovinu i porodični život došlo u pitanje na način koji bi vodio potrebi da Ustavni sud to pravo posebno ispita prema standardima iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i člana 8. Evropske konvencije, niti su u apelaciji pruženi dokazi iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno.
11. Konačno, Ustavni sud ukazuje da član 14. Evropske konvencije nije nezavisan nego ima važnu ulogu u nadopunjavanju ostalih odredaba Evropske konvencije i njenih protokola (vidi Evropski sud, Oreščanin protiv Hrvatske, odluka od 7. februara 2023. godine, predstavke br. 19544/15 i 44792/16, tačka 21). Imajući u vidu prethodna razmatranja Ustavnog suda, kao i činjenicu da apelanti nisu dostavili nikakav dokaz kojim bi mogli učiniti vjerovatnim da su u postupku diskriminirani po nekom od zabranjenih osnova u vezi s uživanjem prava iz Evropske konvencije, niti da to proizlazi iz predočenih dokumenata, Ustavni sud te navode neće razmatrati.
12. Imajući u vidu sve navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda, kao i stavove navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata pokreću ustavna pitanja na koja se pozivaju, odnosno ništa što ukazuje da imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ti navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
13. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
14. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman