Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2611/22 (M. R. i drugi)
Odluka donesena 16. 04. 2026.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Pravično suđenje - razuman rok
- Neiscrpljivanje pravnih lijekova
- Eksproprijacija
- Naknada
- Vanparnični postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić, Angelika Nußberger
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2611/22
Apelacija
Odluka o dopustivosti
16. 04. 2026.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednice Valerija Galić i Angelika Nußberger i sudije Helen Keller, Ledi Bianku, Marin Vukoja i Larisa Velić, na sjednici održanoj 16. aprila 2026. godine, u predmetu broj AP-2611/22, rješavajući apelaciju Miroslava Radanovića i Zagorke Radanović, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (3) tačka m) i stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14, 47/23 i 41/24), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Miroslava Radanovića i Zagorke Radanović podnesena protiv Rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 V 078488 22 Rev od 5. aprila 2022. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Miroslava Radanovića i Zagorke Radanović podnesena zbog nedonošenja odluke u razumnom roku u vanparničnom postupku okončanom Rješenjem Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 V 078488 22 Rev od 5. aprila 2022. godine zbog neiscrpljivanja pravnih lijekova mogućih prema zakonu.
OBRAZLOŽENJE
1. Miroslav Radanović i Zagorka Radanović (u daljnjem tekstu: apelanti), koje zastupa Dragana Blagojević, advokat iz Gradiške, podnijeli su 8. jula 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 71 0 V 078488 22 Rev od 5. aprila 2022. godine, Rješenja Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 V 078488 21 Gž 3 od 24. decembra 2021. godine i Rješenja Osnovnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 71 0 V 078488 20 V 3 od 28. aprila 2021. godine.
2. Rješenjem Republičke uprave za geodetske i imovinsko-pravne poslove Banjaluka od 20. novembra 2009. godine eksproprisane su nepokretnosti apelanata – poljoprivredno zemljište, radi izgradnje autoputa Banjaluka – Gradiška – Mahovljanska petlja. S obzirom na to da stranke nisu postigle sporazum o naknadi pred organom uprave, predmet je dostavljen sudu da o tome odluči u vanparničnom postupku, na osnovu člana 70. stav 1. Zakona o eksproprijaciji.
3. Rješenjem Osnovnog suda broj 71 0 V 078488 20 V 3 od 28. aprila 2021. godine određena je naknada za eksproprisane nepokretnosti u iznosu od 228.952,20 KM, te je Republika Srpska (u daljnjem tekstu: predlagač) obavezna da tu naknadu isplati apelantima sa zakonskim zateznim kamatama i troškovima postupka. Odbijen je zahtjev apelanata za isplatu naknade za korektivni faktor. Osnovni sud je u obrazloženju, na osnovu nalaza i mišljenja vještaka poljoprivredne struke, utvrdio da su nepokretnosti apelanata u vrijeme donošenja rješenja o eksproprijaciji imale karakter poljoprivrednog zemljišta. U vezi s tim je ukazao da je članom 3. stav 2. Zakona o poljoprivrednom zemljištu propisano da se poljoprivrednim zemljištem smatra i zemljište kojem je planskim aktima RS, opština i gradova određena druga namjena, sve dok se za to zemljište ne plati naknada za promjenu namjene u postupku privođenja planiranoj namjeni. S obzirom na to, Osnovni sud je zaključio da apelantima pripada naknada u visini tržišne vrijednosti poljoprivrednog zemljišta bez obzira na to što je u međuvremenu izmijenjen regulacioni plan prema kojem se sporno zemljište nalazi u obuhvatu građevinskog zemljišta. Slijedom navedenog, apelantima je dosudio naknadu tržišne vrijednosti zemljišta u iznosu od 228.952,20 KM, utvrđenog na osnovu nalazā i mišljenjā vještakā poljoprivredne i šumarske struke, na osnovu čl. 2, 12, 54, 60. i 61. Zakona o eksproprijaciji. Konačno, Osnovni sud je ocijenio neosnovanim zahtjev apelanata za isplatu naknade za korektivni faktor, uz obrazloženje da apelanti nisu dostavili dokaze da su ispunjeni uslovi iz člana 55. Zakona o eksproprijaciji.
4. Rješenjem Okružnog suda broj 71 0 V 078488 21 Gž 3 od 24. decembra 2021. godine djelimično je usvojena žalba apelanata i prvostepeno rješenje je preinačeno na način da je predlagač obavezan da apelantima isplati naknadu u iznosu od 231.952,20 KM umjesto iznosa od 228.952,20 KM. Djelimično je usvojena i žalba predlagača i prvostepeno rješenje je preinačeno tako što je odbijen zahtjev apelanata za naknadu troškova postupka. Žalbe stranaka u preostalom dijelu su odbijene. Okružni sud je u obrazloženju ukazao da je u pogledu namjene eksproprisanih nepokretnosti vezan rješenjem o eksproprijaciji kojim je zemljište eksproprisano kao poljoprivredno – njiva 3. klase i šumsko zemljište 5. klase. Stoga je podržao zaključak prvostepenog suda da apelantima pripada naknada u visini tržišne vrijednosti poljoprivrednog zemljišta bez obzira na to što se sada nalazi u obuhvatu građevinskog zemljišta. Okružni sud je dalje naveo da iz nalazā i mišljenjā vještakā poljoprivredne i šumarske struke proizlazi da vrijednost eksproprisanog zemljišta s naknadom za zasade šljiva i procijenjenom vrijednosti drvne mase i izgubljenog prirasta iznosi ukupno 231.952,20 KM, a ne 228.952,20 KM. Konačno, Okružni sud je ukazao da je predlagač u upravnom postupku ponudio apelantima naknadu u većem iznosu od onog utvrđenog u ovom postupku, zbog čega je postupak bespotrebno vođen, pa apelantima ne pripada pravo na naknadu troškova postupka, shodno članu 161. Zakona o vanparničnom postupku.
5. Rješenjem Vrhovnog suda broj 71 0 V 078488 22 Rev od 5. aprila 2022. godine odbijene su revizije koje su apelanti i predlagač izjavili protiv drugostepenog rješenja. Vrhovni sud je u obrazloženju ocijenio neosnovanim navode apelanata da eksproprisane nepokretnosti imaju karakter građevinskog zemljišta i da im zbog toga pripada veća naknada. U vezi s tim je istakao da iz rješenja o eksproprijaciji i zapisnika sačinjenih u postupku sporazumijevanja o pravičnoj naknadi proizlazi da je eksproprisano poljoprivredno zemljište. Vrhovni sud je ukazao da su apelanti imali mogućnost da pobijaju rješenje o eksproprijaciji ukoliko su smatrali da kultura (namjena) eksproprisanih nepokretnosti nije pravilno utvrđena. Dalje je podržao stav da poljoprivredno zemljište ne postaje građevinskim samim donošenjem planskog akta opštine ili grada, već kad se privede krajnjoj namjeni uz plaćanje odgovarajuće naknade, shodno članu 3. stav 2. Zakona o poljoprivrednom zemljištu. Stoga je ocijenio neosnovanim tvrdnje apelanata da činjenica da je eksproprisano građevinsko zemljište proizlazi iz čl. 3, 5, 13. i 14. Zakona o građevinskom zemljištu, iako je kao takvo predviđeno regulacionim planom. Pri tome je istakao da je novi regulacioni plan i donesen radi izgradnje autoputa, zbog čega su nepokretnosti apelanata i eksproprisane. Konačno, Vrhovni sud je podržao odluku nižestepenih sudova o troškovima postupka uz obrazloženje da je donesena pravilnom primjenom člana 161. Zakona o vanparničnom postupku.
6. Apelanti smatraju da je osporenim odlukama povrijeđeno njihovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te zabrana diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. U vezi s tim, apelanti navode da su sudovi proizvoljno primijenili materijalno pravo i da su propustili da primijene član 2. Zakona o građevinskom zemljištu, te ističu da im je eksproprisano građevinsko zemljište. Navode i da im je u istom postupku dosuđena naknada za građevinsko zemljište rješenjem Osnovnog suda od 27. avgusta 2009. godine. Osim toga, apelanti navode da je postupak vođen deset godina, zbog čega smatraju da im je povrijeđeno pravo na suđenje u razumnom roku. Zahtijevali su da im Ustavni sud po tom osnovu dosudi naknadu u iznosu od 20.000 KM.
7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (3) tačka m) i stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: b)Ustavni sud ima i apelacionu nadležnost nad pitanjima po ovom Ustavu, koja proističu iz presude svakog suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (3) tačka m) i stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi: (3) Apelacija nije dopustiva ako postoji neki od sljedećih slučajeva:
m) apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće po zakonu. (4)Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu da opravdaju tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja prava zaštićenih Ustavom, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
a) Pravo na pravično suđenje
U odnosu na osporenu odluku
8. Ustavni sud podsjeća da u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj praksi i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koja štiti Ustav Bosne i Hercegovine i te povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji s dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. januara 2018. godine, predstavka broj 48657/16, tačka 43, Khudunts protiv Azerbejdžana, odluka od 26. februara 2019. godine, predstavka broj 74628/16, tačka 32, te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine, tačka 9, dostupna na www.ustavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, predstavka broj 5503/02, tačka 21. i Dumlu protiv Turske, odluka od 20. aprila 2021. godine, predstavka broj 65159/17, tačka 27), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine (vidi Evropski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. novembra 2008. godine, predstavka broj 34379/03).
9. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili relevantne propise. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je, prema praksi Evropskog suda, prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ističe da ne treba postupati kao sud „četvrte instance“ te da stoga neće, prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije (kojem korespondira član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine), dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili „očigledno nerazumnim“ (vidi Evropski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, predstavka broj 52871/13, tačka 23. s daljnjim referencama). Takvu praksu dosljedno slijedi i Ustavni sud u odnosu na odluke redovnih sudova (vidi, između ostalih, Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP-4033/20 od 22. juna 2022. godine, tač. od 42. do 45. s daljnjim referencama, objavljenu na www.ustavnisud.ba).
10. Ustavni sud smatra da su redovni sudovi dali relevantne i dovoljne razloge za zaključak da apelantima, shodno relevantnim odredbama Zakona o poljoprivrednom zemljištu i Zakona o eksproprijaciji, pripada naknada za eksproprisane nepokretnosti u visini tržišne vrijednosti poljoprivrednog, a ne građevinskog zemljišta. Takve razloge Ustavni sud ne smatra proizvoljnim niti „očigledno nerazumnim“. Pri tome, Ustavni sud zapaža da apelanti u apelaciji ponavljaju navode da je eksproprisano građevinsko zemljište i da im stoga pripada veća naknada. Međutim, redovni sudovi su razmotrili te navode i jasno ukazali zašto oni u okolnostima konkretnog slučaja ne mogu dovesti do drugačijeg ishoda konkretnog postupka. Osim toga, Ustavni sud podsjeća da stav sudova da poljoprivredno zemljište ne postaje građevinskim samim donošenjem planskog akta opštine ili grada, već kad se privede krajnjoj namjeni uz plaćanje odgovarajuće naknade i da je prilikom utvrđivanja namjene eksproprisanih nepokretnosti sud vezan rješenjem o eksproprijaciji, korespondira praksi Ustavnog suda o ovom pitanju (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-
2342/19 od 12. januara 2021. godine, tač. 43. i 44, dostupna na www.ustavnisud.ba). Stoga Ustavni sud smatra da pozivanje apelanata na rješenje Osnovnog suda od 27. avgusta 2009. godine, na koje su se pri tome prvi put pozvali u postupku pred Ustavnim sudom, ne može dovesti do drugačijeg ishoda konkretnog postupka. Konačno, osim navoda u vezi sa suđenjem u razumnom roku, apelanti ne navode niti Ustavni sud zapaža da je u sprovedenom postupku prekršena neka procesna garancija iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije na njihovu štetu. Stoga Ustavni sud smatra da su navodi apelanata o kršenju prava na pravično suđenje očigledno (prima facie) neosnovani, osim navoda o pravu na suđenje u razumnom roku koje će posebno ispitati.
U odnosu na dužinu trajanja postupka
11. Prema pravilu o iscrpljivanju pravnih lijekova, apelant mora da dođe do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na posljednji pravni lijek koji je djelotvoran i adekvatan da ispita nižestepenu odluku kako u činjeničnom tako i u pravnom pogledu. Pri tome, apelant odlučuje o tome da li će koristiti pravni lijek bez obzira na to da li je riječ o redovnom ili vanrednom pravnom lijeku. Odluka kojom je pravni lijek odbačen zato što apelant nije ispunio formalne zahtjeve pravnog lijeka (rok, plaćanje taksi, forma ili ispunjenje drugih zakonskih uslova) ne može se smatrati konačnom. Korišćenje takvog pravnog lijeka ne prekida rok od 60 dana propisan članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda (vidi Ustavni sud, odluke br. AP-283/03 od 14. oktobra 2004. godine i AP-106/04 od 18. januara 2005. godine).
12. Ustavni sud zapaža da je apelacija podnesena nakon 1. januara 2021. godine, odnosno nakon stupanja na snagu Zakona o zaštiti prava na suđenje u razumnom roku („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 99/20), koji propisuje pravna sredstva za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku pred sudovima u Republici Srpskoj. Ustavni sud podsjeća da Zakon o zaštiti prava na suđenje u razumnom roku pred sudovima u Republici Srpskoj predstavlja efektivan pravni lijek koji apelanti, u skladu s principom supsidijarnosti, treba da iskoriste prije podnošenja apelacije Ustavnom sudu (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-2406/22 od 19. i 20. januara 2023. godine, dostupna na internet stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).
13. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je apelacija podnesena godinu dana nakon stupanja na snagu navedenog zakona. Međutim, apelanti nisu, shodno odredbama člana 6. i 21. Zakona o zaštiti prava na suđenje u razumnom roku, prije podnošenja apelacije podnijeli redovnim sudovima pred kojima se postupak vodio zahtjev za ubrzanje postupka s ciljem zaštite prava na suđenje u razumnom roku, odnosno tužbu za utvrđivanje povrede prava na suđenje u razumnom roku i zadovoljenje. Dakle, apelanti su propustili da iscrpe efikasne pravne lijekove propisane navedenim zakonom, pa se podnesena apelacija ne može razmatrati.
b) Ostali navodi
14. Apelanti su se pozvali i na kršenje prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Ustavni sud ukazuje da su apelanti lišeni imovine na osnovu relevantnih odredbi Zakona o eksproprijaciji radi izgradnje autoputa i da im je za to isplaćena naknada u visini tržišne vrijednosti eksproprisanih nepokretnosti. Stoga Ustavni sud smatra da je lišenje imovine bilo zakonito i u javnom interesu, te da je postignuta ravnoteža između prava apelanata na imovinu i javnog interesa. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da su navodi apelanata o kršenju prava na imovinu očigledno (prima facie) neosnovani.
15. Apelanti su se pozvali i na povredu zabrane diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da član 14. Evropske konvencije nije nezavisan, nego ima važnu ulogu u nadopunjavanju ostalih odredbi Evropske konvencije i njenih protokola (vidi Evropski sud, Oreščanin protiv Hrvatske, odluka od 7. februara 2023. godine, predstavke br. 19544/15 i 44792/16, tačka 21). Imajući u vidu prethodna razmatranja Ustavnog suda, kao i činjenicu da apelanti nisu dostavili nikakav dokaz koji bi mogao učiniti vjerovatnim da su u postupku diskriminisani po nekom od zabranjenih osnova u vezi s uživanjem prava iz Evropske konvencije, niti da to proizlazi iz predočenih dokumenata, Ustavni sud te navode neće razmatrati.
16. Imajući u vidu sve navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda, kao i stavove navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ničega što ukazuje da navodi apelanata pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ničega što ukazuje da imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga Ustavni sud zaključuje da su ti navodi očigledno (prima facie)neosnovani.
17. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (3) tačka m) i stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu, odnosno ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
18. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman