Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-698/24 (B.M.)

Odluka donesena 22. 01. 2026.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Apelacija preuranjena
  • Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
  • Izvršenje
  • Izvršni postupak
  • Proporcionalnost
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Marin Vukoja, Larisa Velić, Angelika Nußberger

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-698/24

Apelacija

Odluka o dopustivosti

22. 01. 2026.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednice Valerija Galić i Angelika Nußberger i sudije Ledi Bianku, Marin Vukoja i Larisa Velić, na sjednici održanoj 23. januara 2026. godine, u predmetu broj AP-698/24, rješavajući apelaciju koju je podnijela B. M., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (3) tačka h) i stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14, 47/23 i 41/24), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnijela B. M. zbog dužine trajanja izvršnog postupka koji se vodi pred Općinskim sudom u Mostaru u predmetu broj 58 0 I 204388 23 I 2, protiv Rješenja Kantonalnog suda u Mostaru broj 58 0 I 204388 24 Gž od 31. oktobra 2024. godine i Rješenja Kantonalnog suda u Mostaru broj 58 0 I 212155 25 Gž 2 od 18. novembra 2025. godine u odnosu na navode o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna s Ustavom Bosne i Hercegovine.

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnijela B. M. zbog dužine trajanja izvršnog postupka koji se vodi pred Općinskim sudom u Mostaru u predmetu broj 58 0 I 204388 23 I 2, protiv Rješenja Kantonalnog suda u Mostaru broj 58 0 I 204388 24 Gž od 31. oktobra 2024. godine na navode o povredi prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. B. M. (u daljnjem tekstu: apelantica) podnijela je 8. februara 2024. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) zbog dužine trajanja izvršnog postupka koji se vodi pred Općinskim sudom u Mostaru u predmetu broj 58 0 I 204388 23 I 2 i protiv Rješenja Općinskog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: prvostepeni sud) broj 58 0 I 204388 23 I 2 od 7. septembra 2023. godine. Apelantica je dopisima od 5. aprila, 18. juna, 18. septembra i 16. decembra 2024. godine, te od 3. i 12. februara i 7. septembra 2025. godine dopunila apelaciju tako što je dopunila navode apelacije te dostavila i osporila Rješenje Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 58 0 I 204388 24 Gž od 31. oktobra 2024. godine, Rješenje prvostepenog suda broj 58 0 I 212155 19 I od 20. juna 2025. godine i Rješenje Kantonalnog suda broj 58 0 I 212155 25 Gž 2 od 18. novembra 2025. godine.

Izvršni postupak u predmetu broj 58 0 I 204388 23 I 2

2. Rješenjima (dva rješenja) Osnovnog suda u Trebinju, Odjeljenje u Nevesinju, od 17. jula 2017. godine obavezana je apelantica da O. M. naknadi troškove postupka u iznosu od po 5.982,00 KM.

3. Rješenjem o izvršenju prvostepenog suda od 3. maja 2023. godine, po prijedlogu tražioca izvršenja O. M., protiv apelantice kao izvršenika, na osnovu pravosnažnih i izvršnih isprava – navedenih rješenja od 17. jula 2017. godine, određeno je izvršenje na apelanticinom suvlasničkom dijelu od ½ nekretnine.

4. Rješenjem prvostepenog suda od 7. septembra 2023. godine, koje je potvrđeno osporenim rješenjem Kantonalnog suda, odbijen je apelanticin prigovor protiv rješenja o izvršenju i to rješenje održano na snazi. Kantonalni sud je obrazložio svoju odluku navodeći da se O.M. nalazi u materijalnopravnom odnosu s apelanticom na osnovu izvršnih rješenja od 17. jula 2017. godine, a da punomoćnici O.M. nastupaju u ime O.M. kao apelanticinog povjerioca. Kako advokatska kancelarija u kojoj su zaposleni punomoćnici O.M. nije stranka u izvršnom postupku, već su samo njeni advokati punomoćnici O.M., zaključio je da su neosnovani apelanticini navodi u kojima se poziva na subjektivne granice pravosnažnosti i djelovanja navedenih izvršnih isprava., Ukazao je da su, prema pravnom stavu Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine iz Odluke broj 65 0 I 6400970 18 Spp 3 od 19. oktobra 2018. godine, punomoćnici tražioca izvršenja ovlašteni da u izvršnom postupku prime od izvršenika izmirenje duga koji se odnosi na troškove postupka tražiocu izvršenja dosuđene izvršnim ispravama, kao i da prime novac i novčane vrijednosti putem svog računa. Istakao je da to ne znači da su punomoćnici O.M. u materijalnopravnom odnosu s apelanticom jer taj novac primaju u ime i za račun O.M., tačnije taj novac će na posljetku pripasti O. M..

Izvršni postupak u predmetu broj 58 0 I 212155 19 I

5. O. M. podnijela je 12. augusta 2019. godine prijedlog za izvršenje protiv apelantice na osnovu izvršne isprave - pravosnažne presude prvostepenog suda od 6. juna 2018. godine, koja je djelimično preinačena u odnosu na troškove postupka presudom drugostepenog suda od 29. maja 2019. godine, tako da su dosuđeni troškovi parničnog postupka u iznosu od 12.055,80 KM (umjesto iznosa od 10.740,00 KM). O.M. je predložila da se izvršenje provede procjenom i prodajom apelanticinog suvlasničkog dijela na nekretnini i namirenjem O.M. iz iznosa dobivenog prodajom.

6. Rješenjem o izvršenju prvostepenog suda od 6. aprila 2020. godine određeno je predloženo izvršenje. Rješenjem prvostepenog suda od 15. oktobra 2020. godine, koje je potvrđeno rješenjem Kantonalnog suda od 14. juna 2023. godine, odbijen je apelanticin prigovor i potvrđeno rješenje o izvršenju.

7. Rješenjem prvostepenog suda od 20. juna 2025. godine utvrđeno je da je u toj pravnoj stvari zastarjelo pravo na naplatu sudske takse na prijedlog i rješenje o izvršenju u iznosu od 450,00 KM od tražioca izvršenja O. M.

8. Rješenjem Kantonalnog suda od 18. novembra 2025. godine odbačena je kao nedopuštena apelanticina žalba protiv rješenja prvostepenog suda od 20. juna 2025. godine. Sud je obrazložio rješenje ukazujući da je O. M. obveznica plaćanja sudske takse, shodno članu 2. Zakona o sudskim taksama Hercegovačko neretvanskog kantona (u daljnjem tekstu: Zakona o sudskim taksama HNK). Istakao je da je O.M., na osnovu člana 3. stav 1. Zakona o sudskim taksama HNK, bila dužna da dostavi sudu dokaz o plaćenoj taksi u momentu podnošenja prijedloga za izvršenje, odnosno donošenja rješenja o izvršenju po pozivu suda, što je ona propustila. Istakao je da prvostepeni sud nije postupio u skladu sa članom 19. Zakona o sudskim taksama HNK i obvezao O.M. da plati taksu u roku osam dana od dana podnošenja prijedloga za izvršenje odnosno prijema rješenja o izvršenju, a ni u kasnijem toku postupka sve do dana donošenja rješenja od 20. juna 2025. godine. Ukazao je da je članom 8. Zakona o sudskim taksama HNK propisano da pravo na naplatu takse zastarijeva u roku od dvije godine od dana nastanka taksene obveze. Imajući u vidu datum podnošenja prijedloga za izvršenje i donošenja rješenja o izvršenju, zaključio je da je u momentu donošenja rješenja od 20. juna 2025. godine nastupila zastarjelost plaćanja sudske takse na prijedlog i rješenje o izvršenju. Napomenuo je da je rješenje od 20. juna 2025. godine procesno rješenje i da je O.M. obveznica plaćanja navedenih taksi, a ne apelantica i da na apelanticu nije prenesena ova obveza, niti se apelantica može teretiti za troškove koje nije imala O.M. Stoga je zaključio da apelantica nema pravnog interesa da pobija rješenje od 20. juna 2025. godine, jer ne postiže nikakvu pravnu korist eventualnim usvajanjem žalbe.

9. Apelantica se pozvala na povredu prava na pravično suđenje, uključujući i pravo na suđenje u razumnom roku kao segment prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije i na kršenje zabrane diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Apelantica, u suštini, smatra da su redovni sudovi pri donošenju osporenih odluka pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili relevantne propise. Naročito ističe da sud u izvršnom postupku pomaže nezakonito bogaćenje advokatske kancelarije čiji su advokati kao punomoćnici tražioca izvršenja prilikom sastavljanja prijedloga za izvršenje tražili da se novac koji se dobije prodajom apelanticinog suvlasničkog dijela nekretnine uplati na bankovni račun njihove advokatske kancelarije. Apelantica ističe da tražilac izvršenja nije ugovorom o prijenosu potraživanja prenio svoje potraživanje koje ima prema apelantici na tu advokatsku kancelariju. Apelantica tvrdi da joj je sud rješenjem o izvršenju od 6. aprila 2020. godine stavio na teret sudske takse s kamatama, koje tražiteljica izvršenja nije platila. Također navodi da konkretni izvršni postupak traje predugo i da još uvijek nije okončan, zbog čega traži naknadu nematerijalne štete.

10. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (3) tačka h) i stav (4) Pravila Ustavnog suda.

11. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

b) Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

12. Član 18. stav (3) tačka h) i stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi: (3) Apelacija nije dopustiva ako postoji neki od sljedećih slučajeva:

h) apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom; (4) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

Dopustivost ratione materiae u odnosu na Rješenje Kantonalnog suda broj 58 0 I 212155 25 Gž 2 od 18. novembra 2025. godine i Rješenje Kantonalnog suda broj 58 0 I 204388 24 Gž od 31. oktobra 2024. godine u pogledu navoda o povredi prava na pravično suđenje i prava na djelotvoran pravni lijek

U odnosu na Rješenje Kantonalnog suda broj 58 0 I 212155 25 Gž 2 od 18. novembra 2025. godine

13. Ustavni sud podsjeća da je u svojoj dosadašnjoj praksi jasno ukazao da je član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjiv kada se radi o odlučivanju o „građanskim pravima i obavezama“ ili kada je odluka koja je u postupku donesena odlučujuća za utvrđivanje „građanskih prava i obaveza“ (vidi, Ustavni sud, između ostalih, odluke o dopustivosti br. AP-739/07 od 17. septembra 2009. godine, AP-766/12 od 22. oktobra 2013. godine i AP-1466/16 od 22. marta 2017. godine, dostupne na web-stranici Ustavnog suda, www.ustavnisud.ba). Ustavni sud ukazuje da apelantica osporava rješenje redovnog suda od 18. novembra 2025. godine doneseno u postupku u kojem su redovni sudovi odlučivali samo o procesnim pitanjima, tj. o zastari naplate sudskih taksi i o procesnoj dopustivosti žalbe. S obzirom na to, Ustavni sud zaključuje da u konkretnom slučaju nije raspravljano o apelanticinim „građanskim pravima ili obavezama“ u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Također, Ustavni sud zaključuje da se nije odlučivalo ni o njenom pravu na „imovinu“ u smislu člana

1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, već samo o procesnim pitanjima, kako je to već navedeno.

14. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud zaključuje da član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. stav 1. Evropske konvencije, te član II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju nisu primjenjivi u konkretnom slučaju, pa slijedi da su apelanticini navodi u vezi sa povredom prava na pravično suđenje i prava na imovinu ratione materieinkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

15. Imajući u vidu da su apelanticini navodi o kršenju člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije ratione materiae inkompatibilni s Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavni sud ukazuje da su stoga i navodi o povredi prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije (kao akcesornog prava) u vezi s pravom na pravično suđenje ratione materiae inkompatibilni s Ustavom Bosne i Hercegovine. U odnosu na rješenje Kantonalnog suda broj 58 0 I 204388 24 Gž od 31. oktobra 2024. godine

16. Ustavni sud ukazuje da se u konkretnom slučaju radi o izvršnom postupku u kojem apelantica ima svojstvo izvršenika, te se stoga postavlja pitanje primjenjivosti člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Naime, Ustavni sud podsjeća na svoj principijelan stav o neprimjenjivosti člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije na izvršni postupak u situaciji kada apelaciju podnosi izvršenik, odnosno lice protiv kojeg se provodi izvršenje. Međutim, Ustavni sud isto tako podsjeća na svoj stav da su član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjivi u situaciji kada se u izvršnom postupku utvrđuju nova građanska prava i obaveze (vidi Ustavni sud, Odluka broj U-

21/02 od 26. marta 2004. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba).

17. U konkretnom slučaju, osporenim rješenjem Kantonalnog suda se odlučivalo o ispunjenosti zakonskih uvjeta da se protiv apelantice provede prinudno izvršenje na osnovu izvršne isprave. Ustavni sud ukazuje da u tom postupku nisu utvrđivana apelanticina „nova građanska prava ili obaveze“, već da su ona utvrđena izvršnom ispravom. Stoga, Ustavni sud zaključuje da u konkretnom slučaju apelantica ne uživa zaštitu i garancije iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, pa je apelacija u tom dijelu ratione materiae inkompatibilna s Ustavom Bosne i Hercegovine.

18. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud zaključuje da član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. stav 1. Evropske konvencije nije primjenjiv u konkretnom slučaju, pa slijedi da su apelanticini navodi u vezi s povredom prava na pravično suđenje, a time i njeni navodi o povredi prava na suđenje u razumnom roku kao segment prava na pravično suđenje ratione materiae inkompatibilni s Ustavom Bosne i Hercegovine.

19. Imajući u vidu da su apelanticini navodi o kršenju člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije ratione materiae inkompatibilni s Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavni sud ukazuje da su stoga i navodi o povredi prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije (kao akcesornog prava) u vezi s pravom na pravično suđenje ratione materiae inkompatibilni s Ustavom Bosne i Hercegovine.

20. U skladu s navedenim, a imajući u vidu odredbu člana 18. stav (3) tačka h) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je ratione materiae inkompatibilna s Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. Dopustivost prima facie u odnosu na rješenje Kantonalnog suda broj 58 0 I 204388 24 Gž od 31. oktobra 2024. godine u pogledu navoda na navode o povredi prava na imovinu

21. Ustavni sud podsjeća da u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj praksi i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koja štiti Ustav Bosne i Hercegovine i te povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji s dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. januara 2018. godine, predstavka broj 48657/16, tačka 43, Khudunts protiv Azerbejdžana, odluka od 26. februara 2019. godine, predstavka broj 74628/16, tačka 32, te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine, tačka 9, dostupna na www.ustavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, odluka od 26. jula 2005. godine, predstavka broj 5503/02, tačka 21, i Dumlu protiv Turske, odluka od 20. aprila 2021. godine, predstavka broj 65159/17, tačka 27), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine (vidi Evropski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. novembra 2008. godine, predstavka broj 34379/03).

22. U vezi s apelanticinim navodima o kršenju prava na imovinu, Ustavni sud ukazuje da se u konkretnom slučaju nesporno radi o miješanju u apelanticino pravo na imovinu koje je propisano „zakonom“ i koje služi zakonitom cilju u javnom interesu, a to je provođenje postupka prinudnog izvršenja na osnovu izvršne isprave u situaciji kad izvršenik dobrovoljno ne ispuni utvrđenu obavezu. Imajući u vidu obrazloženje koje je dao Kantonalni sud u konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da je miješanje u apelanticino pravo na imovinu bilo proporcionalno, odnosno da je uspostavljena pravična ravnoteža između općeg interesa i apelanticinog prava na imovinu, odnosno da na apelanticu nije prebačen pretežak teret. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da su apelanticini navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.

23. Također, apelantica se poziva i na kršenje zabrane diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Ustavni sud ukazuje da član 14. Evropske konvencije nije nezavisan nego ima važnu ulogu u nadopunjavanju ostalih odredaba Evropske konvencije i njenih protokola (vidi Evropski sud, Oreščanin protiv Hrvatske, odluka od 7. februara 2023. godine, predstavke br. 19544/15 i 44792/16, tačka 21). Imajući u vidu prethodna razmatranja Ustavnog suda, kao i činjenicu da apelantica nije dostavila nikakav dokaz koji bi mogao učiniti vjerovatnim da je u postupku diskriminirana po nekom od zabranjenih osnova u vezi s uživanjem prava iz Evropske konvencije, niti da to proizlazi iz predočenih dokumenata, Ustavni sud te navode neće razmatrati.

24. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

25. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-698/24 (B.M.) | Sudska praksa | Aktio