Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2565/21 (N. i M. D.)

Odluka donesena 27. 11. 2025.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Upravni spor
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić, Angelika Nußberger

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2565/21

Apelacija

Odluka o dopustivosti

27. 11. 2025.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednice Valerija Galić i Angelika Nussberger i sudije Helen Keller, Ledi Bianku, Marin Vukoja i Larisa Velić, na sjednici održanoj 27. novembra 2025. godine, u predmetu broj AP-2565/21 , rješavajući apelaciju Nazif Džubur i Mujo Džubur, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14, 47/23 i 41/24), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju su podnijeli Nazif Džubur i Mujo Džubur protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 09 0 U 032672 18 U od 18. maja 2021. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Nazif Džubur i Mujo Džubur (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Sarajeva, koje zastupa Mersiha Delić, advokat iz Sarajeva, podnijeli su 16. jula 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 09 0 U 032672 18 U od 18. maja 2021. godine i Zaključka Općinskog vijeća Ilidža (u daljnjem tekstu: prvostepeni organ) broj 01-3-476-233/3-98 od 27 septembra 2018. godine.

2. Zaključkom prvostepenog organa broj 01-3-476-233/3-98 od 27. septembra 2018. godine, po prijedlogu R. Ć, R. H. i dr. (u daljnjem tekstu: podnosioci prijedloga), dopuštena je obnova postupka u predmetu koji je okončan rješenjem prvostepenog organa od 26. aprila 2005. godine, odnosno zaključkom od 22. maja 2013. godine (kojima je određeno zemljište dodijeljeno apelantima). Prvostepeni organ je konstatovao da su ispunjeni uslovi za obnovu postupka zato što je utvrđeno da jedino podnosioci prijedloga, koji su također nasljednici ranijeg vlasnika zemljišta koje je dodijeljeno apelantima, nisu učestvovali u upravnom postupku, niti su o njemu bili obaviješteni.

3. Presudom Kantonalnog suda broj 09 0 U 032672 18 U od 18. maja 2021. godine, odbijena je tužba apelanata. U obrazloženju, Kantonalni sud je istakao da su apelanti u tužbi naveli, između ostalog, da je prijedlog za obnovu postupka podnijet protekom subjektivnog roka od 30 dana i protekom objektivnog roka od pet godina, jer su podnosioci prijedloga, koji traže obnovu postupka okončanog rješenjem od 26. aprila 2005. godine, to rješenje primili putem oglasne table prvostepenog organa. Kantonalni sud je naveo da nije sporno da podnosioci prijedloga imaju legitimaciju da učestvuju u postupku čija se obnova traži. Naime, kako je obrazloženo, iz spisa predmeta ne proizlazi da su podnosioci prijedloga učestvovali u postupku čija je obnova dozvoljena, niti u spisu predmeta ima dokaza da su im odluke iz tog postupka dostavljene lično ili putem oglasne table prvostepenog organa, kako je to pravilno utvrdio i obrazložio prvostepeni organ u osporenom zaključku. Imajući u vidu navedeno, kao i odredbu člana 246. stav 1. tačka 9. Zakona o upravnom postupku, po kojem osnovu podnosioci prijedloga traže obnovu postupka, Kantonalni sud je istakao da je neosnovan prigovor apelanata da je sporni prijedlog neblagovremen. Kantonalni sud je pojasnio da sama okolnost da stranka nije sudjelovala u postupku u kojem joj je to trebalo biti omogućeno, niti joj je uručeno rješenje doneseno u tom postupku, predstavlja dovoljan razlog za obnovu.

4. Apelanti smatraju da im je u konkretnom slučaju povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola 1 uz Evropsku konvenciju. Apelanti su ukazali, između ostalog, da je, shodno odredi člana 249. stav 3. Zakona o upravnom postupku, protekao objektivni rok od pet godina, poslije kojeg se prijedlog za obnovu postupka može podnijeti samo iznimno, kako je to propisano stavom 4. navedenog člana. Naime, obnova okončanog upravnog postupka može se tražiti poslije isteka roka od pet godina samo u slučajevima propisanim odredbama člana 246. stav 1. tač. 2, 3. i 5. Zakona o upravnom postupku. Međutim, apelanti navode da se prijedlog za obnovu postupka u konkretnom slučaju temelji isključivo na odredbi člana 246. stav 1. tačka 9. navedenog zakona. Stoga, apelanti smatraju da su osporene odluke, kojim se dozvoljava obnova postupka nakon proteka roka od 13 godina, suprotne odredbi člana 249. stav 4. Zakona o upravnom postupku. Također, apelanti su istakli da je netačan zaključak da podnosiocima prijedloga nikad nije dostavljeno ranije rješenje i zaključak, „kada postoje dokazi da su isticani na oglasnoj ploči prvostepenog organa“. Relevantni propisi

5. Zakon o upravnom postupku („Službene novine Federacije BiH“, br. 2/98, 48/99 i 61/22). U konkretnom slučaju primjenjuje se Zakon o upravnom postupku („Službene novine Federacije BiH“, br. 2/98 i 48/99) koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka, u relevantnom dijelu glasi:

1. Pokretanje obnove postupka

Član 246. stav 1. tač. 2), 3), 5) i 9)

Postupak okončan rješenjem ili zaključkom protiv koga nema redovnog pravnog lijeka u upravnom postupku (konačno u upravnom postupku) obnovit će se:

2) ako je rješenje doneseno na osnovu lažne isprave ili lažnog iskaza svjedoka ili vještaka, ili ako je došlo kao posljedica nekog djela kažnjivog po kaznenom zakonu;

3) ako se rješenje temelji na presudi donesenoj u kaznenom postupku ili u postupku o privrednom prestupu, a ta presuda je pravomoćno ukinuta;

5) ako se rješenje organa koji je vodio postupak temelji na nekom prethodnom pitanju a nadležni organ je to pitanje kasnije riješio u bitnim tačkama drugačije;

9) ako osobi koja je trebala da sudjeluje u svojstvu stranke nije bila data mogućnost da sudjeluje u postupku;

Član 249. stav (1) tačka 5) i st. (3) i (4) (1) Stranka može tražiti obnovu postupka u roku od 30 dana, i to:

5) u slučaju iz člana 246. tač. 9., 10. i 11. - od dana kad je rješenje dostavljeno stranci. (3) Nakon proteka roka od pet godina od dostavljanja konačnog rješenja stranci obnova se ne može tražiti niti se može pokrenuti po službenoj dužnosti. (4) Iznimno, i poslije roka od pet godina obnova se može tražiti odnosno pokrenuti samo iz razloga navedenih u članu 246. tač. 2., 3. i 5. ovog zakona.

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

7. Ustavni sud podsjeća da u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i jesu li ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. januara 2018. godine, predstavka broj 48657/16, tačka 43, i Khudunts protiv Azerbajdžana, presuda od 26. februara 2019. godine, predstavka broj 74628/16, tačka 32, te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine, tačka 9, dostupna na www.ustavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, predstavka broj 5503/02, tačka 21. i Dumlu protiv Turske, odluka od 20. aprila 2021. godine, predstavka broj 65159/17, tačka 27), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava (vidi, Evropski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. novembra 2008. godine, predstavka broj 34379/03).

8. U vezi sa navodima apelanata kojima osporavaju pravne zaključke u osporenim odlukama, Ustavni sud podsjeća da je, prema praksi Evropskog suda, prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ističe da ne treba postupati kao sud „četvrte instance“ te da stoga neće, prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije (kojem korespondira član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine), dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili „očigledno nerazumnim“ (vidi Europski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. prosinca 2019. godine, predstavka broj 52871/13, tačka 23. sa daljnjim referencama). Takvu praksu dosljedno slijedi i Ustavni sud u odnosu na odluke redovnih sudova (vidi, između ostalih, Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP-

4033/20 od 22. juna 2022. godine, tač. od 42. do 45. sa daljnjim referencama, objavljena na www.ustavnisud.ba).

9. Imajući u vidu navedene standarde, kao i činjenice konkretnog predmeta, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u obrazloženju osporene odluke, kao konačne odluke u konkretnom slučaju, dao detaljne, jasne i relevantne razloge za svoje odlučenje. Ustavni sud zapaža da je jasno obrazložio zašto su u konkretnom slučaju ispunjeni uslovi za obnovu postupka, shodno odredbi člana 246. stav 1. tačka

9. Zakona u upravnom postupku. Naime, Ustavni sud zapaža da je u toku postupka utvrđeno da su podnosioci prijedloga također nasljednici ranijeg vlasnika zemljišta, koje je u upravnom postupku čija se obnova traži dodijeljeno apelantima, a koji nisu učestvovali u tom upravnom postupku, niti su o njemu bili obaviješteni. Zatim, Ustavni sud zapaža da shodno odredbi člana 249. stav 1. tačka 5. Zakona o upravnom postupku, u slučaju iz člana 246. stav 1. tačka 9. tog zakona, stranka može tražiti obnovu postupka u roku od 30 dana od dana kad je rješenje dostavljeno stranci. Također, shodno odredbi člana 249. stav 3. Zakona o upravnom postupku, rok od pet godina za podnošenje prijedloga za obnovu postupka se računa od dostavljanja konačnog rješenja stranci. Ustavni sud zapaža da iz osporene odluke Kantonalnog suda proizlazi da je u toku postupka utvrđeno da nema dokaza da su podnosiocima prijedloga ikada dostavljene odluke iz postupka čiju su obnovu tražili, ni lično niti putem oglasne table (što su apelanti tvrdili), zbog čega je sud i odbio prigovor apelanta da je sporni prijedlog neblagovremen. Dakle, suština je u konkretnom slučaju da podnosiocima prijedloga nije protekao rok iz člana 249. stav 1. tačka 5. i stava 3. Zakona o upravnom postupku, jer im nikada nije dostavljeno konačno rješenje, a ne da je primijenjen iznimni rok iz odredbe stava 4. navedenog člana, kako apelanti smatraju. Pri tome, Ustavni sud zapaža da apelanti samo paušalno navode da „postoje dokazi“ da su ranije rješenje i zaključak dostavljeni podnosiocima prijedloga putem oglasne ploče prvostepenog organa. Apelanti za te navode nisu dostavili nikakve dokaze, niti to proizlazi iz osporenih odluka. Uzimajući sve to u obzir, Ustavni sud ne smatra da je obrazloženje u osporenoj presudi Kantonalnog suda proizvoljno, niti očigledno nerazumno. Također, apelanti ne navode, niti Ustavni sud zapaža da je u provedenom postupku prekršena neka procesna garancija u smislu prava na pravično suđenje na štetu apelanata. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ne postoji bilo šta što bi ukazalo na kršenje prava apelanata na pravično suđenje.

10. Također, apelanti su se pozvali i na povredu prava na imovinu. Međutim, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ništa ne ukazuje da je njihovo pravo na imovinu došlo u pitanje na način koji bi vodio potrebi da Ustavni sud to pravo posebno ispita prema standardima iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, niti su u apelaciji pruženi dokazi iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno.

11. Imajući u vidu sve navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda, kao i stavove navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ti navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

12. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

13. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2565/21 (N. i M. D.) | Sudska praksa | Aktio