Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-2496/21 (N. R.)

Odluka donesena 27. 11. 2025.

Nema povrede
Član 10. EK i član II/3.h) Ustava BiH (Sloboda izražavanja)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Građanski postupak
  • Kleveta
  • Sloboda izražavanja
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić, Angelika Nußberger

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2496/21

Apelacija

Odluka o meritumu

27. 11. 2025.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u predmetu broj AP-2496/21, rješavajući apelaciju Nebojše Radmanovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14, 47/23 i 41/24), u sastavu:

Mirsad Ćeman, predsjednik

Valerija Galić, potpredsjednica Angelika Nußberger, potpredsjednica

Helen Keller, sutkinja Ledi Bianku, sudija

Marin Vukoja, sudija

Larisa Velić, sutkinjana sjednici održanoj 27. novembra 2025. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija koju je podnio Nebojša Radmanović protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 P 324998 15 Gž od 26. februara 2020. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Nebojša Radmanović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banje Luke, kojeg zastupa Zajednička advokatska kancelarija „Pucar“ iz Banje Luke, podnio je 13. jula 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 65 0 P 324998 20 Rev od 23. marta 2021. godine i Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 P 324998 15 Gž od 26. februara 2020. godine. Apelant je 24. oktobra 2024. godine podnio urgenciju te je predložio Ustavnom sudu da hitno odluči o podnesenoj apelaciji.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Ustavni sud je prethodno Odlukom o dopustivosti broj AP-1750/20 od 4. juna 2020. godine (dostupna na www.ustavnisud.ba) odbacio kao preuranjenu apelaciju koju je apelant podnio protiv osporene presude Kantonalnog suda iz tačke 1. ove odluke jer je apelant protiv navedene presude izjavio reviziju. Ustavni sud je u odluci ukazao da nakon donošenja odluke o reviziji, nezavisno od vrste te odluke, apelant ima mogućnost da ponovo podnese apelaciju u kojoj je dužan da navede i tu odluku Ustavnog suda.

3. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog, Kantonalnog i Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud), te od tužitelja Sefera Halilovića (u daljnjem tekstu: tužitelj) zatraženo je 28. jula 2022. godine da dostave odgovore na apelaciju.

4. Vrhovni, Kantonalni i Općinski sud su dostavili odgovore na apelaciju. Tužitelj u ostavljenom roku nije dostavio odgovor na apelaciju. Odgovori učesnika u postupku su 15. decembra 2022. godine dostavljeni apelantu radi izjašnjenja. Apelant nije dostavio izjašnjenje na odgovore.

III.Činjenično stanje

5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

6. Presudom Općinskog suda broj 65 0 P 324998 13 P od 20. augusta 2014. godine obavezan je apelant da tužitelju na ime pravične naknade nematerijalne štete nanesene klevetom putem štampe isplati iznos od 1.500,00 KM sa zakonskim zateznim kamatama.

7. Iz obrazloženja presude proizlazi da je Općinski sud utvrdio da je apelant, u to vrijeme predsjedavajući Predsjedništva Bosne i Hercegovine, na konferenciji za novinare, održanoj 14. novembra 2012. godine, komentirao nastup tužitelja koji je na TV1 Republiku Srpsku nazvao „zločinačkom tvorevinom“ i pozvao na njeno ukidanje „ako je potrebno i oružjem“. Naime, Općinski sud je utvrdio da je apelant izjavio „da će se uvijek pojavljivati ovakvi ljudi, kojima više odgovara rat nego mir i da svi u BiH moraju dići svoj glas za mir i prosperitet; da je [tužitelj] jedan od onih, koji su divno živjeli u ratu, a u miru nisu uspjeli ispuniti svoje ciljeve, a osim toga, on je ratni zločinac i kao takvom mu ne treba davati prostor i vrijeme“. Utvrđeno je da je sporna izjava objavljena na više portala, i to: www.24sata.info, www.glassrpske.com, www.nezavisne.com i http.pressrs.ba. Utvrđeno je da je tužitelj za vrijeme rata bio visokorangirani oficir Armije BiH, a tada predsjednik jedne političke stranke. Općinski sud je utvrdio da je Međunarodni krivični sud za bivšu Jugoslaviju u Hagu 16. novembra 2005. godine donio presudu kojom je tužitelj oslobođen optužbe za ubistvo kao teško kršenje običaja i zakona ratovanja (informacije preuzete 13. novembra 2025. godine sa https://www.icty.org/bcs/sid/8517).

8. Općinski sud je na osnovu provedenih dokaza, u smislu člana 6. Zakona o zaštiti od klevete (u daljnjem tekstu: ZZK), utvrdio da se formulacija u apelantovoj izjavi da je tužitelj ratni zločinac može smatrati klevetom jer nije potkrijepljena dokazima o istinitosti tih navoda, te prelazi okvire dozvoljenog komuniciranja u savremenom svijetu. Općinski sud je ocijenio da je sporna izjava usmjerena na rušenje tužiteljevog ugleda. Nadalje, Općinski sud je naveo da apelant nije dokazao tvrdnje izrečene na tužiteljev račun u svojoj izjavi novinarima na konferenciji za štampu. Iz provedenih dokaza proizlazi da je tužitelj oslobođen optužbe za ubistvo kao teško kršenje običaja i zakona ratovanja. Slijedom navedenog, Općinski sud je zaključio da iznesene tvrdnje da je tužitelj ratni zločinac predstavljaju klevetu, onako kako je ona definirana u ZZK. Općinski sud je na osnovu nalaza vještaka medicinske struke utvrdio da je sporna izjava „stresna“ i da je kod tužitelja prouzrokovala bol. Prilikom određivanja visine naknade sud je imao u vidu da je riječ o apelantovom kazivanju neistinitog sadržaja na konferenciji za štampu, te da je njihovim iznošenjem tužitelju pričinjena duševna patnja i bol. Slijedom navedenog, Općinski sud je, u skladu sa članom 200. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) i članom 10. ZZK, tužitelju dosudio iznos od 1.500,00 KM. Odluku o zateznim zakonskim kamatama sud je donio primjenom člana 277. stav 1. ZOO-a, i to počevši od dana podnošenja tužbe do isplate, što je u skladu sa sudskom praksom. Također, Općinski sud je odbio kao neosnovan apelantov prigovor neurednosti tužbe, naglasivši da tužba u konkretnom slučaju sadrži sve elemente propisane članom 53. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP). Odluku o troškovima postupka Općinski sud je donio primjenom člana 386. stav 2. i člana 387. ZPP-a koji se odnose na to da tužitelja zastupa advokat. Naime, Općinski sud je taksativno nabrojao koje troškove je imao tužitelj, i to troškove za sastavljanje tužbe i za zastupanje na pripremnom ročištu i glavnoj raspravi, zatim troškove za taksu na tužbu i presudu i za vještačenje, koje je obračunao u skladu s važećom Advokatskom tarifom i Zakonom u sudskim taksama. S obzirom na to da je tužitelj u sporu uspio u procentu od 10%, Općinski sud mu je u tom procentu dosudio i troškove postupka.

9. Odlučujući o žalbama parničnih stranaka, Kantonalni sud je Presudom broj 65 0 P 324998 15 Gž od 26. februara 2020. godine odbio žalbe kao neosnovane i potvrdio prvostepenu presudu. Kantonalni sud je naveo da je pravilan zaključak prvostepenog suda da se formulacija u izjavi da je tužitelj ratni zločinac može smatrati klevetom kako je ona definirana u ZZK. Nadalje, Kantonalni sud je naveo da je spornim izražavanjem prekoračen i predviđeni veći stepen tolerancije jer se tužitelj karakterizira kao lice koje je ratni zločinac, zbog čega je ocijenio da nisu osnovani apelantovi navodi da je tužitelj javna ličnost i da je kao takav dužan trpjeti kritike. Nadalje, Kantonalni sud je naveo da nisu osnovani apelantovi žalbeni navodi da je prvostepeni sud postupao po neurednoj tužbi jer je tužba u konkretnoj pravnoj stvari sadržavala sve elemente propisane članom 53. ZPP-a. Kantonalni sud je ocijenio da nisu osnovani ni apelantovi navodi da portali nisu isto što i štampa jer su, prema ocjeni suda, portali mjesta pristupa informacijama i pružaju mogućnost i dijele informacije kao i štampa. Kantonalni sud je naveo da nisu osnovani apelantovi žalbeni navodi koji se odnose na zakonsku zateznu kamatu i troškove postupka.

10. Odlučujući o apelantovoj reviziji, Vrhovni sud je donio Rješenje broj 65 0 P 324998 20 Rev od 23. marta 2021. godine kojim je reviziju odbacio kao nedopuštenu u smislu odredbe člana 247. u vezi sa članom 237. st. 2. i 3. ZPP-a.

IV.Apelacijaa)Navodi iz apelacije

11. Apelant tvrdi da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na slobodu izražavanja iz člana II/3.h) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 10. Evropske konvencije, pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije.

12. Apelant navodi da je Kantonalni sud propustio da cijeni kriterije koje je ustanovila sudska praksa Ustavnog suda i Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud). Ističe da se u konkretnom slučaju radilo o iznošenju vrijednosnog suda u političkoj debati i da je tužitelj javna ličnost – političar. Apelant navodi da ta dva kriterija u osporenoj presudi nisu ni navedena ni cijenjena. Tvrdi da je svoj vrijednosni sud dao na javnoj konferenciji za štampu u svojstvu člana Predsjedništva Bosne i Hercegovine, a da je tužitelj u to vrijeme bio predsjednik političke stranke i poslanik u Predstavničkom domu Parlamentarne skupštine Bosne i Hercegovine. U tom kontekstu je ukazao na Odluku Ustavnog suda broj AP-2423/18. Ističe da je svoje mišljenje o tužitelju iznio kao vrijednosni sud, a ne kao klevetu ili uvredu. Također navodi da je sud zanemario činjenicu da je tužitelj javna ličnost i da ni sam ne spori da se protiv njega vodi postupak pred Tužilaštvom Bosne i Hercegovine za ratni zločin. Smatra da sud treba napraviti jasnu razliku između činjenica i mišljenja. Smatra da naročito treba imati u vidu da sporno mišljenje „nije ništa novo“, odnosno da je tužitelj već ranije bio okarakteriziran na isti ili sličan način jer su u pitanju javnosti poznate i dostupne informacije, čiji se činjenični osnov ne dokazuje u konkretnom postupku. Smatra da je sud u cijelosti zanemario da se „svakodnevno u javnosti“ može čuti ocjena odnosno mišljenje kojim se tužitelj dovodi u vezu s počinjenim ratnim zločinima. U vezi s tim navodi da „to što je u jednom predmetu oslobođen, ne znači da će biti i u drugom“. Apelant dalje navodi da tužitelj kao javna osoba koja aktivno učestvuje u društvenom i političkom životu mora biti spreman izlaganju, kritičkoj analizi i komentarima, čak i kada su oni neprijatni ili nepotpuno tačni ili precizni.

13. Nadalje, apelant ističe da je sud postupao po neurednoj tužbi, te da je na taj način počinio bitnu povredu postupka jer se po nejasnoj i neurednoj tužbi ne može postupati. Apelant smatra da su sudovi odlučivali izvan granica postavljenog tužbenog zahtjeva budući da je tužitelj naveo da je kleveta nanesena putem štampe, dok se u obrazloženju osporene presude navodi da je to učinjeno putem portala. U vezi s tim navodi da, u skladu sa članom 6. ZZK, kleveta treba da bude iznesena u sredstvima javnog informiranja, a portali to nisu. Apelant navodi da je u konkretnom slučaju izostala jasna, precizna i kritička analiza izvedenih dokaza. Navodi da mu nije jasno zašto sud smatra da njegova izjava nije njegovo mišljenje o tužitelju i njegov vrijednosni sud. Apelant smatra da je nalaz i mišljenje vještaka u suprotnosti s pravilima medicinske struke. Ističe da sud nije dao obrazloženje zašto dosuđeni iznos predstavlja adekvatnu naknadu za pretrpljenu štetu. Osporava i odluku o zateznim kamatama i troškovima postupka. Pri tome je istakao da je u postupku ukazao na niz odluka Općinskog suda u Sarajevu i Okružnog suda u Banjoj Luci, na koje se redovni sudovi nisu osvrnuli, zbog čega smatra da je povrijeđeno „načelo vladavine prava“.b)Odgovori na apelaciju

14. Vrhovni, Kantonalni i Općinski sud su naveli da nisu povrijeđena apelantova prava na koja se pozvao u apelaciji.

V.Relevantni propisi

15. Zakon o zaštiti od klevete Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine FBiH“ br. 59/02, 19/03 i 73/05) u relevantnom dijelu glasi:

Odgovornost za klevetu

Član 6. (1) Svako lice koje prouzrokuje štetu ugledu fizičkog ili pravnog lica iznošenjem ili pronošenjem izražavanja neistinite činjenice, identificirajući to pravno odnosno fizičko lice trećem licu, odgovorno je za klevetu. (2) Za klevetu iznesenu u sredstvima javnog informiranja odgovorni su autor, odgovorni urednik, izdavač, kao i lice koje je na drugi način vršilo nadzor nad sadržajem tog izražavanja. (3) Lice iz st. 1. i 2. ovog člana (u daljem tekstu: štetnik) odgovorno je za štetu ako je namjerno ili iz nepažnje iznijelo ili pronijelo izražavanje neistinite činjenice. (4) Kada se izražavanje neistinite činjenice odnosi na pitanja od političkog ili javnog interesa, štetnik je odgovoran za štetu izazvanu iznošenjem ili pronošenjem tog izražavanja ako je znao da je izražavanje neistinito ili je nepažnjom zanemario neistinitost izražavanja. (5) Standard odgovornosti iz stava 4. ovog člana primjenjuje se i ako je oštećeni javni službenik ili je bio javni službenik ili je kandidat za funkciju u javnom organu i ako, prema općem shvatanju javnosti, vrši značajan uticaj na pitanja od političkog ili javnog interesa. (6) Kada se izražavanje neistinite činjenice odnosi na umrlo lice, nasljednik prvog reda tog lica može podnijeti zahtjev, u smislu ovog zakona, pod uslovom da je takvo izražavanje nanijelo štetu ugledu nasljednika.

16. Zakon o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89, 57/89, „Službeni list RBiH“ br. 2/92, 13/93, 13/94 i „Službene novine Federacije BiH“ br. 29/03 i 42/11)

Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst zakona sačinjen u Ustavnom sudu BiH, kako je objavljen u službenim glasilima jer nije objavljen na svim službenim jezicima i pismima, a koji u relevantnom dijelu glasi:

Novčana naknada

Član 200. (1) Za pretrpljene fizičke bolove, za pretrpljene duševne bolove zbog umanjenja životne aktivnosti, naruženosti, povrede ugleda, časti, slobode ili prava ličnosti, smrti bliskog lica kao i za strah sud će, ako nađe da okolnosti slučaja, a naročito jačina bolova i straha i njihovo trajanje to opravdava, dosuditi pravičnu novčanu naknadu, nezavisno od naknade materijalne štete kao i u njenom odsustvu. (2) Prilikom odlučivanja o zahtevu za naknadu nematerijalne štete, kao i o visini njene naknade, sud će voditi računa o značaju povređenog dobra i cilju kome služi ta naknada, ali i o tome da se njome ne pogoduje težnjama koje nisu spojive sa njenom prirodom i društvenom svrhom.

17. Zakon o parničnom postupku („Službene novine Federacije BiH“ br. 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15)

U konkretnom slučaju primjenjuje se Zakon o parničnom postupku („Službene novine Federacije BiH“ br. 53/03, 73/05 i 19/06) koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka, a koji u relevantnom dijelu glasi:

Član 53. stav (2) (2) Tužba mora sadržavati:

1) osnovu za nadležnost suda,

2) određen zahtjev u pogledu glavne stvari i sporednih potraživanja (tužbeni zahtjev),

3) činjenice na kojima tužilac zasniva tužbeni zahtjev,

4) dokaze kojima se utvrđuju te činjenice,

5) naznaku vrijednosti spora, 6) pravni osnov tužbenog zahtjeva i

7) druge podatke koje u skladu s odredbama člana 334. ovog zakona mora imati svaki podnesak.

Član 387. (1) Pri odlučivanju koji će se troškovi stranci nadoknaditi, sud će uzeti u obzir samo troškove koji su bili potrebni radi vođenja parnice. O tome koji su troškovi bili potrebni, te o visini troškova odlučuje sud ocjenjujući brižljivo sve okolnosti. (2) Ako je propisana tarifa za nagrade advokata ili za druge troškove, odmjerit će se takvi troškovi prema tarifi.

VI.Dopustivost i meritum

18. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom su Rješenje Vrhovnog suda broj 65 0 P 324998 20 Rev od 23. marta 2021. godine i Presuda Kantonalnog suda broj 65 0 P 324998 15 Gž od 26. februara 2020. godine. Ustavni sud zapaža da je rješenjem Vrhovnog suda od 23. marta 2021. godine odbačena apelantova revizija kao nedopuštena. S obzirom na to, Ustavni sud utvrđuje da je konačna odluka u konkretnom slučaju osporena presuda Kantonalnog suda od 26. februara 2020. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova propisanih po zakonu. U odnosu na tu presudu, Ustavni sud utvrđuje da su ispunjeni uvjeti propisani članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, kao i da je apelacija podnesena u roku, te da ispunjava i ostale uvjete dopustivosti iz člana 18. stav (3) Pravila Ustavnog suda, te da nije očigledno (prima facie) neosnovana u smislu odredbe člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

19. Apelant smatra da su mu osporenim odlukama povrijeđena prava iz čl. I/2, II/3. e), h) i k) Ustava Bosne i Hercegovine i čl. 6, 10. i 13. Evropske konvencije i član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

20. Međutim, Ustavni sud, s obzirom na sadržaj tužiteljevog tužbenog zahtjeva i suštinu apelacionih navoda, smatra neophodnim prvo razmotriti apelacione navode o povredi prava na slobodu izražavanja garantiranog članom II/3.h) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 10. Evropske konvencije.a)Pravo na slobodu izražavanja

21. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi: Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

h) Slobodu izražavanja.

22. Član 10. Evropske konvencije glasi:

1. Svako ima pravo na slobodu izražavanja. Ovo pravo obuhvaća slobodu vlastitog mišljenja, primanja i saopćavanja informacija i ideja bez miješanja javne vlasti i bez obzira na granice. Ovaj član ne sprečava države da zahtijevaju dozvole za rad radio, televizijskih i kinematografskih preduzeća.

2. Pošto ostvarivanje ovih sloboda povlači za sobom dužnosti i odgovornosti, ono se može podvrgnuti formalnostima, uvjetima, ograničenjima ili kaznama propisanim zakonom i neophodnim u demokratskom društvu u interesu nacionalne sigurnosti, teritorijalnog integriteta ili javne sigurnosti, radi sprečavanja nereda ili kriminala, zaštite zdravlja ili morala, zaštite ugleda ili prava drugih, sprečavanja otkrivanja informacija dobivenih u povjerenju, ili radi očuvanja autoriteta i nepristrasnosti sudstva.

23. Ustavni sud podsjeća da sloboda izražavanja iz člana 10. Evropske konvencije spada u grupu tzv. kvalificiranih prava za koja je karakteristično da se prvim stavom definira samo pravo, a drugim stavom dozvoljena miješanja i ograničenja tih prava, pod uvjetima propisanim drugim stavom. Ta sloboda se, uz ograničenja iz člana 10. stav 2. Evropske konvencije, ne odnosi samo na „informacije“ ili „ideje“ koje su primljene pozitivno ili se smatraju neuvredljivim ili prema njima nema stava, već i na one koje vrijeđaju, šokiraju i uznemiravaju (vidi Evropski sud, Handzhiyski protiv Bugarske, presuda od 6. aprila 2021. godine, predstavka broj 10783/14, tačka 58. s daljnjim referencama, i Odluka Ustavnog suda broj AP-1890/20 od 26. januara 2022. godine, tačka 39). Osim toga, Evropski sud je zauzeo jasan stav da je malo prostora za ograničavanje slobode političkog izražavanja. Naime, Evropski sud naglašava da je promoviranje slobodne političke debate veoma važna karakteristika demokratskog društva. Stoga daje najveću važnost slobodi izražavanja u kontekstu političke debate i smatra da su potrebni veoma snažni razlozi da bi se opravdala ograničenja političkog govora. Dozvoliti širinu u ograničavanju političkog govora u pojedinačnim predmetima, kako sud ističe, nesumnjivo bi štetilo poštovanju slobode izražavanja općenito (vidi Evropski sud, Brasilier protiv Francuske, presuda od 11. jula 2006. godine, predstavka broj 71343/01, tačka 41. s daljnjim referencama). Ta sloboda, ipak, nije apsolutna i može biti ograničena zbog okolnosti i pod uvjetima navedenim u članu 10. stav 2. Evropske konvencije, pod kojima se javna vlast može miješati u uživanje slobode izražavanja. Stoga je ključna uloga i zadatak nezavisnog sudstva da u svakom pojedinačnom slučaju jasno utvrdi granicu između opravdanih i potrebnih, te neopravdanih i nepotrebnih ograničenja, koja neko načelo potvrđuju kao pravilo ili ga negiraju kao puku deklaraciju.

24. Kada se radi o ograničenjima iz člana 10. stav 2. Evropske konvencije, u praksi Evropskog suda se primjenjuje tzv. test koji odgovara na sljedeća pitanja: da li postoji miješanje u pravo na slobodu izražavanja, da li je miješanje propisano zakonom, da li teži ostvarenju legitimnog cilja i, na kraju, da li je miješanje „nužno u demokratskom društvu“ (vidi, između ostalih, Evropski sud, Medžlis Islamske zajednice Brčko i drugi protiv Bosne i Hercegovine, presuda od 27. juna 2017. godine, tačka 67).

25. Dovodeći u vezu navedena opća načela sa činjenicama konkretnog predmeta, Ustavni sud zapaža da je osporena presuda donesena na osnovu ZZK i ZOO-a, te da je stoga miješanje u uživanje slobode izražavanja propisano zakonom. Ti zakoni su javno objavljeni u službenom glasilu, njihov tekst je jasan, pristupačan i predvidiv, a, osim toga, ZZK, kako je Ustavni sud već napomenuo u svojim ranije donesenim odlukama, pruža veći stepen zaštite slobode izražavanja od minimuma predviđenog Evropskom konvencijom. Ustavni sud dalje primjećuje da su osporene presude donesene u građanskoj parnici koju je tužitelj pokrenuo protiv apelanta zbog nanošenja nematerijalne štete u vidu povrede ugleda pričinjene klevetom, tj. usljed iznošenja i pronošenja sadržaja spornog teksta trećim licima, čime je došlo do nanošenja štete tužitelju. Iz navedenog slijedi da je uplitanje u apelantovu slobodu izražavanja, u smislu standarda koji proizlaze iz prakse Evropskog suda, slijedilo legitiman cilj, odnosno „zaštitu ugleda i prava drugih“, konkretno tužitelja.

26. Ustavni sud dalje mora utvrditi da li su korištena sredstva proporcionalna cilju koji se želio ostvariti. Da bi se dokazalo da je miješanje bilo „neophodno u demokratskom društvu“, potrebno je dokazati da postoji „hitna društvena potreba“ koja je tražila konkretno ograničenje u ostvarivanju slobode izražavanja. Hitna društvena potreba se ogleda u uspostavljanju ravnoteže između dva zaštićena dobra, a to su pravo slobode izražavanja, zaštićeno članom 10. Evropske konvencije, i pravo pojedinca na zaštitu svog ugleda, zaštićeno članom 8. Evropske konvencije.

27. Shodno navedenom, Ustavni sud će ispitati da li je Kantonalni sud osporenom odlukom postigao pravičan balans između ta dva prava iste važnosti. Ustavni sud podsjeća da su relevantni kriteriji za test proporcionalnosti u takvim slučajevima utvrđeni u praksi Evropskog suda u predmetu Von Hannover protiv Njemačke (vidi Evropski sud, Von Hannover protiv Njemačke (broj 2) (VV), broj 40660/08 i 60641/08, tač. 109–113, ECHR 2012, te noviji predmet Hájovský protiv Slovačke, presuda od 1. jula 2021. godine, predstavka broj 7796/16, tačka 30). Ti kriteriji su: doprinos raspravi od javnog interesa, koliko je poznata ličnost o kojoj je riječ i šta je predmet izvještavanja, ponašanje lica o kojem je riječ prije objavljivanja, sadržaj, oblik i posljedice objavljivanja, da li su u odluci dati „relevantni i dovoljni razlozi i, gdje je primjenjivo, ozbiljnost sankcije. Ustavni sud podsjeća i na stav Evropskog suda da su granice prihvatljivosti kriticizma šire u pogledu političara, odnosno javnih ličnosti, nego u pogledu privatnih lica. Budući da su one neizbježno i svjesno izložene ispitivanju javnosti i zbog toga moraju da pokažu posebno visok nivo tolerancije (vidi Evropski sud, Monica Macovei protiv Rumunije, presuda od 28. jula 2020. godine, predstavka broj 53028/14, tačka 79, ili Milisavljević protiv Srbije, presuda od 4. aprila 2017. godine, predstavka broj 50123/06, tačka 34).

28. Ustavni sud podsjeća da javni interes dopušta pokretanje pitanja o eventualno problematičnim ponašanjima javnih ličnosti, ali da to ne uključuje iznošenje informacija koje nisu istinite i koje predstavljaju napad na ugled tih javnih ličnosti. Stoga se takva izražavanja ne mogu smatrati kritikom koju su oni dužni tolerirati s obzirom na poslove i funkciju koju vrše (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-807/19 od 10. novembra 2020. godine, tačka 39, dostupna na www.ustavnisud.ba). Ustavni sud primjećuje da su se sporne apelantove izjave odnosile samo na tužiteljevo javno djelovanje, tj. na njegove postupke kao visokorangiranog oficira Armije BiH tokom ratnih dešavanja, sugerirajući da je ratni zločinac jer sama izjava ne ukazuje na suprotno.

29. Isto tako, Ustavni sud podsjeća da se u predmetima koji pokreću pitanje klevete sporna izražavanja i izjave moraju sagledavati u kontekstu različitih aspekata (vidi Evropski sud, Bodrožić protiv Srbije, presuda od 23. juna 2009. godine, predstavka broj 32550/05, tač. 51. i 52), tako da se sporno izražavanje mora dovesti u kontekst i u vezu sa svim relevantnim okolnostima tog slučaja. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da su Kantonalni i Općinski sud, suprotno apelacionim navodima, sporno izražavanje okarakterizirali kao neistinito. Pri tome su konstatirali da apelant spornu izjavu nije potkrijepio dokazima, ocijenivši da ta izjava prelazi okvire dozvoljenog komuniciranja u savremenom svijetu, zbog čega ima karakter klevete. Navedeno naročito imajući u vidu da protiv tužitelja nije donesena osuđujuća presuda, već je pravosnažno oslobođen svih optužbi u sudskom postupku pred Međunarodnim krivičnim sudom za bivšu Jugoslaviju u Hagu. Pri tome, Ustavni sud smatra da izjava koju je dao predsjedavajući Predsjedništva Bosne i Hercegovine ima jaču pravnu relevantnost usljed funkcije javne vlasti koju obnaša, te da je, upravo zbog povjerenih mu javnih ovlaštenja, u posebnoj obavezi da postupa u skladu s Ustavom BiH i pozitivnopravnim propisima i standardima zakonitosti. Imajući u vidu da je izjavu dao nositelj visoke javne funkcije, izjava nosi posebnu težinu i ona može, usljed autoriteta i utjecaja koji proizlaze iz navedene funkcije, dodatno narušiti tužiteljev ugled. Dodatno, riječ predsjedavajućeg Predsjedništva Bosne i Hercegovine ima posebnu težinu u javnom diskursu jer ga građani percipiraju kao autoritet i predstavnika države, čime svaka njegova javna izjava poprima veći institucionalni značaj i potencijal za društveni utjecaj. Osim toga, Ustavni sud zapaža da je u konkretnom slučaju apelantu kao tadašnjem članu Predsjedništva Bosne i Hercegovine moralo biti poznato da je tužitelj presudom Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju u Hagu oslobođen optužbe za ubistvo kao teško kršenje običaja i zakona ratovanja. Stoga, navedeno, prema procjeni Ustavnog sud, predstavlja iznošenje činjenica koje se mogu dokazati, a ne, kako apelant tvrdi, vrijednosnih sudova koji se ne dokazuju. U pogledu sadržaja, oblika i posljedica objavljivanja, Ustavni sud primjećuje da je izjava kojom se tvrdi da je tužitelj ratni zločinac može smatrati napadom na ugled bilo kojeg lica koje je obavljalo vojnu dužnost, ako se ne mogu dokazati. Utjecaj navedenih izjava posebno je velik u situaciji kada lice obnaša funkciju predsjednika političke stranke. S obzirom na to da je spornu izjavu dao predsjedavajući Predsjedništva Bosne i Hercegovine i da je objavljena na nekoliko portala, proizlazi da je bila dostupna velikom broju čitatelja. Na navedeni način je apelant izjavom neistinitog sadržaja tužitelja prikazao u negativnom svjetlu i identificirao ga trećim licima, odnosno javnosti, na koji način mu je narušio ugled. Ustavni sud smatra da apelant nije postupao u dobroj vjeri (bona fide) i da se ne može osloboditi odgovornosti zbog davanja sporne izjave koja je prouzrokovala štetu tužiteljevom ugledu.

30. Što se tiče odluke Ustavnog suda u predmetu broj AP-2423/18 (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-2423/18 od 19. februara 2020. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba), na koju se apelant pozvao, Ustavni sud primjećuje da se ne radi o situaciji koja se može dovesti u vezu s konkretnim predmetnom. Naime, u navedenom predmetu Ustavni sud je utvrdio povredu prava iz člana II/3.h) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 10. Evropske konvencije jer su „redovni sudovi izašli izvan dozvoljenog stepena slobodne procjene kada su zaključili da apelantovo [JP RADIO-TELEVIZIJA REPUBLIKE SRPSKE] pronošenje spornih informacija predstavlja klevetu kojom je narušen ugled tužioca, čime nisu postigli pravičan balans između prava apelanta na slobodu izražavanja i prava tužioca na zaštitu njegovog ugleda, odnosno kada reakcija redovnih sudova u okolnostima konkretnog slučaja nije bila neophodna u demokratskom društvu“. Dakle, u tom predmetu se odlučivalo o slobodi izražavanja i zaštiti novinara/medija. S druge strane, u konkretnom slučaju akcent je na odgovornosti javnog funkcionera (predsjedavajući Predsjedništva Bosne i Hercegovine) za tačnost navoda koje je iznosio. Shodno navedenom, Ustavni sud zaključuje da je u konkretnom slučaju zbog apelantove funkcije koju je obnašao u vrijeme davanja sporne izjave opravdano strože mjerilo odgovornosti nego u slučaju medijskog prijenosa informacija kao u predmetu broj AP-2423/18. Stoga, Ustavni sud te navode smatra neosnovanim.

31. Što se tiče naknade štete koju je apelant obavezan platiti, Ustavni sud smatra da je prvostepeni sud vrlo detaljno i pažljivo ocijenio sve okolnosti konkretnog slučaja, pa je tužitelju dosudio naknadu u iznosu od 1.500,00 KM. Ustavni sud smatra da su sudovi dali dovoljne i relevantne razloge i o tom aspektu ispitivanja proporcionalnosti miješanja u pravo na slobodu izražavanja. Također, sud je ocijenio sve okolnosti konkretnog slučaja, uključujući i to da se u takvim slučajevima naknada nematerijalne štete ne dosuđuje radi stjecanja imovinske koristi oštećenom, niti zbog novčanog kažnjavanja štetnika, već da se uspostavi ravnoteža između prava na slobodu izražavanja i prava pojedinca na zaštitu ugleda. Stoga Ustavni sud zaključuje da je mjera koja je preduzeta radi zaštite tužiteljevog ugleda, odnosno obavezivanja apelanta na naknadu štete tužitelju proporcionalna težini povrede njegovog ugleda. Slijedom navedenog, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi pravilno utvrdili postojanje elemenata apelantove građanskopravne odgovornosti za klevetu, te da su ga, imajući u vidu prirodu povrede, značaj povrijeđenog dobra i okolnosti konkretnog slučaja, osnovano obavezali da tužitelju isplati pravičnu novčanu naknadu za nematerijalnu štetu nanesenu klevetom.

32. Na osnovu izloženog, Ustavni sud smatra da je miješanje u apelantovo pravo na slobodu izražavanja bilo „neophodno u demokratskom društvu“, da „miješanje“ korespondira s „hitnom društvenom potrebom“, da je proporcionalno legitimnom cilju koji se želi postići, kao i da su razlozi i opravdanja koje je dao prvostepeni sud, a koja je prihvatio i Kantonalni sud u osporenoj presudi, za takvo miješanje relevantni i dovoljni, zbog čega osporenom presudom nije prekršeno apelantovo pravo na slobodu izražavanja.

33. Na osnovu svega navedenog, Ustavni sud zaključuje da u okolnostima konkretnog slučaja nema kršenja apelantovog prava na slobodu izražavanja iz člana II/3.h) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 10. Evropske konvencije.b)Pravo na pravično suđenje

34. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

35. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. […]

36. U vezi s navodima koji se tiču proizvoljnosti u postupanju suda pri utvrđivanju činjenica i primjeni pozitivnopravnih propisa, Ustavni sud podsjeća da je, prema praksi Evropskog suda, prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ističe da ne treba postupati kao sud „četvrte instance“, te da stoga neće, prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije (kojem korespondira član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine), dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili „očigledno nerazumnim“ (vidi Evropski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, predstavka broj 52871/13, tačka 23. s daljnjim referencama). Takvu praksu dosljedno slijedi i Ustavni sud u odnosu na odluke redovnih sudova (vidi, između ostalih, Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP-4033/20 od 22. juna 2022. godine, tač. od 42. do 45. s daljnjim referencama, objavljenu na www.ustavnisud.ba).

37. Ustavni sud zapaža da apelant u apelaciji iznosi brojne prigovore u kontekstu „proizvoljne ocjene dokaza, pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i proizvoljne primjene materijalnog prava, te kršenja prava na obrazloženu presudu“. Ustavni sud, također, zapaža da se identičnim prigovorima bavio Kantonalni sud koji je apelantove prigovore ocijenio neosnovanim, a takav stav je obrazložio na način koji ne ostavlja utisak proizvoljnosti. Naime, Ustavni sud ističe da je, suprotno apelantovim navodima, zakonska zatezna kamata dosuđena od dana podnošenja tužbe, što je u skladu sa stavovima Ustavnog suda koji je npr. u Odluci broj AP-4935/19 (vidi Odluku Ustavnog suda broj AP-4935/19 od 9. juna 2021. godine, tačka 22, dostupna na www.ustavnisud.ba) istakao „da dospijeće nematerijalne štete nastaje danom podnošenja tužbe jer oštećena osoba tada potpuno opredjeljuje kako način tako i visinu novčane naknade kao satisfakcije, pa nema nikakvog pravnog opravdanja da joj od tog momenta ne teku i zatezne kamate, a posebno imajući u vidu i da odredba člana 186. ZOO-a ne izdvaja dospijeće nematerijalne štete, pri čemu je ukazao na stav tog suda objavljen u Biltenu sudske prakse Vrhovnog suda broj 1/2005“.

38. Također, Ustavni sud smatra da nisu osnovani ni apelantovi navodi da su sudovi odlučivali izvan granica postavljenog tužbenog zahtjeva. Naime, iako je tužitelj u tužbi naveo da je kleveta iznesena putem štampe, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi prilikom odlučivanja pravilno sagledali cjelokupni kontekst izražavanja, uključujući i sadržaj objavljen na internetskim portalima, koji, prema savremenom shvatanju pravne teorije i prakse, predstavljaju sredstvo javnog informiranja u smislu člana 6. ZZK. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je i Kantonalni sud u obrazloženju osporene presude istakao da su portali mjesta pristupa informacijama i pružaju mogućnost i dijele informacije kao i štampa. S obzirom na široko tumačenje pojma „sredstva javnog informiranja“, što obuhvata i digitalne medije, uključujući i internetske portale dostupne neograničenom broju korisnika, Ustavni sud smatra da redovni sudovi nisu prekoračili granice tužbenog zahtjeva već su odlučivali u okviru u kojem je bio postavljen, primjenjujući zakon na način usklađen s tehnološkim razvojem i ciljem zaštite prava na ugled. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da su apelantove tvrdnje o procesnim povredama bez pravnog osnova.

39. Što se tiče apelacionih navoda koji se odnose na troškove postupka i tvrdnje da je prvostepeni sud postupao po neurednoj tužbi, Ustavni sud zapaža da su se redovni sudovi bavili i tim pitanjem. Naime, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud prilikom donošenja osporene presude ocijenio da je tužba sadržavala sve elemente propisane članom 53. ZPP-a, te da su troškovi postupka dosuđeni u skladu sa članom 386. stav 2. i članom 387. ZPP-a. Ustavni sud takvo obrazloženje ne može ocijeniti proizvoljnim ili „očigledno nerazumnim“. Pri tome, Ustavni sud zapaža da apelant nije Ustavnom sudu dostavio niti jednu odluku u vezi s tvrdnjom da je povrijeđeno „načelo vladavine prava“ jer je odstupio od prakse u sličnim predmetima. Stoga, Ustavni sud ne može ni razmotriti te navode.

40. Sagledavajući postupak u cjelini, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u obrazloženju osporene odluke naveo relevantne razloge za svoje odlučenje, kako u pogledu utvrđenih činjenica tako i u pogledu primjene prava, zbog čega se ne može reći da su takva utvrđenja proizvoljna ili očigledno nerazumna. Također, Kantonalni sud je odgovorio na apelantove žalbene navode koji su od suštinskog značaja za rješenje predmetne pravne stvari. Osim navedenog, apelant ne navodi, niti Ustavni sud zapaža da je u provedenom postupku prekršena neka procesna garancija iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije na apelantovu štetu.

41. Stoga, Ustavni sud zaključuje da nije povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.c)Ostali navodi

42. Apelant smatra da mu je osporenom presudom prekršeno i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Ustavni sud zapaža da apelant tvrdnje o povredi tog prava, u suštini, zasniva na istim navodima koje je istakao u vezi s pravom na slobodu izražavanja, koje je Ustavni sud već obrazložio u prethodnim tačkama ove odluke i zaključio da su neosnovani. Osim toga, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nema ništa iz čega bi se moglo zaključiti da je apelantovo pravo na imovinu došlo u pitanje na način koji bi vodio potrebi da Ustavni sud to pravo posebno ispita prema standardima iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, niti su u apelaciji pruženi dokazi iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno.

43. Apelant navodi da mu je prekršeno i pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije. Ustavni sud zapaža da se iz apelantovih navoda može zaključiti da kršenje tog prava apelant dovodi u vezu s pravom na slobodu izražavanja. Imajući u vidu činjenice predmeta u svjetlu prethodnih zaključaka u odnosu na navode o kršenju prava na slobodu izražavanja, Ustavni sud smatra da je raspravio suštinsko pravno pitanje pokrenuto ovom apelacijom. Stoga, Ustavni sud smatra da nije potrebno ispitati apelantove navode i u odnosu na član 13. Evropske konvencije. Takav pristup korespondira i s praksom Evropskog suda (vidi Evropski sud, Moskalj protiv Hrvatske, presuda od 15. oktobra 2024. godine, predstavka broj 60272/21, tačka 95).

VII.Zaključak

44. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na slobodu izražavanja iz člana II/3.h) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 10. Evropske konvencije kada je osporenom odlukom Kantonalnog suda naloženo apelantu da tužitelju isplati naknadu nematerijalne štete nanesene njegovom ugledu iznošenjem neistinitih činjenica na konferenciji za novinare, kojom prilikom je apelant tužitelja okarakterizirao kao ratnog zločinca.

45. Ustavni sud zaključuje da ne postoji kršenje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada je Kantonalni sud, prihvatajući činjenična utvrđenja i pravne stavove prvostepenog suda, u osporenoj odluci dao jasno i razumno obrazloženje u kojem nema proizvoljnosti ni u pogledu utvrđivanja činjeničnog stanja i ocjene dokaza niti u pogledu primjene pozitivnopravnih propisa na koje je apelant neosnovano ukazao.

46. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

47. U skladu sa članom 43. stav (1) Pravila Ustavnog suda, potpredsjednica Valerija Galić i sudija Marin Vukoja su dali izjavu o neslaganju.

48. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o meritumu u predmetu AP-2496/21 (N. R.) | Sudska praksa | Aktio