Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2945/22 (Agencija za privatizaciju Federacije Bosne i Hercegovine)

Odluka donesena 14. 05. 2026.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Javna vlast
  • Pravo na pravnu sigurnost
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Zastara
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić, Angelika Nußberger

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2945/22

Apelacija

Odluka o dopustivosti

14. 05. 2026.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednice Valerija Galić i Angelika Nussberger i sudije Helen Keller, Ledi Bianku, Marin Vukoja i Larisa Velić, na sjednici održanoj 14. maja 2026. godine, u predmetu broj AP-2945/22, rješavajući apelaciju Agencije za privatizaciju FBiH, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“, br. 94/14, 47/23 i 41/24), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Agencije za privatizaciju FBiH podnesena protiv presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 65 0 Ps 202031 22 Rev od 5. aprila 2022. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Agencija za privatizaciju FBiH (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Elmir Jahić advokat iz Sarajeva, podnio je 27. jula 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 65 0 Ps 202031 22 Rev od 5. aprila 2022. godine, presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 Ps 202031 21 pž 2 od 15. septembra 2021. godine i presude Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 65 0 Ps 202031 19 Ps 2 od 4. januara 2021. godine.

2. Presudom Općinskog suda broj 65 0 Ps 202031 19 Ps 2 od 4. januara 2021. godine je obavezan Kanton Sarajevo (u daljnjem tekstu: tuženi) da apelantu isplati iznos od 69.255,88 KM sa zakonskom zateznom kamatom i troškovima postupka, dok je preko dosuđenog iznosa tužbeni zahtjev odbijen. U obrazloženju Općinski sud je utvrdio da je Vlada Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vlada) 30. maja 2007. godine donijela Odluku o davanju ovlasti za zastupanje Agenciji za privatizaciju u FBiH radi vršenja svih radnji u vezi sa zaštitom stvari, prava i obaveza u cilju prekida zastare potraživanja po Aneksu „G“ Sporazuma o sukcesiji. Tom odlukom apelant je zadužen da odmah izabere advokate u državama nastalim disolucijom SFRJ i sa njima zaključi ugovor o zastupanju ili pismo o angažovanju. Vlada je istog dana dala apelantu generalnu punomoć za zastupanje Federacije BiH pred sudovima i drugim organima u državama nastalim disolucijom SFRJ i angažovanje advokata iz tih država. Na osnovu navedenih akata, apelant je angažovao advokate koji su podnijeli tužbe u Republici Srbiji i Republici Hrvatskoj. Općinski sud je dalje utvrdio da je Vlada zaključkom od 27. jula 2007. godine zadužila apelanta da, između ostalog, od tuženog refundira troškove parničnog postupka u vezi sa potraživanjima privrednog društva „Famos“ u Republici Srbiji i Republici Hrvatskoj. Na osnovu tog zaključka, apelant je tuženom ispostavljao račune za refundaciju advokatskih troškova koje je isplatio advokatima, ali je tuženi platio samo dvije fakture – 31. marta i 17. septembra 2008. godine na osnovu zaključka Vlade Kantona Sarajevo. Imajući u vidu da je tužba podnesena 28. juna 2011. godine a da su računi ispostavljeni u periodu od 19. novembra 2008. do 31. oktobra 2012. godine, Općinski sud je zaključio da to potraživanje nije zastarilo. Međutim, u pogledu računa od 4. oktobra 2007. godine na iznos od 41.090,05 KM, zaključio je da je nastupila zastara potraživanja jer je protekao rok od tri godine. Slijedom navedenog, Općinski sud je zaključio da je apelant preduzeo potrebne radnje i ostvario cilj datog ovlaštenja, odnosno prekinuo zastaru potraživanja i ostvario zaštitu stvari, prava i obaveza. Takođe je ukazao da je tuženi bio upoznat sa tim da je apelant platio troškove advokatima i da se sa tim saglasio i plaćanjem dijela računa odobrio preduzete poslove i na taj način dao saglasnost za dalje vođenje tih postupaka, u smislu člana 228. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO). Stoga je Općinski sud obavezao tuženog da apelantu isplati iznos od 69.255,88 KM, na osnovu člana 223. stav 1. ZOO, dok je odbio dio tužbenog zahtjeva koji je zastario.

3. Presudom Kantonalnog suda broj 65 0 Ps 202031 21 pž 2 od 15. septembra 2021. godine uvažena je žalba tuženog i prvostepena presuda je preinačena na način da je apelantov tužbeni zahtjev odbijen, te je apelant obavezan da tuženom nadoknadi troškove parničnog postupka. U obrazloženju Kantonalni sud je, suprotno stavu prvostepenog suda, zaključio da se činjenica da je tuženi apelantu refundirao jedan dio troškova ne može smatrati odobrenjem izvršenih poslova poslovođe bez naloga u smislu člana 228. ZOO, niti saglasnošću za dalje vođenje postupaka. U vezi s tim je istakao da je tuženi nakon plaćanja dijela troškova, zatražio pojašnjenje i obrazloženje dostavljenih računa. Osim toga, tuženi je dopisom od 16. aprila 2009. godine, a po pribavljenom mišljenju Pravobranilaštva od 18. februara 2009. godine, obavijestio apelanta da ne postoji potreba za pokretanjem sudskog spora iz razloga što je Uredbom o načinu korištenja naplaćenih novčanih sredstava iz pasivnog podbilansa preduzeća i banaka (u daljnjem tekstu: Uredba) propisan način izmirenja troškova u vezi zaštite imovine i prava i imovinskopravnih odnosa i sl. Kantonalni sud je dalje ukazao da poslovodstvo bez naloga, na kom pravnom institutu apelant zasniva tužbeni zahtjev, shodno članu 220. ZOO podrazumijeva nezvano obavljanje tuđeg pravnog ili faktičkog posla od strane jednog lica u interesu i za račun drugog lica, a pri tome nije na to obavezan ni ovlašten. U vezi s tim je istakao da je apelant postupao na osnovu prethodnog ovlaštenja Vlade, te stoga nije preduzeo posao tuženog već svoj posao shodno datom nalogu i ovlaštenju, zbog čega tužbeni zahtjev nije osnovan. Kantonalni sud je ukazao da je Uredbom regulisan način naplate, korištenja i raspodjele novčanih sredstava iz pasivnog podbilansa preduzeća i banaka sa teritorije Federacije BiH. Propisano je, kako je to obrazloženo, da se novčana sredstva ostvarena naplatom potraživanja nastalih do 31. marta 1992. godine prema pravnim licima iz drugih država nastalih raspadom SFRJ uplaćuju na poseban račun Agencije za privatizaciju Federacije BiH do formiranja Direkcije za upravljanjem pasivnim podbilansom. Takođe je propisano da se naplaćena sredstva koriste između ostalog i za izmirenje troškova u vezi zaštite imovine i prava i imovinsko pravnih odnosa, što dodatno reguliše i član 4. stav 1. Uredbe. Konačno, Kantonalni sud je naveo da, imajući u vidu da je tužbeni zahtjev neosnovan, nije ni cijenio žalbene navode vezano za prigovor zastare.

4. Presudom Vrhovnog suda broj 65 0 Ps 202031 22 Rev od 5. aprila 2022. godine odbijena je revizija koju je apelant izjavio protiv drugostepene presude. Vrhovni sud je u obrazloženju podržao zaključak drugostepenog suda o neosnovanosti apelantovog tužbenog zahtjeva, kao i razloge koje je u vezi s tim dao.

5. Apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant navodi da je Vrhovni sud proizvoljno primijenio materijalno pravo i da je povrijedio standard obrazložene sudske odluke. Takođe navodi da je na njegovu štetu povrijeđen princip vladavine prava i pravne sigurnosti jer je u istoj činjeničnoj i pravnoj situaciji Kantonalni sud u Novom Travniku presudom od 12. septembra 2017. godine dosudio apelantu utuženo potraživanje. Apelant navodi i da su sudovi zanemarili ključnu činjenicu da je titular potraživanja po Sporazumu o sukcesiji država Bosna i Hercegovina i njeni entiteti, te da su bili dužni primijeniti opšti zastarni rok od 5 godina.

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: b)Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi: (4)Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

7. S obzirom na apelantov status, Ustavni sud podsjeća da prema ustaljenoj praksi Ustavnog suda, državni organi i javna vlast, kao učesnici sudskih postupaka, uživaju garancije prava na pravičan postupak i prava na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, ali ne i Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, Odluke o dopustivosti i meritumu br. AP-39/03 od 27. februara 2004. godine, tač. 14. i 15. i AP 3444/19 od 7. aprila 2021. godine, tačka 28., objavljene na www.ustavnisud.ba). Međutim, primjenljivi standardi su isti.

8. Ustavni sud podsjeća da u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i jesu li ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj praksi i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i te povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji s dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. januara 2018. godine, predstavka broj 48657/16, tačka 43, Khudunts protiv Azerbajdžana, odluka od 26. februara 2019. godine, predstavka broj 74628/16, tačka 32, te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine, tačka 9, dostupna na www.ustavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, predstavka broj 5503/02, tačka 21. i Dumlu protiv Turske, odluka od 20. aprila 2021. godine, predstavka broj 65159/17, tačka 27.), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine (vidi Europski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. novembra 2008. godine, predstavka broj 34379/03).

9. Ustavni sud ukazuje da se apelantovi navodi o povredi prava na pravično suđenje i imovinu odnose na način na koji su sudovi primijenili relevantne propise. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je, prema praksi Evropskog suda, prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ističe da ne treba postupati kao sud „četvrte instance“ te da stoga neće, prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije (kojem korespondira član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine), dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili „očigledno nerazumnim“ (vidi Evropski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, predstavka broj 52871/13, tačka 23. sa daljnjim referencama). Ovakvu praksu dosljedno slijedi i Ustavni sud u odnosu na odluke redovnih sudova (vidi, između ostalih, Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP-4033/20 od 22. juna 2022. godine, tač. od 42. do 45. sa daljnjim referencama, objavljena na www.ustavnisud.ba).

10. Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud, čije je obrazloženje podržao Vrhovni sud, u obrazloženju osporene odluke dao relevantne i dovoljne razloge za zaključak da je apelantov tužbeni zahtjev neosnovan jer se u konkretnom slučaju ne radi o poslovodstvu bez naloga u smislu člana 220. ZOO s obzirom na to da je apelant postupao po prethodnom ovlaštenju Vlade. Takve razloge Ustavni sud ne smatra proizvoljnim, niti „očigledno nerazumnim“. Ustavni sud dalje zapaža da apelant smatra da je na njegovu štetu povrijeđen princip pravne sigurnosti jer je u istoj činjeničnoj i pravnoj situaciji Kantonalni sud u Novom Travniku presudom od 12. septembra 2017. godine dosudio apelantu utuženo potraživanje. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da samo postojanje dvije protivriječne sudske odluke u pogledu istog činjeničnog i pravnog pitanja ne dovodi nužno do povrede načela pravne sigurnosti kao neodvojivog elementa prava na pravično suđenje, ukoliko time nisu stvorene duboke i dugoročne razlike (vidi Evropski sud, Svilengaćanin i drugi protiv Srbije, presuda od 12. januara 2021. godine, predstavke br. 50104/10 i dr, tačka 82). U konkretnom slučaju, apelant nije predočio dokaze da su stvorene takve razlike (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-

1625/21 od 29. maja 2025. godine, tačka 12., dostupna na www.ustavnisud.ba). Osim toga, apelant ne navodi, niti Ustavni sud zapaža da je u provedenom postupku prekršena neka procesna garancija iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine na njegovu štetu. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ne postoji bilo šta što bi ukazalo na kršenje prava na pravično suđenje. Apelant se pozvao i na kršenje prava na imovinu. Međutim, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ništa ne ukazuje da je njegovo pravo na imovinu došlo u pitanje na način koji bi vodio potrebi da Ustavni sud to pravo posebno ispita prema standardima iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine, niti su u apelaciji pruženi dokazi iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno.

11. Imajući u vidu sve navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda, kao i stavove navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantovi navodi pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ti navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

12. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

13. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2945/22 (Agencija za privatizaciju… | Sudska praksa | Aktio