Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1256/25 (Bosna i Hercegovina)
Odluka donesena 27. 11. 2025.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Državno vlasništvo
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Građanski postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić, Angelika Nußberger
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1256/25
Apelacija
Odluka o dopustivosti
27. 11. 2025.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednice Valerija Galić i Angelika Nussberger i sudije Helen Keller, Ledi Bianku, Marin Vukoja i Larisa Velić, na sjednici održanoj 27. novembra 2025. godine, u predmetu broj AP-1256/25 , rješavajući apelaciju Bosne i Hercegovine, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14, 47/23 i 41/24), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Bosne i Hercegovine podnesene protiv Rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu broj 09 0 Dn 039029 21 Gž od 28. januara 2025. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Bosna i Hercegovina (u daljnjem tekstu: apelantica), koju zastupa Pravobranilaštvo Bosne i Hercegovine, podnijela je 24. marta 2025. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 09 0 Dn 039029 21 Gž od 28. januar 2025. godine i Rješenja Zemljišnoknjižnog ureda-Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 065-0-DN-14-027 522 od 12. decembra 2014. godine. Apelantica je 15. jula 2025. godine dostavila urgenciju, jer se osporene odluke odnose na upis imovine u korist Radiotelevizije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: predlagač), a koja imovina je sada predmet izvršenja u drugom postupku koji se vodi protiv predlagača kao izvršenika. Naime, apelantica smatra da je ta imovina državno vlasništvo i da ne može biti predmet izvršenja, pa moli Ustavni sud da što prije donese odluku u konkretnom predmetu.
2. Rješenjem Općinskog suda broj 065-0-DN-14-027 522 od 12. decembra 2014. godine, na osnovu člana 338. Zakona o stvarnim pravima (u daljnjem tekstu: ZSP), dozvoljeno je na određenoj nekretnini (u naravi zgrada, u daljnjem tekstu: sporna nekretnina) brisanje upisa državnog vlasništva i uknjižba prava vlasništva u korist predlagača.
3. Rješenjem Kantonalnog suda broj 09 0 Dn 039029 21 Gž od 28. januara 2025. godine odbijena je apelantičina žalba. U obrazloženju, Kantonalni sud je istakao da je članom 338. stav 1. ZSP propisano da ako posebnim zakonom nije određeno drugačije, pravo upravljanja ili korištenja ili raspolaganja kao osnovna prava na stvarima u društvenom, odnosno državnom vlasništvu koje do stupanja na snagu ovog zakona nije postalo vlasništvo druge osobe, danom stupanja na snagu ovog zakona pretvaraju se u pravo vlasništva njihovog dosadašnjeg nosioca odnosno njegovog pravnog sljednika, ako te stvari mogu biti predmet prava vlasništva. Dakle, predmet zahtjeva predlagača u ovoj pravnoj stvar je pretvorba prava raspolaganja u pravo vlasništva shodno naprijed navedenoj odredbi ZSP-a. Cijeneći da je predlagatelj na spornoj nekretnini imao upisano pravo raspolaganja, Kantonalni sud je konstatovao da je pravilno Općinski sud utvrdio da su ispunjene pretpostavke za upis prava vlasništva u korist predlagača kao dotadašnjeg nosioca prava raspolaganja shodno odredbi člana 338. ZSP-a. Kantonalni sud je istakao da apelantica neosnovano u žalbi navodi da je Općinski sud izvršio knjiženje suprotno odredbi člana 338. stav 1. ZSP-a jer se radi o nekretnini koja je državno vlasništvo, čiji status je regulisan Zakonom o privremenoj zabrani raspolaganja državnom imovinom BiH (u daljnjem tekstu: Zakon o zabrani raspolaganja), koji je lex specialis. Naime, kako je obrazloženo, u konkretnoj pravnoj stvari se ne radi o raspolaganju državnom imovinom koju ima u vidu naprijed navedeni zakon, već je u pitanju pretvorba prava predlagača iz jednog prava (pravo raspolaganja) u drugo (pravo vlasništva), pod zakonom propisanim pretpostavkama koje su bile ispunjene.
4. Apelantica se pozvala na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U suštini, apelantica ponavlja navode koje je iznosila i tokom postupka uknjižbe. U vezi sa tim, navodi da se radi o nedozvoljenom raspolaganju državnom imovinom u smislu Zakona o zabrani raspolaganja.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: b)Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi: (4)Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
6. Ustavni sud primjećuje da je apelantica nosilac javne vlasti. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da, prema ustaljenoj praksi Ustavnog suda, državni organi i javna vlast, kao učesnici sudskih postupaka, ne uživaju prava iz Evropske konvencije, ali da uživaju garancije prava na pravičan postupak i prava na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 39/03 od 27. februara 2004. godine, tač. 14. i 15. i AP 3444/19 od 7. aprila 2021. godine, tačka 28, objavljene na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Međutim, primjenjivi standardi su isti.
7. Ustavni sud podsjeća da u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i jesu li ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj praksi i praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i te povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji s dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Europski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. januara 2018. godine, predstavka broj 48657/16, tačka 43, Khudunts protiv Azerbajdžana, odluka od 26. februara 2019. godine, predstavka broj 74628/16, tačka 32, te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine, tačka 9, dostupna na www.ustavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Europski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, predstavka broj 5503/02, tačka 21. i Dumlu protiv Turske, odluka od 20. aprila 2021. godine, predstavka broj 65159/17, tačka 27.), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine (vidi Europski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. novembra 2008. godine, predstavka broj 34379/03).
8. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje odnose na način na koji su sudovi primijenili relevantne propise. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je, prema praksi Evropskog suda, prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ističe da ne treba postupati kao sud „četvrte instance“ te da stoga neće, prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije (kojem korespondira članak II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine), dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili „očigledno nerazumnim“ (vidi Europski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. prosinca 2019. godine, predstavka broj 52871/13, tačka 23. sa daljnjim referencama). Takvu praksu dosljedno slijedi i Ustavni sud u odnosu na odluke redovnih sudova (vidi, između ostalih, Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP-4033/20 od 22. juna 2022. godine, tač. od 42. do 45. sa daljnjim referencama, objavljena na www.ustavnisud.ba).
9. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u obrazloženju osporenih odluka dao relevantne i dovoljne razloge za zaključak da su ispunjeni uslovi za ex lege pretvorbu državnog vlasništva sporne nekretnine u vlasništvo predlagača, koji je na njoj imao uknjiženo pravo raspolaganja. Također, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud dovoljno jasno obrazložio zašto se u konkretnom slučaju ne mogu primijeniti odredbe Zakona o zabrani raspolaganja, koje obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim, niti „očigledno nerazumnim“. U vezi sa time Ustavni sud podsjeća da nije bilo sporno da je predlagač na spornoj nekretnini imao upisano pravo raspolaganja, te je jasno obrazloženo da se ne radi o raspolaganju državnom imovinom, već je u pitanju pretvorba prava predlagateljača iz jednog prava (pravo raspolaganja) u drugo (pravo vlasništva), pod zakonom propisanim pretpostavkama. Osim toga, Ustavni sud podsjeća da je u svojoj praksi već razmatrao isto činjenično i pravno pitanje, između ostalog i između istih stranaka, odnosno pitanje pretvorbe prava korištenja, upravljanja ili raspolaganja u pravo vlasništva na osnovu odredbe člana 338. ZSP-a. Ustavni sud u tom slučaju nije smatrao da je odlukama sudova, kojima je dozvoljen upis prava vlasništva u korist pravnih lica čije je pravo raspolaganja na nekretninama u državnom vlasništvu već bilo upisano u zemljišne knjige, povrijeđeno apelantičino pravo na pravično suđenje i imovinu (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP- 22/22 od 27. marta 2025. godine, tač. 13. i 14, i Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-4182/20 od 11. maja 2022. godine, tač. 30. i 31, sa daljnjim referencama, dostupna na www.ustavnisud.ba). Osim toga, apelantica ne navodi, niti Ustavni sud zapaža da je u provedenom postupku prekršena neka procesna garancija iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine na njenu štetu. S obzirom na navedenom i pozivajući se na identičnu praksu u predmetima br. AP-22/22 i AP-4182/20, u kojima su učestvovale iste stranke, Ustavni sud smatra da ne postoji bilo šta što bi ukazalo na kršenje prava na pravično suđenje.
10. Apelantica se pozvala i na kršenje prava na imovinu. Međutim, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ništa ne ukazuje da je njeno pravo na imovinu došlo u pitanje na način koji bi vodio potrebi da Ustavni sud to pravo posebno ispita prema standardima iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine, niti su u apelaciji pruženi dokazi iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno.
11. Imajući u vidu sve navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda, kao i stavove navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantičini navodi pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ti navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
12. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
13. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman