Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3363/22 (Razvojna banka Federacije Bosne i Hercegovine)

Odluka donesena 15. 12. 2025.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Građanski postupak
  • Zastara
  • Pravo na pravnu sigurnost
  • Mjenica
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić, Angelika Nußberger

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3363/22

Apelacija

Odluka o dopustivosti

15. 12. 2025.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednice Valerija Galić i Angelika Nussberger i sudije Helen Keller, Ledi Bianku, Marin Vukoja i Larisa Velić, na sjednici održanoj 15. decembra 2025. godine, u predmetu broj AP-3363/22 , rješavajući apelaciju Razvojne banke Federacije Bosne i Hercegovine, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14, 47/23 i 41/24), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Razvojne banke Federacije Bosne i Hercegovine podnesena protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 42 0 P 032283 22 Rev 2 od 24. marta 2022. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Razvojna banka Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: apelantica), podnijela je 29. augusta 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 42 0 P 032283 22 Rev 2 od 24. marta 2022. godine, presude Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 42 0 P 032283 21 Gž 3 od 2. novembra 2021. godine i presude Općinskog suda u Zavidovićima (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 42 0 P 032283 19 P 3 od 14. maja 2021. godine.

2. Presudom Općinskog suda broj 42 0 P 032283 19 P 3 od 14. maja 2021. godine odbijen je apelantičin tužbeni zahtjev kojim je tražila da se obaveže tuženi S. M. (u daljnjem tekstu: tuženi) da joj isplati iznos pobliže preciziran u izreci presude sa kamatom i troškovima postupka.

3. U obrazloženju presude, Općinski sud je naveo da je na osnovu provedenih dokaza utvrdio da je apelantica kao davalac kredita, sa tuženim kao korisnikom kredita 17. juna 2008. godine zaključila ugovor o kreditu. Tuženi je, kao sredstvo obezbjeđenja izmirenja duga po kreditu 26. juna 2008. godine izdao spornu mjenicu koju je apelantica protestirala 3. novembra 2015. godine te je Općinski sud 4. januara 2016. godine izdao protest mjenice. Općinski sud je utvrdio da je apelantica protiv tuženog pokrenula izvršni postupak prijedlogom za izvršenje od 28. aprila 2010. godine, radi naplate potraživanja iz ugovora o kreditu, sa prijedlogom da se izvršenje provode na nepokretnostima izvršenika po osnovu zasnovane hipoteke. Budući da dug po ugovoru o kreditu nije isplaćen, apelantica je na osnovu sporne mjenice 26. februara 2016. godine podnijela prijedlog za izvršenje protiv tuženog, kao mjeničnog dužnika. Općinski sud je odredio predloženo izvršenje rješenjem od 10. marta 2016. godine, ali je tuženi kao izvršenik podnio prigovor pa je sud zaključkom od 11. aprila 2016. godine odgodio izvršenje i odredio da se prijedlog za izvršenje smatra tužbom. Općinski sud je na osnovu provedenih dokaza, ocjenom nalaza i mišljenja vještaka ekonomske struke utvrdio da su obaveze iz ugovora o kreditu dospjele za plaćanje u aprilu 2010. godine. Na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja, Općinski sud je primjenom čl. 360. i 361. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) i čl. 80. stav 1. i 106. Zakona o mjenici (u daljnjem tekstu: ZM) zaključio da je apelantičin tužbeni zahtjev neosnovan. Općinski sud je obrazložio da je apelantičino potraživanje zastarjelo i to kako propuštanjem rokova koji određuju zastarjelost mjenice kao sredstva obezbjeđenja osnovnog pravnog posla, tako i propuštanjem rokova koji određuju zastarjelost mjenice kao samostalnog, apstraktnog, strogo formalnog i zasebnog pravnog posla. Budući da je tuženi, kao trasant, mjenicu potpisao 26. juna 2008. godine, ona je morala biti podnesena na naplatu najkasnije 26. juna 2009. godine od kada se trebao računati početak toka zastarnog roka. S obzirom da je mjenica na naplatu podnesena tek 3. novembra 2015. godine i da je prijedlog za izvršenje na osnovu iste podnesen dana 26. februara 2016. godine, Općinski sud je zaključio da je apelantica izgubila pravo da traži naplatu mjeničnog duga.

4. Kantonalni sud je presudom broj 42 0 P 032283 21 Gž 3 od 2. novembra 2021. godine apelantičinu žalbu odbio i prvostepenu presudu potvrdio uz obrazloženje da u potpunosti prihvata utvrđeno činjenično stanje i pravni stav Općinskog suda. Kantonalni sud je, između ostalog, naveo da nisu osnovni apelantičini žalbeni navodi kojima tvrdi da je radi naplate potraživanja iz ugovora o kreditu 28. aprila 2010. godine pokrenula izvršni postupak, te da je podnošenjem drugog prijedloga za izvršenje došlo do prekida zastare. S tim u vezi, Kantonalni sud je naveo da se prema članu 81. ZM, zastara prekida isključivo podnošenjem tužbe sudu, pri čemu se samo taksativno navedene radnje izjednačavaju sa tužbom. Shodno članu 111.a. ZM, u slučaju kolizije sa drugim zakonima primjenjuju se njegove odredbe. Kako u konkretnom slučaju apelantica potraživanje ostvaruje mjeničnom tužbom, Kantonalni sud je zaključio da se zastara ne može prekinuti podnošenjem prijedloga za izvršenje na osnovu notarski obrađene isprave o zasnivanju hipoteke radi naplate potraživanja iz ugovora o kreditu. Imajući u vidu navedeno, Kantonalni sud je ocijenio da je bespredmetno apelantičino pozivanje na odredbe čl. 388. i 392. stav 1. ZOO. Dalje, Kantonalni sud je naveo da je apelantica ukazala na sudsku praksu Vrhovnog suda zauzetu u presudi tog suda broj 65 0 P 106617 15 Rev (u žalbi je vjerovatno greškom naveden broj: 64 0 P 106617 15 Rev) od 13. aprila 2017. godine u kojoj je iznesen stav da: “[…] prigovor zastare vlastite mjenice izdate kao sredstvo osiguranja ugovora, treba raspravljati sa aspekta relevantnih odredaba ZOO, te ukoliko je zastarjelo potraživanje iz ugovora, imajući u vidu odredbe ugovora po tom pitanju dospijeća obaveza, te vrijeme podnošenja tužbe, zastarijeva i potraživanje iz mjenice […].” U vezi s tim, Kantonalni sud je naveo da takvi žalbeni navodi ne odgovaraju sadržaju presude na koju je ukazala apelantica, jer to nije stav Vrhovnog suda, nego je samo iznesen stav kojeg je imao prvostepeni sud. Naime, Vrhovni sud je u navedenoj presudi naveo: “[…] nižestepeni sudovi su pravilno postupili kada su usvojili prigovor zastare i odbili tužbeni zahtjev, na što nije od uticaja činjenica što su o prigovoru zastare odlučili sa aspekta relevantnih odredaba Zakona o obligacionim odnosima, a ne Zakona o mjenici […]”, kao i to da: “Ovaj sud cijeni da se, u konkretnim okolnostima, istaknuti prigovor zastare treba raspraviti sa aspekta relevantnih odredaba Zakona o mjenici […]”.

5. Vrhovni sud je presudom broj 42 0 P 032283 22 Rev 2 od 24. marta 2022. godine odbio apelantičinu reviziju. Naime, Vrhovni sud je ponovio činjenična utvrđenja i pravne stavove nižestepenih sudova te ocijenio da je drugostepeni sud pravilno primijenio član 80. ZM kada je usvojio prigovor zastarjelosti i potvrdio prvostepenu presudu. Utvrđeno je da je tuženi mjenicu potpisao 26. juna 2008. godine, a da je potraživanje po osnovu ugovora o kreditu dospjelo u aprilu 2010. godine, pa je trogodišnji rok zastare istekao prije protestiranja mjenice 4. januara 2016. godine, odnosno podnošenja prijedloga za izvršenje 26. februara 2016. godine. Stoga je, prema ocjeni Vrhovnog suda, bilo osnova da se odbije apelantičin tužbeni zahtjev.a)Apelacioni navodi

6. Apelantica navodi da joj je osporenim odlukama prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelantica smatra da se osporene presude temelje na proizvoljnoj primjeni odredbi ZM i ZOO. Smatra da su sudovi bili dužni primjenom odredbe čl. 388. i čl. 392. ZOO utvrditi da je zastara u predmetnom slučaju bila prekinuta i da dospjelost mjenice ni u kom slučaju nije mogla biti obuhvaćena zastarom. Ističe da Vrhovni sud nije smio odlučivati izvan okvira i suprotno prvobitno zauzetom stavu u presudi broj 65 0 P 106617 15 Rev od 13. aprila 2017. godine, a to je da se prigovor zastare mjenice treba raspravljati sa aspekta relevantnih odredbi ZOO. Pri tome je ukazala na odluku Ustavnog suda broj AP-2338/15 u kojoj je zauzet stav da se Vrhovni sud, kao najviši redovni sud, mora držati svojih zauzetih stavova o istom činjeničnom pravnom pitanju, te mora obezbijediti konzistentnost u svom odlučivanju čime će osigurati zaštitu načela pravne sigurnosti.

7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: b)Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi: (4)Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

8. Prije svega, Ustavni sud zapaža da je apelantica finansijska institucija, čija je zadaća provođenje ekonomske politike Vlade Federacije BiH te je u potpunosti u vlasništvu Federacije BiH, koja bezuvjetno jamči za sve njene obaveze. Iz navedenog proizlazi da je apelantica pod kontrolom javne vlasti. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da apelantica, iako se na njih pozvala, ne uživa zaštitu prava zagarantovanih odredbama Evropske konvencije i njenih protokola koji regulišu odnos javne vlasti i pojedinaca. Međutim, prema ustaljenoj praksi Ustavnog suda, državni organi i javna vlast, kao učesnici sudskih postupaka, uživaju garancije prava na pravičan postupak i prava na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine (vidi, Ustavni sud, Odluke o dopustivosti i meritumu br. AP 39/03 od 27. februara 2004. godine, tač. 14. i 15. i AP 3444/19 od 7. aprila 2021. godine, tačka 28, objavljene na www.ustavnisud.ba).

9. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), koju Ustavni sud cijeni prilikom ispitivanja apelacija nositelja javne vlasti (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu AP-992/15 od 25. oktobra 2017. godine, tačka 35), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. januara 2018. godine, predstavka broj 48657/16, tačka 43, i Khudunts protiv Azerbajdžana, odluka od 26. februara 2019. godine, predstavka broj 74628/16, tačka 32, te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine, tačka 9, dostupna na www.ustavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, predstavka broj 5503/02, tačka 21. i Dumlu protiv Turske, odluka od 20. aprila 2021. godine, predstavka broj 65159/17, tačka 27), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava (vidi, Evropski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. novembra 2008. godine, predstavka broj 34379/03).

10. Razmatrajući navode o kršenju prava na pravično suđenje koji se zasnivaju na tvrdnjama o proizvoljnoj primjeni materijalnog prava, Ustavni sud podsjeća da je, prema praksi Evropskog suda prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ne treba postupati kao sud „četvrte instance“, te stoga neće prema članu 6. stav

1. Evropske konvencije (kojem korespondira član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine) dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili očigledno nerazumnim (vidi, Evropski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, tačka 23. sa daljnjim referencama, predstavka broj 52871/13). Ovakvu praksu dosljedno slijedi i Ustavni sud u odnosu na odluke redovnih sudova (vidi, između ostalih, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-4033/20 od 22. juna 2022. godine, tač. 42. do 45. sa daljnjim referencama, objavljena na www.ustavnisud.ba).

11. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz navoda apelantice, Ustavni sud smatra da su sudovi, pozivajući se na relevantne odredbe ZM, u obrazloženju osporenih odluka dali detaljne, jasne i relevantne razloge za svoje odlučenje, koje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Pri tome Ustavni sud zapaža da su sudovi imali jedinstven stav da se u konkretnom slučaju, imajući u vidu sadržaj apelantičinog tužbenog zahtjeva, radi o mjeničnom sporu te da je u datim okolnostima nastupila zastara mjeničnog potraživanja apelantice u smislu član 80. stav 2. ZM. Naročito je Kantonalni sud, čije je odlučenje i razloge prihvatio Vrhovni sud, jasno obrazložio zašto nisu primjenjive odredbe ZOO na koje se apelantica poziva i u apelaciji. Osim toga, Ustavni sud ukazuje da je već ranije u odlukama AP-1736/21 i AP-

594/17 razmatrao slična pravna i činjenična pitanja, te da u vezi s tim nije našao proizvoljnost u postupanju redovnih sudova (vidi Ustavni sud, odluke broj AP-1736/21 od 29. maja 2025. godine i AP-594/17 od 15. juna 2017. godine, dostupne na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Ustavni sud je u predmetu AP-1739/21 naveo da su sudovi, pozivajući se na relevantne odredbe Zakona o mjenici, u obrazloženju osporenih odluka dali detaljne, jasne i relevantne razloge za svoje odlučenje, koje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Osim toga, apelant ne navodi, niti Ustavni sud zapaža da je u provedenom postupku prekršena neka procesna garancija prava na pravično suđenje na njenu štetu. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ne postoji bilo šta što bi ukazalo na kršenje apelantičinog prava na pravično suđenje. Osim toga, apelantica se pozvala i na povredu prava na imovinu. Međutim, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ništa ne ukazuje da je njeno pravo na imovinu došlo u pitanje na način koji bi vodio potrebi da Ustavni sud to pravo posebno ispita prema standardima iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine, niti su u apelaciji pruženi dokazi iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno.

12. Apelantica se pozvala i na povredu načela pravne sigurnosti, ističući da je u identičnoj pravnoj stvari u drugom predmetu Vrhovni sud zauzeo stav da se prigovor zastare mjenice treba raspravljati sa aspekta relevantnih odredbi ZOO. Međutim, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud u obrazloženju osporene presude detaljno obrazložio da takvi žalbeni navodi ne odgovaraju sadržaju presude na koju je ukazala apelantica, jer to nije stav Vrhovnog suda. Naime, Vrhovni sud je u navedenoj presudi naveo da se, u konkretnim okolnostima, istaknuti prigovor zastare treba raspraviti sa aspekta relevantnih odredaba Zakona o mjenici. Osim toga, Ustavni sud je, raspravljajući o apelaciji podnesenoj protiv te odluke, donio, već citiranu, odluku broj AP-594/17 (ibid., tačka 23.) kojom je apelaciju odbacio kao očigledno (prima facie) neosnovanu, naglasivši da u postupanju sudova nema elemenata proizvoljnosti. Stoga, Ustavni sud smatra da su i ovi navodi neosnovni.

13. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantovi navodi pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao odnosno ništa što ukazuje da ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

14. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

15. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3363/22 (Razvojna banka Federacije Bosne i… | Sudska praksa | Aktio