Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-1074/24 (Javna ustanova "Kantonalna bolnica Zenica")

Odluka donesena 14. 05. 2026.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građevinsko zemljište
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Dosjelost
  • Društveno vlasništvo
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić, Angelika Nußberger

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1074/24

Apelacija

Odluka o meritumu

14. 05. 2026.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u predmetu broj AP-1074/24, rješavajući apelaciju Javne ustanove „Kantonalna bolnica Zenica“, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14, 47/23 i 41/24), u sastavu:

Mirsad Ćeman, predsjednik

Valerija Galić, potpredsjednica Angelika Nußberger, potpredsjednica

Helen Keller, sutkinja Ledi Bianku, sudija

Marin Vukoja, sudija

Larisa Velić, sutkinjana sjednici održanoj 14. maja 2026. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Javne ustanove „Kantonalna bolnica Zenica“ podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 43 0 P 172003 22 Rev od 12. decembra 2023. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Javna ustanova „Kantonalna bolnica Zenica“ (u daljnjem tekstu: apelantica), koju zastupa Jasmin Mutapčić, advokat iz Zenice, podnijela je 9. marta 2024. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 43 0 P 172003 22 Rev od 12. decembra 2023. godine. Apelantica je 18. marta 2024. godine dostavila dodatnu dokumentaciju.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), Općinskog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Općinski sud) i Grada Zenice (u daljnjem tekstu: tuženi) zatraženo je 14. i 15. jula 2025. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Vrhovni, Kantonalni i Općinski sud i tuženi dostavili su odgovore na apelaciju u periodu od 16. do 24. jula 2025. godine. Odgovori na apelaciju su 25. jula 2025. godine proslijeđeni apelantici na izjašnjenje. Apelantica je 7. augusta 2025. godine dostavila izjašnjenje na odgovor na apelaciju.

III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelanticinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

Uvodne napomene

5. Tuženi je 24. oktobra 2017. godine podnio zahtjev za upis vlasništva uz primjenu člana 361. Zakona o stvarnim pravima (u daljnjem tekstu: ZSP) na preciziranim nekretninama (u daljnjem tekstu: sporne nekretnine ili sporno zemljište) i drugim parcelama. Rješenjem Zemljišnoknjižnog ureda Općinskog suda (u daljnjem tekstu: Zemljišnoknjižni ured) od 9. marta 2020. godine, koje je potvrđeno rješenjem Kantonalnog suda od 21. maja 2020. godine, dozvoljeno je brisanje upisa „opštenarodne imovine organ upravljanja G.N.O. u Zenici“ i uknjižba prava vlasništva na spornim nekretninama i drugim parcelama u korist tuženog 1/1. Zemljišnoknjižni ured je u obrazloženju rješenja naveo da je iz historijata odgovarajućeg zemljišnoknjižnog izvatka utvrdio da je na osnovu pravosnažnog rješenja Gradske eksproprijacijske komisije u Zenici od 26. oktobra 1953. godine uknjiženo pravo vlasništva na spornim nekretninama i drugim parcelama u korist „opštenarodne imovine“ sa 1/1 dijela, a zabilježeno da je organ upravljanja G.N.O. Zenica. Dalje je naveo da je primjenom čl. 3, 43. i 45. Zakona o zemljišnim knjigama FBiH i čl. 338. i 361. ZSP-a donio navedeno rješenje.

6. Rješenjem Zemljišnoknjižnog ureda od 22. marta 2019. godine, koje je potvrđeno rješenjem Kantonalnog suda od 26. novembra 2019. godine, odbijen je apelanticin zahtjev od 7. juna 2018. godine za uknjižbu prava vlasništva na objektima i zemljištu ispod objekata na spornim nekretninama, uz obrazloženje da apelantica nije na zemljištu upisana kao nositeljica prava vlasništva, upravljanja, korištenja ili raspolaganja, niti raspolaže ispravom valjanom za zemljišnoknjižni upis prava vlasništva.

Postupak okončan osporenom odlukom

7. Apelantica je 31. maja 2019. godine podnijela tužbu Općinskom sudu protiv tuženog radi utvrđenja.

8. Presudom Općinskog suda broj 43 0 P 172003 19 P od 10. decembra 2021. godine odbijen je apelanticin tužbeni zahtjev kojim je tražila da se utvrdi da je dosjelošću i građenjem stekla isključivo pravo vlasništva na spornim nekretninama – kuća i zgrada te ostalo neplodno zemljište, pa da je tuženi dužan trpjeti da se u zemljišnim knjigama i katastru nekretnina upiše apelanticino pravo vlasništva i posjeda s dijelom 1/1.

9. Općinski sud je u obrazloženju presude naveo da je apelantica pravni sljednik Opće bolnice Zenica, odnosno RO RMC i OOUR „Regionalna bolnica Zenica“. Dalje je naveo da su sporne nekretnine eksproprirane u korist pravnog prednika tuženog za potrebe gradnje bolnice i da je naknadu za eksproprijaciju snosio pravni prednik tuženog. Ukazano je da je prednik tuženog investitor u građevinske objekte (glavna zgrada bolnice sa službom za transfuziju) izgrađene na spornim nekretninama na osnovu građevinske dozvole iz 1953. godine. Istaknuto je da su apelantica i njen prednik investitori za izgradnju novih građevinskih objekata, dogradnju i adaptaciju građevinskih objekata koje je ranije izgradio prednik tuženog. Također je istaknuto da je to finansirano dijelom iz vlastitih novčanih sredstava (36,5% ukupnih investicionih ulaganja) a dijelom iz dotacija, donacija i drugih izvora (63,5%). Općinski sud je ukazao da su objekti građeni, odnosno rekonstruirani ili dograđivani 1953, 1986, 1988, 2006, 2008, 2010, 2011, 2012. i 2018. godine, te da je legalizacija objekta „skladište infektivnog otpada“, s građevinskom dozvolom iz 2011. godine, izvršena u 2015. godini. Također je naveo da su apelantica i njen prednik sporne nekretnine (zemljište i građevinski objekti), izuzev objekata „Detoks centra“ i „Fast fooda“, evidentirali u poslovnim knjigama i iskazali u godišnjim bilansima stanja kao stalna sredstva. Općinski sud je ukazao i na rješenja Zemljišnoknjižnog ureda navedena u tač. 5. i 6. odluke. Dalje je obrazložio da su članom 58. stav 2. ZSP-a propisani uvjeti za stjecanje prava vlasništva dosjelošću, a da je članom 4. Zakona o građevinskom zemljištu Federacije BiH (u daljnjem tekstu: ZGZ) regulirano da gradsko građevinsko zemljište može biti u državnom i privatnom vlasništvu. Općinski sud je u vezi s tim ukazao da mogućnost stjecanja privatnog vlasništva na gradskom građevinskom zemljištu nije bila predviđena ranijim Zakonom o građevinskom zemljištu SRBiH. Dalje je obrazloženo da to znači da se i svi rokovi, koji su uvjet za stjecanje prava vlasništva protekom vremena, mogu početi računati samo od dana stupanja na snagu ZGZ-a, tj. od 16. maja 2003. godine. Stoga je Općinski sud zaključio da od 16. maja 2003. godine pa do 31. maja 2019. godine kao dana podnošenja tužbe nije proteklo 20 godina, što je kumulativni uvjet, u smislu člana 58. stav 2. ZSP-a. Općinski sud je ukazao i da je apelantica prilikom pribavljanja građevinskih i upotrebnih dozvola za građevinske objekte svaki put prilagala dokaze o vlasništvu i posjedu tuženog na njima, pa je apelantica znala i morala znati da gradi na tuđem zemljištu, odnosno na zemljištu tuženog. Stoga je ocijenjeno da apelantica nije savjesna pa stoga nije ispunjen ni drugi kumulativni uvjet za stjecanje prava vlasništva dosjelošću.

10. Općinski sud je također zaključio da nisu ispunjeni uvjeti za stjecanje prava vlasništva građenjem na tuđem zemljištu. U vezi s tim, obrazloženo je da apelantica, koja je znala i morala znati da gradi na tuđem zemljištu, prema članu 59. st. 1, 4. i 5. ZSP-a, ne može steći pravo vlasništva na taj način. Osim toga, Općinski sud je zaključio da apelantica nije mogla steći pravo vlasništva građenjem na tuđem zemljištu ni kad se imaju u vidu godine izgradnje konkretnih objekata. U vezi s tim, obrazloženo je da su svi objekti, izuzev „Detoks centra“, izgrađeni prije 2014. godine, tj. prije stupanja na snagu ZSP-a, u vrijeme važenja Zakona o osnovnim svojinskopravnim odnosima. Stoga je ocijenjeno da se na konkretnu situaciju imaju primijeniti odredbe Zakona o osnovnim svojinskopravnim odnosima, čijim je čl. 24–26. propisano da se ne može steći pravo vlasništva građenjem na zemljištu u društvenom (državnom) vlasništvu bez obzira na to da li je graditelj bio savjestan ili ne. Istaknuto je da je takav stav zauzet u presudama Vrhovnog suda, Vrhovnog suda Republike Srpske i Kantonalnog suda.

11. Presudom Kantonalnog suda broj 43 0 P 172003 22 Gž od 21. marta 2022. godine djelimično je uvažena apelanticina žalba i prvostepena presuda preinačena tako što je usvojen apelanticin tužbeni zahtjev.

12. Kantonalni sud je u obrazloženju presude naveo da je prvostepeni sud nepravilno zaključio da je apelantica nesavjesna posjednica. U vezi s tim, obrazloženo je da se apelantica ne može smatrati nesavjesnom posjednicom s obzirom na to da su joj sporne nekretnine povjerene na upravljanje, odnosno korištenje rješenjima prednika tuženog od 8. januara 1953. godine o osnivanju apelanticinog prednika i upisivanjem u registar ustanova sa samostalnim finansiranjem 1956. godine. Dalje je obrazloženo da je apelantica sporne nekretnine evidentirala u poslovnim knjigama i iskazala u godišnjim bilansima stanja kao stalna sredstva. Stoga je zaključeno da je apelantica imala osnova da na osnovu tih odluka izvrši uknjižbu prava korištenja, shodno članu 2. stav 1. u vezi sa članom 4. st. 1. i 5. Zakona o uknjiženju nepokretnosti u društvenoj svojini iz 1965. godine, koje pravo prerasta u pravo raspolaganja, kako je to propisano članom 6. Zakona o uknjiženju nekretnina u društvenoj svojini (u daljnjem tekstu: Zakon o uknjiženju). Kantonalni sud je ocijenio i da je prvostepeni sud pogrešno primijenio materijalno pravo kada je zaključio da tek od dana stupanja na snagu ZGZ-a teče rok za dosjelost. U vezi s tim, obrazloženo je da je mogućnost stjecanja prava vlasništva dosjelošću na nekretninama u državnom vlasništvu nastupila stupanjem na snagu Zakona o osnovama vlasničkih odnosa pa se vrijeme za dosjelost na takvoj nekretnini računa od 10. oktobra 1995. godine i ubuduće, kako proizlazi iz Presude Vrhovnog suda broj 070-0-Rev-07-000984 od 21. oktobra 2008. godine. Istaknuto je i da se rok računa najkasnije od 16. marta 1998. godine kada je stupio na snagu Zakon o vlasničkopravnim odnosima, koji u članu 95. propisuje prestanak primjene zakona i drugih propisa o vlasničkim odnosima, odnosno i odredbi o Zakonu o građevinskom zemljištu SRBiH u pogledu vlasničkih odnosa. Kantonalni sud je naveo da nije od utjecaja činjenica da je za sporne nekretnine uspostavljen zemljišnoknjižni uložak, u kojem postupku je upisano vlasništvo tuženog, a apelantici je odbijen zahtjev za upis prava vlasništva nad njima. U vezi s tim, obrazloženo je da je od 10. oktobra 1995. godine, odnosno od 16. marta 1998. godine od kada je moguće stjecanje prava vlasništva dosjelošću na državnom zemljištu, pa do 12. marta 2019. godine, odnosno do 22. marta 2019. godine kada je apelantici odbijen zahtjev za uknjižbu prava vlasništva proteklo više od 20 godina neprekidnog posjedovanja. Stoga je zaključeno da je apelantica dosjelošću stekla pravo vlasništva na spornim nekretninama. Budući da je apelantica savjesni posjednik spornih nekretnina, u smislu člana 58. u vezi sa članom 326. stav 1. ZSP-a, Kantonalni sud je odlučio kao u izreci presude smatrajući da su ispunjeni uvjeti iz člana 58. u vezi sa članom 328. ZSP-a.

13. Presudom Vrhovnog suda broj 43 0 P 172003 22 Rev od 12. decembra 2023. godine usvojena je revizija tuženog i drugostepena presuda preinačena tako što je odbijena apelanticina žalba i potvrđena prvostepena presuda.

14. Vrhovni sud je u obrazloženju osporene presude naveo da je pravno osnovan zaključak drugostepenog suda da je apelantica preko svojih pravnih prednika imala savjestan posjed. U vezi s tim, obrazloženo je da su apelanticinom predniku sporne nekretnine povjerene na upravljanje pri upisu u registar ustanova sa samostalnim finansiranjem na osnovu rješenja nadležnog organa iz 1956. godine, koje su apelantica i njeni prednici evidentirali u poslovnim knjigama i iskazivali u godišnjim bilansima stanja kao stalna sredstva. Dalje je obrazloženo da je Odlukom o preuzimanju prava i obaveza osnivača i usklađivanju organizacije i poslovanja Javne ustanove „Kantonalna bolnica Zenica“ (u daljnjem tekstu: Odluka), koja je stupila na snagu 30. jula 2012. godine, Skupština Zeničko-dobojskog kantona preuzela prava i obaveze apelanticinog osnivača. Istaknuto je da je članom 19. navedene odluke propisano da apelantica zadržava pravo korištenja državne imovine koju je koristila na dan stupanja na snagu ove odluke. Također je istaknuto da okolnost da je apelantica prilikom pribavljanja građevinskih i drugih dozvola prilagala dokaz da je općina upisana s pravom korištenja društvenog vlasništva a tuženi upisan kao posjednik sama po sebi nije dokaz nesavjesnosti posjeda.

15. Međutim, Vrhovni sud je zaključio da tuženi osnovano ukazuje da je drugostepena presuda zasnovana na pogrešnoj primjeni materijalnog prava u odnosu na pitanje „početka toka roka dosjelosti, a time i ispunjenosti uvjeta vremena dosjedanja“ od 20 godina. U vezi s tim, ukazao je da se u konkretnom slučaju radi o stjecanju prava vlasništva „vanrednom dosjelošću“ na gradskom građevinskom zemljištu, pa se tek stupanjem na snagu ZGZ-a 16. maja 2003. godine ima računati propisani rok dosjelosti od 20 godina. Dalje je naveo da je u pogledu početka roka dosjelosti na sjednici Građanskog odjeljenja tog suda od 6. decembra 2023. godine usvojen pravni stav koji glasi: „Stupanjem na snagu [ZGZ-a] dana 16. maja 2003. godine kojim je u članu 4. regulirano da se na građevinskom zemljištu može steći privatno vlasništvo počinju teći rokovi za dosjelost na takvom zemljištu“ (Presuda Vrhovnog suda broj 32 0 P 269332 22 Rev od 2. augusta 2022. godine). Također je istakao da je u tom smislu zasnovana Odluka Ustavnog suda broj AP-2717/20 od 16. decembra 2021. godine. Slijedom toga, počevši od 16. maja 2003. godine pa do 22. marta 2019. godine kada je odbijen apelanticin zahtjev za upis prava vlasništva (očito drugostepeni sud uzima 22. mart 2019. godine kao relevantan za savjesnost posjeda), nije proteklo vrijeme dosjelosti od 20 godina kao pretpostavka za stjecanje vlasništva dosjelošću iz člana 58. stav 2. ZSP-a. Vrhovni sud je ocijenio da tuženi osnovano ukazuje da nije bilo mjesta da se drugostepeni sud, odlučujući o početku toka dosjelosti, pozove na pravni stav izražen u presudi tog suda od 21. oktobra 2008. godine. Istaknuto je da taj stav nije primjenjiv jer se ne radi o identičnom niti bitno sličnom činjeničnom i pravnom osnovu budući da se u tom predmetu zahtjev odnosio na šumarsku kuću koju je radnik dobio na korištenje radi stanovanja.

IV.Apelacijaa)Navodi iz apelacije

16. Apelantica navodi da joj je osporenom presudom prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Naime, apelantica smatra da se na konkretnu pravnu situaciju primjenjuje materijalno pravo koje je važilo u vrijeme stjecanja i izgradnje pojedinačnih objekata. U vezi s tim, ističe da je sporno zemljište u vrijeme izgradnje izvornih objekata postalo izgrađeno građevinsko zemljište. Dalje ističe da je njen prednik na zakonit način gradio na gradskom građevinskom zemljištu i time postao vlasnik objekata i korisnik zemljišta. Smatra da su prema tadašnjim propisima nekretnine i sredstva za rad predstavljali imovinu na kojoj je njen prednik imao pravo raspolaganja, upravljanja i korištenja, iz čega slijedi da prednik tuženog nije imao nikakva prava u odnosu na sporne nekretnine. U vezi s tim, ističe da prednik tuženog nije postupio po zakonskim odredbama i utvrdio pravo raspolaganja u korist njenog prednika. Također ističe da navedene tvrdnje potvrđuju kasnije doneseni propisi: Zakon o zdravstvenom osiguranju, Zakon o Javnoj ustanovi „Kantonalna bolnica Zenica“, Odluka o preuzimanju prava i obaveza osnivača i usklađivanju organizacije i poslovanja Javne ustanove „Kantonalna bolnica“ i da prema njihovim odredbama zadržava pravo korištenja državne imovine koju je koristila. Stoga smatra da sa svojim prednicima ima zakonit osnov korištenja, raspolaganja i upravljanja na spornim nekretninama, koje propustom tadašnje Skupštine općine Zenica nije upisana u zemljišne knjige. Ukazuje i na član 338. st. 1, 3. i 4, član 341. stav 2. i član 342. stav 2. ZSP-a.

17. Proizvoljnost u primjeni materijalnog prava apelantica vidi i u zauzetom stavu Vrhovnog suda u pogledu početka roka dosjelosti za gradsko građevinsko zemljište. U vezi s tim, ističe da je potrebno napraviti distinkciju između izgrađenog i neizgrađenog građevinskog zemljišta. Dalje ističe da se spomenuta presuda Vrhovnog suda od 2. augusta 2022. godine odnosi na neizgrađeno građevinsko zemljište s nezakonitom osnovom korištenja, pa se ne može primijeniti na konkretnu situaciju u kojoj se radi o izgrađenom građevinskom zemljištu sa zakonitim osnovom korištenja. Apelantica tvrdi da je bio moguć promet izgrađenog građevinskog gradskog zemljišta, kako je bilo propisano Zakonom o građevinskom zemljištu iz 1984. godine. Ističe da ima zakonit posjed određen zakonom, odlukama o svom osnivanju i odredbama Zakona o zdravstvenoj zaštiti. Stoga smatra da je, u skladu sa članom 58. stav 1. ZSP-a u vezi sa članom 324. ZSP-a, rok za dosjelost bio deset godina, a ne 20 godina, kako je to zaključio Vrhovni sud. Apelantica također smatra upitnim postupanje Vrhovnog suda koji pravni stav zauzet na sjednici Građanskog odjeljenja proširuje na konkretan postupak a da taj stav nije nigdje dostupan. Apelantica smatra da je prekršeno i pravo na jednakost oružja, te da se njeno diskriminiranje ogleda i u činjenici da joj je bez obrazloženja i nezakonito onemogućeno da se raspravlja o njenim argumentima i dokazima. Apelantica ističe da bi ostajanjem na snazi osporene odluke morala isknjižiti sporne nekretnine iz bilansa, slijedom čega bi ostala bez osnovnog uvjeta za obavljanje djelatnosti i rada. Također ukazuje na posljedice osporene odluke jer je tuženi postavio zahtjev za plaćanje zakupnine i izgradnju u krugu bolnice.b)Odgovori na apelaciju

18. Vrhovni sud je naveo da ostaje pri razlozima datim u obrazloženju osporene presude. Dalje je naveo da pri donošenju osporene presude nije bilo proizvoljne primjene prava, niti je apelantici uskraćeno pravo na pravično suđenje i imovinu.

19. Kantonalni sud je naveo da drugostepenom presudom nisu mogla biti prekršena apelanticina prava i da su osnovana pravna stanovišta navedena u apelaciji. Ukazao je da je apelantica jedini savjesni i faktički posjednik spornih nekretnina od početka svog rada i da su ispunjeni uvjeti za utvrđivanje prava vlasništva dosjelošću. Dalje je ponovio stavove iz drugostepene presude. Kantonalni sud smatra da se ne može primijeniti stav Građanskog odjeljenja Vrhovnog suda od 6. decembra 2023. godine, koji je donesen godinu i devet mjeseci nakon donošenja drugostepene presude. Ističe da je članom 233. st. 1. i 2. Zakona o zdravstvenoj zaštiti propisano da danom stupanja na snagu tog zakona javne zdravstvene ustanove zadržavaju pravo korištenja državne imovine u tim ustanovama, i to do zakonskog reguliranja te oblasti u skladu s odlukom osnivača, sa svim pravima i obavezama u pogledu imovine i radnika, te da zdravstvena ustanova, odnosno njen osnivač ne može raspolagati nepokretnom državnom imovinom nad kojom zdravstvena ustanova ostvaruje pravo korištenja u skladu s propisima o zabrani korištenja državne imovine. Kantonalni sud predlaže da se apelacija usvoji.

20. Općinski sud je naveo da se radi o različitim pravnim shvatanjima a ne o kršenju apelanticinih prava iz Evropske konvencije budući da je apelantici omogućen pristup sudu i data mogućnost da zaštiti svoja prava. Smatra da nisu prekršena apelanticina prava navedena u apelaciji.

21. Tuženi je naveo da su neosnovani apelanticini navodi i da nisu bili ispunjeni zakonom utvrđeni uvjeti da bi apelantica stekla pravo vlasništva na spornim nekretninama. Dalje je naveo da su Općinski i Vrhovni sud jasno utvrdili da apelantica nije bilo kakvim pravnim poslom upravljala, raspolagala, niti polagala prava na spornim nekretninama. Tuženi tvrdi da su netačni apelanticini navodi da je vlasnica nekretnina i imovine svog prednika – Opće bolnice Zenica. U vezi s tim, ukazano je da je tuženi isplatio naknadu za eksproprirane nekretnine i izgradnju objekata iz vlastitih sredstava, koji se koriste u svrhu davanja zdravstvenih usluga svim građanima Zenice i Zeničko-dobojskog kantona. Ističe da je navedeno potvrđeno rješenjem Zemljišnoknjižnog ureda, koji je upisao pravo vlasništva tuženog na spornim nekretninama.

Izjašnjenje na odgovore na apelaciju

22. Apelantica je navela da su neosnovani odgovori na apelaciju Vrhovnog i Općinskog suda, a da odgovor Kantonalnog suda potvrđuje njene navode. Dalje je navela da je pred istim sudovima vođen postupak s istom činjeničnom i pravnom podlogom tužioca JU „Institut za zdravlje i sigurnost hrane Zenica“, jednog od sljednika Regionalnog medicinskog centra, protiv istog tuženog, koji je okončan tako što je utvrđeno tužiočevo suvlasništvo na nekretnini. U vezi s tim, ističe da je u tom postupku Vrhovni sud u Presudi broj 43 0 P 198304 23 Rev od 28. novembra 2024. godine potvrdio stav prvostepenog suda da je rok redovne dosjelosti na izgrađenom građevinskom zemljištu deset godina, koji stav je suprotan stavu Vrhovnog suda u osporenoj presudi. Stoga smatra da je Vrhovni sud prekršio načelo pravne sigurnosti i proizvoljno primijenio materijalno pravo kada je odstupio od svog zvaničnog pravnog stava bez obrazloženja. Apelantica smatra da se u konkretnom slučaju radi o apsurdnoj situaciji gdje je lokalna zajednica nosilac prava vlasništva na nekretnini bolnice, iako je očigledno da s njima nema veze. Ističe da je dovedeno u pitanje njeno održavanje i investiciono ulaganje. Također ističe da je tuženi napravio parking u apelanticinom krugu i da je prodao dio nekretnina privatnoj zdravstvenoj ustanovi. Apelantica ukazuje da je tuženi donio i Odluku o prijenosu prava vlasništva uz naknadu, koju je stavio van snage, a nakon toga je dopisom od 1. augusta 2025. godine dostavio zaključak s prijedlogom ugovora o zakupu spornih nekretnina s apelanticom uz mjesečnu zakupninu od 170.783,70 KM. Stoga smatra da je osporenom odlukom Vrhovnog suda neosnovano i nezakonito lišena imovine koju tuženi sada pokušava „naplatiti“ jer je svjestan da se bolnica ne može tako lako premjestiti.

V.Relevantni propisi

23. Zakon o stvarnim pravima („Službene novine FBiH“ br. 66/13, 100/13, 32/19 – odluka USFBiH i 94/20 – rješenje USFBiH) U konkretnom slučaju primjenjuje se Zakon o stvarnim pravima („Službene novine FBiH” br. 66/13 i 100/13), koji su sudovi primjenjivali prilikom donošenja odluka, a koji u relevantnom dijelu glasi:

Član 58. st. od (1) do (4)

Sticanje dosjelošću (1) Samostalni posjednik stiče dosjelošću pravo vlasništva na nekretnini, ako mu je posjed zakonit i savjestan, a nije pribavljen silom, prijetnjom ili zloupotrebom povjerenja, protekom deset godina neprekidnoga posjedovanja. (2) Samostalni posjednik nekretnine, čiji je posjed savjestan, stiče dosjelošću vlasništvo na nekretnini protekom dvadeset godina neprekidnog posjedovanja. (3) Vrijeme potrebno za dosjelost počinje teći onoga dana kad je posjednik stupio u samostalni posjed stvari, a završava se istekom posljednjeg dana vremena potrebnog za dosjelost. (4) U vrijeme posjeda uračunava se i vrijeme, za koje su prethodnici sadašnjega posjednika neprekidno posjedovali stvar kao zakoniti i savjesni samostalni posjednici, odnosno kao savjesni samostalni posjednici.

Član 59. st. (1), (4) i (5)

Građenje na tuđem zemljištu (1) Zgrada koju neko sagradi na tuđem zemljištu pripada vlasniku zemljišta. (4) Ako je vlasnik zemljišta znao za građenje, a nije se bez odgode usprotivio daljnjoj gradnji, savjesnom graditelju pripada zgrada sa zemljištem koje je potrebno za njenu redovnu upotrebu, a prijašnji vlasnik zemljišta ima pravo zahtijevati samo naknadu u visini tržišne vrijednosti zemljišta, koja se određuje prema stanju zemljišta prije građenja, a prema cijenama u vrijeme donošenja odluke suda. (5) Ako graditelj nije bio savjestan, zgrada pripada vlasniku zemljišta i kada se nije bez odgode usprotivio gradnji iako je znao za građenje, ali tada vlasnik zemljišta nema pravo zahtijevati uspostavu prijašnjeg stanja.

Član 324.

Zakonit posjed Posjed je zakonit ako se zasniva na valjanom pravnom osnovu toga posjedovanja (pravo na posjed).

Član 326. st. (1), (2) i (5)

Savjestan posjed (1) Posjed je savjestan ako posjednik ne zna ili ne može znati da nema pravo na posjed. Savjesnost prestaje saznanjem posjednika da mu ne pripada pravo na posjed. (2) Savjesnost posjeda se pretpostavlja. (5) Ako je u sporu o pravu na posjed pravosnažno odlučeno da pravo na posjed ne pripada posjedniku, njegov je posjed nesavjestan od časa kad mu je tužba dostavljena; to na odgovarajući način važi i kad je o pravu na posjed konačno odlučilo drugo nadležno tijelo ili sud u nekom drugom postupku.

Član 338. st. (1) i (4)

Pretvorba prava korištenja, ili upravljanja ili raspolaganja (1) Ako posebni zakonom nije određeno drugačije pravo upravljanja ili korištenja ili raspolaganja kao osnovna prava na stvarima u društvenom odnosno državnom vlasništvu koje do stupanja na snagu ovog zakona nije postalo vlasništvo druge osobe, danom stupanja na snagu ovog zakona pretvaraju se u pravo vlasništva njihovog dosadašnjeg nosioca odnosno njegovog pravnog sljednika, ako te stvari mogu biti predmet prava vlasništva. (4) Odredbe ovog zakona o pretvorbi prava upravljanja, korištenja ili raspolaganja stvarima u društvenom odnosno državnom vlasništvu primjenjuju se i na pravne sljedbenike nosioca tih prava.

Član 341. st. (1) i (2)

Presumpcije (1) Osoba, koja je u zemljišnim knjigama upisana kao nosilac prava upravljanja ili korištenja ili raspolaganja nekretninom, odnosno prava korištenja na neizgrađenom građevinskom zemljištu, smatra se vlasnikom nekretnine, ukoliko se ne dokaže suprotno a društveno vlasništvo nije pretvoreno u vlasništvo druge osobe. (2) Osoba koja se ne može osloniti na presumpciju iz stava 1. ovoga člana, ili koja dokazuje suprotno od nje, dokazat će svoje pravo vlasništva ako dokaže da je ona odnosno njen pravni predhodnik bio stekao pravo upravljanja, ili korištenja ili raspolaganja, odnosno pravo korištenja prava korištenja građevinskog zemljišta u društvenom vlasništvu, na valjanom pravnom osnovu i uz ispunjenje svih ostalih pretpostavka koje su se za sticanje toga prava zahtijevale u trenutku sticanja.

Član 342. stav (2)

Upis neuknjiženih prava na nekretninama (2) Osobe koje u zemljišnim knjigama nisu upisane kao nosioci prava vlasništva stečenog pretvorbom društvenog vlasništva ili prava upravljanja ili korištenja ili raspolaganja, a ne raspolažu ispravom valjanom za zemljišnoknjižni upis prava vlasništva, odnosno drugih stvarnih prava na nekretninama, upisat će pravo vlasništva tih nekretnina, odnosno drugih stvarnih prava u zemljišnu knjigu na temelju odluke suda, nakon što dokažu da su bili izvanknjižni nosioci takvog prava na nekretnini u društvenom vlasništvu.

Član 361.

Obaveza uknjižbe stvarnih prava (1) Izvanknjižni nosioci stvarnih prava dužni su u roku od tri godine od dana stupanja na snagu ovog zakona pokrenuti postupak za upis stvarnih prava glede nekretnina i svih promjena na njima u zemljišnu knjigu. (2) Nadležno pravobranilaštvo dužno je u roku od tri godine od dana stupanja na snagu ovoga zakona pokrenuti postupke za upis stvarnih prava na nekretninama čiji je nosilac Federacija, kantoni odnosno jedinice lokalne samouprave, kao i upis javnih i općih dobara.

24. Zakon o građevinskom zemljištu Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine FBiH“ br. 25/03, 67/05, 94/18 – odluka USFBiH i 95/19 – rješenje USFBiH)

U konkretnom slučaju primjenjuje se Zakon o građevinskom zemljištu Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine FBiH“ br. 25/03 i 67/05), koji su sudovi primjenjivali prilikom donošenja odluka, a koji u relevantnom dijelu glasi:

Član 2. Gradskim građevinskim zemljištem u smislu ovog zakona smatra se izgrađeno i neizgrađeno zemljište u gradovima i naseljima gradskog karaktera, koje je planovima za prostorno uređenje i urbanističkim planovima namijenjeno za izgradnju objekata u skladu sa odredbama Zakona o prostornom uređenju ("Službene novine Federacije BiH", broj 52/02). Ostalo građevinsko zemljište u smislu ovog zakona je izgrađeno i neizgrađeno zemljište namijenjeno za izgradnju objekata u skladu sa odredbama Zakona o prostornom uređenju, a koje se nalazi van zona gradskog građevinskog zemljišta, odnosno van gradova i naselja gradskog karaktera. Član 4.

Gradsko građevinsko zemljište može biti u državnom i privatnom vlasništvu. Gradskim građevinskim zemljištem u privatnoj svojini smatra se:

- izgrađeno gradsko građevinsko zemljište i to zemljište ispod objekta i zemljište koje služi za redovnu upotrebu objekta, odnosno zemljište na kojem je do sada postojalo trajno pravo korištenja a prema članu 39., te zemljište iz člana 96. ovoga zakona. Član 5.

Na gradskom građevinskom zemljištu mogu se steći i prava određena zakonom.

Član 6.

Općina upravlja i raspolaže gradskim građevinskim zemljištem u državnoj svojini na način i pod uslovima predviđenim zakonom i propisima donesenim na osnovu zakona. Član 97.

Ovaj zakon stupa na snagu 16. maja 2003. godine i bez odlaganja se objavljuje u "Službenim novinama Federacije BiH".

25. Zakon o zdravstvenoj zaštiti („Službene novine FBiH“ br. 46/10 i 75/13) u relevantnom dijelu glasi:

Član 233. st. 1. i 2.

Danom stupanja na snagu ovog zakona javne zdravstvene ustanove zadržavaju pravo korištenja državne imovine u ovim ustanovama i to do zakonskog reguliranja ove oblasti u skladu sa odlukom osnivača, sa svim pravima i obavezama u pogledu imovine i radnika. Zdravstvena ustanova, odnosno njen osnivač ne može raspolagati nepokretnom državnom imovinom nad kojom zdravstvena ustanova ostvaruje pravo korištenja u skladu sa propisima o zabrani korištenja državne imovine. VI.Dopustivost i meritum

26. Ustavni sud utvrđuje da apelacija ispunjava uvjete propisane članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, kao i da je podnesena u roku, da ispunjava i ostale uvjete dopustivosti iz člana 18. stav (3) Pravila Ustavnog suda, te da nije očigledno (prima facie ) neosnovana u smislu odredbe člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

27. Apelantica se pozvala na kršenje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

28. S obzirom na to da je apelantica javna ustanova, tj. nositeljica javne vlasti, Ustavni sud podsjeća na svoju praksu prema kojoj državni organi i javna vlast kao učesnici sudskih postupaka uživaju garancije prava na pravičan postupak i prava na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, ali ne i iz Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, odluke o dopustivosti i meritumu br. AP-39/03 od 27. februara 2004. godine, tač. 14. i 15, i AP-3444/19 od 7. aprila 2021. godine, tačka 28, objavljene na www.ustavnisud.ba). Međutim, standardi koji se primjenjuju prilikom ispitivanja tih prava su jednaki.

Pravo na pravično suđenje

29. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

30. Ustavni sud ukazuje da je, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), koju Ustavni sud slijedi prilikom ispitivanja ustavnih prava, odnosno odlučivanja o apelacijama nosilaca javne vlasti, prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ne treba postupati kao sud „četvrte instance“, te stoga neće, prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije (kojem korespondira član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine), dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili očigledno nerazumnim (vidi Evropski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, predstavka broj 52871/13, tačka 23. s daljnjim referencama). Takvu praksu dosljedno slijedi i Ustavni sud u odnosu na odluke redovnih sudova (vidi, između ostalih, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-4033/20 od 22. juna 2022. godine, tač. od 42. do 45. s daljnjim referencama, dostupna na www.ustavnisud.ba).

31. Dovodeći navedene stavove u vezu s okolnostima konkretne apelacije, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženju osporene odluke dao relevantne razloge za svoje odlučenje, kako u pogledu utvrđenih činjenica tako i u pogledu primjene prava, zbog čega se ne može reći da su takva utvrđenja proizvoljna ili „očigledno nerazumna“. U vezi s tim, Ustavni sud primjećuje da se u konkretnom slučaju radi o gradskom građevinskom zemljištu, koje je bilo uknjiženo kao „opštenarodna imovina organ upravljanja G.N.O. u Zenici“ od 1953. godine pa sve do 2020. godine kada je rješenjem nadležnog organa dozvoljena uknjižba prava vlasništva u korist tuženog u skladu sa članom 338. ZSP-a (vidi tačku 5. odluke). Također zapaža da je Vrhovni sud detaljno obrazložio zbog čega je zaključio da se u datim okolnostima nisu ispunile zakonske pretpostavke za vanrednu dosjelost, u smislu člana 58. ZSP-a, a imajući u vidu poseban režim koji je važio za gradsko građevinsko zemljište i u vezi s tim odredbe ZGZ-a. Pri tome, Vrhovni sud je detaljno obrazložio zašto se rok dosjelosti računa od stupanja na snagu ZGZ-a, koji se ne čini proizvoljnim (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-2717/20 od 16. decembra 2021. godine, tačka 16, dostupna na www.ustavnisud.ba). U pogledu apelanticinih navoda da je imala zakonit i savjestan posjed, Ustavni sud primjećuje da se Vrhovni sud u osporenoj presudi nije eksplicitno izjasnio u pogledu stjecanja prava vlasništva po redovnoj dosjelosti, u smislu člana 58. stav (1) ZSP-a. Međutim, navedeno ne znači da taj osnov nije cijenio jer okolnost da je ispitivao uvjete za „vanrednu dosjelost“ ukazuje da je smatrao da nisu bili ispunjeni uvjeti iz člana 58. stav (1) ZSP-a. Taj zaključak ne djeluje proizvoljno budući da i sama apelantica u apelaciji navodi da nije utvrđeno pravo raspolaganja u korist njenog prednika, s tim da apelantica tu okolnost pripisuje navodnim propustima tuženog, odnosno njegovog pravnog prednika. Dalje, u pogledu apelanticinih navoda kojim ukazuje na dugotrajno korištenje spornih nekretnina i njeno pravo na njima, Ustavni sud podsjeća da je Vrhovni sud izričito naveo da je apelantica preko svojih pravnih prednika imala savjestan posjed. U tom kontekstu, Ustavni sud primjećuje da je Vrhovni sud prilikom razmatranja apelanticine savjesnosti cijenio okolnost da je relevantnom odredbom odluke iz 2012. godine propisano da apelantica zadržava pravo korištenja državne imovine koju je koristila na dan stupanja na snagu te odluke (vidi tačku 14. odluke), što korespondira i s odredbama člana 233. Zakona o zdravstvenoj zaštiti (vidi tačku 25. odluke). Međutim, za stjecanje prava vlasništva vanrednom dosjelošću potrebno je ispunjenje drugog uvjeta – protek vremena, koji nije bio ispunjen u konkretnom slučaju. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud zaključuje da je Vrhovni sud odgovorio na sva pitanja koja su bila ključna za donošenje odluke. Također, budući da nema ništa što ukazuje da je u konkretnom postupku apelantici uskraćena mogućnost da predlaže dokaze, da se izjašnjava i osporava dokaze suprotne strane, Ustavni sud smatra da su neosnovani i apelanticini navodi da je prekršeno pravo na jednakost oružja i onemogućeno da se raspravlja o njenim argumentima i dokazima. Pri tome, Ustavni sud primjećuje da je, suprotno apelanticinim navodima, pravni stav Vrhovnog suda, citiran u obrazloženju osporene presude, objavljen u Pravnom biltenu prakse Vrhovnog suda za 2022. godinu i dostupan na internetskoj stranici www.pravosudje.ba. U pogledu apelanticinih navoda da je Vrhovni sud prekršio načelo pravne sigurnosti (vidi tačku 22. odluke), Ustavni sud primjećuje da iz dostavljene presude Vrhovnog suda proizlazi da je u tom postupku utvrđeno da je Javna ustanova „Institut za zdravlje i sigurnost hrane Zenica“ kao samostalni posjednik imala zakonit i savjestan posjed sporne zgrade, pa je, računajući od dana stupanja na snagu ZGZ-a, na osnovu redovne dosjelosti iz člana 58. st. (1) i (4) ZSP-a stekla pravo vlasništva. Imajući u vidu da se navedeni predmet činjenično i pravno razlikuje od konkretnog predmeta, Ustavni sud i te apelanticine navode smatra neosnovanim.

32. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud smatra da su neosnovani apelanticini navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine.

Pravo na imovinu

33. Apelantica smatra da joj je prekršeno i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da apelantica tvrdnje o kršenju tog prava, u suštini, zasniva na istim navodima koje je istakla u vezi s pravom na pravično suđenje, koje je Ustavni sud već elaborirao u prethodnim tačkama ove odluke i zaključio da su neosnovani. Osim toga, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nema ništa iz čega bi se moglo zaključiti da je apelanticino pravo na imovinu došlo u pitanje na način koji bi vodio potrebi da Ustavni sud to pravo posebno ispita prema standardima iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju (kojem korespondira član II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine), niti su u apelaciji pruženi dokazi iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno.

VII.Zaključak

34. Ustavni sud zaključuje da ne postoji kršenje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine budući da je Vrhovni sud detaljno i jasno obrazložio svoju odluku, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim.

35. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

36. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman