Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4445/24 („Nestro Petrol“ a.d. Banjaluka)

Odluka donesena 19. 02. 2026.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
  • Isplata duga
  • Proporcionalnost
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić, Angelika Nußberger

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4445/24

Apelacija

Odluka o dopustivosti

19. 02. 2026.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, dopredsjednice Valerija Galić i Angelika Nußberger i suci Helen Keller, Ledi Bianku, Marin Vukoja i Larisa Velić, na sjednici održanoj 19. veljače 2026. godine, u predmetu broj AP-4445/24, rješavajući apelaciju koju je podnio „Nestro Petrol“ a.d. Banjaluka, na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (3) točka h) i stavak (4), članka 57. stavak (2) točka a) i članka 58. Pravila Ustavnoga suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14, 47/23 i 41/24), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio „Nestro Petrol“ a.d. Banjaluka protiv Rješenja Višeg privrednog suda u Banjaluci broj 57 0 Ps 136736 25 Pžip 3 od 10. srpnja 2025. godine u odnosu na navode o povredi prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna s Ustavom Bosne i Hercegovine.

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio „Nestro Petrol“ a.d. Banjaluka protiv Rješenja Višeg privrednog suda u Banjaluci broj 57 0 Ps 136736 25 Pžip 3 od 10. srpnja 2025. godine u odnosu na navode o povredi prava na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda zbog toga što je očigledno (prima facie) neutemeljena.

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio „Nestro Petrol“ a.d. Banjaluka protiv Rješenja Višeg privrednog suda u Banjaluci broj 57 0 Ps 136736 24 Pžip 2 od 12. rujna 2024. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neutemeljena.

OBRAZLOŽENJE

1. „Nestro Petrol“ a.d. Banjaluka (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa ZOU „Pucar“ iz Banjaluke, podnio je 8. studenog 2024. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Višeg privrednog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Viši privredni sud) broj 57 0 Ps 136736 24 Pžip 2 od 12. rujna 2024. godine. Apelant je 10. lipnja 2025. godine podnio zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud odložio provođenje ovršnih radnji do donošenja odluke u ovom predmetu.

2. Apelant je 18. rujna 2025. godine dostavio dopunu apelacije protiv Rješenja Višeg privrednog suda broj 57 0 Ps 136736 25 Pžip 3 od 10. srpnja 2025. godine.

I.Uvodna napomena

3. Rješenjem o ovrsi Okružnog privrednog suda u Banjaluci (u daljem tekstu: Okružni privredni sud) od 4. kolovoza 2022. godine, na temelju ovršne isprave, po prijedlogu tražitelja ovrhe („My Trading 2018“ d.o.o. Beograd), protiv ovršenika („EPI“ d.o.o. Gradiška) određena je ovrha prijenosom novčanog potraživanja koje ovršenik ima prema apelantu. Također, zabranjeno je apelantu da navedeno potraživanje namiri ovršeniku, a ovršeniku da to potraživanje naplati ili da njime raspolaže. II.Osporene odluke

4. Rješenjem Okružnog privrednog suda od 15. travnja 2024. godine naloženo je apelantu kao dužniku ovršenika da na temelju pravomoćnog rješenja o ovrsi od 4. kolovoza 2022. godine položi na depozitni račun suda iznos naveden u izreci tog rješenja, što predstavlja njegov dug prema ovršeniku.

5. Rješenjem Višeg privrednog suda od 12. rujna 2024. godine odbijena je apelantova žalba i prvostupanjsko rješenje potvrđeno.

6. U obrazloženju osporenog rješenja Viši privredni sud je naveo da iz stanja spisa proizlazi da su kao predmet ovrhe određena potraživanja ovršenika prema apelantu. Zatim, Viši privredni sud je naveo da je u konkretnom postupku odlučna činjenica postoji li potraživanje ovršenika prema apelantu. U svezi s tim, ukazao je da je ovršnom ispravom – pravomoćnom presudom Okružnog privrednog suda u predmetu broj 57 0 Ps 113349 15 Ps postojanje takvog potraživanja dokazano, te da s druge strane tijekom postupka nije dokazano da je takvo potraživanje ispunjeno. Zatim, istaknuo je da je apelant propuštanjem roka za dragovoljno ispunjenje obveze, koji je bio određen ovršnom ispravom, izgubio pravo da ističe prigovor kompenzacije. S obzirom na to, istaknuo je da, suprotno apelantovim navodima, apelant u konkretnom postupku ne može istaknuti prigovor kompenzacije potraživanja. Slijedom navedenog, Viši privredni sud je zaključio da nakon donošenja rješenja o dozvoli ovrhe, koje je apelantu dostavljeno, apelant više nema prava plaćanja po ovršnom naslovu, osim na način kako je rješenjem o dozvoli ovrhe naloženo prema odredbi članka 140. Zakona o ovršnom postupku (u daljnjem tekstu: ZOP).

7. Rješenjem o ovrsi Okružnog privrednog suda od 4. ožujka 2025. godine, na temelju ovršne isprave – rješenja tog suda od 15. travnja 2024. godine, po prijedlogu tražitelja ovrhe („My Trading 2018“ d.o.o. Beograd), protiv apelanta kao ovršenika određena je ovrha radi namirenja potraživanja zapljenom apelantovih novčanih sredstava.

8. Rješenjem Okružnog privrednog suda od 25. ožujka 2025. godine, koje je u dijelu koji apelant osporava apelacijom potvrđeno rješenjem Višeg privrednog suda od 10. srpnja 2025. godine, odbijen je apelantov prigovor i rješenje o ovrsi potvrđeno.

9. U obrazloženju osporenog rješenja Viši privredni sud je naveo da iz stanja spisa proizlazi da apelant nije postupio po ovršnoj ispravi – rješenju Okružnog suda 15. travnja 2024. godine, odnosno nije na depozitni račun suda uplatio novčani iznos koji mu je tom ispravom naložen da uplati. U svezi s tim, Viši privredni sud je naveo je da je neutemeljen apelantov navod da je potraživanje prestalo kompenzacijom potraživanja između apelanta i njegovog vjerovnika. Naime, ukazao je da se prigovor kompenzacije kao materijalnopravni prigovor može istaknuti samo do okončanja parničnog postupka, odnosno da se ne može istaknuti u ovršnom postupku. Također, istaknuo je da je neutemeljeno apelantovo pozivanje na prigovor kompenzacije, posebno zbog toga što se taj prigovor odnosi na apelantov dug i potraživanje prema njegovom vjerovniku, a ne prema tražitelju ovrhe u konkretnom postupku. Osim toga, naveo je da je momentom dostavljanja rješenja o ovrsi apelantu zabranjeno da prema ovršeniku ispuni novčano potraživanje, a ovršeniku je zabranjeno da to potraživanje naplati ili da inače raspolaže tim potraživanjem, kako je to propisano odredbama članka 141. ZOP-a. Imajući u vidu navedeno, Viši privredni sud je zaključio da je prvostupanjski sud pravilno postupio kada je donio rješenje o ovrsi. III.Apelacijski navodi

10. Apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) i prava na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Apelant u biti ponavlja navode koje je iznosio i tijekom postupka pred redovitim sudovima, te smatra da su redovni sudovi pri donošenju osporenih odluka pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili relevantne propise. Naročito ističe da je sporno potraživanje prestalo prebijanjem potraživanja između apelanta i njegovog vjerovnika.

IV.Dopustivost

11. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (3) točka h) i članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda.

Članak VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

b) Ustavni sud također ima prizivnu nadležnost za pitanja iz Ustava koja se pojave na temelju presude bilo kojeg drugog suda u Bosni i Hercegovini.

Članak 18. stavak (3) točka h) i članak (4) Pravila Ustavnoga suda glase: (3) Apelacija nije dopustiva ako postoji neki od sljedećih slučajeva:

h) apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom; (4) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja prava zaštićenih Ustavom, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

a) Dopustivost ratione materiae – u odnosu na Rješenje Višeg privrednog suda u Banjaluci broj 57 0 Ps 136736 25 Pžip 3 od 10. srpnja 2025. godine

12. Ustavni sud ukazuje da se u konkretnom slučaju radi o ovršnom postupku u kojem apelant ima svojstvo ovršenika, te se stoga postavlja pitanje primjenljivosti članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije. Naime, Ustavni sud podsjeća na svoj načelan stav o neprimjenljivosti članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije na ovršni postupak u situaciji kada apelaciju podnosi ovršenik, odnosno osoba protiv koje se provodi ovrha. Međutim, Ustavni sud isto tako podsjeća na svoj stav da je članak II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članak 6. stavak 1. Europske konvencije primjenljiv u situaciji kada se u ovršnom postupku utvrđuju nova građanska prava i obveze (vidi Ustavni sud, Odluka broj U-21/02 od 26. ožujka 2004. godine, objavljena na www.ustavnisud.ba).

13. U konkretnom slučaju osporenim rješenjem Višeg privrednog suda se odlučivalo o žalbi koju je podnio apelant kao ovršenik u ovršnom postupku u kojem se odlučivalo o ovrsi na temelju ovršne isprave, tj. pravomoćnog rješenja. Ustavni sud ukazuje da u tom postupku nisu utvrđivana apelantova „nova građanska prava ili obveze“, već da su ona utvrđena ovršnom ispravom. Stoga Ustavni sud zaključuje da u konkretnom slučaju apelant ne uživa zaštitu i garancije iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije, pa je apelacija u odnosu na navode o povredi prava na pravično suđenje ratione materiae inkompatibilna s Ustavom Bosne i Hercegovine.

b) Dopustivost prima facie

14. Ustavni sud podsjeća da u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i jesu li ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda. U svezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj praksi i praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koja štiti Ustav Bosne i Hercegovine i te povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očigledno neutemeljena ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji s dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Europski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. siječnja 2018. godine, predstavka broj 48657/16, točka 43., i Khudunts protiv Azerbajdžana, odluka od 26. veljače 2019. godine, predstavka broj 74628/16, točka 32., te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. svibnja 2005. godine, točka 9., dostupna na www.ustavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Europski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, predstavka broj 5503/02, točka 21. i Dumlu protiv Turske, odluka od 20. travnja 2021. godine, predstavka broj 65159/17, točka 27.), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava (vidi Europski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. studenog 2008. godine, predstavka broj 34379/03).

- u odnosu na Rješenje Višeg privrednog suda u Banjaluci broj 57 0 Ps 136736 25 Pžip 3 od 10. srpnja 2025. godine

15. U odnosu na apelantove navode o kršenju prava na imovinu Ustavni sud ukazuje da se u konkretnom slučaju nesporno radi o miješanju u apelantovo pravo na imovinu koje je propisano „zakonom“ i koje služi zakonitom cilju u javnom interesu, a to je dosljedna primjena relevantnih odredaba ZOP-a koje predviđaju mogućnost zapljene apelantovih novčanih sredstava koja predstavljaju potraživanje koje je apelant ima prema ranijem ovršeniku. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelant ne navodi bilo kakve razloge zbog kojih bi navedena odluka predstavljala neproporcionalno miješanje u njegovo pravo na imovinu, odnosno predstavljala prevelik teret. Također, Ustavni sud podsjeća da postoji nesumnjiva obveza postupanja sukladno ovršnim ispravama, te da se samo paušalnim pozivanjem na pravo na imovinu takva obveza ne može izbjeći. Stoga Ustavni sud smatra da ništa ne ukazuje da je osporenom odlukom na apelanta stavljen neproporcionalno težak teret. Zbog toga su ovi navodi očigledno (prima facie) neutemeljeni.

- u odnosu na Višeg privrednog suda u Banjaluci broj 57 0 Ps 136736 24 Pžip 2 od 12. rujna 2024. godine

16. Ustavni sud ukazuje da se apelantovi navodi o povredi prava na pravično suđenje odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili relevantne propise. U svezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je, prema praksi Europskog suda, prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Europski sud ističe da ne treba postupati kao sud „četvrte instance“ te da stoga neće, prema članku 6. stavak 1. Europske konvencije (kojem korespondira članak II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine), dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili „očigledno nerazumnim“ (vidi Europski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. prosinca 2019. godine, predstavka broj 52871/13, točka 23. s daljnjim referencama). Takvu praksu dosljedno slijedi i Ustavni sud u odnosu na odluke redovnih sudova (vidi, između ostalih, Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP-

4033/20 od 22. lipnja 2022. godine, toč. od 42. do 45. s daljnjim referencama, objavljenu na www.ustavnisud.ba).

17. Na temelju činjenica konkretnog predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelantovih navoda, Ustavni sud smatra da je Viši privredni sud u obrazloženju osporene odluke dao relevantne razloge za svoje odlučenje, kako u pogledu utvrđenih činjenica tako i u pogledu primjene prava, zbog čega se ne može reći da su takva utvrđenja proizvoljna ili očigledno nerazumna. Naročito, Ustavni sud zapaža da apelant ponavlja navode koje istaknuo u žalbi protiv prvostupanjskog rješenja, koje je Viši privredni sud razmotrio prilikom donošenja odluke o žalbi, te jasno i detaljno obrazložio da istaknuti prigovor kompenzacije potraživanja ne može utjecati na drugačije odlučenje u konkretnoj pravnoj stvari. Osim toga, apelant ne navodi niti Ustavni sud zapaža da je u provedenom postupku prekršena neka procesna garancija iz članka 6. stavak 1. Europske konvencije na njegovu štetu. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ne postoji bilo šta što bi ukazalo na kršenje prava na pravično suđenje.

18. Apelant se pozvao i na kršenje prava na imovinu. Međutim, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ništa ne ukazuje da je njegovo pravo na imovinu došlo u pitanje na način koji bi vodio potrebi da Ustavni sud to pravo posebno ispita prema standardima iz članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, niti su u apelaciji pruženi dokazi iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno.

19. Imajući u vidu odredbu članka 18. stavak (3) točka h) i stavak (4) Pravila Ustavnoga suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je ratione materiae inkompatibilna s Ustavom Bosne i Hercegovine, odnosno ukoliko je očigledno (prima facie) neutemeljena, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

20. S obzirom na odluku Ustavnog suda u ovom predmetu, nije neophodno posebno razmatrati apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere.

21. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnoga suda su konačne i obvezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4445/24 („Nestro Petrol“ a.d. Banjaluka) | Sudska praksa | Aktio