Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2913/22 (JU Kantonalna bolnica Zenica)
Odluka donesena 14. 05. 2026.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Pristup sudu
- Javna vlast
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Upravni spor
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić, Angelika Nußberger
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2913/22
Apelacija
Odluka o dopustivosti
14. 05. 2026.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednice Valerija Galić i Angelika Nussberger i sudije Helen Keller, Ledi Bianku, Marin Vukoja i Larisa Velić, na sjednici održanoj 14. maja 2026. godine, u predmetu broj AP-2913/22, rješavajući apelaciju JU Kantonalna bolnica Zenica, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“, br. 94/14, 47/23 i 41/24), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija JU Kantonalna bolnica Zenica podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Zenici broj 04 0 U 013581 22 Uvp od 9. juna 2022. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. JU Kantonalna bolnica Zenica (u daljnjem tekstu: apelantica), koju zastupa Jasmin Mutapčić, advokat iz Zenice, podnijela je 22. jula 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 04 0 U 013581 22 Uvp od 9. juna 2022. godine, Rješenja Kantonalnog suda broj 04 0 U 013581 22 U od 25. marta 2022. godine i Zaključka Gradskog vijeća Grada Zenice (u daljnjem tekstu: Gradsko vijeće) broj 01-45-1194/22 od 24. januara 2022. godine.
2. Gradsko vijeće je, postupajući na osnovu člana 21. točka 26) i člana 116. stav (3) Statuta Grada Zenica („Službene novine Grada Zenica“, broj 5/15) te člana 44. Poslovnika Gradskog vijeća donijelo Zaključak broj 01-45-1194/22 od 24. januara 2022. godine. Tim zaključkom je od 1. februara 2022. godine zabranjena naplata parkiranja „na parking prostorima u krugu Kantonalne bolnice Zenica, za osoblje Kantonalne bolnice i za pacijente, odnosno druge korisnike (oni koji dolaze u posjetu)“, a koju apelantica naplaćuje. Stavom II zaključka je konstatirano da on stupa na pravnu snagu danom donošenja.
3. Kantonalni sud je rješenjem broj 04 0 U 013581 22 U od 25. marta 2022. godine odbacio apelantičinu tužbu podnesenu protiv zaključka Gradskog vijeća od 24. januara 2022. godine, jer akt koji se tužbom osporava nije upravni akt. U obrazloženju rješenja Kantonalni sud je naveo da je apelant u tužbi ukazao da, prema odredbama Statuta i Poslovnika, „donošenje bilo kakve zabrane uopšte nije u stvarnoj nadležnosti tuženog niti se uopće radi o upravnoj nadležnosti“ te da tuženo Gradsko vijeće „ukoliko smatra da ima neka vlasnička prava na nekretninama koje čine krug bolnice, zaštitu istih može ostvarivati samo u redovnom sudskom postupku u skladu sa odredbama Zakona o stvarnim pravima“. S druge strane je obrazloženo da je Grad Zenica istakao da se osporeni akt koji se odnosi na nekretninu „koja je u vlasništvu Grada Zenica […] ne može smatrati upravnim aktom, nego aktom poslovanja-raspolaganja i kao takav ne može se pobijati u upravnom sporu.“ Kantonalni sud je zatim citirao odredbe čl. 4. i 8. Zakona o upravnim sporovima (u daljnjem tekstu: ZUS) i ukazao da iz tih odredbi proizlazi da se upravni spor može voditi samo protiv upravnog akta i da je upravni akt onaj akt koji ispunjava sve elemente navedene u ovom članu. Ti elementi su, kako je obrazložio Kantonalni sud: „donosilac upravnog akta […]; rješavanje nadležnih organa na osnovu autoritativnih ovlaštenja koja su im data na osnovu propisa; konkretnost i pravno dejstvo, tj. da se tim aktom rješava o izvjesnom pravu ili obavezi pojedinca ili pravnog lica i na kraju da se radi o upravnoj stvari“. Dalje, Kantonalni sud je istakao da Gradsko vijeće, kojeg je apelantica označila kao tuženi organ u ovoj pravnoj stvari, nije upravni organ u smislu člana 4. ZUS, niti je zaključak tog organa od 24. januara 2022. godine upravni akt u smislu člana 8. ZUS. Naime, utvrđeno je da navedeni zaključak uopće ne predstavlja upravni akt kojim je nadležni organ iz člana 4. ZUS rješavao o izvjesnom pravu ili obavezi pojedinca ili pravnog lica u nekoj upravnoj stvari. Dakle, utvrđeno je da se radi „o aktu poslovanja i upravljanja“ koji je Gradsko vijeće donijelo na temelju relevantnih odredbi člana 21. tačka 26) i člana 116. stav (3) Statuta Grada Zenice, u okviru samoupravnog djelokruga, a za čije rješavanje nije nadležan Kantonalni sud.
4. Kantonalni sud je presudom broj 04 0 U 013581 22 Uvp od 9. juna 2022. godine odbio apelantičin zahtjev za vanredno preispitivanje rješenja Kantonalnog suda od 25. marta 2022. godine. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud u postupku odlučivanja po apelantičinoj tužbi donio pravilno i na zakonu zasnovano rješenje kojim se tužba odbacuje zbog toga što osporeni akt nije upravni akt, već se radi o aktu poslovanja i upravljanja Gradskog vijeća. Također, Kantonalni sud je ukazao da iz odredbe člana 4. ZUS proizlazi da se gradsko vijeće ne može smatrati upravnim organom niti institucijom koja ima javna ovlaštenja, kada u vršenju javnih ovlaštenja rješava u upravnim stvarima, osim u onim upravnim postupcima u kojima je materijalno-pravnim propisom predviđeno da gradsko vijeće može u upravnom postupku odlučivati o izvjesnom pravu ili obavezi. Dakle, Kantonalni sud je naveo da je jasno da Gradsko vijeće u datim okolnostima nije postupalo kao upravni organ, niti je vođen bilo kakav upravni postupak, zbog čega se doneseni zaključak ne može smatrati upravnim aktom shodno članu 8. ZUS. Osim toga, Kantonalni sud je istakao da ostali apelantičini navodi vezani za relevantnu odredbu Zakona o upravnom postupku nisu relevantni za rješavanje konkretne pravne stvari zato što se sud svojom odlukom nije upuštao u ocjenu apelantičinih navoda vezanih za pravilnost i zakonitost akta koji se tužbom osporava. Naime, ukazao je da je sud svojim rješenjem a nakon postupka ispitivanja procesnih pretpostavki za vođenje upravnog spora zaključio da nisu ispunjene procesne pretpostavke jer akt koji se tužbom osporava nije upravni akt u smislu člana 8. ZUS.
5. Apelantica se pozvala na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije. Apelantica, u suštini, ponavlja navode koje je iznosila i tokom postupka pred Kantonalnim sudom, te smatra da je Kantonalni sud pri donošenju osporenih odluka pogrešno utvrdio činjenično stanje i pogrešno primijenio relevantne propise. Naime, apelantica smatra da se Gradsko vijeće u konkretnom slučaju može smatrati upravnim organom i da pobijani zaključak predstavlja upravni akt koji je donesen na njenu štetu. Pri tome tvrdi da se radi o procesnoj situaciji propisanoj relevantnim odredbama ZUS i Zakona o upravnom postupku, odnosno da jedino dozvoljeno pravno sredstvo protiv navedenog zaključka jeste pokretanje upravnog spora pred nadležnim sudom. Također, apelantica smatra da je identična situacija i kod odredbi Zakona o eksproprijaciji gdje isto nije dopuštena žalba ali je dopušteno pokretanje upravnog spora. Dalje, apelantica navodi da je Kantonalni sud previše usko i na njenu štetu tumačio odredbu člana 4. ZUS kod nabrajanja šta je to organ, a posebno iz razloga što donošenje bilo kakve zabrane nije u stvarnoj nadležnosti Gradskog vijeća, niti se radi o upravnoj nadležnosti. Shodno tome, apelantica smatra da je Kantonalni sud postupajući na navedeni način arbitrarno i proizvoljno primijenio odredbe ZUS i na taj način joj nezakonito onemogućio pristup sudu. Dalje, apelantica navodi da je donošenjem navedenih odluka neosnovano i nezakonito lišena imovine jer nisu ispitani svi njeni navodi zbog čega su odluke Kantonalnog suda arbitrarne i suštinski je onemogućena da iskoristi djelotvoran pravni lijek.
6. Zakon o upravnim sporovima („Službene novine Federacije BiH“, broj 9/05) u relevantnom dijelu glasi: Član 4. Pod pojmom organ, u smislu ovog Zakona, podrazumijevaju se organi uprave i upravne ustanove Federacije i kantona, gradonačelnik i općinski načelnik i gradske i općinske službe za upravu, kao i institucije koje imaju javna ovlaštenja kad u vršenju javnih ovlaštenja rješavaju u upravnim stvarima (u daljem tekstu: nadležni organ). Član 8.
Upravni spor može se voditi samo protiv upravnog akta. Upravni akt, u smislu ovog Zakona, jeste akt kojim nadležni organ iz člana 4. ovog Zakona rješava o izvjesnom pravu ili obavezi pojedinca ili pravnog lica u nekoj upravnoj stvari (u daljem tekstu: upravni akt). Član 25. stav (1) tačka 2)
Nadležni sud rješenjem će odbaciti tužbu ako utvrdi: 2) da akt koji se tužbom osporava nije upravni akt (član 8.);
7. Statut Grada Zenica („Službene novine Grada Zenica“, broj 5/15) u relevantnom dijelu glasi :
Član 14. stav (2) (2) Ako zakonom nije određeno koji je organ nadležan za obavljanje poslova iz samoupravnog djelokruga Grada, svi poslovi i zadaci koji se odnose na uređivanje odnosa iz samoupravnog djelokruga Grada (normativne naravi) u nadležnosti su Gradskog vijeća, a izvršni poslovi i zadaci u nadležnosti su Gradonačelnika.
Član 15. stav (2) (2) Gradsko vijeće donosi opće akte i druge akte u okviru samoupravnog djelokruga Grada te obavlja druge poslove u skladu sa ustavom, zakonom i Statutom Grada. Član 21. tačka 26.
Gradsko vijeće u okviru svoje nadležnosti:
26. donosi pojedinačne i druge akte iz samoupravnog djelokruga Grada u skladu sa zakonom i Statutom;
Član 103. stav (2) (2) Imovinom Grada upravlja i raspolaže Gradsko vijeće na način i pod uslovima propisanim zakonom i ovim statutom.
8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
b) Ustavni sud takođe ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi: (4) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
9. Ustavni sud primjećuje da je apelantica javna ustanova čiji je osnivač Zeničko-dobojski kanton pa je stoga u istoj poziciji kao nositelj javne vlasti. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da, prema ustaljenoj praksi Ustavnog suda, državni organi i javna vlast, kao učesnici sudskih postupaka, uživaju garancije prava na pravičan postupak i prava na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, ali ne i iz Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, odluke o dopustivosti i meritumu br. AP-39/03 od 27. februara 2004. godine, tač. 14. i 15., i AP-3444/19 od 7. aprila 2021. godine, tačka 28., objavljene na www.ustavnisud.ba). Međutim, primjenljivi standardi su isti. Stoga će Ustavni sud razmotriti apelanticine navode o povredi ovih ustavnih prava.
10. Ustavni sud podsjeća da u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i jesu li ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi sa tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. januara 2018. godine, predstavka broj 48657/16, tačka 43., i Khudunts protiv Azerbejdžana, odluka od 26. februara 2019. godine, predstavka broj 74628/16, tačka 32., te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine, tačka 9., dostupna na www.ustavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, predstavka broj 5503/02, tačka 21. i Dumlu protiv Turske, odluka od 20. aprila 2021. godine, predstavka broj 65159/17, tačka 27.), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava (vidi Evropski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. novembra 2008. godine, predstavka broj 34379/03) .
11. Apelantica smatra da joj je osporenim odlukama redovnog suda, kojima je odbačena njena tužba u upravnom sporu protiv zaključka Gradskog vijeća, povrijeđeno pravo na pristup sudu kao segment prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije. U vezi sa tim, Ustavni sud podsjeća na tumačenje Evropskog suda prema kojem je u član 6. stav 1. Evropske konvencije ugrađeno „pravo na sud“, a jedan vid toga prava je pravo na pristup sudu, tj. pravo pokretanja postupka pred sudom u građanskim stvarima. Evropski sud je ukazao da ovo pravo ne obuhvata samo pravo pokretanja postupka, već i pravo na „rješavanje“ spora. Takođe, Evropski sud je ukazao da pravo na pristup sudu nije apsolutno, već može podlijegati ograničenjima. Podrazumijeva se kako su ona dopuštena jer pravo na pristup sudu, po sâmoj svojoj prirodi, zahtijeva da ga uredi država. U tom pogledu države ugovornice uživaju određenu slobodu procjene, iako konačnu odluku o poštovanju zahtjeva iz Evropske konvencije donosi sud. Sud se mora uvjeriti da primijenjena ograničenja ne ograničavaju niti smanjuju pristup koji je pojedincu ostavljen na takav način ili u tolikoj mjeri da bi bila narušena sâma bît prava (vidi između ostalih, Evropski sud Šimecki protiv Hrvatske, presuda od 30. aprila 2014. godine, predstavka broj 15253/10, tač. 42. i 43. sa referiranjem na drugu relevantnu sudsku praksu).
12. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u obrazloženju osporenih odluka dao relevantne razloge za odluku da odbaci apelantičinu tužbu. Razmatrajući obrazloženja osporenih odluka, naročito zaključak Kantonalnog suda da Gradsko vijeće nema svojstvo organa iz člana 4. ZUS-a, u vezi sa relevantnim odredbama ZUS-a i Statuta Grada Zenica (vidi tač. 6. i 7. ove odluke) na koje se pozvao sud (vidi tačku 3. ove odluke), Ustavni sud u tim obrazloženjima ne nalazi elemente proizvoljnosti. Pri tome, u vezi sa navodima kojima apelantica u suštini ukazuje da je u potpunosti ostavljena bez sudske zaštite, Ustavni sud primjećuje da je redovni sud u konkretnom slučaju isključivo odlučivao u upravnom sporu ali ne i o tome postoje li uslovi za vođenje parničnog postupka. Također, Ustavni sud zapaža da apelantica u apelaciji nije ni tvrdila da je pravo na pristup sudu pokušala ostvariti pokretanjem parničnog postupka i da su joj to redovni sudovi onemogućili, niti je dostavila dokaze o tome. Dakle, imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud smatra da odbacivanjem apelantičine tužbe zbog toga što je zaključeno da nisu ispunjeni zakonom propisani uslovi za vođenje upravnog spora, u situaciji kada apelantica nije dokazala da svoje pravo na pristup sudu nije mogla ostvariti u drugoj vrsti postupka (parničnom), nije narušena sâma bît apelantičinog prava. Pri tom Ustavni sud zapaža da je i sama apelantica u tužbi (vidi tačku 3. ovog nacrta) tvrdila da se eventualni spor oko vlasništva na nekretninama koje čine krug bolnice rješava u redovnom sudskom postupku u skladu sa odredbama Zakona o stvarnim pravima. Stoga Ustavni sud smatra da redovni sudovi, postupajući na navedeni način u osporenim odlukama, nisu ograničili apelantičino pravo na pristup sudu na način koji je nespojiv sa garancijama prava na pravično suđenje, pri čemu su u obrazloženju odluka razmotrili navode koje apelantica ponavlja u apelaciji i dali razloge zašto oni ne mogu dovesti do drugačijeg odlučenja. Osim toga, Ustavni sud ne zapaža da je u provedenom postupku prekršena neka procesna garancija iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine na apelantičinu štetu. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ne postoji bilo šta što bi ukazalo na kršenje prava na pravično suđenje. Također, apelantica se pozvala i na kršenje prava na imovinu. Međutim, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ništa ne ukazuje da je to njeno pravo došlo u pitanje na način koji bi vodio potrebi da Ustavni sud to pravo posebno ispita prema standardima prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine , niti su u apelaciji pruženi dokazi iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno.
13. Imajući u vidu sve navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda, kao i stavove navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantičini navodi pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ti navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
14. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
15. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman