Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4279/22 (Federacija Bosne i Hercegovine, Vlada Federacije Bosne i Hercegovine)
Odluka donesena 24. 09. 2026.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Državno vlasništvo
- Građanski postupak
- Vlasničko-pravni odnosi
- Uknjižba
- Javna vlast
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-4279/22
Apelacija
Odluka o dopustivosti
24. 09. 2026.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednica Valerija Galić i sudije Helen Keller, Ledi Bianku, Marin Vukoja i Larisa Velić, na sjednici održanoj 25. septembra 2026. godine, u predmetu broj AP-4279/22, rješavajući apelaciju Federacije Bosne i Hercegovine, Vlade Federacije Bosne i Hercegovine, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“, br. 94/14, 47/23 i 41/24), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Federacije Bosne i Hercegovine, Vlade Federacije Bosne i Hercegovine podnesena protiv rješenja Kantonalnog suda u Zenici broj 04 0 Dn 013791 22 Gž od 14. jula 2022. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Federacija Bosne i Hercegovine, Vlada Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Federalno pravobranilaštvo/pravobraniteljstvo Sarajevo, podnio je 11. novembra 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 04 0 Dn 013791 22 Gž od 14. jula 2022. godine i rješenja Općinskog suda u Visokom – Odjeljenje u Olovu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 041-0-Dn-22-000 609 od 10. februara 2022. godine.
2. Rješenjem Općinskog suda broj 041-0-Dn-22-000 609 od 10. februara 2022. godine dozvoljeno je brisanje dotadašnjeg upisa prava raspolaganja u korist ŠIP „Stupčanica“ d.d. Olovo (u daljnjem tekstu: predlagač) na jednosobnom stanu u Olovu (u daljnjem tekstu: sporna nekretnina) i upis predlagačevog prava vlasništva na spornoj nekretnini. U obrazloženju je navedeno da je rješenje doneseno na osnovu čl. 338. i 341. Zakona o stvarnim pravima (u daljnjem tekstu: ZSP).
3. Rješenjem Kantonalnog suda broj 04 0 Dn 013791 22 Gž od 14. jula 2022. godine odbijena je apelantova žalba i potvrđeno prvostepeno rješenje. U obrazloženju Kantonalni sud je ukazao da je članom 338. ZSP propisano da se pravo upravljanja ili korištenja ili raspolaganja, kao osnovna prava na stvarima u društvenom, odnosno državnom vlasništvu, koje do stupanja na snagu ovog zakona nije postalo vlasništvo drugog lica, uz uslov da posebnim zakonom nije drugačije regulisano, danom stupanja na snagu tog zakona pretvaraju u pravo vlasništva njihovih dotadašnjih nosilaca ili njihovih pravnih sljednika. Imajući u vidu da je ZSP stupio na snagu 2013. godine, zaključio je da je predlagačev zahtjev osnovan. Kantonalni sud je dalje ocijenio neosnovanim apelantove žalbene navode o pogrešnoj primjeni materijalnog prava – Zakona o prodaji stanova na kojim postoji stanarsko pravo, Zakona o privatizaciji i drugih propisa iz te oblasti. U vezi s tim je istakao da je predlagač zahtjevom tražio pretvorbu regulisanu članom 338. st. 1, 2. i 3. ZSP, po kom je sud postupao u skladu sa odredbama čl. 3, 42. i 43. Zakona o zemljišnim knjigama, koje propisuju strogo formalan i obligatoran postupak upisa u zemljišne knjige. Konačno, Kantonalni sud je zaključio da ostali žalbeni navodi nisu od značaja za ishod postupka zbog čega ih nije posebno cijenio, u smislu člana 231. Zakona o parničnom postupku.
4. Apelant smatra da je osporenim odlukama povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim apelant navodi da su sudovi dozvolili upis predlagačevog prava vlasništva na spornoj nekretnini, iako se radi o društvenom vlasništvu. Smatra da je to u suprotnosti sa Zakonom o privremenoj zabrani raspolaganja državnom imovinom jer se na taj način jednostrano ukida vlasništvo države u korist drugog titulara.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: b)Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi: (4)Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
6. S obzirom na apelantov status, Ustavni sud podsjeća da prema ustaljenoj praksi Ustavnog suda, državni organi i javna vlast, kao učesnici sudskih postupaka, uživaju garancije prava na pravičan postupak i prava na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, ali ne i Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, Odluke o dopustivosti i meritumu br. AP-39/03 od 27. februara 2004. godine, tač. 14. i 15. i AP-3444/19 od 7. aprila 2021. godine, tačka 28., objavljene na www.ustavnisud.ba). Međutim, primjenljivi standardi su isti.
7. Ustavni sud podsjeća da u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i jesu li ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj praksi i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i te povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji s dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. januara 2018. godine, predstavka broj 48657/16, tačka 43, Khudunts protiv Azerbajdžana, odluka od 26. februara 2019. godine, predstavka broj 74628/16, tačka 32, te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine, tačka 9, dostupna na www.ustavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, predstavka broj 5503/02, tačka 21. i Dumlu protiv Turske, odluka od 20. aprila 2021. godine, predstavka broj 65159/17, tačka 27.), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine (vidi Evropski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. novembra 2008. godine, predstavka broj 34379/03).
8. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje i imovinu odnose na način na koji su sudovi primijenili relevantne propise. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je, prema praksi Evropskog suda, prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ističe da ne treba postupati kao sud „četvrte instance“ te da stoga neće, prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije (kojem korespondira član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine), dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili „očigledno nerazumnim“ (vidi Evropski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, predstavka broj 52871/13, tačka 23. sa daljnjim referencama). Ovakvu praksu dosljedno slijedi i Ustavni sud u odnosu na odluke redovnih sudova (vidi, između ostalih, Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP-4033/20 od 22. juna 2022. godine, tač. od 42. do 45. sa daljnjim referencama, objavljena na www.ustavnisud.ba).
9. Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u obrazloženju osporene odluke dao relevantne i dovoljne razloge za zaključak da su ispunjeni uslovi za ex lege pretvorbu državnog vlasništva spornih nekretnina u vlasništvo predlagača, koji je na njima imao uknjiženo pravo raspolaganja. Takve razloge Ustavni sud ne smatra proizvoljnim, niti „očigledno nerazumnim“. Pri tome, Ustavni sud podsjeća da je u svojoj praksi već razmatrao pitanje pretvorbe prava korištenja, upravljanja ili raspolaganja u pravo vlasništva na osnovu odredbe člana 338. Zakona o stvarnim pravima i da nije smatrao da je odlukama sudova, kojima je dozvoljen upis prava vlasništva u korist pravnih lica čije je pravo korištenja na nekretninama koje su bile u državnom vlasništvu bilo upisano u zemljišne knjige, povrijeđeno pravo na pravično suđenje i imovinu (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-1480/21 od 28. aprila 2025. godine, tačka 9, sa daljnjim referencama, dostupna na www.ustavnisud.ba). Osim toga, apelant ne navodi, niti Ustavni sud zapaža da je u provedenom postupku prekršena neka procesna garancija iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine na njegovu štetu. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ne postoji bilo šta što bi ukazalo na kršenje prava na pravično suđenje. Apelant se pozvao i na kršenje prava na imovinu. Međutim, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ništa ne ukazuje da je njegovo pravo na imovinu došlo u pitanje na način koji bi vodio potrebi da Ustavni sud to pravo posebno ispita prema standardima iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine, niti su u apelaciji pruženi dokazi iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno.
10. Imajući u vidu sve navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda, kao i stavove navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantovi navodi pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ti navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
11. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman