Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-2023/22 („Messer Mostar Plin“ d.o.o. Mostar i drugi)

Odluka donesena 26. 03. 2026.

Povreda
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Finansijska konsolidacija
  • Izvršni postupak
  • Pristup sudu
  • Izvršenje
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić, Angelika Nußberger

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2023/22

Apelacija

Odluka o meritumu

26. 03. 2026.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u predmetu broj AP-2023/22, rješavajući apelacije koje su podnijeli „Messer Mostar Plin“ d.o.o. Mostar i HŽ „Cargo“ d.o.o. Zagreb, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b), člana 59. st. (1) i (2) i člana 62. stav (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14, 47/23 i 41/24), u sastavu:

Mirsad Ćeman, predsjednik

Valerija Galić, potpredsjednica

Angelika Nußberger, potpredsjednica

Helen Keller, sutkinja

Ledi Bianku, sudija

Marin Vukoja, sudija

Larisa Velić, sutkinjana sjednici održanoj 26. marta 2026. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Usvajaju se apelacije koje su podnijeli „Messer Mostar Plin“ d.o.o. Mostar i HŽ „Cargo“ d.o.o. Zagreb.

Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Ukidaju se rješenja Kantonalnog suda u Mostaru br. 58 0 Ip 201464 21 Pž od 16. marta 2022. godine, 58 0 V 216638 20 Gži od 9. februara 2023. godine i 58 0 V 216640 21 Gži od 20. novembra 2023. godine.

Predmeti se vraćaju Kantonalnom sudu u Mostaru koji je dužan po hitnom postupku donijeti nove odluke u skladu sa članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Nalaže se Kantonalnom sudu u Mostaru da, u skladu sa članom 72. stav (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. „Messer Mostar Plin“ d.o.o. Mostar (u daljnjem tekstu: prvoapelant), koji zastupa Feđa Dupovac, advokat iz Sarajeva, podnio je 3. juna 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 58 0 Ip 201464 21 Pž od 16. marta 2022. godine i Rješenja Općinskog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 58 0 Ip 201464 21 Ps od 28. oktobra 2021. godine. Apelacija je evidentirana pod brojem AP-2023/22.

2. HŽ „Cargo“ d.o.o. Zagreb (u daljnjem tekstu: drugoapelant), koji zastupa Armin Mušija, advokat iz Sarajeva, podnio je 24. marta 2023. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv Rješenja Kantonalnog suda broj 58 0 V 216638 20 Gži od 9. februara 2023. godine i Rješenja Općinskog suda broj 58 0 V 216638 20 Ip od 5. maja 2020. godine. Apelacija je evidentirana pod brojem AP-1442/23.

3. Drugoapelant, zastupan po istom advokatu, podnio je 30. januara 2024. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv Rješenja Kantonalnog suda broj 58 0 V 216640 21 Gži od 20. novembra 2023. godine i Rješenja Općinskog suda broj 58 0 V 216640 20 I od 6. jula 2021. godine. Apelacija je evidentirana pod brojem AP-416/24.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

4. Imajući u vidu da apelacije pokreću slična pravna pitanja, Ustavni sud je, u skladu sa članom 32. stav (1) Pravila Ustavnog suda, odlučio spojiti apelacije i donijeti jednu odluku pod brojem AP-

2023/22.

5. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda, Općinskog suda i „Aluminija“ d.d. Mostar (u daljnjem tekstu: izvršenik) zatraženo je 22. maja i 28. augusta 2024. godine da dostave odgovore na apelaciju. Kantonalni sud, Općinski sud i izvršenik su odgovore na apelaciju dostavili 3. i 12. juna i 9. i 13. septembra 2024. godine. Odgovori na apelaciju dostavljeni su punomoćnicima apelanata, ali oni nisu dostavili izjašnjenje.

III.Činjenično stanje

6. Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelanata i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

7. Apelanti su podnijeli prijedloge za izvršenje protiv izvršenika, i to prvoapelant na osnovu izvršne isprave – pravomoćne presude, a drugoapelant na osnovu vjerodostojnih isprava – protestiranih mjenica, radi naplate novčanih potraživanja. Predložili su da se izvršenje provede na izvršenikovim novčanim sredstvima i predajom prvoapelantovih pokretnih stvari koje se nalaze kod izvršenika. Općinski sud je dozvolio predložena izvršenja rješenjima od 26. februara 2020. godine, 28. januara i 21. septembra 2021. godine.

8. Protiv rješenja o izvršenju izvršenik je izjavio prigovore u kojima je istakao da se nalazi u postupku finansijske konsolidacije, zbog čega se nad njegovom imovinom ne mogu pokretati izvršni postupci, shodno članu 9. Zakona o finansijskoj konsolidaciji privrednih društava u Federaciji BiH (u daljnjem tekstu: Zakon o finansijskoj konsolidaciji).

9. Rješenjima Općinskog suda od 5. maja 2020. godine, 6. jula i 28. oktobra 2021. godine usvojeni su izvršenikovi prigovori, izvršni postupci su obustavljeni, ukinute su sve provedene radnje i prijedlozi za izvršenje su odbačeni. Općinski sud je u obrazloženju ukazao da je Vlada Federacije BiH donijela odluku od 25. oktobra 2018. godine o pokretanju postupka finansijske konsolidacije izvršenika i odluku o izmjeni te odluke od 12. jula i 28. novembra 2019. godine, kojima je određeno da se taj postupak treba okončati do 31. decembra 2021. godine. Također je ukazao da je Vrhovni sud Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) u Odluci broj 51 0 Rs 068824 16 Spp od 30. septembra 2016. godine zauzeo pravni stav da pravne posljedice pokretanja postupka finansijske konsolidacije nastupaju danom stupanja na snagu odluke Vlade Federacije BiH. S obzirom na to da su prijedlozi za izvršenje podneseni nakon pokretanja postupka finansijske konsolidacije izvršenika, Općinski sud je odbacio prijedloge za izvršenje i obustavio izvršni postupak primjenom člana 49. st. 1. i 3. Zakona o izvršnom postupku (u daljnjem tekstu: ZIP).

10. Rješenjima Kantonalnog suda od 16. marta 2022. godine, 9. februara i 20. novembra 2023. godine odbijene su žalbe apelanata i prvostepeno rješenje potvrđeno. Kantonalni sud je u obrazloženju ukazao da je odlukom Vlade Federacije BiH o pokretanju postupka finansijske konsolidacije od 25. oktobra 2018. godine obuhvaćeno izmirenje dugova do 30. septembra 2013. godine. Dalje je ukazao da je članom 9. Zakona o finansijskoj konsolidaciji propisano da se u toku postupka konsolidacije ne mogu pokretati izvršni postupci nad imovinom društva koje se konsolidira.

11. Osim toga, Kantonalni sud je ukazao da je članom 8. stav 5. tog zakona propisan izuzetak od tog pravila koji se odnosi na uvjet koji je društvo koje se konsolidira dužno ispuniti – da u roku od 60 dana od donošenja odluke o konsolidaciji započne izvršavati svoje tekuće obaveze. Dalje je naveo da iz odluke Vrhovnog suda od 30. septembra 2016. godine na koju se apelant pozvao „proizlazi da u situaciji da društvo s većinskim učešćem državnog kapitala ne započne izmirivati sve svoje tekuće finansijske obaveze u roku od 60 dana od donošenja odluke [o finansijskoj konsolidaciji], a nadležni organ vlasti ne donese odluku kojom stavlja van snage odluku o finansijskoj konsolidaciji društva, po prijedlozima za dozvolu izvršenja, koji su podnijeti nakon isteka navedenog roka, ukoliko podnosilac prijedloga dokaže da je rok istekao, a izvršenik nije započeo da izmiruje svoje tekuće obaveze, sud će postupiti na način kako je propisano odredbama ZIP“. U vezi s tim je istakao da je bilo potrebno utvrditi da li je izvršenik, u smislu člana 8. tačka 5. Zakona o finansijskoj konsolidaciji, započeo izvršavati svoje tekuće obaveze po isteku roka od 60 dana od donošenja posljednje odluke o izmjeni i dopuni odluke o finansijskoj konsolidaciji od 28. novembra 2019. godine, odnosno od 28. januara 2020. godine. Kantonalni sud je ukazao da je evidentno da je rok od 60 dana od odluke o konsolidaciji istekao, ali da apelanti nisu dokazali da izvršenik nije započeo izvršavati svoje tekuće obaveze po isteku navedenog roka. Slijedom navedenog, Kantonalni sud je zaključio da je prvostepeni sud pravilno odbacio prijedloge za izvršenje i obustavio izvršne postupke.

IV.Apelacijaa)Navodi iz apelacija

12. Prvoapelant smatra da su mu osporenim odlukama povrijeđeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim, apelant navodi da su sudovi proizvoljno utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno i procesno pravo, te da su povrijedili njegovo pravo na pristup sudu. Navodi da se Kantonalni sud nije pozvao ni na jednu zakonsku odredbu iz koje proizlazi da je na apelantu teret dokazivanja da izvršenik nije započeo izvršavati svoje tekuće obaveze. Apelant navodi da se izvršni postupak zasniva na načelu formalnog legaliteta, zbog čega sud može postupati isključivo na osnovu izvršne isprave. Stoga smatra da nije dužan niti u mogućnosti da u izvršnom postupku dokazuje činjenice. Naročito ističe da ne raspolaže izvršenikovim finansijskim podacima i da nije u mogućnosti da dokazuje negativnu činjenicu – da izvršenik ne izvršava obaveze prema trećim neidentificiranim licima. Apelant navodi da se na navedenu činjenicu pozvao izvršenik kao na razlog za usvajanje njegovog prigovora, te da je stoga na njemu bio teret dokazivanja vlastitih navoda, shodno članu 21. ZIP-a u vezi sa članom 123. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP). Stoga smatra da je na njega stavljen pretjeran teret dokazivanja činjenica na koje se pozvao i kojima raspolaže izvršenik. Također navodi da je sud bio dužan, s obzirom na sporna pitanja, da zakaže ročište po prigovoru, shodno članu 48. stav 3. ZIP-a.

13. Drugoapelant smatra da je osporenim odlukama povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) te pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim, apelant navodi da su sudovi povrijedili njegovo pravo na pristup sudu i da su proizvoljno primijenili materijalno pravo. Navodi da su sudovi zanemarili tačku 5. odluke Vrhovnog suda od 30. septembra 2016. godine u kojoj je navedeno da „u situaciji kada društvo sa većinskim učešćem državnog kapitala za koje je donijeta Odluka o finansijskoj konsolidaciji ne započne izmirivati sve svoje tekuće finansijske obaveze u roku od 60 dana od dana donošenja odluke iz stava 1. (propisano članom 8. tačka 5. Zakona), a nadležni organ vlasti ne donese odluku kojom stavlja van snage svoju odluku o finansijskoj konsolidaciji društva, po prijedlozima za dozvolu izvršenja, koji su podnijeti nakon isteka navedenog roka, ukoliko podnosilac prijedloga dokaže da je rok istekao, a izvršenik nije započeo da izmiruje sve svoje tekuće finansijske obaveze, sud će postupiti na način kako je to propisano Zakonom o izvršnom postupku“. U vezi s tim, apelant je istakao da je odluka o finansijskoj konsolidaciji izvršenika donesena 25. oktobra 2018. godine, a da je prijedlog za izvršenje podnesen 24. februara 2020. godine, po isteku roka od 60 dana. Također je naveo da je nesporno da izvršenik nije izmirivao svoje tekuće obaveze znatno duže od 60 dana. Konačno, apelant je naveo da je članom

10. Zakona o finansijskoj konsolidaciji propisano da se odluka o završetku postupka finansijske konsolidacije društva s većinskim učešćem državnog kapitala donosi najkasnije tri godine od dana stupanja na snagu tog zakona, te da, u suprotnom, protekom tog roka prestaju svi učinci postupka finansijske konsolidacije. b)Odgovori na apelacije

14. Kantonalni sud je naveo da sud nema ovlaštenje da odlučuje o tome da li se konkretni postupak finansijske konsolidacije treba održati s obzirom na obavezu društva koje se konsolidira da počne izmirivati svoje tekuće obaveze u roku od 60 dana, te ističe da o tome odlučuje Vlada Federacije BiH. Naveo je da je osporena odluka donesena na osnovu člana 9. Zakona o finansijskoj konsolidaciji, a kojom je privremeno zabranjeno izvršenje sudskih odluka u odnosu na izvršenika. Predložio je da Ustavni sud apelaciju odbaci.

15. Općinski sud je naveo da apelantova prava nisu povrijeđena i da je postupak proveden u skladu s odredbama ZIP-a i drugim relevantnim zakonskim propisima.

16. Izvršenik je naveo da apelant ignorira značenje instituta finansijske konsolidacije, čiji je cilj „oporavak“ društva, zbog čega nije moguće provesti izvršni postupak protiv izvršenika. Navodi da predmet izvršnog postupka ne može biti pitanje da li i kojom dinamikom izvršenik ispunjava obaveze iz odluke o konsolidaciji, te ističe da je jasan stav o tome zauzeo Vrhovni sud u Odluci broj 58 0 Ip 241337 21 Ip od 29. novembra 2022. godine. Predložio je da Ustavni sud apelaciju odbije.

V.Relevantni propisi

17. Zakon o finansijskoj konsolidaciji privrednih društava u Federaciji Bosne i Hercegovine („Službene novine Federacije BiH“ br. 52/14, 36/18, 54/19 i 48/21 i 94/23) Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji glasi:

Član 8.

Odluku o finansijskoj konsolidaciji društva sa većinskim učešćem državnog kapitala (u daljnjem tekstu: odluka) donosi Vlada Federacije Bosne i Hercegovine, vlada kantona, gradsko ili općinsko vijeće u roku 30 dana od dana dostavljanja zahtjeva iz člana 7. ovog zakona.

Za donošenje odluke iz stava 1. ovog člana u svakom pojedinom slučaju nadležan je nivo vlasti koji u privrednom društvu koje se konsoliduje vrši ovlaštenja na osnovu učešća državnog kapitala (u daljnjem tekstu: nadležni organ vlasti).

Odlukom iz stava 1. ovog člana bliže se uređuje postupak i vrijeme trajanja finansijske konsolidacije za svako pojedino društvo sa većinskim učešćem državnog kapitala, s tim da postupak finansijske konsolidacije ne može trajati duže od 31.12.2027. godine.

Odluka iz stava 1. ovog člana dostavlja se Poreznoj upravi Federacije Bosne i Hercegovine, nadležnom sudu i drugim nadležnim organima.

Ukoliko društvo sa većinskim učešćem državnog kapitala koje se konsoliduje ne započne izmirivati sve svoje tekuće finansijske obaveze u roku 60 dana od dana donošenja odluke iz stava 1. ovog člana, nadležni organ vlasti donijet će odluku kojom stavlja van snage svoju odluku o finansijskoj konsolidaciji tog društva sa većinskim učešćem državnog kapitala. Ukoliko na osnovu podnesenog zahtjeva iz člana 7. ovog zakona utvrdi da nisu ispunjeni uvjeti za provođenje postupka finansijske konsolidacije, nadležni organ vlasti donosi odluku o odbijanju zahtjeva za pokretanje postupka finansijske konsolidacije.

Član 9.

U toku postupka finansijske konsolidacije ne mogu se pokrenuti postupci prinudne naplate potraživanja nad imovinom društva sa većinskim učešćem državnog kapitala koje se konsoliduje. […]

Član 10.

Nadležni organ vlasti donosi odluku o završetku postupka finansijske konsolidacije društva sa većinskim učešćem državnog kapitala najkasnije tri godine od dana stupanja na snagu ovog zakona. Ukoliko nadležni organ vlasti ne donese odluke o završetku postupaka finansijske konsolidacije prije isteka roka iz stava 1. ovog člana svi pokrenuti postupci finansijske konsolidacije društava sa većinskim učešćem državnog kapitala završavaju se i prestaju sva dejstva postupaka finansijske konsolidacije po isteku roka tri godine od dana stupanja na snagu ovog zakona.

18. Zakon o parničnom postupku („Službene novine Federacije BiH“ br. 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15)

Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji glasi:

Član 123. (1) Svaka stranka dužna je dokazati činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev. (2) Sud će slobodnom ocjenom dokaza utvrditi činjenice na osnovu kojih će donijeti odluku.

19. Zakon o izvršnom postupku („Službene novine Federacije BiH“ br. 32/03, 52/03 – ispravka, 33/06, 39/06 – ispravka, 39/09, 29/11 – odluka USBiH, 74/11 – odluka USFBiH, 35/12, 35/12 – rješenje USBiH, 46/16, 36/17 – odluka USBiH, 55/18 – rješenje USBiH i 25/20 – odluka USBiH)

Član 21.

Primjena odredaba drugih zakona (1) U izvršnom postupku na odgovarajući način primjenjuju se odredbe Zakona o parničnom postupku, ako ovim ili drugim zakonom nije drukčije određeno. […]

VI.Dopustivost i meritum

20. Kako je osporenim odlukama odlučivano samo o procesnom pitanju – ispunjenosti uvjeta za provođenje postupka izvršenja, Ustavni sud ukazuje da se u takvim okolnostima postavlja pitanje dopustivosti apelacija u smislu člana 18. stav (3) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud primjećuje da apelanti navode da su sudovi, odbijajući da provedu izvršenje, povrijedili njihovo pravo na pristup sudu. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da ima obavezu meritorno razmotriti ove navode (vidi, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-1149/21 od 30. novembra 2023. godine, tačka 17. s daljnjim referencama, dostupna na www.ustavnisud.ba). Imajući to u vidu, Ustavni sud je utvrdio da su apelacije u odnosu na osporene odluke podnesene u roku, da ispunjavaju i ostale uvjete dopustivosti iz član 18. stav (3) Pravila Ustavnog suda, te da nisu očigledno (prima facie) neosnovane u smislu odredbe člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

21. Apelanti smatraju da im je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1 Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

Pravo na pravično suđenje

22. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

23. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom.

24. Ustavni sud zapaža da apelanti osporavaju odluke sudova kojima su njihovi prijedlozi za izvršenje odbačeni, pa im je na taj način uskraćen pristup sudu (vidi, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-549/21 od 5. oktobra 2022. godine, tačka 23, dostupna na www.ustavnisud.ba). Stoga će Ustavni sud predmet razmotriti, prije svega, s aspekta prava na pristup sudu kao segmenta člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

25. Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), pravo na pristup sudu ne obuhvata samo pravo na pokretanje postupka nego i pravo na „rješavanje“ spora. Najvažnije je da je spor o kojem se odlučivalo u sudskom postupku stvarno ispitan (vidi, između ostalih, Evropski sud za ljudska prava, u daljnjem tekstu: Evropski sud, Šimecki protiv Hrvatske, presuda od 30. aprila 2014. godine, predstavka broj 15253/10, tačka 42. s referiranjem na drugu relevantnu praksu). Bilo bi iluzorno kada bi pravni sistem države ugovornice pojedincu omogućavao podnošenje građanske tužbe sudu a da mu pritom ne jamči rješavanje predmeta donošenjem konačne odluke u sudskom postupku. Isto tako, bilo bi nezamislivo da član 6. stav 1. sadrži iscrpan opis procesnih garancija koje se pružaju strankama u parnici, tj. jamstva pravičnog, javnog i brzog postupka, a da im ne jamči konačno rješavanje njihovih građanskih sporova (vidi Evropski sud, Kutić protiv Hrvatske, presuda od 1. marta 2002. godine, predstavka broj 48778/99, tačka 25).

26. Dalje, pravo na pristup sudu nije apsolutno i ono može biti podložno ograničenjima jer pravo na pristup po samoj svojoj prirodi zahtijeva uređenje od države koja uživa određenu slobodu procjene u tom pogledu (vidi Evropski sud, Zubac protiv Hrvatske [VV], presuda od 5. aprila 2018. godine, predstavka broj 40160/12, tačka 78). Kako je navedeno, ta ograničenja ne smiju ograničavati niti smiju umanjiti pristup pojedincu na takav način ili u tolikoj mjeri da se naruši sama suština prava. Osim toga, takva ograničenja neće biti u skladu sa članom 6. stav 1. ako ne slijede legitiman cilj ili ako ne postoji razuman odnos proporcionalnosti između upotrijebljenih sredstava i cilja koji se želi postići (vidi Evropski sud, Vujnović protiv Hrvatske, presuda od 11. juna 2020. godine, predstavka broj 32349/16, tačka 89, s referiranjem na drugu relevantnu praksu). Konačno, Ustavni sud podsjeća da Evropska konvencija jamči prava koja nisu teorijska ili iluzorna, nego praktična i djelotvorna (vidi Evropski sud, Selahattin Demirtaş protiv Turske, presuda od 22. decembra 2020. godine, predstavka broj 14305/17, tačka 386).

27. Ustavni sud podsjeća da je u svojoj praksi razmatrao pitanje mogućnosti izvršenja pravomoćnih presuda protiv izvršenika koji je u postupku finansijske konsolidacije i da nije smatrao proizvoljnim stav sudova da izvršenje u tom slučaju nije moguće, s obzirom na odredbu člana 9. Zakona o finansijskoj konsolidaciji (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-3237/20 od 28. oktobra 2020. godine, tačka 9. s daljnjim referencama, dostupna na www.ustavnisud.ba).

28. Međutim, u rješenjima koja su predmet ovog apelacionog postupka se, za razliku od prethodno citirane prakse, pokreće pitanje izuzetka od tog pravila u smislu člana 8. stav 5. Zakona o finansijskoj konsolidaciji. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da je navedenom zakonskom odredbom propisano: „Ukoliko društvo s većinskim učešćem državnog kapitala koje se konsolidira ne započne izmirivati sve svoje tekuće finansijske obaveze u roku 60 dana od dana donošenja odluke iz stava 1. ovog člana, nadležni organ vlasti donijet će odluku kojom stavlja van snage svoju odluku o finansijskoj konsolidaciji tog društva s većinskim učešćem državnog kapitala“ (vidi tačku 17. ove odluke). Iz navedenog proizlazi da zabrana vođenja izvršnog postupka protiv društva u konsolidaciji propisana članom 9. Zakona o finansijskoj konsolidaciji vrijedi u slučaju da to društvo počne isplaćivati svoje tekuće finansijske obaveze jer je cilj toga očuvanje poslovanja, zaposlenih i sl. Međutim, u suprotnom, ukoliko društvo u konsolidaciji u navedenom roku ne počne izmirivati tekuće obaveze, onda se izvršenik više ne može pozvati na zabranu izvršenja iz člana 9. Zakona o finansijskoj konsolidaciji. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da je u takvoj situaciji, prema navedenoj zakonskoj odredbi, isključivo Vlada Federacije BiH obavezna da donese odluku kojom se konsolidacija stavlja van snage, te tražioci izvršenja ne mogu utjecati na to da li će navedena odluka biti donesena ili ne. Stoga, u takvoj situaciji pravo tražioca izvršenja da naplati svoje potraživanje ne može biti uvjetovano ne/donošenjem takve odluke. Naime, suprotno tumačenje vodilo bi zaključku da bi tražioci izvršenja mogli unedogled čekati da konsolidacija započne, odnosno da Vlada u smislu člana 8. stav 5. Zakona o finansijskoj konsolidaciji donese odluku kojom stavlja „van snage svoju odluku o finansijskoj konsolidaciji“, što bi za tražioce izvršenja, a to je pozicija u kojoj se nalazi drugoapelant, predstavljalo pretjeran teret. Osim toga, Ustavni sud ukazuje da iz odredbi člana 10. Zakona o finansijskoj konsolidaciji proizlazi da, bez obzira na to da li je donesena odluka kojom se konsolidacija stavlja van snage, po isteku roka od tri godine od stupanja na snagu tog zakona konsolidacija se završava i prestaju sva njena pravna djelovanja (vidi tačku 17. ove odluke). Međutim, redovni sudovi su u odlukama koje su osporene u predmetu broj AP-1442/23 u potpunosti zanemarili odredbe člana 8. stav 5. u vezi sa članom 10. Zakona o finansijskoj konsolidaciji, te uopće nisu obrazložili da li je i zbog kojih razloga taj izuzetak primjenjiv u konkretnom slučaju, iako se radi o aspektu koji je nedvosmisleno relevantan odnosno ključan za rješenje spora, odnosno donošenja odluke o prijedlogu apelanta za izvršenje.

29. U preostala dva predmeta (AP-2023/22 i AP-416/24) raspravljalo se o tome na kome je teret dokazivanja postojanja izuzetka u smislu člana 8. stav 5. Zakona o finansijskoj konsolidaciji, odnosno koja stranka je dužna da dokaže da društvo u konsolidaciji nije počelo ispunjavati tekuće obaveze u propisanom roku. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi zaključili da su apelanti ti koji su bili dužni da dokažu postojanje izuzetka od pravila da nije moguće provesti izvršni postupak protiv društva u postupku finansijske konsolidacije, odnosno da dokažu da izvršenik nije započeo izmirivati svoje finansijske obaveze u propisanom roku. Međutim, Ustavni sud ukazuje da je odredbom člana

123. ZPP-a, koji se prema članu 21. ZIP-a na odgovarajući način primjenjuje u izvršnom postupku, propisano da je svaka stranka dužna da dokaže činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da iz činjenica predmetā proizlazi da se na nemogućnost izvršenja zbog postupka konsolidacije pozvao upravo izvršenik u prigovorima koje je izjavio protiv rješenjā o izvršenju (vidi tačku 8. ove odluke), a ne apelanti. Iz toga proizlazi da je, shodno čl. 123. ZPP-a u vezi sa čl. 21. ZIP-a, teret dokazivanja postojanja prepreke za izvršenje bio na izvršeniku. Stoga Ustavni sud smatra proizvoljnim stav Kantonalnog suda da je teret dokazivanja navedene činjenice bio na apelantima. Ustavni sud pri tome ima u vidu i da jedini način na koji bi apelanti mogli dokazati da li izvršenik ispunjava svoje tekuće obaveze ili ne jest da te podatke traže upravo od samog izvršenika.

30. Ustavni sud dalje zapaža da je izvršenik u odgovoru na apelaciju ukazao na stav Vrhovnog suda iz Odluke broj 58 0 Ip 241337 21 Ip od 29. novembra 2022. godine (vidi tačku 16. ove odluke). U toj odluci Vrhovni sud je ukazao da „sporno pravno pitanje konkretnog zahtjeva odnosi se na situaciju kada je tražilac izvršenja uz prijedlog za dozvolu izvršenja priložio dokaze da se ne poduzimaju aktivnosti postizanja stanja likvidnosti i solventnosti tog privrednog društva koje je u finansijskoj konsolidaciji po Odluci nadležnog organa vlasti“ (dostupna na https://vsud-fbih.pravosudje.ba/vstvfo-api/vijest/download/123143). Međutim, u konkretnom slučaju apelanti nisu tvrdili da izvršenik ne preduzima aktivnosti postizanja stanja likvidnosti i solventnosti, već su se pozvali na izuzetak iz člana 8. stav 5. Zakona o finansijskoj konsolidaciji.

31. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da sudovi, propuštajući da analiziraju mogućnost primjene člana 8. stav 5. i člana 10. Zakona o finansijskoj konsolidaciji, odnosno proizvoljno prebacujući teret dokazivanja postojanja okolnosti koje sprečavaju izvršenje na apelante, nisu stvarno ispitali suštinu spora i da su umanjili pristup sudu na takav način i u tolikoj mjeri da su narušili samu suštinu tog prava. Stoga je povrijeđeno pravo apelanata na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

Ostali navodi

32. S obzirom na izneseni zaključak o kršenju prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, Ustavni sud ne smatra potrebnim posebno obrazlagati prigovore apelanata o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

VII.Zaključak

33. Ustavni sud zaključuje da je povrijeđeno pravo apelanata na pristup sudu kao segment prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije s obzirom na to da sudovi, propuštajući da analiziraju mogućnost primjene člana 8. stav 5. i člana 10. Zakona o finansijskoj konsolidaciji, odnosno proizvoljno prebacujući na apelanta teret dokazivanja postojanja okolnosti koje sprečavaju izvršenje u smislu tih zakonskih odredbi, nisu stvarno ispitali suštinu spora, čime su umanjili pristup sudu na takav način i u tolikoj mjeri da su narušili samu suštinu tog prava apelanata.

34. Na osnovu člana 59. st. (1) i (2) i člana 62. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

35. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman