Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-4911/22 (M. V. i drugi)
Odluka donesena 22. 01. 2026.
- Povreda
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Pravično suđenje - razuman rok
- Kolektivni ugovor
- Prava iz radnog odnosa
- Radni spor
- Pravo na pravnu sigurnost
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić, Angelika Nußberger
Citirani propisi
- Zakon o parničnom postupku
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku
- Zakon o izmjeni Zakona o parničnom postupku
- Zakon o dopunama Zakona o parničnom postupku
- Ukaz o proglašenju Zakona o parničnom postupku
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 74
- Odluka o izmjeni pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 74
- Odluka o dopuni pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 74
Predmeti (1)
AP-4911/22
Apelacija
Odluka o meritumu
22. 01. 2026.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u predmetu broj AP-4911/22, rješavajući apelaciju Marinka Vidovića i dr., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1), (2) i (3) i člana 74. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14, 47/23 i 41/24), u sastavu:
Mirsad Ćeman, predsjednik
Valerija Galić, potpredsjednica
Angelika Nußberger, potpredsjednica
Helen Keller, sutkinja
Ledi Bianku, sudija
Marin Vukoja, sudija
Larisa Velić, sutkinjana sjednici održanoj 22. januara 2026. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Djelimično se usvaja apelacija Marinka Vidovića, Blaženke Budić i Arzije Karahodžić.
Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u postupku koji je pravomoćno okončan Presudom Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 Rs 562848 18 Rsž od 14. oktobra 2022. godine.
Na osnovu člana 74. stav (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, nalaže se Vladi Kantona Sarajevo da apelantima Marinku Vidoviću, Blaženki Budić i Arziji Karahodžić isplati iznos od po 650,00 KM na ime naknade nematerijalne štete zbog nedonošenja odluke u razumnom roku, i to u roku od tri mjeseca od dostavljanja ove odluke, uz obavezu da nakon isteka tog roka plati zakonsku zateznu kamatu na eventualno neisplaćeni iznos ili dio iznosa naknade određene ovom odlukom.
Na osnovu člana 72. stav (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, nalaže se Vladi Kantona Sarajevo da u prethodno navedenom roku od najkasnije tri mjeseca obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke. Odbija se kao neosnovana apelacija podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 Rs 562848 18 Rsž od 14. oktobra 2022. godine u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Marinko Vidović, Blaženka Budić i Arzija Karahodžić (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Livna, odnosno Glamoča, koje zastupa Sead Festić, advokat iz Sarajeva, podnijeli su 22. decembra 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 Rs 562848 18 Rsž od 14. oktobra 2022. godine.
2. Ustavni sud je uvidom u sistem za upravljanje predmetima (CMS) utvrdio da je Vrhovni sud Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) donio Rješenje broj 65 0 Rs 562848 23 Rev od 4. jula 2023. godine kojim je odbacio reviziju apelanata koju su izjavili protiv presude Kantonalnog suda iz prethodne tačke. Apelanti tu činjenicu nisu predočili Ustavnom sudu u smislu člana 21. stav (6) Pravila Ustavnog suda.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
3. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda, Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) i tuženog Federalnog ministarstva finansija – Porezna uprava FBiH (u daljnjem tekstu: tuženi) zatraženo 10. januara 2023. godine odnosno 21. augusta 2025. godine da dostave odgovore na apelaciju. Svi pozvani su dostavili odgovore u periodu od 17. januara 2023. godine do 26. augusta 2025. godine.
4. Odgovori sudova su 26. januara 2023. godine i 2. septembra 2025. godine dostavljeni punomoćniku apelanata radi eventualnog izjašnjenja. Izjašnjenje je dostavljeno 31. januara 2023. godine.
III.Činjenično stanje
5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelacionih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
6. Apelanti su 28. marta 2016. godine pokrenuli radni spor protiv tuženog radi isplate razlike manje isplaćenih plaća za period od 1. marta 2013. godine do 29. februara 2016. godine po osnovu povećanja bruto satnice zbog povećanja troškova života za 5% u novčanom iznosu od 34,80 KM. Također su za taj period tražili isplatu razlike zbog neprimjenjivanja najniže osnovice za obračun plaće. Pored toga, zahtijevali su isplatu razlike naknade za ishranu u toku rada (topli obrok) za period od 7. decembra 2015. godine do 29. februara 2016. godine, uz naknadu troškova parničnog postupka.
7. Presudom Općinskog suda broj 65 0 Rs 562848 16 Rs od 26. februara 2018. godine u cijelosti je odbijen postavljeni tužbeni zahtjev.
8. Općinski sud je obrazložio da iz nalaza i mišljenja vještaka finansijske struke proizlazi da je obračunao razliku plaće po osnovu povećanja troškova života više od 5%, u skladu s Odlukom Vlade FBiH od 15. aprila 2008. godine i odredbama člana 9. Općeg kolektivnog ugovora za teritoriju FBiH (u daljnjem tekstu: OKU). Vještak je dalje obračunao razlike plaće s minulim radom primjenom osnovice iz čl. 7. i 8. OKU-a. Obračun naknade za ishranu vještak je izvršio u skladu sa članom 31. Kolektivnog ugovora za službenike organa uprave i sudske vlasti u FBiH (u daljnjem tekstu: Kolektivni ugovor) u visini od 2% prosječne plaće u FBiH prema posljednjem objavljenom statističkom podatku. Općinski sud je nalaz vještaka ocijenio stručnim i objektivnim.
9. U vezi sa zahtjevom kojim su apelanti tražili isplatu razlike manje isplaćene plaće po osnovu povećanja bruto satnice zbog povećanja troškova života za 5% za relevantni period, Općinski sud je naveo da je odredbom člana 1. Kolektivnog ugovora o izmjenama OKU-a („Službene novine FBiH“ broj 62/08) izmijenjen član 9. OKU-a. Navedenom izmjenom propisana je isključiva nadležnost Vlade FBiH da svojom odlukom utvrđuje najnižu bruto satnicu koju usklađuje s povećanjem troškova života na osnovu zvaničnih podataka Federalnog zavoda za statistiku. Navedeno je da Vlada FBiH od izmjena OKU-a nije donijela takvu odluku, pa je, prema ocjeni Općinskog suda, neosnovan tužbeni zahtjev u dijelu isplate razlike plaće po osnovu povećanja troškova života za relevantni period. U tom smislu je navedeno da je sud uzeo u obzir da Federalni zavod za statistiku nije objavio zvanične podatke o povećanju indeksa troškova života i ukupnog privrednog napretka na osnovu kojih bi Vlada FBiH izvršila usklađivanje najniže bruto satnice. U vezi s tim, obrazloženo je da sudu nije dato ovlaštenje da vrši takvo usklađivanje, pozvavši se na stav Vrhovnog suda izražen u Odluci broj 65 0 P 496860 16 Spp 2 od 27. januara 2017. godine.
10. Općinski sud je u odnosu na drugi zahtjev koji se tiče isplate razlike plaće zbog neprimjenjivanja najniže osnovice naveo da je i taj dio zahtjeva neosnovan. U vezi s tim, navedeno je da je Zakonom o plaćama i naknadama u organima vlasti Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Zakon o plaćama) detaljno propisan način utvrđivanja osnovice za obračun plaće državnim službenicima i namještenicima. Dalje, navedeno je da se najniža satnica dogovara sa sindikatom koja se množi s fondom radnih sati u mjesecu, te da se utvrđena osnovica dalje množi s koeficijentima iz platnih razreda kojima pripada službenik odnosno namještenik. Obrazloženo je da se plaća državnog službenika odnosno namještenika utvrđuje prema parametrima iz istog izvora radnog zakonodavstva. Ona nije određena drugim propisima, pa ni odredbama OKU-a kojima se zaposlenicima garantira plaća koja ne može biti manja od najniže koju predviđa OKU. Odredbama OKU-a nije propisana plaća državnih službenika i namještenika, te je u vezi s tim navedeno da se ne može primijeniti načelo najpovoljnijeg prava. Navedeno je da apelanti zaštitu tog prava ne mogu ostvariti tvrdnjama da im pripada pravo na više plaće kao rezultat umnoška neto satnice, odnosno osnovice iz OKU-a s koeficijentom složenosti poslova iz Zakona o plaćama, kao dva različita izvora radnog zakonodavstva. Općinski sud je naveo da se u vezi s takvim stavom pozvao na stav Vrhovnog suda koji je iznesen u Odluci broj 65 0 Rs 539250 16 Spp od 17. marta 2017. godine. Općinski sud je naveo da je tuženi apelantima za obračun osnovne plaće uzimao iznos od 315,00 KM po osnovici koja je dogovorena sporazumom između pregovaračkog tima Vlade FBiH i Samostalnog sindikata državnih službenika i namještenika u organima državne službe, sudskoj vlasti i javnim ustanovama u FBiH (u daljnjem tekstu: Samostalni sindikat), što je objavljeno u službenim novinama. Shodno tome, kako je naveo Općinski sud, navedeno se smatra općepoznatom činjenicom. Općinski sud je zaključio da je apelantima osnovica za obračun plaće utvrđena u skladu s odredbama Zakona o plaćama i odredbama Kolektivnog ugovora, pa je tužbeni zahtjev i u tom dijelu neosnovan.
11. U vezi sa zahtjevom kojim su apelanti tražili isplatu razlike naknade za ishranu u toku rada za sporni period navedeno je da apelanti, shodno odredbama Kolektivnog ugovora o izmjenama Kolektivnog ugovora, nemaju pravo na isplatu ni tog potraživanja. Obrazloženo je da je 6. decembra 2013. godine stupio na snagu Kolektivni ugovor o izmjenama Kolektivnog ugovora kojim je izmijenjen član 31. tako što je procent od 2% zamijenjen procentom od 1% prosječne plaće. Navedeno je da je tom izmijenjenom odredbom propisano da službeniku pripada naknada za „topli obrok“ u toku dana najmanje u iznosu od 1% prosječne plaće u FBiH prema posljednjim objavljenim statističkim podacima. Odredbom člana 3. Kolektivnog ugovora o izmjenama Kolektivnog ugovora propisano je da će se primjenjivati dvije godine, i to do 7. decembra 2015. godine, a može se produžiti ako se stranke sporazumno o tome dogovore. U slučaju nepotpisivanja produženja nastavlja se primjena Kolektivnog ugovora. U vezi s tim, obrazloženo je da je u periodu od 7. decembra 2015. godine do 11. novembra 2016. godine (period za koji se potražuje razlika naknade za topli obrok) kolektivno pregovaranje dovelo do zaključivanja sporazuma, koji po svom sadržaju predstavlja volju ugovornih strana, o nastavku primjene Kolektivnog ugovora o izmjenama Kolektivnog ugovora („Službene novine FBiH“ broj 97/13). Navedeno je da je Kolektivnim ugovorom o izmjenama Kolektivnog ugovora regulirano pravo na naknadu za ishranu u toku rada i nakon što je istekao rok određen članom 3. tog ugovora, a sve do usklađivanja Kolektivnog ugovora. Navedeno je da je takav stav zauzet u Odluci Vrhovnog suda broj 65 0 Rs 564161 17 Spp od 4. oktobra 2017. godine.
12. Presudom Kantonalnog suda broj 65 0 Rs 562848 18 Rsž od 14. oktobra 2022. godine odbijena je žalba apelanata. Apelanti su žalbom osporili prvostepenu presudu zbog povreda odredbi parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i proizvoljne primjene materijalnog prava. Kantonalni sud je ponovio zaključke prvostepenog suda koje je u cijelosti prihvatio. Nakon što je ponovio činjenično utvrđenje i zaključke prvostepenog suda, Kantonalni sud je naveo da apelanti navodima iz žalbe nisu doveli u pitanje zakonitost i pravilnost osporene presude. Obrazloženo je da je prvostepeni sud na pravilno utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio materijalno i procesno pravo, te je apelantima u postupku bilo osigurano pravo na pravično suđenje. Navedeno je da je sud cijenio i ostale žalbene razloge, ali ih nije posebno obrazlagao jer nisu od značaja za donošenje drugačije odluke suda.
13. Vrhovni sud je Rješenjem broj 65 0 Rs 562848 23 Rev od 4. jula 2023. godine odbacio reviziju apelanata zbog nepostojanja uvjeta propisanih članom 237. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP). Obrazloženo je da su nižestepeni sudovi u pogledu zahtjeva za isplatu razlike plaće u skladu s povećanjem troškova života odlučili u skladu sa stavom tog suda izraženim u Odluci broj 65 0 Rs 496860 16 Spp 2 od 27. januara 2017. godine. Zatim je obrazloženo da je Odlukom Vrhovnog suda broj 65 0 Rs 539250 16 Spp od 17. marta 2017. godine riješeno i pitanje osnovica za obračun plaće državnih službenika i namještenika, koja je dogovorena između pregovaračkog tima Vlade FBiH i Samostalnog sindikata sporazumima od 19. novembra 2012. godine i 14. novembra 2013. godine, što se ne smatra izuzetkom od načela povoljnosti iz člana 8. stav 3. u vezi sa članom 3. stav 3. OKU-a. Dalje, navedeno je da je radnopravni odnos između državnih službenika i namještenika uređen Zakonom o plaćama kao lex specialis koji se primjenjuje na obračun plaća državnih službenika i namještenika. U vezi s Odlukom Vrhovnog suda broj 65 0 Rs 400133 17 Rev od 5. decembra 2017. godine, na koju su se apelanti pozvali, obrazloženo je da ta odluka ne predstavlja stav Vrhovnog suda, već stav tog suda prema utvrđenom činjeničnom stanju u tom konkretnom predmetu, zbog čega to ne može biti osnov za predlaganje izuzetne revizije po članu 237. stav 3. ZPP-a. Navedeno je da ukazivanje na različitu praksu istog drugostepenog suda nije razlog za podnošenje izuzetne revizije po članu 237. stav 4. tačka 1. ZPP-a jer je svaki drugostepeni sud dužan da ujednači svoju praksu. S druge strane, izuzetna revizija po osnovu navedene odredbe može se podnijeti u slučaju različite prakse najmanje dva drugostepena suda.
IV.Apelacija
a) Navodi iz apelacije
14. Apelanti se pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije i pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije. Kršenje prava na pravično suđenje vide u kršenju prava na suđenje u razumnom roku, ali i u nedostatku obrazloženja odnosno odgovora na žalbene navode, kao i proizvoljnim zaključcima i proizvoljnoj primjeni materijalnog prava. Prije svega apelanti navode da je Kantonalni sud o žalbi odlučio protekom svih zakonskih i razumnih rokova jer je postupak pred tim sudom trajao duže od četiri godine, što je neprihvatljivo dugo. Zbog kršenja prava na suđenje u razumnom roku apelanti traže isplatu iznosa od po 1.000,00 KM. Dalje, smatraju da drugostepeni sud nije ispitao prvostepenu presudu u skladu sa članom 221. ZPP-a u granicama žalbenih razloga jer uopće nije cijenio žalbene navode već je odluku donio po principu „copy/paste“, što je dovelo do kršenja čl. 13. i
14. Evropske konvencije. Smatraju da je Kantonalni sud pogrešno utvrdio činjenično stanje, te da je proizvoljno primijenio odredbe Kolektivnog ugovora. Navode da Kantonalni sud nije obratio pažnju na datum i vrijeme zaključenja sporazuma između pregovaračkih strana iako su na to ukazali u žalbi, a radilo se o važnom pitanju. Apelanti su se u vezi s tim pozvali na dvije odluke Kantonalnog suda (presude br. 65 0 Rs 545 755 18 Rsž i 65 0 Rs 545 679 17 Rsž od 6. juna 2022. godine) koje su dostavili na uvid. Smatraju da je u identičnim činjeničnim i pravnim okolnostima udovoljeno zahtjevima drugih tužilaca za isplatu naknade za ishranu u toku rada, zbog čega im je prekršeno pravo na pravnu sigurnost.
15. U vezi sa zahtjevom za isplatu razlike manje isplaćene plaće zbog neprimjenjivanja najniže osnovice za obračun plaće za relevantni period, apelanti smatraju da su se sudovi neosnovano pozvali na Zakon o plaćama, pri čemu su proizvoljno naveli da se odredbe OKU-a za obračun plaće ne mogu primijeniti. U vezi s tim, apelanti navode da takav stav dovodi u pitanje svrhu postojanja OKU-a, a pogrešan stav sudova daje prostor poslodavcima da ne primjenjuju OKU i da to pravdaju „različitim izvorima zakonodavstva“. U tom pogledu ukazuju da iako su određeni segmenti plaće regulirani granskim kolektivnim ugovorom, pravilnicima o radu ili ugovorima o radu, svi ti propisi moraju biti usaglašeni s OKU-om. U vezi s tim, apelanti su se pozvali na Odluku Ustavnog suda br. AP-2692/06 u kojoj je u identičnoj pravnoj situaciji prihvaćen stav Vrhovnog suda o primjenjivosti OKU-a. Apelanti su se pozvali i na stav Kantonalnog suda izražen u Odluci broj 65 0 Rs 614 895 17 Rsž od 14. aprila 2022. godine koji je suprotan stavu tog suda u osporenoj odluci budući da je u tom predmetu udovoljeno zahtjevu tužilaca za isplatu identičnog spornog potraživanja.
16. U vezi s potraživanjem koje se tiče isplate manje isplaćene plaće na osnovu povećanja bruto satnice zbog povećanja troškova života za 5%, apelanti smatraju da im je tražena razlika trebalo da bude isplaćena primjenom Odluke Vlade FBiH broj V-290/08 od 15. aprila 2008. godine, koja je donesena na osnovu člana 9. OKU-a, a koja propisuje obavezno usklađivanje. Navode da je Vlada tom odlukom potvrdila da je u FBiH došlo do povećanja troškova života. Ističu da se tužbenim zahtjevom nije tražilo od suda da izvrši usklađivanje, već da tuženi izvrši svoju obavezu koja je posljedica neizvršavanja obaveza iz Kolektivnog ugovora. Apelanti su se u vezi s tim pozvali na stav Vrhovnog suda iz Presude broj 65 0 Rs 400 133 17 Rev od 5. decembra 2017. godine. Dalje, apelanti su se pozvali i na odluke Ustavnog suda u predmetima br. AP-1758/13 i AP-3747/13 u kojima je prihvaćen stav sudova koji su udovoljili zahtjevima tužilaca da im se isplati identično potraživanje.
b) Odgovori na apelaciju i izjašnjenje
17. Kantonalni sud je naveo da je odluku donio na zakonit način uz jasno obrazloženje presude. Predloženo je da se apelacija odbije kao neosnovana.
18. Općinski sud je naveo da je tužbu zaprimio 28. decembra 20015. godine i da je nakon održane dvije rasprave donio odluku koju su apelanti osporili žalbom te da je o žalbi odlučeno odlukom od 14. oktobra 2022. godine. Navedeno je da su apelanti protiv drugostepene presude 5. decembra 2022. godine izjavili reviziju Vrhovnom sudu. Shodno tome, Općinski sud je zaključio da je postupao u skladu sa ZPP-om i da apelantima u odnosu na prvostepenu presudu nisu povrijeđena prava na koja su se pozvali u apelaciji.
19. Tuženi je u opširnom odgovoru zaključio da su apelacioni navodi potpuno neosnovani jer su sudovi na pravilno utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenili materijalno pravo. Naglašeno je da tuženi planira i osigurava sredstva putem trezora odnosno planiranog budžeta, zbog čega on ne može samostalno izvršiti isplatu bez odobrenja nadležnog ministarstva. Tuženi je naveo da su odluke sudova zasnovane na pravnom stavu Vrhovnog suda i da su navodi o kršenju pravne sigurnosti neosnovani. Predloženo je da se apelacija odbije kao neosnovana.
20. Apelanti su u izjašnjenju ostali pri razlozima iznesenim u navodima apelacije smatrajući da su sudovi zapravo ponovili razloge koje su naveli u osporenim odlukama bez ikakve konkretizacije u odnosu na iznesene apelacione navode. Stoga odgovore sudova smatraju irelevantnim.
V.Relevantni propisi
21. Opći kolektivni ugovor za teritoriju Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine Federacije BiH“ br. 54/05 i 62/08)
U konkretnom slučaju primjenjuje se Opći kolektivni ugovor za teritoriju Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine Federacije BiH“ broj 54/05) koji u relevantnom dijelu glasi:
I - OPĆE ODREDBE
Predmet Ugovora
Član 1. Ovim kolektivnim ugovorom uređuju se prava i obaveze poslodavaca i zaposlenika iz radnog odnosa ili u vezi sa radnim odnosnom, plaće i naknade plaća, posebno najniža plaća, djelovanje i uvjeti rada sindikata, pravila o postupku kolektivnog pregovaranja i zaključivanja kolektivnih ugovora, sastav i način postupanja tijela ovlaštenih za mirno rješavanje kolektivnih radnih sporova, te štrajk. Osnovna plaća
Član 7. Osnovna plaća je najniži iznos koji poslodavac mora isplatiti zaposleniku za puno radno vrijeme, za posao odgovarajuće grupe složenosti, normalne uvjete i rezultate rada. Osnovna plaća je proizvod najniže neto plaće i odgovarajućeg koeficijenta složenosti poslova koje zaposlenik obavlja. Najniža plaća
Član 8. Najniža bruto plaća se utvrđuje kolektivnim ugovorima za područje djelatnosti, s tim da bruto satnica sa doprinosima iz plaće, doprinosima na plaću i porezom na plaću ne može biti manja od 2,96 KM. Najniža neto satnica ne može biti manja od 1,75 KM. Izuzetno, kolektivnim ugovorima za područja djelatnosti, za pojedine subjekte u područjima djelatnosti, mogu se utvrditi uslovi, visina, način i periodi utvrđivanja bruto, odnosno neto satnice, koja ne može biti niža od 1,25 KM neto. Najniža neto plaća je osnovica za obračun osnovne plaće zaposlenika. Član 9.
Najniža bruto satnica usklađuje se sa povećanjem troškova života, rasta cijena na malo i ukupnog privrednog napretka, najmanje jednom godišnje Odlukom Vlade Federacije BiH na osnovu usaglašenih stavova socijalnih partnera u Ekonomsko-socijalnom vijeću za teritoriju Federacije BiH.
Ukoliko se troškovi života u posljednja tri mjeseca povećaju najmanje 5%, vrši se obavezno usklađivanje najniže bruto satnice.
22. Kolektivni ugovor o izmjenama Općeg kolektivnog ugovora za teritoriju Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine Federacije BiH“ broj 62/08) u relevantnom dijelu glasi:
Član 1.
Član 9. Općeg kolektivnog ugovora za teritoriju Federacije Bosne i Hercegovine, mijenja se i glasi:
"Usklađivanje najniže bruto satnice Vlada Federacije Bosne i Hercegovine vrši najmanje jednom godišnje, u skladu sa povećanjem indeksa troškova života i ukupnim privrednim napretkom, a na osnovu zvaničnih podataka Federalnog zavoda za statistiku.
U slučaju vanrednog povećanja troškova života većih od 5%,Vlada Federacije Bosne i Hercegovine obavezna je da poveća najmanju bruto satnicu svaka tri mjeseca.
Povećanje najniže bruto satnice na osnovu povećanja troškova života odnosi se na sve plaće u istom nominalnom iznosu.
Poslodavac je obavezan da vodi računa da ne dođe do narušavanja razlike između zagarantovane plaće i drugih plaća različitih vrijednosti. Ovi odnosi će se preciznije regulisati kolektivnim ugovorima područja djelatnosti i pravilnicima o radu".
Član 2.
Ovaj kolektivni ugovor, nakon zaključivanja, objavljuje se u "Službenim novinama Federacije BiH", a stupa na snagu narednog dana od dana objavljivanja.
23. Kolektivni ugovor za službenike organa uprave i sudske vlasti u Federaciji Bosne i Hercegovine („Službene novine FBiH“ br. 23/00, 50/00 – ispravka, 97/13, 18/16, 89/16 i 90/16) U konkretnom slučaju primjenjuje se Kolektivni ugovor za službenike organa uprave i sudske vlasti u Federaciji Bosne i Hercegovine („Službene novine FBiH“ br. 23/00 i 50/00 – ispravka) koji u relevantnom dijelu glasi:
I - OPĆE ODREDBE
Član 1.
Ovim kolektivnim ugovorom uređuju se prava i obaveze službenika (u daljem tekstu: službenik) iz rada i po osnovu rada na koje se primjenjuju propisi o radnim odnosima, plaćama i drugim naknadama službenika u federalnim organima uprave, federalnim ustanovama i drugim federalnim institucijama, kantonalnim organima uprave, upravnim ustanovama i drugim kantonalnim institucijama i gradskim, odnosno općinskim službama za upravu, (u daljem tekstu: organi uprave) na teritoriji Federacije Bosne i Hercegovine (u daljem tekstu: Federacija).
Član 31.
Službeniku pripada naknada za ishranu (topli obrok) u toku rada, najmanje u iznosu od 2% prosječne plaće u Federaciji, prema posljednjem objavljenom statističkom podatku.
24. Kolektivni ugovor o izmjenama Kolektivnog ugovora za službenike organa uprave i sudske vlasti u Federaciji Bosne i Hercegovine („Službene novine FBiH” broj 97/13)
Za potrebe ove odluke koristi se tekst propisa kako je objavljen u službenim glasilima jer nije objavljen na svim službenim jezicima i pismima, a koji u relevantnom dijelu glasi:
Članak 1.
U Kolektivnom ugovoru za službenike organa uprave i sudske vlasti u Federaciji Bosne i Hercegovine („Službene novine Federacije BiH“ br. 23/00 i 50/00) u članku 31., broj "2%" zamjenjuje se brojem "1%". Članak 3.
Kolektivni ugovor o izmjenama Kolektivnog ugovora za službenike organa uprave i sudske vlasti Federacije BiH primjenjivat će se dvije godine, a može se produžiti ako se stranke sporazumno dogovore. U slučaju nepotpisivanja produženja Kolektivnog ugovora iz stavka 1. ovog članka, nastavlja se primjena Kolektivnog ugovora za službenike organa uprave i sudske vlasti u Federaciji BiH, u tekstu koji je bio usvojen prije donošenja ovog ugovora.
25. Zakon o parničnom postupku („Službene novine Federacije BiH“ br. 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15)
Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu koji u relevantnom dijelu glasi:
Član 8. Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na osnovu slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i brižljivo cijeniti svaki dokaz posebno i sve dokaze zajedno. Član 10. (1) Stranka ima pravo da sud odluči o njenim zahtjevima i prijedlozima u razumnom roku. (2) Sud je dužan provesti postupak bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te onemogućiti svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.
e) Granice ispitivanja prvostepene presude
Član 221. Drugostepeni sud ispituje prvostepenu presudu u onom dijelu u kojem se pobija žalbom, u granicama razloga navedenih u žalbi, pazeći po službenoj dužnosti na primjenu materijalnog prava i povrede odredaba parničnog postupka iz člana 209. stav 2. tač. 2), 3), 8), 9), 12) i 13) ovog zakona koje se odnose na stranačku sposobnost i zastupanje.
IX – VANREDNI PRAVNI LIJEKOVI
1. Revizija Član 237. stav (4) tačka 1) i stav (5) (4) U slučajevima u kojima revizija nije dozvoljena prema odredbi stava 2. ovog člana, stranke mogu podnijeti reviziju protiv drugostepene presude ako odluka o sporu zavisi od rješenja nekog materijalno-pravnog ili procesno-pravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, a naročito u slučaju:
1) ako o tom pitanju revizijski sud još uvijek nije zauzeo shvatanje odlučujući u pojedinim predmetima na sjednici odjeljenja, a riječ je o pitanju u kojem postoji različita praksa drugostepenih sudova; (5) U reviziji iz stava 3. ovog člana stranka treba određeno naznačiti pravno pitanje zbog kojeg ju je podnijela uz određeno navođenje propisa i drugih važećih izvora prava koji se na njega odnose, te izložiti razloge zbog kojih smatra da je ono važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.
Član 420. U postupku u parnicama iz radnih odnosa, a osobito pri određivanju rokova i ročišta, sud će uvijek obraćati osobitu pažnju na potrebu hitnog rješavanja radnih sporova. VI.Dopustivost i meritum
26. Ustavni sud zapaža da je konačna odluka u ovom predmetu Presuda Kantonalnog suda broj 65 0 Rs 562848 18 Rsž od 14. oktobra 2022. godine budući da je revizija apelanata protiv te odluke odbačena kao nedozvoljena. U takvim okolnostima Ustavni sud utvrđuje da apelacija ispunjava uvjete propisane članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, kao i da je podnesena u roku, da ispunjava i ostale uvjete dopustivosti iz člana 18. stav (3) Pravila Ustavnog suda, te da nije očigledno (prima facie) neosnovana u smislu odredbe člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
27. Apelanti ukazuju da im je u postupku povrijeđeno pravo iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i čl. 13. i 14. Evropske konvencije.
1. Pravo na pravično suđenje
28. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
29. Član 6. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom.a)U odnosu na navode o povredi prava na pravnu sigurnost
30. Apelanti se pozivaju na kršenje prava na pravnu sigurnost ukazujući da su sudovi donosili različite odluke o istom činjeničnom i pravnom pitanju. Pri tome su apelanti dostavili na uvid četiri odluke, i to jednu odluku Vrhovnog suda od 5. decembra 2017. godine te tri odluke Kantonalnog suda koje su donesene tokom 2022. godine.
31. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da kada se razmatraju tvrdnje o protivrječnim odlukama domaćih sudova, mora se, prije svega, utvrditi jesu li se navodno protivrječne odluke odnosile na iste činjenične okolnosti. Kada se radi o istim činjeničnim okolnostima ali su domaći sud ili sudovi različito primijenili pravo, pri ispitivanju tog predmeta mora se voditi računa o sljedećim kriterijima: postoje li „duboke i dugotrajne razlike”, je li domaćim pravom predviđen mehanizam za prevladavanje tih razlika te je li taj mehanizam primjenjiv i, ako je primjenjiv, s kojim učinkom (vidi Evropski sud, Hrvatska radiotelevizija protiv Hrvatske, presuda od 2. marta 2023. godine, predstavka br. 52132/19 i druge, tač. 144. i 145. s daljnjim referencama).
32. Ustavni sud zapaža da odredba člana 237. stav (4) ZPP-a, između ostalog, propisuje da stranke mogu podnijeti reviziju protiv drugostepene presude ako „odluka o sporu zavisi od rješenja nekog materijalnopravnog ili procesnopravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, a naročito u slučajevima propisanim pod tač. od 1. do 3.“ (vidi Relevantne propise). Naročita situacija iz tačke 1) je da revizioni sud o tom pitanju nije zauzeo shvatanje odlučujući o pojedinim predmetima na sjednici odjeljenja, a riječ je o pitanju u kojem postoji različita sudska praksa drugostepenih sudova. Dakle, uloga vrhovnih sudova kao najviših sudskih instanci jest da rješavaju sukob sudske prakse, izbjegnu razilaženje i osiguraju jednoobraznu primjenu prava. U konkretnom slučaju apelanti su imali mogućnost da izjave reviziju Vrhovnom sudu, što su i učinili. Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud, postupajući u skladu sa svojim diskrecionim ovlaštenjem, cijenio postojanje razloga za izuzetnu dopustivost revizije prema članu 237. ZPP-a, ali je zaključio da u okolnostima konkretnog slučaja nisu ispunjeni propisani zakonski uvjeti (vidi tačku 12. ove odluke). Pri tome je Vrhovni sud naglasio da su nižestepeni sudovi postupali prema već zauzetim pravnim shvatanjima tog suda, te je naglasio da odluka tog suda od 5. decembra 2017. godine (koju su apelanti dostavili na uvid Ustavnom sudu) ne predstavlja pravno obavezujući stav tog suda, već stav tog suda koji je izražen u odnosu na činjenice konkretnog predmeta. Dakle, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud bio u prilici da ispita prigovor apelanata u vezi s različitom sudskom praksom tog suda. Pri tome, Ustavni sud zapaža da apelanti nisu osporili odluku Vrhovnog suda od 4. jula 2023. godine koja je donesena povodom njihove revizije u toku trajanja postupka po apelaciji, pa Ustavni sud nema ovlaštenje da eventualno ispituje relevantnost datog obrazloženja u kontekstu apelacionih navoda. Osim toga, apelanti ne navode da su te odluke Kantonalnog suda predočili Vrhovnom sudu kako bi Vrhovni sud, koristeći se mehanizmom za ujednačavanje sudske prakse iz člana 237. ZPP-a, ispitao osnovanost tih navoda. Ustavni sud naglašava da samo postojanje protivrječnih sudskih odluka u okviru istog suda (u konkretnom slučaju jedna odluka Vrhovnog suda o kojoj se izjasnio Vrhovni sud, te tri odluke Kantonalnog suda) u pogledu istog činjeničnog i pravnog pitanja ne dovodi nužno do povrede načela pravne sigurnosti ukoliko takvim postojanjem nisu stvorene „duboke i dugotrajne“ razlike u praksi jednog suda (kontinuirana nesigurnost; vidi Odluku o dopustivosti broj AP-1745/14 od 7. marta 2017. godine, tač. 35−37, dostupnu na www.ustavnisud.ba), za što apelanti u konkretnom predmetu nisu predočili dokaze.
33. Stoga, imajući u vidu okolnosti konkretnog slučaja, Ustavni sud smatra neosnovanim navode apelanata da je donošenjem osporene presude Kantonalnog suda prekršeno njihovo pravo na pravnu sigurnost kao segment prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.b)U odnosu na navode o proizvoljnosti i povredi prava na obrazloženu odluku
34. Razmatrajući navode apelanata o proizvoljnosti u primjeni prava, Ustavni sud podsjeća da je, prema praksi Evropskog suda, prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ne treba postupati kao sud „četvrte instance“, te stoga neće, prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije (kojem korespondira član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine), dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili očigledno nerazumnim (vidi Evropski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, predstavka broj 52871/13, tačka 23. s daljnjim referencama). Takvu praksu dosljedno slijedi i Ustavni sud u svojim brojnim odlukama. Naime, Ustavni sud, kao ni Evropski sud neće djelovati kao sud „četvrte instance“ i dovoditi u pitanje presude redovnih sudova u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, osim kada se njihovi zaključci mogu smatrati proizvoljnim ili očigledno nerazumnim (vidi, između ostalih, Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP-4033/20 od 22. juna 2022. godine, tač. 42−45. s daljnjim referencama, objavljenu na www.ustavnisud.ba).
35. Dovodeći navedeno u vezu sa činjenicama predmeta, Ustavni sud, suprotno apelacionim navodima, smatra da nema ničega što ukazuje da je Kantonalni sud proizvoljno odlučio kada je u cijelosti prihvatio stav prvostepenog suda o neosnovanosti tužbenih zahtjeva. Pri tome, Ustavni sud zapaža da su nižestepeni sudovi svoje pravne stavove zasnovali na zauzetim stavovima Vrhovnog suda, a Vrhovni sud je takav stav nižestepenih sudova potvrdio u rješenju koje je donio povodom revizije apelanata. Stoga se ukazuje neosnovanim pozivanje apelanata na odluke Ustavnog suda (AP-
1738/13, AP-3747/13 i AP-2692/06) koje su donesene prije zauzimanja stava Vrhovnog suda o spornim pitanjima koja se tiču isplata razlike različitih naknada iz radnog odnosa primjenom Zakona o plaćama, te Kolektivnog ugovora i OKU-a, odnosno njihovim izmjenama. Ustavni sud također podsjeća da je i u novijoj praksi razmatrao ta pitanja te da u kontekstu apelacionih navoda nije zapazio proizvoljnost redovnih sudova u obrazloženjima koja su identična onima iz osporenih odluka (vidi, između ostalih, odluke o dopustivosti br. AP-2649/21 od 7. septembra 2022. godine, tačka 16. i AP-
2650/19 od 30. oktobra 2019. godine, tač. 4. i 9. i dr., dostupne na www.ustavnisud.ba). Slijedeći tu praksu, Ustavni sud apelacione navode o proizvoljnoj primjeni prava smatra neosnovanim.
36. U odnosu na tvrdnju da Kantonalni sud nije ispitao sve žalbene navode apelanata, Ustavni sud zapaža da apelanti nisu dostavili na uvid primjerak žalbe kako bi se ispitala relevantnost tih navoda. S druge strane, Ustavni sud ukazuje da standard obrazloženja sudske odluke kao segment prava na pravično suđenje dopušta višim sudovima da samo podrže razloge koje su niži sudovi naveli kao obrazloženje, bez potrebe da te razloge ponavljaju (vidi Evropski sud, Kikabidze protiv Gruzije, presuda od 16. februara 2022. godine, predstavka broj 57642/12, tačka 62), ukoliko iz okolnosti konkretnog slučaja ne proizlazi da se sud više instance nije bavio bitnim pitanjima u okviru svoje nadležnosti, odnosno da nije jednostavno i bez dodatnog truda prihvatio zaključke do kojih je došao niži sud (vidi Evropski sud, Talmane protiv Latvije, presuda od 13. oktobra 2016. godine, predstavka broj 47938/07, tačka 31). U vezi s tim, Ustavni sud primjećuje da je Kantonalni sud suštinski ponovio stavove prvostepenog suda koji su, kako je ranije naglašeno, zasnovani na zauzetim stavovima Vrhovnog suda, a što je Vrhovni sud svojom odlukom i potvrdio. U takvim okolnostima Ustavni sud ne zapaža da je Kantonalni sud postupao van prethodno navedenih standarda.
37. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da osporenom presudom Kantonalnog suda nije prekršeno pravo apelanata na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u segmentu pravne sigurnosti i primjene prava. c)U odnosu na suđenje u razumnom roku
38. Ustavni sud ponavlja da se opravdanost dužine postupka mora ocijeniti u svjetlu okolnosti predmeta i u odnosu na sljedeće kriterije: složenost predmeta, postupanje apelanata i relevantnih organa vlasti, te šta je u sporu za apelante bilo dovedeno u pitanje (vidi Evropski sud, Delić protiv Bosne i Hercegovine, presuda od 2. marta 2021. godine, predstavka broj 59181/18, tačka 18).
39. U konkretnom slučaju apelanti su tužbu podnijeli 28. marta 2016. godine, a postupak je na dvije sudske instance pravomoćno okončan 14. oktobra 2022. godine presudom Kantonalnog suda. Ustavni sud također zapaža da su apelanti protiv drugostepene presude izjavili reviziju o kojoj je odlučeno procesnim rješenjem Vrhovnog suda od 4. jula 2023. godine koju apelanti i ne osporavaju. Osim toga, revizija u konkretnom slučaju nije bila efikasno pravno sredstvo, tako da će Ustavni sud navode o povredi prava na suđenje o razumnom roku ispitati u odnosu na pravomoćno okončani postupak. Dakle, postupak je trajao šest godina i sedam mjeseci, što predstavlja relevantni period koji će biti predmet ispitivanja. Ustavni sud primjećuje da se radilo o radnom sporu, koji je, prema članu
420. ZPP-a, hitan postupak, što su sudovi trebali imati u vidu. Također, Ustavni sud zapaža da je sud odlučivao o više tužbenih zahtjeva, da je tokom postupka proveden dokazni postupak, uključujući i vještačenje, ali da se uprkos tome ne može govoriti o složenom predmetu.
40. Ustavni sud naglašava da je već u nizu svojih odluka utvrdio kršenje prava na suđenje u razumnom roku u vezi s pitanjima sličnim onima koja se postavljaju i u navedenoj apelaciji. Osim toga, Ustavni sud je utvrdio da postoji sistemski problem s rješavanjem predmeta u razumnom roku pred sudovima u Bosni i Hercegovini, što je posljedica sistemskih nedostataka u organiziranju pravosuđa i efektivnom ostvarivanju nadležnosti raznih nivoa javne vlasti u toj oblasti, za šta ne postoji ni djelotvoran pravni lijek (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-
1680/16 od 10. maja 2017. godine, tač. 53−66. i druge odluke od 10. maja 2017. godine, sve dostupne na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).
41. Nakon što je ispitao sve raspoložive dokumente koji su mu dostavljeni, Ustavni sud nije uočio bilo kakvu činjenicu ili argument koji bi mogao opravdati dužinu postupka pred Kantonalnim sudom, koji je u žalbi odlučivao duže od četiri godine, što je neprihvatljivo dug period, za šta žalbeni sud nije ponudio nikakvo opravdanje. Imajući u vidu svoju praksu o ovom pitanju, Ustavni sud smatra da je dužina postupka bila prekomjerna te da nije zadovoljila kriterij „razumnog roka“.
Pitanje naknade nematerijalne štete
42. S obzirom na odluku u ovom predmetu i svoju dosadašnju praksu (vidi, npr. Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-2975/21 od 7. septembra 2022. godine, tač. 32–34), Ustavni sud smatra da apelantima, u smislu člana 74. Pravila Ustavnog suda, na ime naknade štete zbog nedonošenja odluke u razumnom roku treba isplatiti iznos od po 650,00 KM.
43. Tu naknadu je dužna platiti Vlada Kantona Sarajevo u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke, uz obavezu da nakon isteka tog roka plati apelantima zakonsku zateznu kamatu na eventualno neisplaćeni iznos ili dio iznosa naknade određene ovom odlukom. Ova odluka Ustavnog suda u dijelu koji se odnosi na naknadu nematerijalne štete predstavlja izvršnu ispravu.
2. Ostali navodi
44. Apelanti smatraju da im je u postupku povrijeđeno pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da apelanti tvrdnje o povredi tog prava u suštini zasnivaju na istim navodima koje su istakli u vezi s pravom na pravično suđenje, koje je Ustavni sud već obrazložio u prethodnim tačkama ove odluke i zaključio da su neosnovani. Osim toga, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nema ničega iz čega bi se moglo zaključiti da su ova prava apelanata došla u pitanje na način koji bi vodio potrebi da Ustavni sud ta prava posebno ispita prema standardima iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
45. Također, u vezi s navodima o kršenju prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, Ustavni sud zapaža da su apelanti imali i koristili pravne lijekove. To što oni nisu rezultirali odlukama u njihovu korist ne znači da nisu djelotvorni u smislu navedene odredbe. Stoga ti navodi ne pokreću pitanja kršenja prava na djelotvoran pravni lijek u vezi s bilo kojom drugom odredbom Evropske konvencije.
46. U vezi s kršenjem prava na nediskriminaciju, Ustavni sud ukazuje da član 14. Evropske konvencije nije nezavisan, nego da ima važnu ulogu u nadopunjavanju ostalih odredbi Evropske konvencije i njenih protokola (vidi Evropski sud, Oreščanin protiv Hrvatske, odluka od 7. februara 2023. godine, predstavke br. 19544/15 i 44792/16, tačka 21). Imajući u vidu prethodna razmatranja Ustavnog suda, kao i činjenicu da apelanti nisu dostavili nikakav dokaz koji bi mogao učiniti vjerovatnim da su u postupku diskriminirani po nekom od zabranjenih osnova u vezi s uživanjem prava iz Evropske konvencije niti da to proizlazi iz predočenih dokumenata, Ustavni sud te navode neće razmatrati.
VII. Zaključak
47. Ustavni sud zaključuje da je došlo do povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u segmentu suđenja u razumnom roku jer je radni spor, koji je po zakonu hitan, na dvije sudske instance trajao duže od šest godina, od toga duže od četiri godine trajao je žalbeni postupak, što je neprihvatljivo dug period, za šta Kantonalni sud u odgovoru na apelaciju nije iznio nikakvo opravdanje.
48. S druge strane, ne postoji kršenje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje kada su sudovi dovoljno jasno obrazložili odluke, a svoje obrazloženje zasnovali na zauzetim pravnim stavovima Vrhovnog suda, koji je, odlučujući o reviziji, potvrdio da su nižestepene presude usklađene sa sudskom praksom tog suda. Ustavni sud je zaključio da u okolnostima konkretnog slučaja apelanti nisu pružili dokaze kojima bi opravdali pozivanje na povredu prava na pravnu sigurnost kao segment prava na pravično suđenje.
49. Na osnovu člana 59. st. (1), (2) i (3) i člana 74. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
50. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman