Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-2592/21 (BBM-Vareš d.o.o. Vareš)
Odluka donesena 14. 05. 2026.
- Povreda
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Pasivna legitimacija
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Zastara
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Obligaciono- pravni odnosi
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić, Angelika Nußberger
Citirani propisi
- Zakon o parničnom postupku
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku
- Zakon o izmjeni Zakona o obligacionim odnosima
- Zakon o izmjeni Zakona o parničnom postupku
- Zakon o dopunama Zakona o parničnom postupku
- Ukaz o proglašenju Zakona o parničnom postupku
- Zakon o izmjenama Zakona o obligacionim odnosima
- Zakon o obligacionim odnosima · čl. 209
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 62
- Odluka o izmjeni pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 62
- Odluka o dopuni pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 62
Predmeti (1)
AP-2592/21
Apelacija
Odluka o meritumu
14. 05. 2026.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u predmetu broj AP-2592/21, rješavajući apelaciju koju je podnio BBM-Vareš d.o.o. Vareš, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b), člana 59. st. (1), (2) i (3) i člana 62. stav (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14, 47/23 i 41/24), u sastavu:
Mirsad Ćeman, predsjednik
Valerija Galić, potpredsjednica
Angelika Nußberger, potpredsjednica
Helen Keller, sutkinja Ledi Bianku, sudija
Marin Vukoja, sudija
Larisa Velić, sutkinjana sjednici održanoj 14. maja 2026. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Djelimično se usvaja apelacija BBM-Vareš d.o.o. Vareš.
Utvrđuje se povreda člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Ukida se Presuda Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 65 0 Ps 247768 20 Rev od 24. marta 2021. godine u dijelu kojim je odbijena revizija u odnosu na procesni prigovor o kršenju člana 221. Zakona o parničnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine.
Predmet se u tom dijelu vraća Vrhovnom sudu Federacije Bosne i Hercegovine, koji je dužan po hitnom postupku donijeti novu odluku u skladu sa članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Nalaže se Vrhovnom sudu Federacije Bosne i Hercegovine da, u skladu sa članom 72. stav (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.
Odbija se kao neosnovana apelacija koju je podnio BBM-Vareš d.o.o. Vareš protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 65 0 Ps 247768 20 Rev od 24. marta 2021. godine u odnosu na ostale navode u vezi s kršenjem člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. BBM-Vareš d.o.o. Vareš (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupaju Goran Varunek i Plamenko Čustović, advokati iz Sarajeva, podnio je 19. jula 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 65 0 Ps 247768 20 Rev od 24. marta 2021. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) i punomoćnika tuženog JP Ceste Federacije BiH (u daljnjem tekstu: tuženi) zatraženo je 15. decembra 2022. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Svi pozvani su dostavili odgovore na apelaciju u periodu od 22. do 29. decembra 2022. godine. Odgovori učesnika u postupku su 12. maja 2023. godine dostavljeni apelantovim punomoćnicima radi izjašnjenja. Izjašnjenje je dostavljeno 19. maja 2023. godine.
III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelacionih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
5. Općinski sud u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) Presudom broj 65 0 Ps 247768 12 Ps od 15. marta 2016. godine usvojio je apelantov tužbeni zahtjev i obavezao tuženog da apelantu isplati ukupan iznos od 2.044.916,10 KM, zajedno s kamatama i troškovima postupka. Navedeno je da je 14. jula 2007. godine tuženi, kao investitor i naručilac radova, s firmom SCT Ljubljana (u daljnjem tekstu: izvođač) zaključio ugovor o izvođenju radova na projektu izgradnje puta Obilaznica – Sarajevo LOT 1, u vrijednosti od 56.722.163,69 eura. Obrazloženo je da je apelant kao „nominirani podizvođač“ na osnovu podizvođačkog ugovora zaključenog s izvođačem 19. jula 2007. godine angažiran na realizaciji tog projekta. Apelantovo potraživanje se odnosilo na izvršene radove (1.124.096,15 KM), isporučeni građevinski materijal s prevozom (331.564,82 KM), angažiranje radne snage i mehanizacije (126.099,82 KM) i zadržani iznos (retencija) u visini od 10% od iznosa svake privremene i okončane situacije (463.155,33 KM). Navedeno je da je apelant u periodu od januara do jula 2008. godine za izvedene radove izvođaču ispostavio „VII privremenih situacija“, koje je izvođač ovjerio i potpisao, te da je ukupna vrijednost izvedenih radova po ispostavljenoj privremenoj situaciji umanjena za 10% i da je taj dio zadržao izvođač.
6. Sud je obrazložio da je apelant s izvođačem usaglasio sve konačno izvedene radove i neizmirena potraživanja, nakon čega mu je 31. marta 2011. godine ispostavio „okončanu situaciju“, a za isporučeni građevinski materijal, „u skladu s podizvođačkim ugovorom“, fakture. Obrazloženo je da je dug po navedenim osnovama potvrdio izvođač „izvodom otvorenih stavki (IOS)“, kao i tuženi pismenim podneskom od 29. januara 2013. godine. Sud je naveo da je izvođač u junu 2008. godine osnovao novu firmu pod nazivom SCT-BBM d.o.o. Sarajevo (daljnjem tekstu: SCT-BBM). Obrazloženo je da SCT-BBM nije apelantov sljednik, kako je to tokom postupka tvrdio tuženi, jer to ne proizlazi iz izvoda iz sudskog registra. Navedeno je da je SCT-BBM od augusta 2008. godine izvršavao sve operativne radove na realizaciji projekta, te da je za te potrebe angažirao druga pravna lica, uključujući i apelanta. Obrazloženo je i da je apelant sa SCT-BBM zaključio tri ugovora o ustupanju opreme i radne snage, i to u julu 2008. godine, te u aprilu i julu 2009. godine. Sve apelantove izvedene radove po osnovu tih ugovora prihvatili su izvođač, SCT-BBM i tuženi. Obrazloženo je da je sva neisplaćena dugovanja drugim firmama, koje su bile angažirane na izvođenju radova po osnovu ugovora sa SCT-BBM, isplatio tuženi. Vještačenjem je utvrđeno da je utuženo potraživanje nesporno i da apelantu nije isplaćeno. Sud je prezentirao sadržaj nalazȃ vještakȃ, koje je u cijelosti prihvatio. Obrazloženo je da je prigovor o zastarjelosti potraživanja u iznosu od 1.124.096,15 KM neosnovan. U vezi s tim, sud je obrazložio da „okončana situacija“ od 31. marta 2011. godine i potpisani IOS od tog datuma sadrže konačno apelantovo potraživanje koje je tada dospjelo. Navedeno je da je tužba podnesena 27. marta 2012. godine i da, shodno tome, nije protekao trogodišnji zakonski rok zastarjelosti. Sud je dalje obrazložio da tuženi tokom postupka nije ni pokušao dokazivati da je u plaćanjima koja je vršio u korist izvođača sadržano apelantovo potraživanje koje mu je priznato. Identična situacija je i s potraživanjem koje je nastalo iz ugovornog odnosa sa SCT-BBM. U vezi s tim, sud je obrazložio da je tuženi tek u fazi glavne rasprave naveo da je nad izvođačem otvoren stečaj, te da je u podnesku od 29. maja 2015. godine prigovorio potpisu M. K. (ovlašteno lice izvođača), pri čemu nije ponudio činjenice za takav prigovor. Općinski sud je na utvrđeno činjenično stanje primijenio odredbu člana 612. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO).
7. Tuženi je protiv prvostepene presude izjavio žalbu. Apelant je uz apelaciju dostavio primjerak žalbe na uvid. Iz sadržaja žalbe ne proizlazi da je tuženi iznio žalbene razloge o neosnovanosti potraživanja u dijelu koji se odnosi na isporuku građevinskog materijala u iznosu od 331.564,82 KM.
8. Kantonalni sud je Presudom broj 65 0 Ps 247768 17 Pž od 11. decembra 2019. godine žalbu tuženog djelimično uvažio, prvostepenu presudu preinačio tako što je odbio apelantov zahtjev preko dosuđenog iznosa od 308.375,89 KM s kamatama, uz obavezivanje apelanta na naknadu troškova postupka. Sud je na osnovu sadržaja podizvođačkog ugovora i nalaza vještaka u vezi s ugovorenom dinamikom isplata po osnovu ispostavljenih privremenih situacija zaključio da je zastara potraživanja u odnosu na potraživanje od 1.124.096,15 KM počela teći 23. septembra 2008. godine i da je istekla 23. septembra 2011. godine, dakle prije podnošenja tužbe. Nadalje, sud je obrazložio zašto nije došlo do prekida zastare. Zatim je citirao član 612. ZOO-a, te je shodno sadržaju te odredbe naveo da „uvjet za isplatu potraživanja predstavlja priznanje tuženog kao investitora, a ne priznanje izvođača“, kako je to pogrešno zaključio prvostepeni sud. Sud je naveo da je zahtjev za isplatu potraživanja po osnovu „okončane situacije“ neosnovan, te da je shodno tome neosnovan i zahtjev za isplatu iznosa od 154.779,42 na ime retencije od 10% na „okončanu situaciju“.
9. U vezi s potraživanjem koje se odnosi na dug po osnovu isporučenog građevinskog materijala u iznosu od 331.564,82 KM, sud je naveo da se „žalbom osnovano prigovara da je prvostepeni sud pogrešno tumačio odredbe Ugovora od 19. 12. 2007. godine, kad je dosudio iznos od 331.564,82 KM na ime potraživanja po osnovu isporučenog materijala s prevozom“. Naime, prema odredbama tog ugovora apelant je bio u obavezi da isporučeni građevinski materijal iskaže „ispostavljenim situacijama“, a ne „ispostavljanjem računa“, zbog čega je postupao suprotno odredbama ugovora. Stoga je zaključeno da nisu ostvareni uvjeti za primjenu člana 612. ZOO-a. U vezi s ugovorima koje je apelant zaključio sa SCT-BBM, sud je obrazložio da iz tih ugovora proizlazi da je navedena firma angažirala apelanta kao podizvođača, ali da apelant nije dokazao da je SCT-BBM „nominirani podizvođač“ na projektu. Stoga je zaključeno da je osnovan prigovor nedostatka pasivne legitimacije na strani tuženog.
10. Vrhovni sud je Presudom broj 65 0 Ps 247768 20 Rev od 24. marta 2021. godine odbio apelantovu reviziju. Sud je naveo da je neosnovan prigovor da je drugostepeni sud izašao van okvira žalbenih navoda u smislu člana 221. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP). Naime, kako je obrazloženo, tuženi je u cijelosti osporio prvostepenu presudu, a iz podneska tuženog od 13. januara 2013. godine ne proizlazi da je tuženi priznao taj dio tužbenog zahtjeva. Navedeno je da drugostepeni sud nije proizvoljno primijenio član 612. ZOO-a. U vezi s tim, Vrhovni sud je naveo da je apelant mogao tražiti isplatu duga po osnovu člana 612. ZOO-a uz ispunjenje dvije pretpostavke, i to: da je potraživanje priznao izvođač „(i naručilac), te da naručilac – tuženi istovremeno duguje izvođaču taj iznos“. Obrazloženo je da je izvođač priznao apelantu potraživanje za izvedene radove IOS-om i ovjerom „okončanih situacija“ od 31. marta 2011. godine i da je to priznanje uslijedilo nakon raskida glavnog ugovora o izvođenju radova. U takvim okolnostima, kada apelant nije dokazao da je tuženi priznao ta potraživanja, „nije ispunjena pretpostavka priznanja“. Obrazloženo je i da je neosnovan prigovor da nije potrebno priznanje tuženog jer apelant ne može od naručioca zahtijevati plaćanje za obavljeni posao ako u času podnošenja tužbe ne postoji priznato potraživanje izvođača radova prema naručiocu radova. U odnosu na potraživanja koja nisu bila predmet okončane situacije i IOS-a, apelant nije dokazao da su mu ta potraživanja priznata, „niti da glavni izvođač ima ta potraživanja kao nesporno priznata od investitora, tuženog“. Obrazloženo je da stav drugostepenog suda da je potraživanje u iznosu od 1.124.096,15 KM zastarjelo nije pravilan jer plaćanje po privremenim situacijama prema naručiocu nije relevantno „jer bi se početak zastare, eventualno, računao od priznatih, nespornih i likvidnih potraživanja izvođača prema naručiocu“.
IV.Apelacija
a) Navodi iz apelacije
11. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje i imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Jedan od revizionih navoda odnosio se na proizvoljno postupanje drugostepenog suda koji je zanemario okolnost da tuženi u toku cijelog postupka nije doveo u pitanje tužbene navode koji se odnose na to da je apelant isporučio građevinski materijal u vrijednosti od 331.564,80 KM, koji apelantu nije isplaćen. U postupku je utvrđeno da se tuženi obratio svom kreditoru (EBDR) da apelantu direktno isplati navedeni dug zbog toga što potraživanje nije bilo sporno. Drugostepeni sud, iako tuženi taj dio tužbenog zahtjeva pred prvostepenim sudom nije ničim osporio, niti je prigovore u vezi s tim u žalbi konkretizirao, preinačio je prvostepenu presudu i odbio zahtjev u tom dijelu. Vrhovni sud je apelantov prigovor odbio navodeći da je osporena presuda pravilna jer je tuženi formalno osporio cijelu prvostepenu presudu. Iako tuženi u žalbi nije doveo u pitanje to apelantovo potraživanje, drugostepeni sud se upustio u razmatranje mimo žalbenih navoda, čime je povrijedio član 221. ZPP-a. Apelant navodi da je Vrhovni sud zanemario očiglednu činjenicu da je drugostepeni sud postupao „kao branilac interesa tuženog i u njegovu korist preispitivao odluku van žalbenih prigovora“. Postupajući na taj način drugostepeni sud je vršio i ocjenu dokaza koju tuženi nije osporio, pa je dalje izveo zaključak da je apelant bio dužan potraživanje po osnovu isporučenog materijala „iskazati u privremenim situacijama, a ne u posebnim računima“. Radi se o pogrešnom i proizvoljnom stavu jer apelant isporučeni materijal nije ni mogao iskazati u privremenim situacijama budući da se materijal nije ugrađivao u objekte koje je apelant gradio, a apelant je imao ulogu dobavljača za potrebe tuženog. Stoga, računi nisu bili sporni jer je materijal zaista isporučen.
12. Apelant dalje navodi da se „izrazita proizvoljnost“ Vrhovnog suda ogleda u pravnom stavu u vezi sa zastarjelošću potraživanja. Iako je sud naveo da je pogrešan stav drugostepenog suda da je potraživanje zastarjelo, Vrhovni sud je unatoč tome odbio reviziju u cijelosti, pri čemu nije naveo razloge koji bi opravdali odbijanje tog dijela zahtjeva. Proizvoljnost Vrhovnog suda ogleda se i u primjeni člana 612. ZOO-a i obrazloženju tog suda da je uvjet za primjenu citirane odredbe da je potraživanje priznao i naručilac, u konkretnom slučaju tuženi, jer u citiranoj odredbi to ne piše. Smisao te odredbe je, kako apelant ističe, zaštita podizvođača da mu se omogući direktno obraćanje investitoru radi naplate priznatog potraživanja. Stoga smatra da su tumačenje i primjena te odredbe na način na koji je to Vrhovni sud učinio krajnje proizvoljni. Apelant također navodi da je Vrhovni sud dao površno obrazloženje za odbijanje tužbenog zahtjeva u pogledu isplate iznosa od 126.099,82 KM. U tom pravcu navodi da je Vrhovni sud proizvoljno zaključio da ne postoji pasivna legitimacija na strani tuženog na osnovu stava „da podizvođačev podizvođač ne može s uspjehom isticati zahtjev prema investitoru“. Netačan je stav Vrhovnog suda da je SCT-BBM bio „podizvođač podizvođača“, već je to društvo imalo status glavnog izvođača, a taj status mu je priznao tuženi. Iz proizvoljne primjene prava proizašla je i povreda apelantovog prava na imovinu. U tom pravcu apelant navodi da je on društvo koje obavlja djelatnost s ciljem ostvarivanja dobiti, a nezakonitim postupanjem sudova uskraćeno mu je pravo da naplati potraživanja koja potječu iz izvršenih radova i isporučenog materijala i radne snage. Na taj način došlo je do umanjenje njegove imovine, za šta ne postoji zakonit i opravdan razlog.
b) Odgovori na apelaciju i izjašnjenje
13. Vrhovni sud i Kantonalni sud su naveli da ostaju pri razlozima koje su dali u osporenim odlukama te da oni ne krše apelantova prava na koja se neosnovano pozvao. Predložili su da se apelacija odbije kao neosnovana.
14. Tuženi je naveo da su apelacioni prigovori neosnovani jer apelant pokušava da prikaže logičnim svoje tumačenje člana 612. ZOO-a tvrdnjom da izvođač treba da prizna potraživanje. Za razliku od apelanta, Vrhovni sud i Kantonalni sud su protumačili i primijenili član 612. ZOO-a na pravilan način. Tuženi smatra da su osporene odluke pravilne i zakonite te da apelantu nisu povrijeđena prava na koja se u apelaciji neosnovano pozvao.
15. Apelant se u izjašnjenju osvrnuo na navode tuženog koje je dao u odgovoru na apelaciju smatrajući ih neosnovanim. Naglasio je da, za razliku od Vrhovnog suda i Kantonalnog suda, najbolji uvid u stvarno činjenično stanje daje prvostepeni sud jer je taj sud, na osnovu neposrednog provođenja dokaza i ocjene iskaza svjedoka, stranaka i vještaka, stekao tačan uvid u pravo stanje stvari. V.Relevantni propisi
16. Zakon o parničnom postupku („Službene novine Federacije BiH“ br. 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15)
Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst, sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji u relevantnom dijelu glasi:
Član 2. stav (1) (1)U parničnom postupku sud odlučuje u granicama zahtjeva koji su stavljeni u postupku.
h) Pravomoćnost presude
Član 196. (1)
Presuda koja se više ne može pobijati žalbom postaje pravomoćna.
b) Sadržaj žalbe
Član 205.
Žalba mora sadržati:
1) označenje presude protiv koje se izjavljuje žalba;
2) izjavu da se presuda pobija u cjelini ili u određenom dijelu;
3) razlog žalbe;
4) potpis podnositelja žalbe.
Član 209. stav (1) (1) Povreda odredaba parničnog postupka postoji ako sud u toku postupka nije primijenio ili je nepravilno primijenio koju odredbu ovog zakona, a to je bilo od uticaja na donošenje zakonite i pravilne presude.
e) Granice ispitivanja prvostepene presude
Član 221.
Drugostepeni sud ispituje prvostepenu presudu u onom dijelu u kojem se pobija žalbom, u granicama razloga navedenih u žalbi, pazeći po službenoj dužnosti na primjenu materijalnog prava i povrede odredaba parničnog postupka iz člana 209. stav 2. tač. 2), 3), 8), 9), 12) i 13) ovog zakona koje se odnose na stranačku sposobnost i zastupanje.
17. Zakon o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89, „Službeni list RBiH“ br. 2/92, 13/93 i 13/94 i „Službene novine Federacije BiH“ br. 29/03 i 42/11) Za potrebe ove odluke koristi se tekst propisa kako je objavljen u službenim glasilima jer nije objavljen na svim službenim jezicima i pismima, a koji u relevantnom dijelu glasi:
Neposredan zahtev saradnika poslenika od naručioca
Član 612.
Za naplatu svojih potraživanja od poslenika njegovi saradnici mogu se obratiti neposredno naručiocu i zahtevati od njega da im isplati ta potraživanja na teret svote koju u tom času duguje posleniku, ako su ta potraživanja priznata.
VI.Dopustivost i meritum
18. Ustavni sud utvrđuje da apelacija ispunjava uvjete propisane članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, kao i da je podnesena u roku, da ispunjava i ostale uvjete dopustivosti iz člana 18. stav (3) Pravila Ustavnog suda te da nije očigledno (prima facie ) neosnovana u smislu odredbe člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
19. Apelant ukazuje da mu je u postupku povrijeđeno pravo iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.a)Pravo na pravično suđenje
20. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
21. Član 6. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. Procesni prigovor u vezi s prekoračenjem ovlaštenja Kantonalnog suda suprotno procesnim pravilima
22. U konkretnom slučaju apelant smatra da mu je prekršeno pravo na pravično suđenje jer je Kantonalni sud, odlučujući o žalbi tuženog, izašao van okvira žalbenih razloga u dijelu koji se odnosi na isporučeni građevinski materijal u iznosu od 331.564,82 KM (u daljnjem tekstu: sporno potraživanje), čime je prekršio član 221. ZPP-a. Vrhovni sud taj apelantov prigovor nije uvažio, uz obrazloženje da je tuženi prvostepenu presudu osporio u cijelosti.
23. Ustavni sud podsjeća da je jedno od osnovnih načela parničnog postupka da sud odlučuje u granicama zahtjeva koje su stranke stavile u postupku (član 2. stav 1. ZPP-a). Kada se radi o žalbi, odredbama člana 221. ZPP-a propisano je da drugostepeni sud ispituje prvostepenu presudu u onom dijelu u kojem se osporava žalbom, u granicama razloga navedenih u žalbi, pazeći po službenoj dužnosti na primjenu materijalnog prava i povrede odredbi parničnog postupka koje se odnose na stranačku sposobnost i zastupanje. Iz teksta navedenih zakonskih odredbi slijedi da sadrže pravilo non ultra petitum (ne preko zahtjeva). Član 221. ZPP-a stavlja to pravilo u prvi plan, što je vidljivo iz sadržaja ove odredbe „[…] drugostepeni sud ispituje prvostepenu presudu u onom dijelu u kojem se osporava žalbom u granicama razloga navedenih u žalbi […]“. Član 205. ZPP-a propisuje sadržaj žalbe koji uključuje izjavu da se presuda pobija u cjelini ili u određenom dijelu (tačka 2) i razloge žalbe (tačka 3). Prema članu 205. tačka 3) ZPP-a podnosilac žalbe dužan je konkretizirati navode koji se odnose na žalbene razloge, odnosno navesti u čemu se sastoji povreda.
24. U konkretnom slučaju, iz sadržaja žalbe tuženog, koju je apelant dostavio na uvid, ne proizlazi izjava iz koje bi se explicite vidjelo u kojem se dijelu prvostepena presuda pobija, kako to propisuje član 205. tačka 2) ZPP-a. Osim toga, u žalbenim navodima nisu vidljivi ni žalbeni razlozi u odnosu na sporno potraživanje. Uprkos tome, drugostepeni sud je u presudi naveo da se „žalbom osnovano prigovara da je prvostepeni sud pogrešno tumačio odredbe Ugovora od 19. 12. 2007. godine, kad je dosudio iznos od 331.564,82 KM na ime potraživanja po osnovu isporučenog materijala s prevozom“. Drugostepeni sud je, u smislu člana 221. ZPP-a, ovlašten da po službenoj dužnosti pazi na pravilnu primjenu materijalnog prava. Međutim, Ustavni sud zapaža da se prigovor, ovako kako ga je drugostepeni sud formulirao u obrazloženju presude, tiče ocjene dokaza i tumačenja odredbi ugovora, odnosno činjeničnog stanja. To upućuje na zaključak da se žalbeni sud, mimo žalbenih razloga, po službenoj dužnosti upustio u ispitivanje prvostepene presude u odnosu na činjenično stanje u vezi sa spornim potraživanjem, što nije u skladu sa članom 221. ZPP-a. Svako odstupanje od pravila postupka zahtijeva razumno i uvjerljivo obrazloženje, koje su sudovi dužni dati. Obrazloženje o pitanjima koja su bitna za ishod postupka je standard prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
25. Ustavni sud zapaža da je apelant identičan prigovor iznio u reviziji, ali je i Vrhovni sud naveo da je prigovor neosnovan jer je tuženi prvostepenu presudu osporio u cijelosti. U relevantnim okolnostima konkretnog slučaja, kada iz sadržaja žalbe ne proizlaze žalbeni razlozi u odnosu na sporno potraživanje, posebno ne na način kako je to formulirao Kantonalni sud, obrazloženje Vrhovnog suda ostavlja utisak proizvoljnosti. Vrhovni sud je, odbijajući apelantov prigovor da se drugostepeni sud, kršeći član 221. ZPP-a, upustio u ocjenu dokaza mimo žalbenih razloga u odnosu na sporno potraživanje, povrijedio apelantovo pravo na pravično suđenje jer taj relevantan prigovor suštinski nije razmotrio, niti je o tome iznio relevantne razloge.
26. Stoga, Ustavni sud zaključuje da je u odnosu na presudu Vrhovnog suda u dijelu kojim je odbijen apelantov procesni prigovor o kršenju člana 221. ZPP-a prekršeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
Ostali navodi u vezi s povredom prava na pravično suđenje koji se odnose na primjenu materijalnog prava i činjenično stanje
27. U vezi s ostalim prigovorima kojima apelant osporava primjenu materijalnog prava i utvrđeno činjenično stanje u odnosu na ostala nepriznata potraživanja, Ustavni sud podsjeća da je, prema praksi Evropskog suda, prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ističe da ne treba postupati kao sud „četvrte instance“, te da stoga neće, prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije (kojem korespondira član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine), dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili „očigledno nerazumnim“ (vidi Evropski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, predstavka broj 52871/13, tačka 23. s daljnjim referencama). Ovakvu praksu dosljedno slijedi i Ustavni sud u odnosu na odluke redovnih sudova (vidi, između ostalih, Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP-4033/20 od 22. juna 2022. godine, tač. od 42. do 45. s daljnjim referencama, objavljenu na www.ustavnisud.ba).
28. U vezi s primjenom i tumačenjem člana 612. ZOO-a, Ustavni sud ne primjećuje da je Vrhovni sud tu odredbu tumačio na apelantovu štetu. Vrhovni sud je naveo koji bi uvjeti trebalo da se ispune da bi tuženi bio u obavezi da isplati potraživanje u odnosu na izvedene radove, ali da ti uvjeti nisu ispunjeni, što je sud dovoljno jasno obrazložio. U vezi s prigovorom da je Vrhovni sud osporio stav drugostepenog suda o zastari potraživanja u odnosu na izvedene radove, ali da nije dao razloge zašto je odbio taj dio tužbenog zahtjeva, Ustavni sud prigovor smatra neosnovanim. Ustavni sud primjećuje da je Vrhovni sud neosnovanost tog dijela tužbenog zahtjeva zasnovao na primjeni člana 612. ZOO-a i činjenici da uvjeti za primjenu te odredbe nisu ispunjeni. U vezi s prigovorima koji se tiču pravnog odnosa između apelanta i društva SCT-BBM, te statusa tog društva i njegove uloge u realizaciji projekta, Ustavni sud zapaža da se radi o činjeničnom pitanju i da su redovni sudovi u boljoj poziciji od Ustavnog suda da na osnovu raspoloživih dokaza taj odnos rasvijetle i obrazlože. Ustavni sud u obrazloženjima redovnih sudova da tuženi nije pasivno legitimiran u odnosu na potraživanja iz poslovno-pravnog odnosa između apelanta i društva SCT-BBM ne uočava proizvoljnost. U okolnostima konkretnog slučaja, Ustavni sud ne zapaža da iz osporenih odluka u odnosu na ostala potraživanja proizlazi proizvoljnost u segmentima na koje je apelant ukazao, niti bilo šta drugo što bi moglo utjecati na poštovanje apelantovog prava na pravično suđenje.
29. Stoga, Ustavni sud zaključuje da osporenim odlukama u odnosu na ostala nepriznata potraživanja nije prekršeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.b)Pravo na imovinu
30. Apelant smatra da mu je u postupku povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da apelant tvrdnje o povredi tog prava, u suštini, zasniva na istim navodima koje je istakao u vezi s pravom na pravično suđenje u odnosu na ostala potraživanja, koje je Ustavni sud već elaborirao u prethodnim tačkama ove odluke i zaključio da su neosnovani. Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nema ništa iz čega bi se moglo zaključiti da je apelantovo pravo na imovinu došlo u pitanje na način koji bi vodio potrebi da Ustavni sud to pravo posebno ispita prema standardima iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, niti su u apelaciji pruženi dokazi iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno. VII.Zaključak
31. Ustavni sud zaključuje da postoji kršenje apelantovog prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada je Vrhovni sud odbio apelantov prigovor o povredi člana 221. ZPP-a, iako iz sadržaja žalbe tuženog, koju je apelant dostavio na uvid, ne proizlazi obavezan sadržaj žalbe iz člana 205. tačka 3) ZPP-a jer nisu navedeni žalbeni razlozi u odnosu na sporno potraživanje, posebno ne na način na koji je to formulirao Kantonalni sud.
32. S druge strane, u odnosu na ostala nepriznata potraživanja ne postoji kršenje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u smislu proizvoljnosti u segmentima na koje je apelant ukazao i kada je Vrhovni sud na utvrđene činjenice drugostepenog suda primijenio član 612. ZOO-a, za šta je dao dovoljno jasno obrazloženje.
33. Na osnovu člana 59. st. (1), (2) i (3) i člana 62. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
34. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman