Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-2661/21 („Vranica“ d.d. Sarajevo – u stečaju)
Odluka donesena 24. 09. 2026.
- Povreda
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Propisano zakonom
- Isplata duga
- Miješanje u imovinu
- Proporcionalnost
- Građanski postupak
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić, Angelika Nußberger
Citirani propisi
- Zakon o parničnom postupku
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku
- Zakon o izmjeni Zakona o obligacionim odnosima
- Zakon o izmjeni Zakona o parničnom postupku
- Zakon o dopunama Zakona o parničnom postupku
- Ukaz o proglašenju Zakona o parničnom postupku
- Zakon o izmjenama Zakona o obligacionim odnosima
- Zakon o obligacionim odnosima
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 62
- Odluka o izmjeni pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 62
- Odluka o dopuni pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 62
Predmeti (1)
AP-2661/21
Apelacija
Odluka o meritumu
24. 09. 2026.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u predmetu broj AP-2661/21, rješavajući apelaciju „Vranice“ d.d. Sarajevo – u stečaju, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b), člana 59. st. (1), (2) i (3) i člana 62. stav (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14, 47/23 i 41/24), u sastavu:
Mirsad Ćeman, predsjednik
Valerija Galić, potpredsjednica Angelika Nußberger, potpredsjednica
Helen Keller, sutkinja Ledi Bianku, sudija
Marin Vukoja, sudija
Larisa Velić, sutkinjana sjednici održanoj 24. septembra 2026. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Djelimično se usvaja apelacija „Vranice“ d.d. Sarajevo – u stečaju.
Utvrđuje se povreda člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Ukida se Presuda Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 65 0 Ps 278307 21 Rev 2 od 19. maja 2021. godine u odnosu na usvajajući dio navedene odluke.
Predmet se u tom dijelu vraća Vrhovnom sudu Federacije Bosne i Hercegovine, koji je dužan po hitnom postupku donijeti novu odluku u skladu sa članom II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Nalaže se Vrhovnom sudu Federacije Bosne i Hercegovine da, u skladu sa članom 72. stav (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.
Odbija se kao neosnovana apelacija „Vranice“ d.d. Sarajevo – u stečaju podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 65 0 Ps 278307 21 Rev 2 od 19. maja 2021. godine u odnosu na ostale navode.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. „Vranica“ d.d. Sarajevo – u stečaju (u daljnjem tekstu: apelantica), koju zastupa Feđad Začiragić, advokat iz Sarajeva, podnijela je 23. jula 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 65 0 Ps 278307 21 Rev 2 od 19. maja 2021. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) i tuženog Hayata d.o.o. Sarajevo (u daljnjem tekstu: tuženi) zatraženo je 16. decembra 2022. godine da dostave odgovore na apelaciju. Svi pozvani su u periodu od 21. do 29. decembra 2022. godine dostavili odgovore.
3. Odgovori učesnika u postupku su 12. maja 2023. godine dostavljeni apelanticinom punomoćniku radi eventualnog izjašnjenja. Apelanticin punomoćnik je 19. maja 2023. godine dostavio izjašnjenje.
III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelacionih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
5. Presudom Općinskog suda broj 65 0 Ps 278307 18 Ps 2 od 6. marta 2020. godine obavezan je tuženi da apelantici isplati iznos od 202.256,79 KM s kamatama i troškovima postupka, dok je tužbeni zahtjev preko dosuđenog iznosa odbijen. Istovremeno, sud je odbio odnosno odbacio protivtužbene zahtjeve tuženog. Općinski sud je obrazložio da su parnične stranke bile u ugovornom odnosu na osnovu ugovora o građenju od 13. decembra 2007. godine, a da se predmet ugovora ticao izgradnje poslovne zgrade s bazenom. Nadalje, obrazloženo je da su parnične stanke zaključile i pet aneksa osnovnog ugovora, kojima su regulirale pitanja dodatnih radova i isplate. Apelantica je bila izvođač građevinskih radova, a tuženi naručilac radova/investitor. Obrazloženo je da su parnične stranke ugovorom dogovorile vrijednost i dinamiku radova, način isplate, produženje planiranog roka izgradnje pod određenim uvjetima, penale u slučaju docnje, rok za isticanje nedostataka na građevini, primjenu Posebnih uzansa o građenju (u daljnjem tekstu: Posebni uzansi) i sl. Navedeno je da je apelantica tužbom potraživala isplatu iznosa od 609.307,01 KM, koji se odnosi na iznos od 202.256,79 KM na ime duga prema ispostavljenim privremenim situacijama i na ime zadržanog garantnog depozita (195.892,25 KM), te iznosa od 382.424,07 KM na ime povećanja cijene armature u toku izvođenja radova.
6. U odnosu na potraživanje duga u iznosu od 202.256,79 KM, sud je na osnovu izvedenih dokaza zaključio da tuženi nije isplatio sve izvedene radove prema privremenim situacijama, niti je vratio zadržani garantni depozit. Obrazloženo je da iznos koji apelantica potražuje od 202.256,79 KM sadrži iznos garantnog fonda od 195.892,25 KM te dug po ispostavljenim privremenim situacijama. Sud je prilikom usvajanja tog dijela zahtjeva „imao u vidu da je tuženi ovo potraživanje osporio zbog penala radi kašnjenja u izvođenju radova, a ne zbog nedostataka na objektu, kako je to ugovorom regulisano“. Sud je taj iznos dosudio na osnovu odredbi osnovnog ugovora i primjenom člana 630. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO). Vještačenjem je utvrđena visina duga. U vezi sa zahtjevom za isplatu iznosa od 382.424,07 KM na ime povećanja cijene armature, sud se pozvao na odredbe člana 363. stav 1. i člana 637. ZOO-a koje, pod određenim uvjetima, omogućavaju izvođaču da zahtijeva povećanje cijene radova. U vezi s tim, sud je obrazložio da je cijenio činjenicu da je apelantica u septembru 2008. godine tuženom postavila zahtjev za priznavanje povećanja troškova građenja zbog povećanja cijene armature tražeći uplatu avansa po tom osnovu. Tuženi je na osnovu toga uplatio apelantici iznos od 700.000,00 KM na osnovu zaključenog aneksa ugovora. Međutim, obrazloženo je da navedena okolnost ne upućuje na zaključak da je tuženi pristao na izmjenu cijene radova iz osnovnog ugovora i njegovih aneksa. Naime, sud je iz raspoloživih dokumenata zaključio da je uplaćeni avans „neutralizirao povećanje cijene armature“, te da je zahtjev u tom dijelu, primjenom člana 637. st. 1. i 2. ZOO-a i člana 29. Posebnih uzansa, neosnovan.
7. Kantonalni sud je Presudom broj 65 0 Ps 278307 20 Pž 3 od 16. septembra 2020. godine odbio žalbe parničnih stranaka i potvrdio prvostepenu presudu zaključivši da prigovori parničnih stranaka nisu mogli utjecati na zakonitost osporene odluke. Obrazloženo je da je vještak utvrdio da je apelantica vršila radove i da je tuženi po ispostavljenim privremenim situacijama plaćao (ukupno 4.341.591,42 KM), dok je, prema ugovoru, zadržao iznos od 195.892,25 KM na ime garantnog depozita. Sud je uzeo u obzir član 12. ZOO-a, kao i cilj ugovaranja garantnog depozita, navodeći da su parnične stranke ugovorom dogovorile rok od dvije godine u kojem apelantica snosi odgovornost za otklanjanje nedostatka. Dalje je navedeno da je iz provedenih dokaza utvrđeno da je apelantica okončala radove 28. augusta 2008. godine, odnosno naknadne radove u julu 2009. godine, ali da nije sačinjen zapisnik o primopredaji niti konačan obračun. Međutim, navedeno je da je tuženi 10. decembra 2009. godine počeo da koristi objekt, od kada se smatra da je primopredaja izvršena, i od tog dana teče rok od dvije godine za prigovore tuženog na eventualne nedostatke na građevini i apelanticina obaveza da ih otkloni. Navedeno je da je u takvim okolnostima zahtjev u tom dijelu osnovan, u smislu čl. 17. i 636. ZOO-a.
8. Vrhovni sud je Presudom broj 65 0 Ps 278307 21 Rev 2 od 19. maja 2021. godine reviziju tuženog djelimično uvažio i nižestepene presude preinačio tako što je odbio tužbeni zahtjev u dosuđenom iznosu s kamatama i troškovima postupka, dok je u ostalom dijelu revizije parničnih stranaka odbio. Odlučeno je da svako snosi svoje troškove postupka. Obrazloženo je da među parničnim strankama nije sporno da je tuženi radove plaćao avansno, u skladu s ugovorenim obavezama, da je apelantici ukupno isplatio 4.341.121,61 KM, a da je zadržao garantni depozit, „iako je počeo koristiti objekt u decembru 2009. godine“. Sporno pravno pitanje se odnosi na pravo izvođača da traži povrat garantnog depozita kada nije postupio po ugovorenim obavezama, odnosno kada nije sačinio zapisnik o primopredaji objekta. Odredbe čl. od 66. do 69. Posebnih uzansa odnose se na zadržavanje garantnog depozita u slučaju kada „izvođač ne izvede sve radove ili ako izvedeni radovi imaju mane“. U vezi s tim, obrazloženo je da „tek kada izvođač radova investitoru preda izvedene radove u ispravnom stanju i bez ikakvih kvalitativnih nedostataka, može tražiti isplatu pune ugovorene cijene, tj. predaju i iznosa koji je garantni depozit“. U konkretnom slučaju apelantica nije ispunila svoju ugovorenu obavezu, odnosno „nije izvršila primopredaju objekta, pa nije ni utvrdila da li postoje prigovori tuženog kao naručioca u pogledu kvaliteta radova (očigledno su postojali), pa shodno tome nije ni pristupila njihovom otklanjanju, zbog čega tužitelju [apelantici] ne pripada pravo na isplatu pune cijene ugovorenih radova“. Vrhovni sud je naveo da je pogrešan stav nižestepenih sudova da se početak korištenja izgrađenog objekta, bez konačnog obračuna i zapisničke primopredaje, smatra kao da je primopredaja izvršena, a samim tim i da je ispunjen uvjet za vraćanje garantnog depozita i pune naplate ugovorene cijene. U vezi sa zahtjevom koji se odnosio na isplatu na ime povećanja cijene armature, Vrhovni sud je imao u vidu član 44. osnovnog ugovora kojim je predviđeno podešavanje cijena u slučaju opravdanih razloga i obostranog prihvatanja ugovornih strana. Obrazloženo je da je apelantica tvrdila da je u periodu izvođenja radova cijena armature bila uvećana za 2%, 5% i 10%, ali da nije dokazala da je do povećanja cijene došlo u periodu ugovorenog roka za izgradnju. U vezi s tim, navedeno je da je zaključivanjem aneksa 23. maja 2008. godine i isplatom iznosa od 700.000,00 KM tuženi dokazao da je na taj način pokrio razliku cijene armature koja je do tada povećana. IV.Apelacija
a) Navodi iz apelacije
9. Apelantica smatra da joj je osporenom presudom Vrhovnog suda povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije. Apelantica tvrdi da je Vrhovni sud proizvoljno primijenio odredbe Posebnih uzansa na njenu štetu. Stav Vrhovnog suda iz kojeg se može izvesti zaključak da apelanticino potraživanje još nije dospjelo „vrlo je opasan za pravnu sigurnost jer takav stav ostavlja mogućnost investitorima da odbijanjem da sačine zapisnik o primopredaji i da potpišu okončanu situaciju, zadrže ugovorene iznose na ime garancije za dobro izvedene radove“. U tom pravcu apelantica naglašava da tuženi tokom postupka nije dokazao koji su to nedostaci bili na predmetu gradnje, da li su nedostaci otklonjeni i ko ih je otklonio, što bi moglo utjecati na pravo tuženog da zadrži garantni depozit. Upravo suprotno, tuženi je dokazivao da se apelanticin propust ogleda u kašnjenju u izvođenju radova, ali je isto tako utvrđeno da tuženi nije blagovremeno postavio zahtjev za isplatu ugovorenih penala, pa ni po tom osnovu nema pravo na zadržavanje garantnog depozita. Shodno tome, apelantica smatra da je krajnje proizvoljno obrazloženje Vrhovnog suda da je „očigledno bilo primjedbi na izvedene radove“, a da takvi nedostaci u postupku nisu uopće dokazivani. Takav zaključak Vrhovnog suda protivan je načelu tereta dokazivanja iz ZPP-a. U vezi sa zahtjevom kojim je apelantica tražila isplatu na ime povećanja cijene armature u toku radova, apelantica smatra da su sudovi propustili da cijene sve dokaze te su pogrešno primijenili materijalno pravo. Apelantica tvrdi da je dokazala da tuženi uplaćenim avansom nije namirio sve apelanticine troškove po osnovu povećanja cijene armature. S obzirom na to da se radovi za kašnjenje u izvršenju radova ne mogu staviti samo na teret apelantici (vještak se u nalazu sa sigurnošću izjasnio da se apelantici od ukupno 95 dana kašnjenja na teret može staviti „više od 16 dana“), jasno je da je sud apelantici morao dosuditi potraživanu naknadu za period od januara do jula 2008. godine.
b) Odgovori na apelaciju
10. Redovni sudovi su naveli da su prigovori neosnovani i da presudama nisu prekršena apelanticina prava na koja se pozvala.
11. Tuženi je podržao stavove i obrazloženje Vrhovnog suda smatrajući da je taj sud pravilno primijenio materijalno pravo kada je u cijelosti odbio tužbeni zahtjev jer se za usvajanje tužbenog zahtjeva nisu ispunili uvjeti osnovnog ugovora, ZOO-a i Posebnih uzansa. Također je naveo da razlozi koje je apelantica navela ne spadaju u nadležnost Ustavnog suda.
12. Apelantica se u izjašnjenju osvrnula na odgovor tuženog navodeći da je Ustavni sud u praksi iskazao stav da može cijeniti i činjenično stanje koje su redovni sudovi utvrdili, kao i primjenu prava, ukoliko postoje naznake da su redovni sudovi takvim postupanjem ugrozili zagarantirana prava apelanata.
V.Relevantni propisi
13. Zakon o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89, „Službeni list RBiH“ br. 2/92, 13/93 i 13/94 i „Službene novine Federacije BiH“ br. 29/03 i 42/11)
Za potrebe ove odluke koristi se tekst propisa kako je objavljen u službenim glasilima jer nije objavljen na svim službenim jezicima i pismima, a koji u relevantnom dijelu glasi:
UGOVOR O GRAĐENJU
Pojam
Član 630. (1) Ugovor o građenju je ugovor o delu kojim se izvođač obavezuje da prema određenom projektu sagradi u ugovorenom roku određenu građevinu na određenom zemljištu, ili da na takvom zemljištu, odnosno na već postojećem objektu izvrši kakve druge građevinske radove, a naručilac se obavezuje da mu za to isplati određenu cenu. (2) Ugovor o građenju mora biti zaključen u pismenoj formi.
Član 633. (1) Za svako odstupanje od projekta građenja, odnosno ugovorenih radova, izvođač mora imati pismenu saglasnost naručioca. (2) On ne može zahtijevati povećanje ugovorene cijene za radove koje je izvršio bez takve saglasnosti.
Odredba o nepromenljivosti cena
Član 637. (1) Ako je ugovoreno da se cena radova neće menjati u slučaju da se posle zaključenja ugovora povećaju cene elemenata na osnovu kojih je ona određena, izvođač može, i pored ovakve odredbe ugovora, zahtevati izmenu cene radova ako su se cene elemenata povećale u tolikoj meri da bi trebalo da cena radova bude veća za više od deset procenata. (2) Ali, i u ovom slučaju izvođač može zahtevati samo razliku u ceni koja prelazi deset procenata, osim ako je do povećanja cena elemenata došlo posle njegovog dolaska u docnju.
14. Posebne uzanse o građenju („Službeni list SFRJ” broj 18/77 od 1. aprila 1977. godine)
Za potrebe ove odluke koristi se tekst propisa kako je objavljen u službenim glasilima jer nije objavljen na svim službenim jezicima i pismima, a koji u relevantnom dijelu glasi:
Zadržavanje dela cene
66.
Naručilac ima pravo da zadrži srazmerni deo cene za otklanjanje nedostataka utvrđenih prilikom primopredaje radova.
67.
Ako je ugovorom određeno da će naručilac zadržati deo cene kao obezbeđenje za otklanjanje nedostataka, a nije određeno kojih nedostataka, smatra se da se zadržanim iznosom obezbeđuje otklanjanje nedostataka utvrđenih prilikom primopredaje radova.
68.
Zadržani deo cene naručilac može upotrebiti za otklanjanje nedostataka na izvedenim radovima, ako izvođač na pismeni poziv naručioca ne otkloni te nedostatke u primerenom roku.
69.
Zadržani iznos, odnosno njegov neutrošeni deo naručilac isplaćuje izvođaču u roku od 8 dana od dana primopredaje radova, odnosno odmah po otklanjanju nedostataka utvrđenih prilikom primopredaje.
13. GARANCIJE ZA KVALITET IZVEDENIH RADOVA
Sadržina garancije 83.
Izvođač garantuje da su izvedeni radovi u vreme primopredaje u skladu sa ugovorom, propisima i pravilima struke i da nemaju mana koje onemogućavaju ili umanjuju njihovu vrednost ili njihovu podobnost za redovnu upotrebu, odnosno upotrebu određenu ugovorom.
Obaveštenje o nedostacima
84.
Naručilac je dužan da o primećenim nedostacima obavesti izvođača bez odlaganja.
Garantni rok
85.
Garantni rok za kvalitet izvedenih radova iznosi dve godine, ako ugovorom ili propisima nije drugčije određeno.
86.
Garantni rok počinje da teče od primopredaje objekta ili dela objekta na kome su izvedeni radovi, a ako je korišćenje objekta ili dela objekta počelo pre primopredaje – od početka korišćenja.
21. PRIMOPREDAJA IZVEDENIH RADOVA
110.
Odmah po završetku radova izvođač obaveštava naručioca da su radovi koji čine predmet ugovora završeni.
111.
Naručilac i izvođač su dužni da bez odlaganja pristupe primopredaji i konačnom obračunu.
112.
Ako je naručilac počeo da koristi objekt pre primopredaje, smatra se da je primopredaja izvršena danom početka korišćenja.
117. Konačan obračun vrši se po primopredaji izvedenih radova. Rad na konačnom obračunu započinje odmah po izvršenoj primopredaji a završava se u roku od 60 dana od dana primopredaje.
Član 120.
Ako naručilac bez opravdanog razloga odbije učešće u konačnom obračunu ili odugovlači sa svojim učešćem u izradi obračuna, izvođač može sam da izvrši obračun i da o tome obavesti naručioca. To pravo pripada i naručiocu.
15. Zakon o parničnom postupku („Službene novine Federacije BiH” br. 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15)
Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst relevantnih odredbi sačinjen u Ustavnom sudu, koji u relevantnom dijelu glasi:
Član 7. stav (1) (1)Stranke su dužne iznijeti sve činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve i izvoditi dokaze kojima se utvrđuju te činjenice.
Član 8.
Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na osnovu slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i brižljivo cijeniti svaki dokaz posebno i sve dokaze zajedno.
VI - DOKAZI I IZVOĐENJE DOKAZA
1. Opće odredbe
Član 123. (1)Svaka stranka dužna je dokazati činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev. (2)Sud će slobodnom ocjenom dokaza utvrditi činjenice na osnovu kojih će donijeti odluku.
VI.Dopustivost i meritum
16. Ustavni sud utvrđuje da apelacija ispunjava uvjete propisane članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, kao i da je podnesena u roku, da ispunjava i ostale uvjete dopustivosti iz člana 18. stav (3) Pravila Ustavnog suda te da nije očigledno (prima facie ) neosnovana u smislu odredbe člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
17. Apelantica smatra da joj je u postupku povrijeđeno pravo iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i člana 13. Evropske konvencije.
1. Pravo na imovinu u odnosu na prigovor u vezi s isplatom garantnog depozita
18. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
k) Pravo na imovinu
19. Član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju u relevantnom dijelu glasi:
Svaka fizička ili pravna osoba ima pravo na mirno uživanje svoje imovine. Niko ne može biti lišen svoje imovine, osim u javnom interesu i pod uvjetima predviđenim zakonom i općim načelima međunarodnog prava.
Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne umanjuju pravo države da primjenjuje zakone koje smatra potrebnim da bi regulirala korištenje imovine u skladu s općim interesom, ili da bi osigurala plaćanje poreza ili drugih doprinosa ili kazni.
20. Prilikom razmatranja pitanja da li je došlo do povrede člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, Ustavni sud, prije svega, mora utvrditi ima li apelantica „imovinu“ u smislu člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
21. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema konzistentnoj praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, „imovina“ u smislu člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju može biti ili „postojeća imovina“ ili „dobra“, uključujući i potraživanja u odnosu na koja lice ima bar „legitimno očekivanje“ da će ih realizirati (vidi Evropski sud Radomilja protiv Hrvatske, presuda od 20. marta 2018. godine, predstavke br. 37685/10, 22768/12, tač. 142. i 143, i Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-2349/06 od 27. februara 2008. godine, tačka 44, dostupna na www.ustavnisud.ba).
22. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zapaža da je apelantica svoja potraživanja zasnovala na zaključenom ugovoru o građenju i aneksima tog ugovora, te na odredbama ZOO-a i Posebnim uzansima. Odredbama Posebnih uzansa, čiju su primjenu dogovorile ugovorne strane, propisani su uvjeti za zadržavanje garantnog depozita. Ustavni sud zapaža da je apelantica tokom postupka imala više potraživanja koja je Vrhovni sud odbio. Jedan od apelanticinih zahtjeva odnosio se na isplatu garantnog depozita. U odnosu na taj zahtjev, apelantica ističe prigovor kršenja pravila o teretu dokazivanja. Prema mišljenju Ustavnog suda, ti apelacioni navodi pokreću tzv. „ustavno pitanje“ kršenja apelanticinog prava na imovinu, pa će u nastavku obrazloženja prvo ispitati osnovanost tih navoda.
23. Imajući u vidu relevantne okolnosti konkretnog slučaja, Ustavni sud smatra da je apelantica u odredbama ugovora o građenju, te odredbama Posebnih uzansa i ZOO-a imala „legitimno očekivanje“, koje je zaštićeno članom 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, da će joj biti isplaćen novčani iznos koji je na ime garantnog depozita uplatila tuženom. Dakle, odbijanjem dijela tužbenog zahtjeva u odnosu na isplatu garantnog depozita došlo je do miješanja u apelanticino pravo na imovinu.
24. Ustavni sud će dalje ispitati da li je miješanje bilo opravdano u svjetlu primjenljivih načela: a) načela zakonitosti, b) načela legitimnog cilja u javnom interesu i c) načela „pravične ravnoteže“.
a) Načelo zakonitosti
25. Prilikom ocjene zakonitosti miješanja u imovinu, Ustavni sud podsjeća na to da je, prema praksi Evropskog suda, prvi i najvažniji zahtjev iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju onaj koji traži da miješanje javnih vlasti u pravo na imovinu bude „zakonito“. Naime, druga rečenica prvog stava člana 1. Protokola broj 1 dopušta lišavanje prava na imovinu samo „pod uvjetima predviđenim zakonom“, a drugi stav člana 1. priznaje državama pravo kontroliranja korištenja imovine izvršavanjem „zakona“. Osim toga, vladavina prava, kao jedno od osnovnih načela demokratskog društva, dio je svih članova Evropske konvencije (vidi Evropski sud, Lekić protiv Slovenije (VV), presuda od 11. decembra 2018. godine, predstavka broj 36480/07, tačka 94). Načelo zakonitosti također podrazumijeva da su primjenjive odredbe domaćeg prava dovoljno dostupne, precizne i predvidive u svojoj primjeni (idem, tačka 95). Tek kada je zahtjev zakonitosti ispunjen, može se razmatrati da li postoji pravična ravnoteža između zahtjeva od općeg ili javnog interesa i zahtjeva za zaštitu pojedinačnog prava na imovinu.
26. Dio apelanticinog tužbenog zahtjeva koji se odnosi na isplatu garantnog depozita Vrhovni sud je odbio primjenom odredbi Posebnih uzansa, i to čl. 66–69. kojima su propisani uvjeti za zadržavanje garantnog depozita. Vrhovni sud je uzeo u obzir da nije izvršena primopredaja objekta, niti konačan obračun, te da iz tog razloga apelantica nema pravo na isplatu duga iz tog osnova. Ustavni sud zapaža da odredbe Posebnih uzansa, ZOO-a, ali i procesna pravila iz ZPP-a predviđaju ograničenje u vezi s ostvarivanjem i zaštitom prava na isplatu spornog potraživanja pod određenim uvjetima. Međutim, Ustavni sud smatra kako posljedice koje primijenjene odredbe imaju, s aspekta saglasnosti sa članom
1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, predstavljaju materijalna razmatranja koja treba uzeti u obzir pri odlučivanju o tome jesu li javne vlasti u primjeni propisanih mjera ili u nečinjenju postigle pravičnu ravnotežu između različitih interesa (vidi, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-1191/08 od 25. marta 2011. godine, tač. 32–33. s daljnjim referencama, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 65/11, dostupna na www.ustavnisud.ba). Stoga će Ustavni sud nastaviti analizu uz prihvatanje da je miješanje u apelanticino pravo bilo „propisano zakonom“ u smislu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
b) Načelo legitimnog cilja u javnom interesu
27. Ustavni sud smatra da je miješanje u apelanticino pravo na imovinu bilo u općem interesu, a to je osiguranje dosljednog provođenja zakonskih odredbi koje reguliraju pitanje uvjeta za isplatu duga po osnovu ugovora o građenju.
c) Načelo „pravične ravnoteže“ između općeg interesa zajednice i apelanticinog prava na mirno uživanje imovine
28. Ustavni sud, slijedeći vlastitu i praksu Evropskog suda, ukazuje na to da u svakom pojedinom slučaju mora postojati „pravičan odnos“ između zahtjeva javnog interesa koji se želi postići i zaštite osnovnih prava pojedinaca, što nije moguće postići ako apelant mora snositi „poseban i pretjeran teret“. Čak i ako je do miješanja došlo u skladu s uvjetima predviđenim zakonom i u javnom interesu, mora postojati i razuman odnos srazmjernosti između korištenih sredstava i cilja koji se želi ostvariti bilo kojim mjerama koje država primjenjuje, uključujući i mjere predviđene da kontroliraju upotrebu imovine pojedinca. Taj je zahtjev izražen pojmom „pravične ravnoteže”, koja mora biti uspostavljena između zahtjeva općeg interesa zajednice i zahtjeva zaštite osnovnih prava pojedinca (vidi Evropski sud, Stołkowski protiv Poljske, presuda od 21. decembra 2021. godine, predstavka broj 58795/15, tačka 61).
29. U vezi s odbijanjem zahtjeva za isplatu garantnog depozita, apelantica se poziva na kršenje pravila o teretu dokazivanja. Apelantica u tom pravcu ukazuje na obrazloženje Vrhovnog suda, u kojem je navedeno da su nedostaci na objektu „očigledno postojali“, zbog čega tuženi ima pravo da zadrži garantni depozit, ali da tuženi to nije ni dokazivao, zbog čega takvo obrazloženje smatra proizvoljnim. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud razloge za odbijanje dijela zahtjeva koji se odnosi na vraćanje garantnog depozita zasnovao na činjenici da konačan obračun nije izvršen, niti da je došlo do primopredaje objekta. Stoga, kako je naveo Vrhovni sud, tuženi nije ni bio u prilici da ističe prigovore o nedostacima na predmetu građenja „iako su oni očigledno postojali“.
30. Međutim, Ustavni sud zapaža da su nižestepeni sudovi (Općinski i Kantonalni sud) utvrdili da je tuženi počeo da koristi objekt 10. decembra 2009. godine kada je, u smislu člana 112. Posebnih uzansa, izvršena primopredaja objekta. Nižestepeni sudovi su utvrdili da tuženi ni u ugovorenom roku od dvije godine od momenta kada je počeo da koristi objekt, ali ni tokom postupka, nije iznosio prigovore o eventualnim nedostacima na objektu. Ustavni sud smatra da to potvrđuje apelanticine navode da tokom postupka nije ni dokazivano niti utvrđeno da li su uopće postojali nedostaci na objektu. Ustavni sud podsjeća da garantni depozit predstavlja srazmjerni dio ukupne ugovorene cijene, koji naručilac zadržava kao garanciju za dobro izvršene radove. Odredbe čl. 66–69. Posebnih uzansa propisuju uvjete pod kojima naručilac radova ima pravo da zadrži garantni depozit, a ti uvjeti dovode se u vezu s nedostacima na predmetu građenja i njihovom otklanjanju. Prema članu 69. Posebnih uzansa, „zadržani iznos, odnosno njegov neutrošeni dio naručilac isplaćuje izvođaču od dana primopredaje odnosno odmah po otklanjanju nedostataka utvrđenih prilikom primopredaje“. U konkretnom slučaju utvrđeno je da do zvanične primopredaje objekta nije ni došlo, niti je izvršen konačan obračun nakon završetka radova. Međutim, iako tokom postupka nisu utvrđeni razlozi zbog kojih nije bilo zvanične primopredaje i konačnog obračuna, Vrhovni sud je propust da se tako postupi stavio isključivo na teret apelantici.
31. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da član 111. Posebnih uzansa obavezuje i naručioca radova da pristupi primopredaji objekta i konačnom obračunu. Nadalje, član 112. Posebnih uzansa propisuje da ukoliko je „naručilac počeo da koristi objekt prije primopredaje, smatra se da je primopredaja izvršena danom početka korištenja“. Tokom postupka pred Općinskim sudom i Kantonalnim sudom utvrđen je datum kada je tuženi počeo da koristi objekt kada je, u smislu člana 112. Posebnih uzansa, izvršena primopredaja i kada je počeo da teče rok za isticanje nedostataka na objektu u smislu člana
86. Posebnih uzansa. Ranije je navedeno da tuženi u ugovorenom roku nije iznosio prigovore u vezi s eventualnim nedostacima na objektu. Stoga, Ustavni sud smatra da je obrazloženje Vrhovnog suda da su „nedostaci očigledno postojali“ zaista proizvoljno jer takvo obrazloženje nema uporište u činjeničnom utvrđenju nižestepenih sudova, niti je Vrhovni sud na bilo koji način obrazložio taj svoj zaključak. Ustavni sud podsjeća da je ZPP-om promovirano raspravno načelo koje stranke obavezuje da iznesu sve činjenice na kojima zasnivaju tužbeni zahtjev. Shodno raspravnom načelu iz člana 7. stav (1) ZPP-a, stranke su dužne iznijeti sve činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve i predložiti dokaze kojima se utvrđuju te činjenice, pri čemu se dužnost stranke da dokazuje svoje činjenične tvrdnje naziva „teretom dokazivanja“. Imajući u vidu odredbe Posebnih uzansa, koje propisuju uvjete za zadržavanje garantnog depozita, Ustavni sud smatra da je tuženi, primjenom pravila o teretu dokazivanja, bio u obavezi da dokaže da su nedostaci na predmetu građenja postojali, što bi bio uvjet da garantni depozit zadrži u smislu čl. 66. i 69. Posebnih uzansa. Činjenica da zvanična primopredaja objekta nije izvršena ne može se staviti isključivo na teret apelantici ukoliko se za to ne pruže odgovarajući argumenti u obrazloženju presude. Osim toga, činjenica da zvanična primopredaja objekta nije izvršena ne može isključiti obavezu tuženog da u ugovorenom roku iznese prigovore o eventualnim nedostacima na objektu i da zahtijeva njihovo otklanjanje jer su ta pitanja propisana odredbama Posebnih uzansa (čl. 86. i 112), a na njihovu primjenu su se ugovorne strane obavezale.
32. Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud, suprotno pravilu o teretu dokazivanja, zaključio da su „nedostaci očigledno postojali“ iako za to nisu ni izvođeni niti pruženi dokazi, čime je na apelanticu stavljen prekomjeran teret, za šta ne postoji razumno opravdanje.
33. Stoga, Ustavni sud zaključuje da je u tom dijelu došlo do kršenja apelanticinog prava iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
34. Shodno prethodnom zaključku o kršenju apelanticinog prava na imovinu, Ustavni sud ne vidi potrebu da taj prigovor posebno ispituje u odnosu na pravo pravično suđenje i pravo na djelotvoran pravni lijek.
2. Pravo na pravično suđenje
35. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
36. Član 6. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom.
37. U odnosu na prigovor koji se odnosi na povećanje cijene armature (u daljnjem tekstu: ostali navodi), Ustavni sud primjećuje da se oni odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i ocijenili dokaze budući da apelantica smatra da je ponuđenim dokazima uspjela da dokaže osnovanost zahtjeva i u tom dijelu. Razmatrajući te navode, Ustavni sud podsjeća da je, prema praksi Evropskog suda, prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ističe da ne treba postupati kao sud „četvrte instance“, te da stoga neće, prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije (kojem korespondira član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine), dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili „očigledno nerazumnim“ (vidi Evropski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, predstavka broj 52871/13, tačka 23. s daljnjim referencama). Ovakvu praksu dosljedno slijedi i Ustavni sud u odnosu na odluke redovnih sudova (vidi, između ostalih, Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP-4033/20 od 22. juna 2022. godine, tač. od 42. do 45. s daljnjim referencama, objavljenu na www.ustavnisud.ba).
38. Ustavni sud zapaža da se ostali navodi tiču činjeničnog pitanja i da su redovni sudovi u boljoj poziciji od Ustavnog suda da na osnovu raspoloživih dokaza ispitaju osnovanost zahtjeva. Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi na sve tri instance taj dio tužbenog zahtjeva odbili, uz obrazloženje koje se ne čini proizvoljnim. U okolnostima konkretnog slučaja, Ustavni sud ne zapaža da iz osporenih odluka u odnosu na ostale navode proizlazi proizvoljnost u segmentima na koje je apelantica ukazala, niti bilo šta drugo što bi moglo utjecati na poštovanje apelanticinog prava na pravično suđenje. Stoga, Ustavni sud zaključuje da u odnosu na to pitanje nije došlo do kršenja apelanticinog prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
3. Ostali navodi u vezi s povredom prava na imovinu i prava na djelotvoran pravni lijek
39. Apelantica smatra da joj je u odnosu na ostale navode povrijeđeno pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da apelantica tvrdnje o povredi tog prava, u suštini, zasniva na istim navodima koje je istakla u vezi s pravom na pravično suđenje, koje je Ustavni sud već obrazložio u prethodnim tačkama ove odluke i zaključio da su neosnovani. Osim toga, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nema ništa iz čega bi se moglo zaključiti da je to apelanticino pravo došlo u pitanje na način koji bi vodio potrebi da Ustavni sud to pravo posebno ispita prema standardima iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
40. Također, u vezi s navodima o kršenju prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, Ustavni sud zapaža da je apelantica imala i koristila pravne lijekove. To što oni nisu rezultirali odlukama u njenu korist per se ne znači da nisu djelotvorni u smislu navedene odredbe. Stoga, ti navodi ne pokreću pitanja kršenja prava na djelotvoran pravni lijek u vezi s bilo kojom drugom odredbom Evropske konvencije. VII.Zaključak
41. Ustavni sud zaključuje da postoji kršenje apelanticinog prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada je miješanje u to apelanticino pravo bilo u skladu sa zakonom i u javnom interesu, ali da nije bilo proporcionalno cilju kojem se težilo u situaciji kada je Vrhovni sud, kršeći pravilo o teretu dokazivanja, zaključio da su „nedostaci [na građevini] očigledno postojali“ iako za to nisu pruženi dokazi, oslobađajući na taj način tuženog obaveze dokazivanja odlučnih činjenica u vezi s nedostacima na objektu kao preduvjeta za zadržavanje garantnog depozita u smislu Posebnih uzansa, na čiju primjenu su se ugovorne strane obavezale.
42. S druge strane, u odnosu na ostale prigovore Ustavni sud zaključuje da je osporena odluka donesena u skladu sa standardima prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije jer su sudovi na sve tri instance dovoljno jasno i argumentirano obrazložili razloge za odbijanje tužbenog zahtjeva u dijelu ostalih navoda.
43. Na osnovu člana 59. st. (1), (2) i (3) i člana 62. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
44. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman