Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-2942/25 (Javna ustanova Univerzitet u Zenici)
Odluka donesena 25. 09. 2025.
- Povreda
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Pristup sudu
- Upravni spor
- Građanska prava i obaveze - utvrđivanje i spor
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Angelika Nußberger
Citirani propisi
- Zakon o upravnim sporovima
- Okvirni zakon o visokom obrazovanju u Bosni i Hercegovini · čl. 25
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 62
- Zakon o izmjeni i dopuni okvirnog Zakona o visokom obrazovanju u Bosni i Hercegovini · čl. 25
- Odluka o izmjeni pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 62
- Odluka o dopuni pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 62
Predmeti (1)
AP-2942/25
Apelacija
Odluka o meritumu
25. 09. 2025.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u predmetu broj AP-2942/25, rješavajući apelaciju Javne ustanove Univerzitet u Zenici, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b), člana 59. st. (1) i (2) i člana 62. stav (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14, 47/23 i 41/24), u sastavu:
Mirsad Ćeman, predsjednik
Valerija Galić, potpredsjednica
Angelika Nußberger, potpredsjednica
Helen Keller, sutkinja
Ledi Bianku, sudija
Marin Vukoja, sudijana sjednici održanoj 25. septembra 2025. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Usvaja se apelacija Javne ustanove Univerzitet u Zenici.
Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine.
Ukida se Rješenje Kantonalnog suda u Zenici broj 04 0 U 016577 25 U od 23. juna 2025. godine.
Predmet se vraća Kantonalnom sudu u Zenici koji je dužan da po hitnom postupku donese novu odluku u skladu sa članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine.
Nalaže se Kantonalnom sudu u Zenici da, u skladu sa članom 72. stav (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od mjesec dana od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Javna ustanova Univerzitet u Zenici (u daljnjem tekstu: apelantica), koju zastupa Advokatsko društvo „ORUČ & Co“ d.o.o. Sarajevo, podnijela je 1. jula 2025. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 04 0 U 016577 25 U od 23. juna 2025. godine.
2. Apelantica je istovremeno od Ustavnog suda tražila donošenje privremene mjere kojom bi se naložilo odlaganje primjene, odnosno izvršenja Rješenja Ministarstva za obrazovanje, nauku, kulturu i sport Zeničko-dobojskog kantona (u daljnjem tekstu: Ministarstvo obrazovanja) broj 10-34-318-
33/25 od 9. juna 2025. godine o poništenju Odluke Senata Univerziteta u Zenici (u daljnjem tekstu: Senat) o poništenju Odluke Upravnog odbora Univerziteta u Zenici (u daljnjem tekstu: Upravni odbor) broj 01-01-3-2786/25 od 2. juna 2025. godine i potvrdi mandata rektora do donošenja konačne odluke Ustavnog suda. Apelantica je Ustavnom sudu dostavila i dopise od 18. i 21. jula 2025. godine kojima je obavijestila o promjenama činjeničnog i pravnog stanja u vezi s apelacijom.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
3. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda je 4. jula 2025. godine zatraženo da dostavi odgovor na apelaciju.
4. Kantonalni sud je 7. jula 2025. godine dostavio odgovor na apelaciju, koji je 10. septembra 2025. godine proslijeđen apelantici na eventualno izjašnjenje. Apelantica u ostavljenom roku nije dostavila izjašnjenje.
5. Na prijedlog sutkinje Larise Velić, Ustavni sud je donio odluku da sutkinja Velić neće učestvovati u radu i odlučivanju u ovom predmetu zbog postojanja razloga iz člana 90. stav 1. tačka c) Pravila Ustavnog suda.
III.Činjenično stanje
6. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelacionih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
Uvodne napomene
7. Odlukom Senata od 5. marta 2021. godine prof. dr. J. D. izabran je za rektora apelantice (u daljnjem tekstu: Rektor) na mandat do 11. jula 2025. godine.
Postupak u odnosu na razrješenje rektora apelantice
8. Odlukom Senata od 27. maja 2025. godine odbijen je prijedlog Upravnog odbora za razrješenje Rektora prije isteka perioda na koji je izabran.
9. Odlukom Upravnog odbora od 2. juna 2025. godine razriješen je dužnosti Rektor prije isteka perioda na koji je izabran.
10. Odlukom Senata od 3. juna 2025. godine poništena je odluka Upravnog odbora od 2. juna 2025. godine, utvrđeno je da je ta odluka donesena od nenadležnog organa, suprotno Statutu Univerziteta u Zenici (u daljnjem tekstu: Statut), Okvirnom zakonu o visokom obrazovanju u BiH (u daljnjem tekstu: Okvirni zakon) i presudama Ustavnog suda, te je potvrđen mandat Rektora. Senat je u obrazloženju istakao da Upravni odbor nije imao statutarno propisanu nadležnost da donese spornu odluku. Dalje je istakao da je na osnovu čl. 12. i 16. Okvirnog zakona Senat nadležan da imenuje rektora visokoškolske ustanove, te da donosi statut u skladu s Okvirnim zakonom. Naime, u skladu s navedenim članovima zakona, Statutom apelantice je jasno definirana isključiva nadležnost Senata da bira i razrješava rektora. Senat je ukazao i da je u odlukama Ustavnog suda br. U-22/18, U-10/21 i U-
9/22 istaknut značaj institucionalne autonomije visokoškolskih ustanova kao i akademskih sloboda. Također je navedeno da je Ustavni sud jasno istakao da upravna tijela Univerziteta ne mogu arbitrarnim odlukama zadirati u akademsku autonomiju niti donositi akte kojima se mijenjaju odnosi unutar Univerziteta mimo propisanih procedura. Senat je ukazao da Statut u članu 67. propisuje da Senat ima ključnu i isključivu ulogu i nadležnost u imenovanju i razrješenju rektora, te da takva odluka mora biti utemeljena na zakonskom osnovu, uz jasno utvrđene razloge i poštovanje procedura. U vezi s tim je istaknuto da razlozi koje Upravni odbor navodi kao razloge za smjenu mogu biti predmetom inspekcijskih kontrola i eventualno postupaka koji mogu biti pokrenuti protiv rektora, nakon čega bi ex lege pravomoćnošću presude njihovi mandati prestajali, a sam Upravni odbor nema nadležnost za smjenu rektora. Senat je istakao da sporna odluka Upravnog odbora nesporno predstavlja miješanje u institucionalnu autonomiju apelantice, što je suprotno odredbama člana 18. Okvirnog zakona, kao i stavovima Ustavnog suda iz Odluke broj U-22/18.
11. Rješenjem Ministarstva obrazovanja broj 10-34-318-33/25 od 9. juna 2025. godine poništena je Odluka Senata od 3. juna 2025. godine. U obrazloženju rješenja je istaknuto da je kod apelantice izvršen inspekcijski pregled, te da je Ministarstvo obrazovanja izvršilo uvid u odluku Senata od 3. juna 2025. godine. Ministarstvo obrazovanja je, nakon citiranja odredbi člana 16. stav 1. Okvirnog zakona, člana 56. stav 1. i člana 63. stav 2. Zakona o visokom obrazovanju, zaključilo da Senat nije nadležan za poništenje odluka Upravnog odbora, te da je odluka Senata protivna zakonu.
12. Apelantica je Kantonalnom sudu podnijela tužbu protiv rješenja Ministarstva obrazovanja od 9. juna 2025. godine zbog pogrešne primjene pravila postupka, pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava. Apelantica je u tužbi, između ostalog, istakla da je Ministarstvo obrazovanja zanemarilo najbitniju nadležnost Senata, a to je da on odlučuje o svim akademskim pitanjima. Smjena Rektora je nesporno akademsko pitanje imajući u vidu da rektora univerziteta po Okvirnom zakonu i Statutu (koji je usklađen s Okvirnim zakonom) imenuje i razrješava upravo Senat. Apelantica je naglasila i da Ministarstvo obrazovanja nije imalo u vidu da kantonalni Zakon o visokom obrazovanju nije usaglašen s Okvirnim zakonom i Statutom, niti je usaglašen s kantonalnim Zakonom o JU Univerzitet u Zenici kada je riječ o imenovanju i razrješenju rektora. Naime, prema Zakonu o visokom obrazovanju, rektora razrješava Upravni odbor ako ga ne razriješi Senat, a prema Zakonu o JU Univerzitet u Zenici, Senat donosi konačnu odluku o imenovanju i razrješenju rektora. Apelantica je istakla i da su postojeća rješenja u navedenim kantonalnim zakonima uzrok svih problema koji utječu na akademske slobode i institucionalnu autonomiju apelantice jer su u pojedinim odredbama suprotni Okvirnom zakonu. Predmet je kod Kantonalnog suda registriran pod brojem 04 0 U 16577 25 U, te je taj upravni spor u toku.
13. Zaključkom Upravnog odbora od 11. juna 2025. godine konstatira se da je Rektor razriješen dužnosti odlukom Upravnog odbora od 2. juna 2025. godine. Također je konstatirano da s obzirom na to da Senat nije u skladu sa članom 62. stav 5. Zakona o visokom obrazovanju imenovao vršioca dužnosti rektora, da je stav Upravnog odbora da zaključno sa 2. junom 2025. godine apelantica nema imenovanog ili izabranog rukovodnog organa, odnosno da nema rektora koji može u pravnom prometu zastupati apelanticu. U navedenom zaključku je i napomenuto da je Općinskom sudu u Zenici (u daljnjem tekstu: Općinski sud) dostavljena molba za brisanje iz evidencije registra suda zakonskog zastupnika apelantice, tj. Rektora.
14. Općinski sud je dopisom obavijestio Upravni odbor da u postupku registracije vrši upis i promjene u sudski registar samo na osnovu podnesene prijave za registraciju, koja je podnesena od lica koja su, u skladu s odredbama Zakona o registraciji poslovnih subjekata, ovlaštena za podnošenje prijave.
Posljedice odluke Upravnog odbora od 2. juna 2025. godine
15. Zaključkom Vlade Zeničko-dobojskog kantona od 20. juna 2025. godine, u skladu s informacijama Ministarstva obrazovanja, zadužuje se Ministarstvo finansija Zeničko-dobojskog kantona (u daljnjem tekstu: Ministarstvo finansija) da svu dokumentaciju koju je dostavila apelantica a potpisao Rektor vrati Ministarstvu obrazovanja. Također je zaduženo Ministarstvo obrazovanja da dostavljenu dokumentaciju apelantice, koju je sačinio Rektor nakon 2. juna 2025. godine, vrati apelantici. Pored toga, Vlada je zaključkom zadužila Ministarstvo obrazovanja da apelantici naloži obustavljanje unosa dokumentacije u trezorski sistem i knjiženje svih obaveza apelantice nakon 2. juna 2025. godine, do izbora i imenovanja vršioca dužnosti rektora.
Postupak u kojem je donesena osporena odluka
16. Apelantica je 20. juna 2025. godine podnijela zahtjev Kantonalnom sudu za odlaganje izvršenja rješenja Ministarstva obrazovanja od 9. juna 2025. godine protiv kojeg je pokrenula upravni spor (vidi tač. 10. i 11. ove odluke), na osnovu člana 17. stav 4. Zakona o upravnim sporovima (u daljnjem tekstu: ZUS). Apelantica je u zahtjevu detaljno obrazložila da će eventualnim provođenjem izvršenja rješenja koje se pobija tužbom doći do nesagledivih štetnih posljedica po poslovanje apelantice, izmirenje njenih novčanih obaveza prema zaposlenima i drugim partnerima, a posebno po apelanticine studente. Uz navedeni zahtjev, kao dokaz da se nije obraćala Ministarstvu obrazovanja s istim zahtjevom, u skladu sa stavom 2. člana 17. ZUS-a, apelantica je priložila zahtjev koji je dostavila Ministarstvu obrazovanja 17. juna 2025. godine. Tim zahtjevom apelantica je tražila od Ministarstva obrazovanja izdavanje potvrde da nije podnosila tom organu zahtjev za odlaganje izvršenja osporenog rješenja. Apelantica je na iste okolnosti dostavila i notarski ovjerenu izjavu od 20. juna 2025. godine koju je u ime apelantice dao Rektor. U izjavi se navodi da apelantica pod punom krivičnom, građanskom i materijalnom odgovornošću izjavljuje da nikad nije podnijela zahtjev Ministarstvu obrazovanja za odlaganje izvršenja osporenog rješenja od 9. juna 2025. godine.
17. Rješenjem Kantonalnog suda broj 04 0 U 016577 25 U od 23. juna 2025. godine odbačen je apelanticin zahtjev za odlaganje izvršenja rješenja Ministarstva obrazovanja od 9. juna 2025. godine. Kantonalni sud je u obrazloženju istakao da je, imajući u vidu činjenicu da apelantica svoj zahtjev podnosi shodno odredbi člana 17. stav 4. ZUS-a, takav zahtjev valjalo odbaciti zbog toga što ne ispunjava uvjete propisane navedenom odredbom. Naime, kako je obrazloženo, apelantica uz svoj zahtjev sudu nije dostavila dokaz o tome da prethodno nije tražila odlaganje izvršenja rješenja od Ministarstva obrazovanja. Kantonalni sud je istakao da navedeno proizlazi iz dokaza dostavljenih uz zahtjev za odlaganje izvršenja osporenog rješenja (zahtjev apelantice dostavljen Ministarstvu obrazovanja 17. juna 2025. godine, dokaz da je poslat zahtjev kroz knjigu protokola te apelanticina izjava od 20. juna 2025. godine, bliže opisani u prethodnoj tački). Kantonalni sud je istakao da je odredbom člana 17. stav 4. ZUS-a propisano da pod uvjetima iz st. 2. i 3. ovog člana o odlaganju izvršenja upravnog akta protiv kojeg je podnesena tužba može odlučiti i nadležni sud kojem je tužba podnesena samo ako prethodno tužilac nije tražio odlaganje izvršenja rješenja kod organa iz stava 2. ovog člana. Kantonalni sud smatra da apelantica nije ispunila zakonom propisani uvjet da se o zahtjevu može meritorno odlučiti. Kantonalni sud je istakao da apelantica nije dostavila „materijalni pisani dokaz u vidu potvrde ili uvjerenja“ o tome da se prethodno istim zahtjevom za odlaganje izvršenja rješenja nije obraćala Ministarstvu obrazovanja, zbog čega nisu ispunjeni uvjeti propisani članom 17. stav 4. ZUS-a, a koji se odnose „na dostavljanje dokaza“ o tome da apelantica prethodno nije tražila odlaganje izvršenja rješenja kod organa iz stava 2. člana 17. ZUS-a. Kantonalni sud je istakao i da je „spriječen zakonskim rokom od tri dana da od apelantice kao tražioca odlaganja predmetnog izvršenja zatraži da uredi predmetni zahtjev i dostavi spomenuti pisani dokaz“, pa je apelanticin zahtjev odbacio kao neuredan, na osnovu odredbi člana 24. stav 2. u vezi sa članom 17. stav 4. ZUS-a.
Dodatna napomena
18. Rješenjem Općinskog suda broj 43 0 P 262789 25 Mo od 9. jula 2025. godine djelimično je usvojen apelanticin zahtjev za privremenu mjeru osiguranja, te je naloženo protivniku osiguranja (Zeničko-dobojski kanton, Vlada i Ministarstvo finansija) da putem Vlade i Ministarstva finansija bez odlaganja obradi i izvrši sve postojeće i buduće naloge za isplate obaveza prema zaposlenicima, dobavljačima i trećim licima koje potpisuje rektor ili od njega ovlašteno lice te da se suzdrži od daljnjih radnji kojima bi se prouzrokovala finansijska blokada ili onemogućilo redovno finansijsko poslovanje apelantice. U preostalom dijelu u kojem je označen rektor, odbijen je prijedlog za privremenu mjeru osiguranja. Konačno, odlučeno je da će privremena mjera biti na snazi do donošenja naredne odluke suda.
19. Ministarstvo obrazovanja je dopisom od 24. juna 2025. godine, a u vezi s apelanticinim zahtjevom za izdavanje potvrde (vidi tačku 15. ove odluke), obavijestilo apelanticu da, postupajući u skladu sa zaključkom Vlade od 20. juna 2025. godine, vraća zahtjev kako bi ona postupila u skladu s tim zaključkom (vidi tačku 14. ove odluke).
IV.Apelacijaa)Navodi iz apelacije
20. Apelantica smatra da joj je osporenim rješenjem Kantonalnog suda povrijeđeno pravo na pristup sudu kao jednom od osnovnih elemenata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelantica je, između ostalog, istakla da je sud zaključio da ona nije ispunila uvjete da se meritorno odluči o njenom zahtjevu jer nije dostavila materijalni pisani dokaz u vidu potvrde ili uvjerenja o tome da se prethodno istim zahtjevom za odlaganje izvršenja rješenja nije obraćala Ministarstvu obrazovanja. Apelantica smatra da je iz dostavljenih dokaza bilo jasno da se prethodno istim zahtjevom za odlaganje izvršenja rješenja nije obraćala Ministarstvu obrazovanja. Apelantica je naglasila da se postavlja legitimno pitanje kako i na koji način „natjerati“ organ uprave da u hitnom postupku izda materijalni dokaz (uvjerenje ili potvrdu) ukoliko to organ uprave ne želi. Apelantica je istakla da je dokaz da Ministarstvo obrazovanja uopće ne namjerava postupiti u skladu sa Zakonom o upravnom postupku i apelantici izdati traženu potvrdu, koju sud traži kao preduvjet za meritorno odlučivanje, akt Ministarstva obrazovanja od 24. juna 2025. godine (vidi tačku 18. ove odluke). Apelantica je naglasila da je i sam sud imao mogućnost da se obrati Ministarstvu obrazovanja, tj. da traži izjašnjenje, međutim, sud je to propustio i onemogućio joj pristup sudu. U vezi sa zahtjevom za donošenje privremene mjere, apelantica je istakla, u suštini, da bi mogle biti prouzrokovane neotklonjive štetne posljedice po rad apelantice, njene zaposlenike, partnere i sve druge aktere. Apelantica je detaljno opisala svoj pravni položaj ukazujući na postupanje Upravnog odbora, Ministarstva finansija, Ministarstva obrazovanja i Vlade, navodeći da trpi ozbiljne štetne posljedice po normalno i zakonito funkcioniranje.
21. U vezi s donošenjem rješenja Općinskog suda od 9. jula 2025. godine (vidi tačku 17. ove odluke), apelantica je u dopisu od 18. jula 2025. godine istakla da, imajući u vidu da je u međuvremenu Općinski sud donio rješenje o privremenoj mjeri, ona ne insistira na daljnjem odlučivanju po zahtjevu za privremenu mjeru pred Ustavnim sudom. Međutim, apelantica je istakla da ostaje u cijelosti pri apelaciji u meritumu „s obzirom na to da se i dalje vrše ozbiljna narušavanja autonomije Univerziteta kroz političke pritiske i pravno neutemeljene intervencije izvršnih organa vlasti Zeničko-dobojskog kantona“.
22. U dopisu od 21. jula 2025. godine apelantica je istakla da su organi izvršne vlasti, nakon što je Rektor preuzeo drugi mandat počevši od 12. jula 2025. godine, nastavili razne pritiske i opstrukcije kako samog rada Rektora tako i Univerziteta u cjelini. Naime, nakon što je Senat u zakonom propisanoj proceduri izabrao Rektora na drugi mandat, Predsjednik Upravnog odbora odbija potpisati ugovor o radu s Rektorom Univerziteta kako bi na taj način onemogućio Rektora u redovnom obavljanju njegovih poslova. Apelantica je „zamolila“ da Ustavni sud, s ciljem zaštite nezavisnosti rada Univerziteta, hitno donese odluku u meritumu, „te na taj način spriječi i onemogući samovolju pojedinaca iz izvršne vlasti Zeničko-dobojskog kantona, te takvom odlukom osigura minimum potrebnih uvjeta za nesmetan rad Univerziteta, a posebno da se odlukom zaštiti nezavisnost i autonomija Univerziteta koja je zagarantirana Evropskom konvencijom, Ustavom Bosne i Hercegovine te Okvirnim zakonom“.b)Odgovor na apelaciju
23. Kantonalni sud je istakao da apelantica u svojoj apelaciji nije ponudila bilo kakve dokaze na osnovu kojih bi se mogao izvesti zaključak o povredi prava na pravično suđenje. Kantonalni sud je istakao da se radi o postupku koji je strogo vezan za rok od tri dana od dana prijema zahtjeva da se donese odluka o zahtjevu za odlaganje izvršenja osporenog akta. Kantonalni sud je istakao da zbog toga nije u mogućnosti da dodatno komunicira s podnosiocem zahtjeva u bilo kojem pogledu, nego svoju odluku zasniva samo na dokazima koje je podnosilac zahtjeva dostavio uz svoj zahtjev. Kantonalni sud je istakao da je navedeno i učinio donošenjem osporenog rješenja „te na taj način vodio računa i o ranije zauzetim stavovima Vrhovnog suda FBiH u pogledu postupanja suda u vezi s odlaganjem izvršenja rješenja koje se tužbom osporava u upravnom sporu“.
V.Relevantni propisi
24. Zakon o upravnim sporovima („Službene novine Federacije BiH“ broj 9/05) u relevantnom dijelu glasi:
Član 17. Tužba, po pravilu, ne sprečava izvršenje upravnog akta protiv kog je podnesena, ako zakonom nije drugačije određeno. Po zahtjevu tužioca, organ nadležan za provođenje izvršenja osporenog upravnog akta odložit će izvršenje do donošenja sudske odluke, ako bi izvršenje nanijelo tužiocu štetu koja bi se teško mogla popraviti, a odlaganje nije protivno javnom interesu, niti bi se odlaganjem nanijela veća nenadoknadiva šteta protivnoj stranci. Uz zahtjev za odlaganje mora se priložiti dokaz o podnesenoj tužbi. Po svakom zahtjevu nadležni organ mora donijeti rješenje najkasnije u roku od tri dana od prijema zahtjeva za odlaganje izvršenja. Nadležni organ iz stava 2. ovog člana može i iz drugih razloga odložiti izvršenje osporenog upravnog akta do donošenja sudske odluke, ako to javni interes dozvoljava. Pod uvjetima iz st. 2. i 3. ovog člana o odlaganju izvršenja upravnog akta protiv kojeg je podnesena tužba može odlučiti i nadležni sud kome je tužba podnesena, ako to pisano zatraži tužilac. Ovaj zahtjev tužilac može postaviti samo ako prethodno nije tražio odlaganje izvršenja rješenja kod organa iz stava 2. ovog člana.
25. Okvirni zakon o visokom obrazovanju u Bosni i Hercegovini („Službeni glasnik BiH“ br. 59/07 i 59/09) u relevantnom dijelu glasi:
Član 18. stav (1)
Rektora javnog univerziteta bira senat na osnovu javnog konkursa.
26. Zakon o visokom obrazovanju („Službene novine Zeničko-dobojskog kantona“ br. 12/22 i 15/24) u relevantnom dijelu glasi:
Član 62. (Razrješenje rektora, prorektora univerziteta idirektora visoke škole) (1) Rektoru, prorektoru i direktoru visoke škole prestaje mandat:
a) istekom perioda na koji je imenovan;
b) ostavkom;
c) prijevremenim razrješenjem;
d) izborom na neku drugu funkciju nespojivu sa funkcijom koju obavlja;
e) danom pravosnažnosti sudske presude kojom je osuđen za krivično djelo. (2) Senat donosi odluku o razrješenju rektora, prorektora i direktora visoke škole i prije isteka perioda na koji je izabran odnosno imenovan:
a) ako bude pravosnažno osuđen za krivično djelo;
b) ako ne izvršava zadatke predviđene zakonom i statutom ili ih izvršava protivno njima;
c) prekorači ovlaštenja i time nanese štetu ugledu visokoškolske ustanove;
d) zbog neopravdane odsutnosti ili spriječenosti da u neprekidnom periodu dužem od tri mjeseca obavlja dužnost;
e) ako svojim ponašanjem povrijedi ugled institucije i funkcije koju obavlja. (3) Senat na prijedlog upravnog odbora donosi odluku o razrješenju rektora javnog univerziteta i direktora visoke škole i prije isteka perioda na koji je izabran odnosno imenovan u sljedećim slučajevima:
a) ako ne izvršava odluke upravnog odbora u skladu sa obavezom iz člana 59. stav (1) tačka i) ovog Zakona, ukoliko se odluke odnose na finansijsko poslovanje.
b) ako odlučuje o korištenju sredstava preko iznosa utvrđenog statutom visokoškolske ustanove protivno odredbi člana 59. stav (1) tačka j) ovog Zakona.
c) ako upravni odbor ne usvoji izvještaj o izvršenju finansijskog plana iz člana 59. stav (1) tačka l) ovog Zakona.
d) ako Skupština Kantona ne usvoji izvještaj o poslovanju i rezultatima rada visokoškolske ustanove. (4) Ako senat ne razriješi rektora i direktora visoke škole zbog razloga navedenih u stavu (3) ovog člana u roku od 15 dana od prijema prijedloga za razrješenje, upravni odbor razrješava rektora javnog univerziteta i direktora javne visoke škole. (5) U slučaju prijevremenog razrješenja rektora univerziteta ili direktora visoke škole, senat je obavezan u roku od dva dana od dana prijevremenog razrješenja rektora univerziteta ili direktora visoke škole imenovati vršioca dužnosti rektora ili direktora visoke škole. (6) Obrazložen prijedlog za razrješenje rektora i direktora visoke škole, zbog jednog ili više razloga navedenih u ovom članu, senatu može podnijeti:
a) ministar,
b) osnivač visokoškolske ustanove kao ustanove,
c) najmanje jedna trećina članova Upravnog odbora.
d) najmanje jedna trećina članova senata,
e) najmanje tri naučno-nastavna odnosno umjetnička vijeća organizacionih jedinica. (7) Obrazložen prijedlog za razrješenje prorektora zbog jednog ili više razloga navedenih u stavovima (1) i (2) ovog člana, senatu podnosi rektor. (8) Postupak razrješenja prorektora uređuje se statutom visokoškolske ustanove u skladu sa ovim zakonom. (9) Lice koje je razriješeno prije isteka mandata ne može ponovo obavljati istu funkciju, odnosno ne može biti ponovo imenovano na istu funkciju.
27. Zakon o Javnoj ustanovi Univerzitet u Zenici („Službene novine Zeničko-dobojskog kantona“ broj 1/18 – prečišćeni tekst, 10/18 i 13/21) u relevantnom dijelu glasi:
Član 20. st. 4. i 6. […]
Rektora Univerziteta bira Senat, na osnovu javnog konkursa, uz prethodnu saglasnost Vlade Kantona. […]
Bliže odredbe o postupku izbora i razrješenja, te razlozima za smjenu rektora Univerziteta prije isteka mandata, poslovima, odgovornostima i ostalim pitanjima koja se odnose na funkciju rektora Univerziteta utvrđuju se Statutom Univerziteta.
28. Statut Univerziteta u Zenici (dostupan na https://unze.ba/wp-content/uploads/2022/10/Statut-UNZE.pdf, preuzet 11. septembra 2025. godine) u relevantnom dijelu glasi:
Član 85. (Razrješenje dužnosti rektora) (1) Senat će razriješiti rektora dužnosti dvotrećinskom većinom i prije isteka vremena na koji je imenovan, u sljedećim slučajevima:
a) ako bude pravosnažno osuđen za krivično djelo;
b) ukoliko se utvrdi da rektor ne izvršava zadatke predviđene zakonom ili Statutom, odnosno, izvršava ih protivno njima;
c) ukoliko se utvrdi da je prekoračio svoja ovlaštenja i time nanio štetu Univerzitetu;
d) ukoliko u neprekidnom periodu, dužem od 3 mjeseca, bude neopravdano odsutan ili spriječen da obavlja dužnosti;
e) kada svojim ponašanjem povrijedi ugled dužnosti koju vrši, što se mora utvrditi u prethodno provedenom postupku od strane komisije koju imenuje Senat;
f) ukoliko izgubi sposobnost obavljanja dužnosti rektora;
g) drugim slučajevima predviđenim zakonom. (2) Obrazložen prijedlog za prijevremeno razrješenje rektora može podnijeti ministar obrazovanja u ime Osnivača, Osnivač visokoškolske ustanove, najmanje 1/3 članova Upravnog odbora, najmanje 1/3 članova Senata i najmanje 3 naučnonastavna, odnosno umjetnička vijeća organizacionih jedinica. (3) U svim slučajevima razrješenja dužnosti, odnosno imenovanja novog rektora Univerziteta, primopredaja dužnosti između zatečenog i novoimenovanog rektora vrši se komisijski. Komisiju za provođenje postupka primopredaje dužnosti imenuje Senat Univerziteta od najmanje 3 (tri) člana iz reda članova Senata i sekretara iz reda diplomiranih ekonomista Univerziteta.
Član 86. st. 1. i 2. (Odlučivanje Senata o razrješenju dužnosti rektora) (1) O prijedlogu za razrješenje dužnosti rektora, u smislu stava (1) prethodnog člana, Senat odlučuje javnim glasanjem, a za donošenje pravovaljane odluke potrebna je dvotrećinska većina glasova od ukupnog broja njegovih članova. (2) Odluka Senata o razrješenju dužnosti rektora je konačna. VI.Dopustivost i meritum
29. Ustavni sud zapaža da se apelantica poziva na povredu prava pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. U vezi s tim, Ustavni sud, prije svega, zapaža da je apelantica javna ustanova i da, prema ustaljenoj praksi Ustavnog suda, državni organi i javna vlast kao učesnici sudskih postupaka uživaju garancije prava na pravičan postupak i prava na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, ali ne i Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, odluke o dopustivosti i meritumu br. AP-39/03 od 27. februara 2004. godine, tač. 14. i 15. i AP-3444/19 od 7. aprila 2021. godine, tačka 28, dostupne na www.ustavnisud.ba). Međutim, primjenjivi standardi su isti.
30. U konkretnom slučaju apelantica osporava rješenje Kantonalnog suda od 23. juna 2025. godine kojim je odlučeno o njenom zahtjevu za odlaganje izvršenja rješenja Ministarstva obrazovanja, tj. osporenom odlukom se u suštini odlučivalo o apelanticinom zahtjevu za „privremenu mjeru“. U kontekstu apelacionih navoda o kršenju prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine Ustavni sud, prije svega, treba odgovoriti na pitanje da li se navedeni postupak u kojem je doneseno osporeno rješenje odnosio na utvrđivanje „građanskih prava“ apelantice.
31. Ustavni sud podsjeća da je u svojoj praksi, imajući u vidu presudu Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) u predmetu Micallef protiv Malte, u pogledu primjenjivosti garancija iz člana 6. Evropske konvencije na postupke koji se odnose na privremene mjere prihvatio da će primjenjivost člana 6. zavisiti od toga da li su ispunjeni sljedeći uvjeti: 1) da pravo o kojem se odlučuje i u glavnom postupku i u postupku određivanja mjere sudske zabrane treba da bude „građansko“ u smislu nezavisnog značenja tog termina prema članu 6. Konvencije i 2) da se kritički razmotri sama priroda privremene mjere, njen cilj, kao i njeni učinci na pravo koje je u pitanju (vidi Evropski sud, Micallef protiv Malte, presuda od 15. oktobra 2009. godine, predstavka broj 17056/06, tačka 30. i Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-1676/10 od 27. novembra 2010. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 24/11, tač. 30–32). U skladu sa svojom praksom, navedenu praksu Evropskog suda Ustavni sud slijedi i prilikom ispitivanja apelacija nosilaca javne vlasti (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-992/15 od 25. oktobra 2017. godine, tačka 35, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).
32. Razmatrajući da li su ispunjeni uvjeti iz prvog kriterija, odnosno da li je pravo o kojem se odlučuje „građansko“, Ustavni sud primjećuje da se „glavnim postupkom“ treba smatrati upravni spor koji je apelantica pokrenula protiv rješenja Ministarstva obrazovanja kojim je poništena Odluka Senata o poništenju Odluke Upravnog odbora o razrješenju Rektora radi nezakonitog postupanja (vidi tač. 8−11. ove odluke). Ustavni sud zapaža da se u konkretnom postupku u suštini radi o sporu o nadležnosti apelanticinih tijela prilikom razrješenja Rektora, tj. prava Senata da poništi odluku Upravnog odbora za koju Senat smatra da je u njegovoj nadležnosti. Ustavni sud zapaža da iz apelacionih navoda proizlazi i da se tim odlukama u suštini zadire u samo funkcioniranje apelantice, odnosno ozbiljno narušava autonomija univerziteta (vidi, mutatis mutandis, odluke o meritumu br. U-
22/18 od 5. jula 2019. godine i U-10/21 od 2. decembra 2021. godine). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zapaža da se u glavnom postupku odlučuje o nadležnostima tijela apelantice, te da apelantica smatra da je osporenom odlukom Ministarstva obrazovanja došlo do narušavanja njene autonomije, što je utjecalo na sam rad i funkcioniranje apelantice kao univerziteta. Stoga Ustavni sud smatra da se pitanje nadležnosti apelanticinih tijela, tj. autonomije apelantice, čime se zadire u samo funkcioniranje apelantice, može dovesti u vezu s građanskim pravima apelantice.
33. Razmatrajući samu prirodu privremene mjere, njen cilj i učinke, Ustavni sud dalje zapaža da je apelantica u zahtjevu za odlaganje izvršenja rješenja Ministarstva obrazovanja ukazala na štetne posljedice koje se odnose na njeno poslovanje, izmirenje novčanih obaveza njenim zaposlenima i ostalim partnerima, kao i posljedice po apelanticine studente, što spada u obim „građanskih prava i obaveza“ u smislu člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine. Ustavni sud smatra da je u ovom predmetu zadovoljen prvi kriterij testa Micallef. Ustavni sud također smatra da se postupak za donošenje „privremene mjere“ može smatrati bitnim za djelotvorno ostvarivanje građanskih prava i interesa apelantice jer je zbog posljedica spornih odluka bilo dovedeno u pitanje normalno i zakonito funkcioniranje apelantice, te izmirenje svih dospjelih obaveza. Time je zadovoljen i drugi kriterij navedenog testa. Zbog toga Ustavni sud smatra da se na konkretni postupak primjenjuju garancije iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine.
34. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud smatra da apelacija ispunjava uvjete propisane članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, kao i da je podnesena u roku, da ispunjava i ostale uvjete dopustivosti iz člana 18. stav (3) Pravila Ustavnog suda, te da nije očigledno (prima facie) neosnovana u smislu odredbe člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Pravo na pravično suđenje
35. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
36. Ustavni sud zapaža da apelantica u suštini ukazuje da joj je odbacivanjem njenog zahtjeva za odlaganje izvršenja rješenja uskraćeno pravo na pristup sudu. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je Evropski sud u svojoj praksi utvrdio opća načela prava na pristup sudu. Naime, kako ističe Evropski sud, pravo na pristup sudu je inherentni aspekt zaštitnih mjera sadržanih u članu 6. Evropske konvencije, koji se odnosi na načela vladavine prava i izbjegavanja proizvoljnosti, koji su u osnovi većeg dijela Evropske konvencije. Dakle, član 6. stav 1. osigurava svakome pravo da se tužba koja se odnosi na njegova građanska prava i obaveze iznese pred sud. Osim toga, pravo na pristup sudu mora biti „praktično i djelotvorno“, a ne „teoretsko ili iluzorno“ (vidi Evropski sud, Zubac protiv Hrvatske , presuda od 5. aprila 2018. godine, predstavka broj 40160/12, tač. 76−77). Međutim, pravo na pristup sudu nije apsolutno, već može biti podvrgnuto ograničenjima, a javna vlast uživa određenu slobodnu procjenu prilikom nametanja ograničenja. Primijenjena ograničenja ne smiju ograničiti ili umanjiti pristup koji je pojedincu na raspolaganju na takav način ili u obimu koji umanjuje samu suštinu prava. Također, ograničenje neće biti spojivo sa članom 6. stav 1. Evropske konvencije ako ne teži legitimnom cilju te ako ne postoji razuman odnos proporcionalnosti između korištenih sredstava i legitimnog cilja koji se nastoji ostvariti (idem, tačka 78).
37. Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud odbacio apelanticin zahtjev za odlaganje izvršenja rješenja jer apelantica nije dostavila „materijalni pisani dokaz u vidu potvrde ili uvjerenja“ o tome da se prethodno istim zahtjevom za odlaganje izvršenja rješenja nije obraćala Ministarstvu obrazovanja. Naime, Kantonalni sud smatra da zbog navedenog nisu ispunjeni uvjeti propisani članom 17. stav 4. ZUS-a, a koji se odnose „na dostavljanje dokaza“ o tome da apelantica prethodno nije tražila odlaganje izvršenja rješenja kod organa iz stava 2. člana 17. ZUS-a. Ustavni sud zapaža da iz odredbe člana 17. stav 4. ZUS-a proizlazi da pod uvjetima iz st. 2. i 3. ovog člana o odlaganju izvršenja upravnog akta protiv kojeg je podnesena tužba može odlučiti i nadležni sud kojem je tužba podnesena ako to pisanim putem zatraži tužilac i ako prethodno nije tražio odlaganje izvršenja rješenja kod nadležnog organa za provođenje izvršenja osporenog upravnog akta. Ustavni sud zapaža da iz navedene odredbe nesporno proizlazi da je apelantica od Kantonalnog suda mogla tražiti odlaganje izvršenja spornog rješenja samo ako to prethodno nije tražila od nadležnog organa. Međutim, Ustavni sud ne zapaža da iz navedene odredbe proizlazi zakonska obaveza apelantice da tu činjenicu mora dokazati „materijalnim pisanim dokazom u vidu potvrde ili uvjerenja“, koje bi, po svemu sudeći, trebao da izda nadležni organ uprave. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je apelantica u apelaciji ukazala da se postavlja legitimno pitanje kako i na koji način „natjerati“ organ uprave da u hitnom postupku izda materijalni dokaz ukoliko to organ uprave ne želi, kao što je to u njenom slučaju, a o čemu je dostavila i dokaz (vidi tačku 18. ove odluke).
38. U vezi s navedenim, Ustavni sud podsjeća da „pretjerani formalizam“, prema praksi Evropskog suda, može biti u suprotnosti sa zahtjevom osiguranja praktičnog i djelotvornog prava na pristup sudu prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije. To se obično događa u slučajevima koji uključuju posebno strogu konstrukciju proceduralnog pravila, čime se sprečava ispitivanje merituma zahtjeva, uz popratni rizik da bi pravo podnosioca predstavke na djelotvornu zaštitu sudova bilo povrijeđeno. Donoseći tu ocjenu, Evropski sud je često naglašavao pitanja „pravne sigurnosti“ i „pravilnog provođenja pravde“ kao dva središnja elementa za povlačenje razlike između pretjeranog formalizma i prihvatljive primjene proceduralnih formalnosti. Konkretno, Evropski sud je zaključio da je pravo na pristup sudu narušeno kada pravila prestanu služiti ciljevima pravne sigurnosti i pravilnog provođenja pravde, te tvore neku vrstu prepreke koja sprečava stranku u sporu da o njegovom ili njenom slučaju odluči nadležni sud o meritumu (vidi Evropski sud, Efgan Çetin i ostali protiv Turske, presuda od 3. oktobra 2023. godine, predstavka broj 14684/18, tačka 38. s daljnjim referencama).
39. Imajući u vidu navedene standarde, kao i obrazloženje Kantonalnog suda u osporenom rješenju, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u konkretnom slučaju postupao pretjerano formalistički kada je odbacio apelanticin zahtjev jer nije dostavila „materijalni pisani dokaz u vidu potvrde ili uvjerenja“ o tome da se prethodno istim zahtjevom za odlaganje izvršenja rješenja nije obraćala Ministarstvu obrazovanja. Naime, Ustavni sud zapaža da je apelantica uz svoj zahtjev dostavila dokaze na okolnosti da se nije obraćala Ministarstvu obrazovanja s istim zahtjevom. Apelantica je kao dokaz dostavila zahtjev dostavljen Ministarstvu obrazovanja 17. juna 2025. godine, kojim je tražila izdavanje potvrde da nije podnosila tom organu zahtjev za odlaganje izvršenja osporenog rješenja (kojem zahtjevu nije udovoljeno), i notarski ovjerenu izjavu da pod punom krivičnom, građanskom i materijalnom odgovornošću izjavljuje da nikad nije podnijela zahtjev Ministarstvu obrazovanja za odlaganje izvršenja osporenog rješenja (vidi tačku 15. ove odluke). Ustavni sud zapaža da Kantonalni sud uopće nije uzeo u obzir te dokaze, nego je izričito tražio dostavljanje potvrde ili uvjerenja, koje bi, u suštini, trebalo da izda Ministarstvo obrazovanja, a koje u konkretnom slučaju apelantici, na njen zahtjev, nije izdalo tu potvrdu. Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud na taj način posebno strogo tumačio proceduralna pravila, čime je spriječio ispitivanje merituma apelanticinog zahtjeva. Ustavni sud pri tome ima u vidu i da je prema navedenom stavu suda apelantica bila u obavezi da dokazuje negativnu činjenicu, što bi, pod navedenim okolnostima konkretnog slučaja, predstavljalo pretjeran teret za apelanticu. S druge strane, bez obzira na kratak zakonski rok (tri dana) u kojem Kantonalni sud mora odlučiti o apelanticinom zahtjevu, Kantonalni sud može dostaviti apelanticin zahtjev Ministarstvu obrazovanja na izjašnjenje, također s kraćim rokom, a koji organ će moći dostaviti dokaz ako mu se apelantica eventualno obraćala s istim zahtjevom. Ustavni sud smatra da kratak rok za donošenje odluke o zahtjevu za odlaganje izvršenja ne može biti opravdanje za traženje potvrde ili uvjerenja nadležnog organa od apelantice kao jedinog dokaza kako bi meritorno odlučivao o njenom zahtjevu. Ustavni sud također zapaža da Kantonalni sud u odgovoru na apelaciju navodi da je „vodio računa i o ranije zauzetim stavovima Vrhovnog suda FBiH u pogledu postupanja suda u vezi s odlaganjem izvršenja rješenja koje se tužbom osporava u upravnom sporu“, međutim, ne navodi tačno koji su to stavovi.
40. Uzimajući u obzir sve relevantne okolnosti konkretnog slučaja, Ustavni sud smatra da je zbog pretjeranog formalizma Kantonalnog suda u primjeni člana 17. stav 4. ZUS-a došlo do kršenja apelanticinog prava na pristup sudu kao jednog od segmenata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine.
VII.Zaključak
41. Ustavni sud zaključuje da postoji povreda apelanticinog prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine u situaciji kada je Kantonalni sud zbog pretjeranog formalizma u primjeni člana 17. stav 4. ZUS-a odbacio apelanticin zahtjev za odlaganje izvršenja rješenja jer apelantica nije dostavila „materijalni pisani dokaz u vidu potvrde ili uvjerenja“ o tome da se prethodno istim zahtjevom za odlaganje izvršenja rješenja nije obraćala Ministarstvu obrazovanja, te je na taj način prekršio njeno pravo na pristup sudu.
42. Na osnovu člana 59. st. (1) i (2) i člana 62. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
43. S obzirom na odluku Ustavnog suda u ovom predmetu, kao i apelanticin dopis od 18. jula 2025. godine, nije neophodno posebno razmatrati apelanticin zahtjev za donošenje privremene mjere.
44. U skladu sa članom 43. stav (1) Pravila Ustavnog suda, potpredsjednica Ustavnog suda Valerija Galić je dala izjavu o neslaganju.
45. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman