Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-3133/24 (M. D.)
Odluka donesena 26. 03. 2026.
- Povreda
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Brak
- Bračna stečevina
- Vanbračna zajednica
- Apelacija preuranjena
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić, Angelika Nußberger
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3133/24
Apelacija
Odluka o meritumu
26. 03. 2026.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u predmetu broj AP-3133/24, rješavajući apelaciju Mirjane Došlić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (3) tačka l) i stav (4), člana 57. stav (2) tač. a) i b), člana 58, člana 59. st. (1), (2) i (3) i člana 62. stav (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14, 47/23 i 41/24), u sastavu:
Mirsad Ćeman, predsjednik
Valerija Galić, potpredsjednica
Angelika Nußberger, potpredsjednica
Helen Keller, sudija Ledi Bianku, sudija
Marin Vukoja, sudija
Larisa Velić, sudijana sjednici održanoj 26. marta 2026. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Djelimično se usvaja apelacija Mirjane Došlić.
Utvrđuje se kršenje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Ukida se Presuda Vrhovnog suda Republike Srpske broj 79 0 P 003925 25 Rev 2. od 15. maja 2025. godine u dijelu kojim je odlučio o nepokretnostima k. č. br. 903/2, 903/4, 903/5, 2570/4, 1740/4 i 1740/15 koje su upisane kao svojina tuženog.
Predmet se vraća Vrhovnom sudu Republike Srpske, koji je dužan da po hitnom postupku donese novu odluku u skladu sa članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Nalaže se Vrhovnom sudu Republike Srpske, u skladu sa članom 72. stav (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, da u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.
Odbija se kao neosnovana apelacija Mirjane Došlić podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 79 0 P 003925 25 Rev 2. od 15. maja 2025. godine u dijelu u kojem je odlučeno o preostalom dijelu tužbenog zahtjeva i protivtužbenom zahtjevu.
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Mirjane Došlić podnesena protiv dijela Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 79 0 P 003925 25 Rev 2. od 15. maja 2025. godine kojim je potvrđena Presuda Okružnog suda u Prijedoru broj 79 0 P 003925 24 Gž 3 od 29. novembra 2024. godine u dijelu u kojem je predmet vraćen na ponovno suđenje zbog toga što je preuranjena.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Mirjana Došlić (u daljnjem tekstu: apelantkinja) iz Kozarske Dubice, koju zastupa Jelena Todić, advokat iz Banje Luke, podnijela je 20. jula 2024. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 79 0 P 003925 23 Rev od 15. maja 2024. godine, Presude Okružnog suda u Prijedoru (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 79 0 P 003925 22 Gž 2 od 27. aprila 2023. godine i Presude Osnovnog suda u Kozarskoj Dubici (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 79 0 P 003925 21 P 2 od 11. aprila 2022. godine. Apelantkinja je predložila da Ustavni sud donese privremenu mjeru kojom bi se tuženom i trećim licima zabranilo otuđenje, opterećenje i raspolaganje imovinom koja je predmet parnice do donošenja odluke o apelaciji. Apelantkinja je 6. februara, 4. marta, 7. oktobra i 5. decembra 2025. godine i 10. februara i 23. marta 2026. godine Ustavnom sudu podnijela urgencije radi donošenja odluke o određivanju privremene mjere.
2. Dopunom apelacije od 21. jula 2025. godine apelantkinja je osporila Presudu Vrhovnog suda broj 79 0 P 003925 25 Rev 2. od 15. maja 2025. godine i Presudu Okružnog suda broj 79 0 P 003925 24 Gž 3 od 29. novembra 2024. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
3. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog, Okružnog i Osnovnog suda, te od Milana Došlića (u daljnjem tekstu: tuženi) zatraženo je 7. oktobra 2024. i 31. jula 2025. godine da dostave odgovore na apelaciju i dopunu apelacije. Vrhovni, Okružni i Osnovni sud i tuženi su dostavili odgovore na apelaciju i dopunu apelacije u periodu od 11. oktobra 2024. do 14. avgusta 2025. godine. Odgovori su dostavljeni apelantkinji na izjašnjenje. Apelantkinja je 28. oktobra 2024. godine dostavila izjašnjenje na odgovore na apelaciju, ali nije dostavila izjašnjenje u odnosu na odgovore na dopunu apelacije. III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantkinjinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način.
5. Presudom Osnovnog suda broj 79 0 P 003925 21 P 2 od 11. aprila 2022. godine utvrđeno je da je apelantkinja za vrijeme trajanja vanbračne i bračne zajednice s tuženim stekla pravo susvojine i suposjeda u obimu od 1/4 dijela na ukupno 11 spornih nepokretnosti (u daljnjem tekstu: sporne nepokretnosti). Presudom su odbijeni apelantkinjini zahtjevi kojim je tražila da se utvrdi da je na osnovu sticanja tokom braka s tuženim suvlasnica s 1/2 udjela u osnivačkom kapitalu privrednog društva „Došlić“ d.o.o. (u daljnjem tekstu: privredno društvo), te da se tuženi obaveže na isplatu ostvarene dobiti tog privrednog društva za 2020. godinu. Istovremeno, Osnovni sud je usvojio protivtužbeni zahtjev tuženog i utvrdio da je na osnovu sticanja u braku s apelantkinjom stečena zajednička imovina – novčana sredstva deponovana na bankovnim računima (u daljnjem tekstu: novčana sredstva).
6. Osnovni sud je u obrazloženju presude naveo da je na osnovu provedenih dokaza utvrdio da su apelantkinja i tuženi bili u vanbračnoj zajednici od decembra 1993. godine, nakon čega su zaključili brak koji je trajao do faktičkog prekida zajednice 2018. godine. Utvrđeno je da su u toku trajanja vanbračne i bračne zajednice stekli sporne nepokretnosti i novčana sredstva. Utvrđeno je da je prije zasnivanja vanbračne zajednice s apelantkinjom tuženi kao jedini osnivač 1992. godine osnovao privredno društvo s 100% učešćem u upisanom kapitalu koji je iznosio 5.000,00 KM, koji je on u cijelosti isplatio. Zatim je utvrđeno da je u toku trajanja vanbračne i bračne zajednice privredno društvo mijenjalo naziv firme, usklađivalo djelatnost s važećim zakonima, ali da nije povećavan osnovni kapital društva. U vezi s tim, sud je utvrdio da apelantkinja nije dokazala da je udio osnivača u privrednom društvu nastao ulaganjem novca zarađenog radom obje stranke kao supružnika za vrijeme trajanja vanbračne i bračne zajednice, pa je, prema tome, tuženi 100% vlasnik upisanog udjela osnivačkog kapitala privrednog društva, što znači da udio čini njegovu posebnu imovinu. Osim toga, Osnovni sud je naveo da imovina privrednog društva nije istovremeno i imovina osnivača, pa svako lice koje smatra da mu pripadaju određena prava na imovini privrednog društva ta prava treba da ostvaruje u postupku pred sudom protiv privrednog društva. Prema tome, imajući u vidu da je osnivački udio posebna imovina ulagača, očito je da je tuženi tokom vremena ostvarivao dobit po osnovu svoje svojine nad udjelom u privrednom društvu, koju dobit je ulagao u sticanje nove zajedničke imovine, pa je, prema ocjeni suda, njegov doprinos bio veći od apelantkinjinog doprinosa. Stoga je Osnovni sud, na osnovu člana 273. st. 1. i 2. Porodičnog zakona (u daljnjem tekstu: PZ), utvrdio da apelantkinjin udio u zajednički stečenoj imovini stranaka iznosi 1/4, a tuženog ¾. Nadalje, Osnovni sud je naveo da je apelantkinja tužbenim zahtjevom od tuženog tražila isplatu ½ ostvarene dobiti privrednog društva za 2020. godinu. U vezi s tim, Osnovni sud je naveo da dobit privrednog društva predstavlja imovinu tog društva koju vlasnici udjela mogu raspodijeliti srazmjerno udjelima ili ulagati u dokapitalizaciju društva. Iz navedenog proizlazi da apelantkinja, u smislu člana 270. stav 3. PZ-a, od tuženog može potraživati isplaćenu dobit (kao zajedničku imovinu) stečenu tokom braka do momenta faktičkog prekida bračne zajednice, ali ne i dobit privrednog društva kao posebnu imovinu. Stoga je Osnovni sud naveo da ako smatra da je neopravdano onemogućena u daljnjem sticanju neisplaćene dobiti po osnovu udjela, apelantkinja može podnijeti obligacionopravni zahtjev za naknadu štete prema čl. 154. i 155. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), a ne zahtjev prema pravilima PZ-a o zajedničkoj imovini.
7. Na osnovu tih utvrđenja, Osnovni sud je, primjenom čl. 101, 102, 105. i 110. Zakona o privrednim društvima (u daljnjem tekstu: ZPD), zaključio da nije osnovan apelantkinjin zahtjev kojim je tražila da se utvrdi da je suvlasnica ½ dijela u osnivačkom kapitalu privrednog društva jer je privredno društvo osnovano prije osnivanja vanbračne/bračne zajednice stranaka. Kako je tuženi osnivač i jedini ima udio u privrednom društvu, koji predstavlja njegovu posebnu imovinu, Osnovni sud je primjenom člana 270. PZ-a zaključio da i prihodi koje ostvari iz te imovine predstavljaju njegovu posebnu imovinu.
8. Nadalje, Osnovni sud je naveo da je u skladu s odredbom člana 57. stav 4. tač. 1. i 2. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) tuženom dozvolio objektivno preinačenje protivtužbe na glavnoj raspravi. Preinačenje je uslijedilo nakon pribavljanja, po nalogu suda, podataka od banaka o apelantkinjinim bankovnim računima. U vezi s tim, Osnovni sud je zaključio da novčana sredstva, ako su stečena radom za vrijeme trajanja vanbračne i bračne zajednice, predstavljaju zajedničku imovinu supružnika i da svaki supružnik može tražiti njihovu diobu srazmjerno svom doprinosu. Imajući u vidu doprinos supružnika u sticanju zajedničke imovine, Osnovni sud je djelimično usvojio protivtužbeni zahtjev tuženog i obavezao apelantkinju da tuženom isplati srazmjerni dio u visini od ¾ dijela novčanih sredstava.
9. Presudom Okružnog suda broj 79 0 P 003925 22 Gž 2 od 27. aprila 2023. godine žalbe parničnih stranaka su odbijene i prvostepena presuda potvrđena, pri čemu su prihvaćena činjenična utvrđenja i pravni zaključci prvostepenog suda. Okružni sud je utvrdio da nisu osnovani apelantkinjini žalbeni navodi da prvostepeni sud nije mogao primijeniti član 57. stav 4. ZPP-a. U vezi s tim je naveo da je prvostepeni sud na pripremnom ročištu uvažio prijedlog tuženog i donio rješenje kojim je bankama naloženo da dostave podatke o stanju sredstava na apelantkinjinim računima, uz napomenu da će ti podaci biti izvedeni kao dokazi na glavnoj raspravi. Nakon dostavljanja tih obavještenja, prvostepeni sud ih je proslijedio strankama, a tuženi je proširio protivtužbeni zahtjev na sredstva s apelantkinjinih računa na dan razvoda. S obzirom na to da su podaci dostavljeni tek na zahtjev suda, Okružni sud je zaključio da je ispunjen prvi kumulativni uslov iz člana 57. stav
4. ZPP-a jer tuženi nije mogao ranije izmijeniti protivtužbu. Takođe, Okružni sud je zaključio da je ispunjen i drugi kumulativni uslov jer je apelantkinja bila u mogućnosti da raspravlja po preinačenoj tužbi bez odlaganja glavne rasprave budući da su joj podaci o njenim računima bili poznati.
10. Odlučujući o revizijama parničnih stranaka, Vrhovni sud je Presudom broj 79 0 P 003925 23 Rev od 15. maja 2024. godine djelimično usvojio revizije, te ukinuo drugostepenu presudu u dijelu kojim je odlučeno o susvojinskim dijelovima stranaka na spornim nepokretnostima i predmet u tom dijelu vratio drugostepenom sudu na ponovno suđenje. Istom presudom obje nižestepene presude preinačene su u dijelu kojim je odlučeno o doprinosu stranaka u sticanju novčanih sredstava tako što je apelantkinja obavezana da tuženom isplati ½ dijela tih sredstava. Vrhovni sud je odbio reviziju u dijelu apelantkinjinog zahtjeva za utvrđenje susvojine od 1/2 u osnivačkom kapitalu privrednog društva i isplatu dobiti za 2020. godinu. Vrhovni sud je naveo da je prvostepeni sud pogrešno utvrdio razmjere doprinosa stranaka, polazeći od toga da osnivački ulog koji je tuženi unio prilikom osnivanja privrednog društva predstavlja njegovu posebnu imovinu, te da je dobit ostvarenu po osnovu tog svojinskog udjela ulagao u sticanje zajedničke imovine. Vrhovni sud je naveo da tuženi nije dokazao da je njegov doprinos u sticanju zajedničke imovine očigledno veći, kako su utvrdili nižestepeni sudovi. Stoga, kako tuženi tvrdnju o svom većem doprinosu u sticanju spornih nepokretnosti u dijelu od ¾ nije dokazao, Vrhovni sud je zaključio da razlozi nižestepenih sudova nisu zasnovani na utvrđenom činjeničnom stanju i kao takvi su rezultat pogrešne primjene materijalnog prava.
11. U ponovljenom postupku Okružni sud je Presudom broj 79 0 P 003925 24 Gž 3 od 29. novembra 2024. godine usvojio žalbe parničnih stranaka, ukinuo prvostepenu presudu u dijelu koji se odnosi na tri sporne nepokretnosti (k. č. 922/1, 922/2 i 1541) i predmet u tom dijelu vratio na ponovno suđenje. U preostalom dijelu prvostepena presuda je preinačena, a apelantkinjin tužbeni zahtjev za utvrđenje susvojine i suposjeda na osam spornih nepokretnosti (k. č. 903/2, 903/4, 903/5, 2570/4, 1740/4, 1740/15, 903/3 i 2570/3) odbijen. Okružni sud je naveo da iz nalaza vještaka geodetske struke proizlazi da su apelantkinja i tuženi u toku vanbračne i bračne zajednice stekli zajedničku imovinu, i to šest nepokretnosti (k. č. 903/2, 903/4, 903/5, 2570/4, 1740/4 i 1740/15) koje su upisane kao svojina tuženog i dvije nepokretnosti (k. č. 903/3 i 2570/3) koje su upisane kao svojina društva. Međutim, Okružni sud je naveo da tih osam spornih nepokretnosti čini jedinstven kompleks izgrađenog zemljišta sa stambeno-poslovnim objektima, koje u naravi predstavljaju sredstva rada privrednog društva koja su upisana u javne registre društva. Sredstva rada kojima se obavlja djelatnost preduzeća, čak i pod uslovom da potiču od zajedničke imovine bračnih supružnika, imaju karakter posebne imovine preduzeća i predmet su odgovornosti za obaveze koje preduzeće zasniva prema trećim licima. U tom slučaju bi se mogao postaviti samo obligaciono-pravni zahtjev u odnosu na takve stvari, što apelantkinja, s obzirom na prirodu tužbenog zahtjeva, u konkretnom slučaju nije tražila. Na osnovu utvrđenog činjeničnog stanja, prema kojem je dio spornih nepokretnosti upisan na ime tuženog, a dio na društvo, pri čemu te nepokretnosti u naravi predstavljaju poslovne objekte i pripadajuće zemljište namijenjeno njihovoj redovnoj upotrebi, te po svojoj namjeni predstavljaju sredstva rada društva, Okružni sud je zaključio da se ne radi o zajedničkoj imovini bračnih supružnika već o imovini društva. Okružni sud je dodao da, i kada bi se radilo o zajedničkoj imovini stranaka (koja je uknjižena u javnim registrima na ime tuženog) koju je tuženi unio u društvo, imovina supružnika postaje svojina društva od trenutka njenog unošenja u društvo i time na toj imovini prestaju svojinska prava kako ulagača tako i njegovog supružnika, u kojem slučaju bi se mogao postaviti obligaciono-pravni zahtjev. Dakle, čak i da je udio osnivača u privrednom društvu nastao ulaganjem novca zarađenog radom oba bračna supružnika za vrijeme bračne zajednice, apelantkinja ne bi imala pravo da zahtijeva da se na imovini tog pravnog lica (koje ima svoj subjektivitet, nezavisno od subjektiviteta osnivača) utvrdi susvojinski dio od ½. Naime, udio u privrednom društvu konstituiše prava i obaveze koje pripadaju njegovom imaocu, te se njime može slobodno raspolagati u skladu sa zakonom i aktima društva, ali sticanjem udjela (čak i kada on iznosi 100%), prema ocjeni Okružnog suda, ne stiču se svojinska ili susvojinska prava na imovini ili pojedinim dijelovima imovine, odnosno na pokretnim i nepokretnim stvarima koje pripadaju društvu. U pogledu tri sporne nepokretnosti (k. č. 922/1, 922/2 i 1541) Okružni sud je utvrdio da ih je tuženi stekao za vrijeme trajanja bračne zajednice, ali da je s njima sam raspolagao poklonivši ih kćerki parničnih stranaka. Zbog toga je, primjenom člana 271. st. 1. i 2. PZ-a, u tom dijelu žalbu uvažio i ukinuo prvostepenu presudu i predmet vratio tom sudu na ponovni postupak.
12. Odlučujući o apelantkinjinoj reviziji protiv drugostepene presude u preinačavajućem dijelu, Vrhovni sud je Presudom broj 79 0 P 003925 25 Rev 2. od 15. maja 2025. godine reviziju odbio, uz obrazloženje da je odluka drugostepenog suda zasnovana na zakonu. Vrhovni sud je naveo da iz provedenih dokaza proizlazi da osam spornih nepokretnosti predstavljaju imovinu privrednog društva jer su sve smještene unutar jedinstvenog kompleksa izgrađenog zemljišta na kojem se nalazi stambeno-poslovna zgrada s pratećim sadržajima, te su kao sredstva rada upisane u javne registre preduzeća. Vrhovni sud je pojasnio da sredstva rada, odnosno takva imovina, i ukoliko bi poticala iz zajedničke imovine bračnih supružnika, što apelantkinja nije dokazala, ima karakter posebne imovine privrednog društva i predstavlja osnov za odgovornost za obaveze prema trećim licima. U takvim slučajevima moguće je postaviti isključivo obligacionopravni zahtjev, što apelantkinja, s obzirom na sadržinu tužbenog zahtjeva, nije učinila. Vrhovni sud je podsjetio da je apelantkinja bila u radnom odnosu u privrednom društvu koje je osnovao tuženi, pri čemu je tuženi u cijelosti uplatio osnivački ulog. Apelantkinja je kao radnica ostvarivala isključivo prava iz radnog odnosa, u skladu sa zakonom, statutom i kolektivnim ugovorom, ali ne i statusna prava u društvu. Vrhovni sud je naveo da je osnivački ulog tuženog unesen prije početka vanbračne i bračne zajednice s apelantkinjom, kada između stranaka nije postojala ni emotivna ni poslovna veza, niti je apelantkinja uložila sredstva u osnivanje društva. Prema tome, Vrhovni sud je primjenom odredbi čl. 1. stav 1, 3. a) i 104. st. 1. i 4. Zakona o preduzećima (u daljnjem tekstu: ZP) zaključio da osnivački ulog tuženog ne predstavlja zajedničku imovinu stečenu tokom bračne zajednice, te apelantkinja nema pravni osnov za ostvarivanje statusnih prava u odnosu na navedeno privredno društvo. Vrhovni sud je zaključio da se u okviru pravnog režima zajedničke imovine bračnih supružnika ne može utvrđivati susvojinski dio na ulogu u privrednom društvu, koje, po svojoj prirodi, nosi karakteristike društva lica, gdje su lične osobine člana od suštinskog značaja za njegov status i prava unutar društva.
IV.Apelacija
a) Navodi iz apelacije
13. Apelantkinja navodi da joj je osporenim odlukama prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
14. Kršenje navedenih prava vidi u proizvoljno utvrđenim činjenicama i primjeni materijalnog i procesnog prava. Apelantkinja navodi da je prvostepeni sud, uprkos njenom protivljenju, na ročištu za glavnu raspravu dozvolio tuženom objektivno preinačenje protivtužbe, pri čemu nije odložio raspravu, na koji način bi joj omogućio da raspravlja o preinačenoj protivtužbi. Smatra da su joj redovni sudovi, pozivajući se na odredbe člana 57. stav 4. ZPP-a, nezakonito onemogućili da sudu ponudi dokaze za svoje tvrdnje. Dalje smatra da su nižestepeni sudovi bez pravilne ocjene izvedenih dokaza donijeli odluku da navedena novčana sredstva predstavljaju zajedničku imovinu. Apelantkinja smatra da su proizvoljne i paušalne, te suprotne odredbama ZP-a i PZ-a, tvrdnje nižestepenih sudova da je tuženi 100% vlasnik upisanog uloga osnivačkog kapitala privrednog društva. Navodi da nije jasno koji dokazi su opredijelili Vrhovni sud da zauzme stav da zajednička imovina supružnika postaje imovina društva od trenutka njenog unošenja u društvo, te da se na toj imovni isključuju svojinska prava ulagača i njenog supružnika. Apelantkinja je u dopuni apelacije istakla da je Vrhovni sud u presudi od 15. maja 2025. godine naveo da sporne nepokretnosti upisane kao svojina tuženog s dijelom 1/1 predstavljaju sredstva rada privrednog društva upisana u javne registre društva. Pri tome navodi da tuženi nije izveo niti jedan dokaz kojim bi potkrijepio tvrdnju suda da su sporne nepokretnosti upisane kao osnovni kapital privrednog društva. Apelantkinja smatra da se radi o proizvoljnom stavu Vrhovnog suda. Osim toga, apelantkinja navodi da iz nalaza vještaka proizlazi da su sporne nepokretnosti kupljene u toku trajanja bračne zajednice.
15. Apelantkinja je predložila da Ustavni sud usvoji privremenu mjeru i zabrani tuženim i trećim licima otuđenje, opterećenje i raspolaganje spornom imovinom.
b) Odgovori na apelaciju
16. Vrhovni sud je naveo da se u apelaciji ponavljaju navodi koji su isticani i tokom postupka koji je prethodio donošenju revizione odluke, a tiču se povrede odredbi parničnog postupka, na koje se ukazuje u apelaciji, i pogrešne primjene materijalnog prava. U vezi s tim, Vrhovni sud je naveo da osporena presuda sadrži jasne, argumentovane i valjane razloge, zasnovane na utvrđenom činjeničnom stanju, koje ne može biti predmet preispitivanje u revizionom postupku. Vrhovni sud je u odgovoru na dopunu apelacije naveo da navodi kojima se pobija osporena odluka nisu osnovani. Naveo je da pobijana presuda sadrži jasne i valjane razloge, zasnovane na utvrđenom činjeničnom stanju, na koje su primijenjene relevantne odredbe materijalnog i procesnog prava na način koji se ne može smatrati proizvoljnim.
17. Okružni sud je u odgovoru na dopunu apelacije naveo da nisu osnovani navodi da su osporenom odlukom povrijeđena apelantkinjina prava na koja je ukazala u apelaciji.
18. Osnovni sud je naveo da u konkretnom slučaju nema povrede prava na koja je ukazala apelantkinja jer su redovni sudovi u obrazloženju svojih odluka iznijeli jasna i potpuna obrazloženja u pogledu suštinskog pitanja u ovom sporu, kako u pogledu utvrđenih činjenica tako i u pogledu primjene materijalnog prava.
19. Tuženi je naveo da je neosnovana apelacija, a samim tim i prijedlog za donošenje privremene mjere. Advokat Mirko Šavija, koji je u postupku zastupao tuženog, u odgovoru na dopunu apelacije je naveo da je tuženi umro.
20. Apelantkinja je u izjašnjenju na odgovore u suštini ponovila apelacione navode tvrdeći da su odgovori na apelaciju neosnovani.
V.Relevantni propisi
21. Porodični zakon („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 54/02, 41/08, 63/14 i 56/19 – odluka USRS)
U konkretnom slučaju primjenjuje se Porodični zakon („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 54/02, 41/08 i 63/14) koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka, a koji u relevantnom dijelu glasi:
Član 270. st. 1. i 5. (1) Imovina koju bračni supružnik ima u času zaključenja braka ostaje njegova posebna imovina. (5) Imovina koju su bračni supružnici stekli radom tokom bračne zajednice, kao i prihodi iz te imovine, čine zajedničku imovinu.
Član 272. stav (1) (1) Svakome od bračnih supružnika pripada po jedna polovina zajedničke imovine.
Član 273. (1) Svaki bračni supružnik može zahtijevati da mu sud odredi veći dio od pripadajuće mu polovine zajedničke imovine, ako dokaže da je njegov doprinos u sticanju zajedničke imovine očigledno veći od doprinosa drugog bračnog supružnika. (2) U slučajevima iz prethodnog stava sud određuje veličinu udjela bračnog supružnika prema njegovom doprinosu u sticanju zajedničke imovine, pri čemu vodi računa ne samo o ličnom dohotku i zaradi svakog bračnog supružnika, već i o pomoći jednog bračnog supružnika drugome, o radu u domaćinstvu i porodici, o brizi oko vaspitanja i podizanju djece, kao i o svakom drugom vidu rada i saradnje u upravljanju, održavanju i povećanju zajedničke imovine. (3) Na visinu udjela bračnog supružnika u imovini koja je pretežnim dijelom stečena u bračnoj zajednici neće uticati okolnost što je tu imovinu drugi bračni supružnik uvećao nakon raskida bračne zajednice, ako je svojim ponašanjem spriječio učešće bračnog supružnika u daljem sticanju. (4) Bračni supružnik koji je svojim radom u toku bračne zajednice doprinio održavanju i povećanju posebne imovine drugog bračnog supružnika (npr. unapređivanjem poljoprivrednog imanja i slično), može tužbom zahtijevati da mu drugi bračni supružnik da odgovarajuću naknadu u novcu. (5) Supružnik čije udio u sticanju zajedničke imovine ili pojedine stvari iz zajedničke imovine znatno niži od udjela drugog bračnog supružnika, ili kada to opravdavaju posebne okolnosti, može tužbom zahtijevati diobu zajedničke imovine i tako da sud obaveže drugog bračnog supružnika da mu naknadi protuvrijednost njegovog udjela u novcu, srazmjerno vrijednosti zajedničke imovine na dan donošenja presude.
22. Zakon o parničnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07, 105/08 – odluka USRS, 45/09 – odluka USRS, 49/09, 61/13, 109/21 – odluka USRS i 27/24)
U konkretnom slučaju primjenjuje se Zakon o parničnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07, 105/08 – odluka USRS, 45/09 – odluka USRS, 49/09 i 61/13) koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka, a koji u relevantnom dijelu glasi:
Član 57. st. (2) i (4)
Poslije održavanja pripremnog ročišta, a najdocnije do zaključenja glavne rasprave, sud može dozvoliti preinačenje tužbe samo ako ocijeni da preinačenje nije usmjereno na odugovlačenje postupka i ako tuženi pristane na preinačenje.
Sud će, u slučaju iz stava 2. ovog člana, dozvoliti preinačenje tužbe i kad se tuženi protivi preinačenju ako su ispunjeni svi sljedeći uslovi:
1) tužilac bez svoje krivice nije mogao tužbu preinačiti ranije,
2) tuženi je u mogućnosti da raspravlja po preinačenoj tužbi bez odlaganja glavne rasprave.
23. Zakon o preduzećima („Službeni list SFRJ“ br. 77/88, 40/89, 46/90, 61/90)
Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji u relevantnom dijelu glasi:
Član 1. stav (1)
Preduzeće je pravno lice koje obavlja privrednu djelatnost radi sticanja dohotka, odnosno dobiti.
Član 3a.
Radnici ostvaruju svoja prava u preduzeću u skladu s odredbama zakona, statuta preduzeća i kolektivnog ugovora.
2) Društvo s ograničenom odgovornošću
Član 104. stav (1) (4)
Društvo s ograničenom odgovornošću je društvo u kome svaki od ulagača učestvuje sa određenim ulogom.
Ulozi moraju biti upisani u cjelini i mogu biti u novcu, stvarima i pravima izraženim u novčanoj vrijednosti.
VI.Dopustivost
24. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
25. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
a) U odnosu na preuranjenost
26. Prema navedenim odredbama, apelacija se može podnijeti samo protiv presude, odnosno odluke kojom je postupak u određenom predmetu završen.
27. U konkretnom slučaju, odlučujući o apelantkinjinoj reviziji protiv drugostepene presude u preinačavajućem dijelu, Vrhovni sud je presudom od 15. maja 2025. godine potvrdio presudu Okružnog suda od 29. novembra 2024. godine u dijelu kojim je odbijen tužbeni zahtjev za osam nepokretnosti. Međutim, u dijelu kojim je Okružni sud ukinuo prvostepenu presudu u odnosu na tri nepokretnosti (k. č. 922/1, 922/2 i 1541) i predmet vratio na ponovno suđenje postupak je i dalje u toku. Kako apelantkinja o tome nije obavijestila Ustavni sud, proizlazi da je apelacija u tom dijelu preuranjena.
28. Nakon što se pravosnažno okonča taj dio postupka, nezavisno od vrste odluke, apelantkinja ima mogućnost da ponovo podnese apelaciju u kojoj je dužna da na propisanom obrascu apelacije, pod tačkom 8. Ostale odluke, navede i ovu odluku Ustavnog suda.
29. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (3) tačka l) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je preuranjena, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
b) U odnosu na ostali dio osporene presude
30. Apelantkinja osporava i preostali dio presude Vrhovnog suda kojom je odbijena njena revizija protiv presude Okružnog suda kojom je odbijen njen tužbeni zahtjev i usvojen protivtužbeni zahtjev tuženog.
31. U odnosu na taj dio Ustavni sud utvrđuje da apelacija ispunjava uslove propisane članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, odnosno da je podnesena u roku, da ispunjava i ostale uslove dopustivosti iz člana 18. stav (3) Pravila Ustavnog suda te da nije očigledno (prima facie) neosnovana u smislu odredbe člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
VII.Meritum
32. Apelantkinja smatra da joj je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8 Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
a) Pravo na pravično suđenje
33. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:
e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi s krivičnim postupkom.
34. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]
U odnosu na šest nepokretnosti koje su upisane kao svojina tuženog
35. Apelantkinja smatra je proizvoljan stav Vrhovnog suda da šest nepokretnosti (k. č. 903/2, 903/4, 903/5, 2570/4, 1740/4 i 1740/15), koje su upisane kao svojina tuženog, predstavljaju sredstva rada privrednog društva, odnosno da se ne radi o zajedničkoj imovini bračnih supružnika već o imovini društva.
36. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ističe da ne treba postupati kao sud „četvrte instance“, te da stoga neće, prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije (kojem korespondira član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine), dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili „očigledno nerazumnim“ (vidi Evropski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, predstavka broj 52871/13, tačka 23. s daljnjim referencama). Ovakvu praksu dosljedno slijedi i Ustavni sud u odnosu na odluke redovnih sudova (vidi, između ostalih, Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP-4033/20 od 22. juna 2022. godine, tač. od 42. do 45. s daljnjim referencama, objavljenu na www.ustavnisud.ba).
37. Osim toga, pravo na obrazloženu odluku predstavlja neodvojiv dio prava na pravično suđenje. Član 6. stav 1. Evropske konvencije obavezuje sudove da obrazlože svoje odluke, a nedostatak dovoljnih i relevantnih razloga u sudskoj odluci može ukazivati, između ostalog, na arbitrarno sudsko odlučivanje. Međutim, to ne znači i obavezu sudova da detaljno odgovore na sve argumente koje stranke iznesu u postupku, odnosno u žalbama ili drugim odgovarajućim podnescima. Koliko će biti široka obaveza suda da u obrazloženju odluke navede razloge kojima se vodio pri njenom donošenju zavisi od okolnosti i prirode svakog pojedinog slučaja – mjerilo dovoljnosti (vidi, npr. Evropski sud, Petrović i drugi protiv Crne Gore, presuda od 17. jula 2018. godine, predstavka broj 18116/15, tačka 41, i Ustavni sud, npr. Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-81/21 od 2. novembra 2022. godine, stav 23. s daljnjim referencama, objavljena na www.ustavnisud.ba). S druge strane, razlozi navedeni u obrazloženju odluke u pravilu će se smatrati relevantnim ako jasno upućuju na to da sudovi nisu sproveli procjenu na proizvoljan način, da nisu učinili neku drugu očiglednu pogrešku u prosuđivanju, pogrešno ocijenili postojanje nekog važnog faktora ili propustili da razmotre sve relevantne faktore, odnosno propustili da uzmu u obzir sve činjenične i pravne elemente koji su objektivno relevantni za donošenje odluke, da nisu odbili provesti dokaze koji bi mogli dovesti do drukčije odluke itd. Dakle, razlozi navedeni u obrazloženju odluke moraju obuhvatiti sve važne aspekte konkretnog slučaja koji su mogli uticati na konačnu odluku – mjerilo relevantnosti (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-1791/22 od 18. oktobra 2022. godine, tačka 27, dostupna na www.ustavnisud.ba).
38. Dovodeći navedene standarde u vezu s činjenicama predmeta, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi zaključili da spornih šest nepokretnosti (k. č. 903/2, 903/4, 903/5, 2570/4, 1740/4 i 1740/15) koje su upisane kao svojina tuženog i dvije nepokretnosti (k. č. 903/3 i 2570/3) koje su upisane kao svojina društva predstavljaju jedinstven kompleks izgrađenog zemljišta sa stambeno-poslovnim objektima i u naravi predstavljaju sredstva rada privrednog društva koja su upisana u javne registre društva. Na osnovu toga su zaključili da sporne nepokretnosti ne predstavljaju zajedničku imovinu bračnih supružnika već imovinu društva. Zaključeno je da i kada bi se radilo o zajedničkoj imovini, njenim unošenjem u društvo ona postaje isključiva svojina društva, čime prestaju svojinska prava supružnika, a eventualna potraživanja mogu se ostvarivati samo obligaciono-pravnim zahtjevom (vidi tačku 12. ove odluke).
39. Ustavni sud najprije smatra svrsishodnim podsjetiti da je odredbom člana 270. st. 1. i
5. PZ-a propisano da imovina koju bračni supružnik ima u času zaključenja braka ostaje njegova posebna imovina, dok imovina koju su bračni supružnici stekli radom tokom bračne zajednice, kao i prihodi iz te imovine čine zajedničku imovinu. Ustavni sud dalje podsjeća da je odredbom člana 272. stav 1. propisano da svakome od bračnih supružnika pripada po jedna polovina zajedničke imovine, s tim da sud može odrediti drukčije (član 273. PZ-a). Navedene odredbe jasno razlikuju zajedničku imovinu (koju su supružnici stekli radom tokom braka) od posebne imovine (ono što je imovina supružnika prije braka ili stečena po zakonu).
40. Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi utvrdili da su apelantkinja i tuženi u toku vanbračne i bračne zajednice stekli navedene nepokretnosti (k. č. 903/2, 903/4, 903/5, 2570/4, 1740/4 i 1740/15), koje su upisane kao svojina tuženog. Prema tome, ako su nepokretnosti u zemljišnim knjigama upisane na tuženog, ta okolnost ne isključuje karakter tih nepokretnosti kao zajedničke imovine bračnih supružnika jer je odlučujuće pravno mjerilo način sticanja imovine, a ne njena faktička upotreba. Navedeno posebno imajući u vidu da je članom 270. stav 5. PZ-a propisano da sva „imovina koju su bračni supružnici stekli radom tokom bračne zajednice, kao i prihodi iz te imovine, čine zajedničku imovinu“, koje odredbe su lex specialis u odnosu na sve druge propise kojima su regulisane određene situacije između bračnih supružnika (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-3948/10 od 10. aprila 2014. godine, tačka 25, dostupna na www.ustavnisud.ba). Takođe, iz činjeničnih utvrđenja ne proizlazi da je tuženi osporio zemljišnoknjižno stanje niti činjenicu da su te nepokretnosti stečene u toku trajanja vanbračne i bračne zajednice. U takvim okolnostima Ustavni sud zapaža da sama činjenica da se nepokretnosti koriste kao sredstva rada privrednog društva i da su evidentirane u poslovnim registrima ne može promijeniti njihov pravni karakter. Posebno u situaciji što ništa ne ukazuje da su one formalno unesene u imovinu društva niti je izveden ijedan dokaz kojim bi se potkrijepila tvrdnja da su one predstavljale osnovni kapital društva. Prema tome, Ustavni sud smatra da je za pravni status spornih nepokretnosti odlučujuće zemljišnoknjižno stanje iz kojeg proizlazi da su te nepokretnosti upisane na ime tuženog i da su stečene za vrijeme trajanja bračne zajednice (vidi tačku 11. ove odluke). Uzimajući u obzir sve navedeno, Ustavni sud konstatuje da redovni sudovi, osim što su utvrdili da su sporne nepokretnosti u jednom kompleksu i da predstavljaju sredstva rada preduzeća, nisu utvrdili zemljišnoknjižno stanje tih nepokretnosti s obzirom na to da su stečene tokom trajanja vanbračne i bračne zajednice. Stoga, propust sudova da o tim pitanjima zauzmu jasan i obrazložen stav, prema ocjeni Ustavnog suda, predstavlja povredu prava na obrazloženu sudsku odluku kao sastavnog dijela prava na pravično suđenje. U konkretnom predmetu, iako zemljišnoknjižni status spornih nepokretnosti nije jasno utvrđen, redovni sudovi su bili dužni da razmotre navedene okolnosti, zbog čega njihovo izostavljanje ukazuje da su sudovi propustili da razmotre sve relevantne faktore, odnosno propustili da uzmu u obzir sve činjenične i pravne elemente koji su objektivno relevantni za donošenje odluke, suprotno standardima prava na obrazloženu odluku na koje je ukazano.
41. Pri tome, Ustavni sud podsjeća da je u Odluci broj AP-2062/19 razmatrao pitanje raspolaganja bračnom stečevinom u situaciji kada je jedan bračni supružnik samostalno opteretio zajedničku nepokretnost hipotekom, pri čemu je drugi supružnik tvrdio da nije dao saglasnost (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-2062/19 od 12. januara 2021. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba). Ustavni sud je u toj odluci potvrdio stavove redovnih sudova da se u takvim slučajevima mora primijeniti princip povjerenja u zemljišne knjige (član 9. ZZKFBiH), te da se pri ocjeni valjanosti raspolaganja ispituje savjesnost svih učesnika u pravnom poslu, u skladu s ranijom praksom iz predmeta broj AP-
666/14 (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-666/14 od 15. februara 2017. godine, tač. od 40. do 59, dostupna na www.ustavnisud.ba). U vezi s tim, Ustavni sud ističe da se u tom predmetu (AP-2062/19) radilo o pravnim odnosima u kojima su učestvovala treća lica – banka i pravna lica koja su kao založni povjerioci stekla pravo osiguranja oslanjajući se na zemljišnoknjižni upis. U takvim situacijama Ustavni sud je isticao da je odlučujuće pitanje savjesnosti trećih lica, koja su postupala u dobroj vjeri, oslanjajući se na princip povjerenja u zemljišne knjige. Međutim, u konkretnom slučaju, razlika u činjeničnom i pravnom supstratu ogleda se u tome što nije bilo formalnog pravnog posla između bračnih partnera i trećih lica (npr. banke, kupca ili založnog povjerioca), nego su sporne nepokretnosti (k. č. 903/2, 903/4, 903/5, 2570/4, 1740/4 i 1740/15) stečene u toku trajanja vanbračne i bračne zajednice i koriste se kao sredstva rada privrednog društva. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da se privredno društvo u svojini tuženog ne može smatrati „trećim licem“ u smislu pravne zaštite povjerenja u zemljišne knjige i standarda savjesnosti trećih lica na koje se poziva Ustavni sud u predmetima br. AP-666/14 i AP-2062/19. Stoga, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nije primjenjiv standard o savjesnosti učesnika u pravnom poslu jer ti standardi pretpostavljaju postojanje pravnog akta (ugovor o prodaji, zalaganju ili prenosu prava) i učesnika koji su različiti od titulara svojinskog prava. Naime, privredno društvo na koje se poziva Vrhovni sud u osporenoj presudi nije nezavisno treće lice već pravni subjekat u svojini tuženog, koji ujedno i raspolaže sa šest spornih nepokretnosti upisanih na svoje ime. U tom smislu, firma u svojini tuženog ne može imati status trećeg lica čija bi se savjesnost ispitivala jer je riječ o imovini koja, prema zemljišnoknjižnom stanju, pripada samom tuženom, a ne o imovini koja je pravno otuđena ili prenesena u imovinu društva.
42. S obzirom na navedeno, Ustavni sud zaključuje da je povrijeđeno apelantkinjino pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije jer su sudovi proizvoljno isključili šest nepokretnosti upisanih na ime tuženog koje je stekao za vrijeme bračne i vanbračne zajednice pozivajući se isključivo na njihovu faktičku upotrebu u poslovanju društva, bez uporišta u zemljišnoknjižnom stanju i mjerodavnim odredbama materijalnog prava.
U odnosu na preostali dio tužbenog i protivtužbenog zahtjeva
43. Nadalje, Ustavni sud zapaža da apelantkinja ukazuje da prvostepeni sud nije trebao dozvoliti preinačenje, te smatra da su osporene odluke donesene na osnovu proizvoljne primjene materijalnog i procesnog prava i pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja.
44. U vezi s tim, Ustavni sud će prvo razmotriti apelantkinjine navode kojima tvrdi da je prvostepeni sud, uprkos njenom protivljenju, na ročištu za glavnu raspravu dozvolio tuženom objektivno preinačenje protivtužbe, pri čemu nije odložio raspravu, na koji način bi joj omogućio da raspravlja o preinačenoj protivtužbi. Smatra da su joj redovni sudovi, pozivajući se na odredbe člana 57. stav 4. ZPP-a, nezakonito onemogućili da sudu ponudi dokaze za svoje tvrdnje. Razmatrajući apelantkinjine navode kojima ukazuje da prvostepeni sud nije trebao dozvoliti preinačenje tužbe, Ustavni sud zapaža da su Okružni sud i Vrhovni sud detaljno obrazložili da su u konkretnom slučaju bili ispunjeni kumulativni uslovi iz člana 57. stav 4. ZPP-a jer tuženi nije svojom krivicom mogao ranije izmijeniti protivtužbu, a apelantkinja je bila u mogućnosti da raspravlja po preinačenoj tužbi bez odlaganja (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-372/21 od 7. septembra 2022. godine, tačka 36, dostupna na www.ustavnisud.ba).
45. Slijedom navedenog, Ustavni sud smatra da nisu osnovani ni apelantkinjini navodi da su nižestepeni sudovi bez pravilne ocjene izvedenih dokaza donijeli odluku da navedena novčana sredstva predstavljaju zajedničku imovinu. Naime, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja osporenih presuda Osnovnog suda i Okružnog suda proizlazi da su banke dostavile podatke o stanju sredstava na apelantkinjinim bankovnim računima, koja je stekla u toku trajanja vanbračne i bračne zajednice s tuženim (vidi tač. 6. i 7. ove odluke). Također, u kontekstu navedenih činjenica, Ustavni sud smatra da nisu osnovani ni apelantkinjini navodi da je prvostepeni sud na ročištu za glavnu raspravu dozvolio tuženom objektivno preinačenje protivtužbe, pri čemu nije odložio raspravu. Naime, iz utvrđenja nižestepenih sudova proizlazi da je apelantkinji bilo omogućeno da raspravlja po preinačenoj protivtužbi bez potrebe za odlaganjem, s obzirom na to da su joj podaci o sopstvenim računima bili poznati, čime je ispunjen drugi kumulativni uslov iz člana 57. stav 4. ZPP-a. Shodno ukazanoj praksi i činjenici da u obrazloženjima Okružnog i Vrhovnog suda nije uočena proizvoljnost u kontekstu primjene prava, Ustavni sud ne vidi razlog da u okolnostima konkretnog slučaja odstupi od zauzete prakse, niti apelacioni prigovori mogu uticati na drugačije odlučenje. Stoga, Ustavni sud te apelantkinjine navode smatra neosnovanim.
46. U vezi s apelantkinjinim navodima da su osporene odluke donesene na osnovu proizvoljne primjene materijalnog prava i pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi na utvrđeno činjenično stanje primijenili relevantne zakonske odredbe, o čemu su dali logične i uvjerljive razloge. Ustavni sud primjećuje da su redovni sudovi osporene presude zasnovali na odredbama čl. 101, 102, 105. i 110. ZPD-a i člana 270. PZ-a zaključivši da tuženi ima 100% svojinu nad upisanim udjelom osnivačkog kapitala privrednog društva, zajedno s prihodima ostvarenim iz te imovine, koji se smatraju njegovom posebnom imovinom. Naime, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi utvrdili da je tuženi prije zasnivanja vanbračne zajednice s apelantkinjom osnovao privatno preduzeće, te da u toku trajanja vanbračne/bračne zajednice nije povećavan osnovni kapital društva. Stoga, Ustavni sud ne smatra proizvoljnim niti „očigledno nerazumnim“ zaključke iz osporene presude da je tuženi 100% vlasnik upisanog udjela osnivačkog kapitala privrednog društva i da prihodi koje je ostvario iz te imovine predstavljaju njegovu posebnu imovinu. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je u Odluci broj AP-3144/18 razmatrao skoro identične apelacione navode (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-
3144/18 od 8. aprila 2020. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba). Tom odlukom Ustavni sud je odbio apelaciju zaključivši da je „tuženi provedenim dokazima dokazao da sporni udjeli u pravnim licima predstavljaju njegovu posebnu imovinu, odnosno da je utvrđeno da je tuženi za osnivanje spornih preduzeća koristio posebnu imovinu, pa stoga ti navodi i ne mogu biti relevantni i dovoljni za utvrđivanje da predmetni parnični postupak prema apelantkinji nije bio pravičan u cjelini“. Osim toga, Ustavni sud smatra da su Okružni sud i Vrhovni sud detaljno obrazložili zašto su odbili apelantkinjin tužbeni zahtjev za utvrđenje susvojine i suposjeda na dvije sporne nepokretnosti k. č. 903/3 i 2570/3, koje su upisane kao svojina društva (vidi tač. 11. i 12. ove odluke). Naime, iz obrazloženja osporenih presuda proizlazi da su te dvije nepokretnosti upisane kao svojina društva i da predstavljaju sredstva rada tog društva. Zbog toga, Ustavni sud ne može zaključiti da su ta utvrđenja proizvoljna ili „očigledno nerazumna“.
b) Ostali navodi
47. S obzirom na zaključak o povredi prava na pravično suđenje u dijelu koji se odnosi na šest spornih nepokretnosti koje su upisane kao svojina tuženog, Ustavni sud smatra da nije potrebno ispitivati apelantkinjine navode o kršenju prava na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
48. S druge strane, Ustavni sud zapaža da se apelantkinjini navodi o kršenju prava na dom i imovinu zasnivaju na istim tvrdnjama koje je istakla u vezi s pravom na pravično suđenje u odnosu na preostali dio tužbenog i protivtužbenog zahtjeva, koje je Ustavni sud ocijenio neosnovanim. Osim toga, Ustavni sud smatra da nema ništa iz čega bi se moglo zaključiti da je apelantkinjino pravo na dom i imovinu došlo u pitanje na način koji bi vodio potrebi da Ustavni sud to pravo posebno ispita prema standardima iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije i člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, niti su u apelaciji pruženi dokazi iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno.
VIII.Zaključak
49. Ustavni sud zaključuje da je osporenim odlukama povrijeđeno apelantkinjino pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije jer su redovni sudovi proizvoljno zaključili da šest spornih nepokretnosti, upisanih na ime tuženog, predstavljaju sredstva rada društva i da ne mogu predstavljati zajedničku imovinu parničnih stranaka.
50. Suprotno tome, Ustavni sud zaključuje da nije prekršeno apelantkinjino pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u dijelu u kojem je odlučeno o preostalom tužbenom i protivtužbenom zahtjevu.
51. Na osnovu člana 18. stav (3) tačka l), člana 59. st. (1), (2) i (3) i člana 62. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
52. S obzirom na odluku Ustavnog suda u ovom predmetu, nije neophodno posebno razmatrati apelantkinjin prijedlog za donošenje privremene mjere.
53. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman