Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3552/24 (V.D.)

Odluka donesena 22. 01. 2026.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Bračna stečevina
  • Imovina
  • Građanski postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Marin Vukoja, Larisa Velić, Angelika Nußberger

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3552/24

Apelacija

Odluka o dopustivosti

22. 01. 2026.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednice Valerija Galić i Angelika Nußberger i sudije Ledi Bianku, Marin Vukoja i Larisa Velić, na sjednici održanoj 23. januara 2026. godine, u predmetu broj AP-

3552/24, rješavajući apelaciju V. D., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14, 47/23 i 41/24), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija V. D. podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 78 0 P 033947 23 Rev od 8. maja 2024. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. V. D. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Hrvaćana, kojeg zastupa Đorđo Šuman, advokat iz Banjaluke, podnio je 23. avgusta 2024. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 78 0 P 033947 23 Rev od 8. maja 2024. godine. Apelant je 16. septembra 2025. godine podnio zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud privremeno obustavio sve radnje i postupke koji se preduzimaju na osnovu Presude Osnovnog suda u Prnjavoru broj 78 0 P 033947 20 P od 28. decembra 2021. godine.

2. U postupku koji je okončan osporenom presudom Vrhovnog suda utvrđeno je da su tužiteljica (J. D.) i apelant, u toku trajanja braka, zajedničkim radom i ulaganjima stekli nepokretnosti pobliže označene u izreci prvostepene presude, te su apelant i drugotužena (D. D.) obavezani da trpe da se tužiteljica upiše kao suvlasnik tih nepokretnosti s određenim suvlasničkim dijelovima.

3. U obrazloženju osporene presude Vrhovni sud je naveo da je u postupku pred prvostepenim sudom utvrđeno da su tužiteljica i apelant (nakon prethodno zasnovane vanbračne zajednice 12. juna 1970. godine) zaključili brak 27. januara 1972. godine, te da je brak razveden presudom Osnovnog suda u Prnjavoru od 22. avgusta 2012. godine. Zatim, utvrđeno je da su nepokretnosti koje su predmet tužbenog zahtjeva u javnim evidencijama upisane kao svojina tuženih, tj. apelanta i drugotužene (supruga apelantovog brata). Pri tome, Vrhovni sud je ukazao da je apelant djelimično osporavao tužbeni zahtjev u pogledu toga da zajedničku imovinu čini i sprat stambeno-porodične kuće tvrdeći da je to njegova posebna imovina. Naime, apelant je istakao da su mu njegovi otac i majka ugovorima o poklonu od 13. aprila i 26. maja 1976. godine poklonili sporno zemljište i kuću s kućištem. U vezi s tim, Vrhovni sud je naveo da iz sadržaja izvedenih dokaza proizlazi da je gradnja sporne kuće počela 1971. godine na zemljištu apelantovih roditelja i njegovog brata (čija je supruga drugotužena). Takođe je naveo da je utvrđeno da su spornu imovinu apelant i tužiteljica sticali tokom braka, odnosno zajednice života, koja je trajala više od 40 godina života, i to zajedničkim radom i ulaganjem, što proizlazi iz izjava parničnih stranaka i iskaza svjedoka R. R. Slijedom toga, Vrhovni sud je ukazao da je pravilan zaključak nižestepenih sudova da konkretne nepokretnosti, uključujući i sprat stambeno-porodične kuće, predstavljaju zajednički stečenu imovinu tužiteljice i apelanta s jednakim udjelima od ½ u smislu odredbe člana 270. stav 5. i člana 272. stav 1. Porodičnog zakona.

4. Nadalje, Vrhovni sud je naveo da, prema odredbi člana 270. stav 6. Porodičnog zakona, pokloni trećih lica učinjeni tokom bračne zajednice ulaze u zajedničku bračnu imovinu bez obzira na to koji ih je bračni drug primio, ukoliko drugačije ne proizlazi iz namjene poklona, ili se iz okolnosti davanja poklona može zaključiti da je poklonodavac želio učiniti poklon samo jednom od supružnika. U vezi s tim, ukazao je da je u postupku utvrđeno da su tužiteljica i apelant zasnovali vanbračnu zajednicu 12. jula 1970. godine, potom zaključili brak 27. januara 1972. godine, da je izgradnja kuće započela 1971. godine na zemljištu apelantovih roditelja, te da je u vrijeme učinjenog poklona rođeno dvoje djece. Ukazao je da navedene okolnosti i sadržaj ugovora o poklonu od 13. aprila i 26. maja 1976. godine upućuju na zaključak da je poklon učinjen za oba supružnika, te da stoga nije od značaja to što je samo apelant naveden u ugovorima kao poklonoprimac. S obzirom na to, naveo je da se ne mogu prihvatiti apelantovi prigovori da je poklon učinjen samo njemu i da se radi o njegovoj posebnoj imovini, niti je te tvrdnje, prema pravilima o teretu dokazivanja, apelant dokazao. Imajući u vidu navedeno, ukazao je da su nižestepeni sudovi pravilno zaključili da sporne nepokretnosti predstavljaju bračnu tekovinu tužiteljice i apelanta, da su stečeni za vrijeme trajanja bračne zajednice zajedničkim radom i doprinosom i da je njihov doprinos u sticanju jednak, što ni drugotužena nije osporila.

5. Apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant u suštini ponavlja navode koje je iznosio i tokom postupka pred redovnim sudovima, te smatra da su redovni sudovi pri donošenju osporenih odluka pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili relevantne propise.

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: b)Ustavni sud ima i apelacionu nadležnost nad pitanjima po ovom Ustavu, koja proističu iz presude svakog suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi: (4)Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu da opravdaju tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja prava zaštićenih Ustavom, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

7. Ustavni sud podsjeća da u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema sopstvenoj praksi i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koja štiti Ustav Bosne i Hercegovine i te povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji s dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. januara 2018. godine, predstavka broj 48657/16, tačka 43, Khudunts protiv Azerbejdžana, odluka od 26. februara 2019. godine, predstavka broj 74628/16, tačka 32, te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine, tačka 9, dostupna na www.ustavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, predstavka broj 5503/02, tačka 21. i Dumlu protiv Turske, odluka od 20. aprila 2021. godine, predstavka broj 65159/17, tačka 27), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine (vidi Evropski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. novembra 2008. godine, predstavka broj 34379/03).

8. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili relevantne propise. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je, prema praksi Evropskog suda, prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ističe da ne treba postupati kao sud „četvrte instance“ te da stoga neće, prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije (kojem korespondira član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine), dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili „očigledno nerazumnim“ (vidi Evropski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, predstavka broj 52871/13, tačka 23. s daljnjim referencama). Takvu praksu dosljedno slijedi i Ustavni sud u odnosu na odluke redovnih sudova (vidi, između ostalih, Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP-4033/20 od 22. juna 2022. godine, tač. od 42. do 45. s daljnjim referencama, objavljenu na www.ustavnisud.ba).

9. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženju osporene odluke dao relevantne razloge za svoje odlučenje, kako u pogledu utvrđenih činjenica tako i u pogledu primjene prava, zbog čega se ne može reći da su takva utvrđenja proizvoljna ili očigledno nerazumna. Naime, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud jasno obrazložio zaključak da konkretne nepokretnosti, uključujući i sprat stambeno-porodične kuće, predstavljaju zajednički stečenu imovinu tužiteljice i apelanta s jednakim udjelima od ½ u smislu odredbe člana 270. stav 5. i člana 272. stav 1. Porodičnog zakona, u čemu Ustavni sud ne uočava proizvoljnost. Osim toga, apelant ne navodi niti Ustavni sud zapaža da je u sprovedenom postupku prekršena neka procesna garancija iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije na njegovu štetu. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ne postoji bilo šta što bi ukazalo na kršenje prava na pravično suđenje. Apelant se pozvao i na kršenje prava na imovinu. Međutim, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ništa ne ukazuje da je njegovo pravo na imovinu došlo u pitanje na način koji bi vodio potrebi da Ustavni sud to pravo posebno ispita prema standardima iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, niti su u apelaciji pruženi dokazi iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno.

10. Imajući u vidu sve navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda, kao i stavove navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ničega što ukazuje da apelantovi navodi pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ničega što ukazuje da ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga Ustavni sud zaključuje da su ti navodi očigledno (prima facie)neosnovani.

11. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

12. S obzirom na odluku u ovom predmetu, Ustavni sud ukazuje da nije neophodno posebno razmatrati apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere.

13. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3552/24 (V.D.) | Sudska praksa | Aktio